Pad

Ako ti je radno mjesto osigurano na zlu, da li ćeš ga ostaviti kad se ono pretvori u Zlo? A pretvara ti se pred očima. Probija se i isprobava svoja krila kao leptir kad se oslobađa čahure, samo treba malo pogledati u detalje i to se vidi. Ima li opravdanja za onoga tko ne zna da je u gusjenici već sadržan leptir? Vrijedi li taj izgovor? Danas vrijedi svaki izgovor. Zato su naše riječi postale bezvrijedne.

izvor:http://imgarcade.com/1/napalm-bomb-diagram/

“Kako je moguće da se tako nešto dogodi u 21. stoljeću?!”

To se pitanje danas često čuje. A što se dogodilo? Sad je u điru džihad za proširenje sunitskog kalifata do slovensko-austrijske granice, ali ima i nekih svakodnevnijih stvari: dogodi se recimo da netko vidi problem u uvođenju istospolnih brakova, da masa ljudi ide u prostranu zgradu obraćati se nevidljivom Biću za koje vjeruju da je stvorilo svemir, da neka javna ličnost nesmotreno izvali kako ne voli neku društvenu skupinu, pa se onda posipa pepelom i smotreno recitira litaniju iskupljenja što uvijek počinje s “naravno, nije mi namjera…”, “naravno, ograđujem se…”, “naravno, ja vjerujem…” Sve su to stvari koje izazivaju zgražanje ljudi koji misle da neke stvari nisu moguće u 21. stoljeću.

Međutim, pitanje se može preokrenuti. Netko može s punim pravom pitati: “Što je to moguće u 21. stoljeću, a da nije bilo moguće prije?”. Rijetko tko se toga sjeti, što stvar samo po sebi čini zanimljivom. A o čemu je riječ? Da li je možda na djelu uvjerenje kako će nas tehnološki napredak osloboditi zla? Jok, to slušamo još od prije Francuske revolucije. Dobro, čeka li nas politički popravni ispit i nakon njega, raj socijalizma? Ne, to se sad zove demokracija i aktivno građanstvo. Malo je toga nova u 21. stoljeću i oni koji se kunu u njega, ponavljaju staru priču; standardnu, već ofucanu, litaniju o napretku i pretpostavku da ljudski rod konstantno napreduje i usavršava se. Ništa nova. Ali ima tu i nekih drugih stvari.

Politička korektnost Danas se recimo može osuđivati svaki oblik rasizma i seksizma, što se često svodi na to da je netko upotrijebio riječ čije je korištenje sankcionirano. To je samo dijelom novo, jer ako odstranimo motive, ipak ostaje činjenica da je sankcioniranje riječi ionako uvijek bilo osnova javnog govora. Novost 21. stoljeća je da za svaki slučaj postoji jedna i samo jedna riječ koja nije sankcionirana. Novo je također i to što se za razliku od svih prijašnjih stoljeća 21. vijek otvara brisanjem granice između javnog i intimnog. U tom smislu afro-amerikanka je obavezan izraz za američku crnkinju i u intimi njezine spavaće sobe. Ako je slučajno u romantičnom trenutku nepažnjom ostala uključena web camera, pa NSA ili tkogod već uhvati iracionalni trenutak erotskog divljenja kad joj njezin albino dragi kaže nešto u stilu:”sladoledu moj od čokolade”, njezin smijeh ga neće spasiti od osude koja povlači strogo propisanu ispovijed, pokoru te, ako je bio toliko bezočan da se pohvali kako će je posrkati kao cappucino, možda i gubitak radnog mjesta. Neće mu pomoći ukoliko se krene braniti da je njoj ostavio puno pravo da mu uzvrati tepanjem u stilu, “mlijeko moje u prahu” ili “prevrni se na leđa, jer vanilije sam željna”, vjera je skršena i pokora je nužna. Međutim novum 21. stoljeća tu ne prestaje, jer nakon što mediji osude rasnog seksistu, oni će nam bez ikakvog pardona nastaviti prikazivati spot koji djeci i mladima otkriva kako se treba ponašati u skladu s opisanim vjerskim kodeksom. Gospodin Lil‘ Wayne:

izvor:http://vigilantcitizen.com/

svojoj dragoj, nazovimo je X:

kaže:

She say “I never wanna you make you mad,
I just wanna make you proud”I say “baby, just make me come,
Then don‘t make a sound”

Dakle, “daj da svršim i začepi gubicu”. Cijeli edukacijski spot možete pogledati ovdje:

Eufemizmi Vjera u riječi i načela postojala je otkad je načela i riječi. Jednako tako otkad je ljudi, njihova djela izigravaju i riječi i načela. Ali da se proturječna načela sankcioniraju na način da stoje jedno pored drugog, i da se očekuje potpuni sklad riječi i djela s njima, to je novost. Ako je srednjovjekovni vlastelin silovao, palio i ubijao, on je duboko u sebi bio svjestan da ga načela kojima je to opravdavao osuđuju. Brojna su danas klasična djela arhitekture podsjetnik na to, jer ubojica bi pred smrt pokušao barem donacijom umjetniku spasiti dušu od Danteove liste. Međutim, danas svatko ne samo da može nego i mora ujedno paziti da bude obziran građanin i brutalan silovatelj. Dosljedno i bez izgovora. A to je nešto čega prije nije bilo. Zločin nije uvijen u eufemizam, on sam je postao eufemizam.

Problem je što rijetko tko to vidi dok ne bude kasno. A kasno je kad sponzorirani trash kao što je gore citirani hip-hop umjetnik postane praktički mainstream, i to onog tipa koji se obraća ne samo adolescentima nego i djeci. U tom smislu mogli bi reći da je 21. stoljeće za sad stoljeće kašnjenja. Shodno tome, ono je i stoljeće zgražanja. Jer kad se zakasni spriječiti zlo, onda ga se mora trpjeti i nad njim zgražati. Interesantno je međutim to što zlo danas dopušta javnosti da se nad njim zgraža, dapače potiče to. Budući da zlo nikad svjesno ne čini dobro, onda mora biti i da je zgražanje neka vrsta zločina.

Oslobođeni seks No nije li to previše? Nije. Jer da bi Lil’ Wayne imao pravo oblikovati adolescentski govor ujedno se mora paralizirati spontanost prirodne komunikacije. Prirodna komunikacija između normalnih ljudi koji se spremaju na seks nije politički korektna. Ali da se kučki zapovijedi da šuti i pusti čovjeka da na miru svrši, to se može dogoditi samo u graničnom slučaju između grubog odnosa i silovanja. Razlika leži u tome što je Lil’ Wayne nužan kako bi se oblikovala supkultura, prije nego što joj se dade prava koja pripadaju njoj i samo njoj. Na primjeru zamišljenog slučaja ljubavi između dvoje ljudi različite boje kože, jedino se puritanac može zgražati nad njihovom zajebancijom kakva je zapravo uobičajeno svojstvo intime. U politički korektnom odnosu Lil’ Waynea i njegove “kučke”, na djelu je kodifikacija intime za određenu društvenu skupinu i, gle čuda, nitko se ne zgraža. Tek naknadno toj se društvenoj skupini mora omogućiti cjeli niz pogodnosti da bi je se izjednačilo s većinom. U tom smislu 21. stoljeće je doba izjednačavanja. Zabrana korištenja svih riječi osim jedne pretpostavlja da se istodobno ukine jedna riječ za volju svih ostalih. Tako recimo bijeli Amerikanci o svojim sugrađanima tamnije boje kože moraju govoriti kao da ta razlika ne postoji, dok je istodobno mediji forsiraju do krajnjih granica prenoseći poruku da ovi mogu bez problema koristiti široki dijapazon degradirajućih izraza. Ako mržnja koja tome neminovno slijedi može izjednačiti ljude, onda možemo reći da je politički korektna kultura doista kultura jednakosti. Pored toga, danas je vokabular Lil’ Waynea široko prisutan i u white only selima Dalmatinske zagore i Slavonije, pa možemo dodati i da je izjednačenje doista globalno. U krajnjoj liniji tu su i bjelkinje:

izvor:www.vigilantcitizen.com

Treba napomenuti da je Miley Cyrus počela kao dječja zvijezda, odnosno u paketu kompanije Disney:

izvor:http://www.disneyorama.com/

da bi ovim nastupom

izvor:youtube

svojim malim fanovima poručila da je odrasla. I pritom im zorno opisala što točno znači odrasti. U tom smislu može se reći kako je novost 21. stoljeća da djecu odgajaju mediji. Rana seksualizacija u skladu sa strogo kontroliranim pravilima je oblik odgoja, dakle nije jednostavno spontano sazrijevanje. Škola samo potvrđuje ono što se nauči ne na ulici ili u kući, nego pred laptopom ili televizorom, da bi se efikasno zapalilo ulice i kuće. Koliko je onda paranoično reći da forsiranje kontrole ovako oblikovane svijesti kroz predmete kao što su zdravstveni i građanski odgoj zapravo invazija intime? Jer kad se odstrani suhoparne priče o informiranju djece o ispravnom stavljanju kondoma i prihvaćanju analnog seksa, ne naprosto kao toleriranog, nego kao privilegiranog ostvarenja ljubavi, što će kad-tad biti zakonski sankcionirano, jasno je da država danas skrbi o tome da se šutnja i svršavanje stave u blizinu Lil’ Wayneove logičke konstrukcije. S druge strane, ali usporedno s time, prikazati glasanje za stranke koje cirkuliraju privid političke slobode je trening za šutnju kroz govor, dakle za šutnju u kojoj nema slobode, ali ima beskonačne odgovornosti. Kao fol, tko vam je kriv, imali ste izbor.

izvor:www.vigilantcitizen.com

Novo doba ljudskih prava Ovo je stoljeće počelo kontroliranim rušenjem, simbolički i stvarno. I kroz to rušenje radi se na kontroliranom građenju, lijepljenju krhotina civilizacije prema strogim pravilima razvrata i nasilja. Nikad osim u 21. stoljeću nije se moglo bez ikakve grižnje savjesti kroz ohrabrivanje kaosa izgrađivati poredak. Roditelj ne smije krivo pogledati dijete, ali mu pedagog sve tamo od osnovne škole prema planu i programu građanskog odgoja može zadati obavezan društveno koristan rad, dakle staviti ga na jednaku razinu kao i kriminalca za kojeg u Remetincu nije bilo mjesta. Dječja logika je vrlo izravna i nikad ne promašuje ovakva proturječja, a reakcija na nju je nerješiva frustracija koju se mora odigrati u društvu, dakle u pravilu kroz nasilje; dakle, u pravilu kroz ono što građanski odgoj deklarativno sprječava. Logika ljudi koji uvode ovakve mjere je stoga ispravna kao hod po žici čovjeka kojeg je netko opalio macom po glavi. Ali oni uvijek imaju opravdanje: to su svjetski standardi. I opravdanje vrijedi, zašto naprezati vlastiti um kad imamo novu sekularnu religiju, sve sa danom volontera, danom broja 112, danom ljudskih prava, etc., etc? Možda zato što time čovjek postaje suučesnik u globalnom zločinu, uništenju slobode pojedinca kroz razbijanje svakog oblika solidarnosti koji nije zakonski sankcioniran? Kroz ubijanje spontanosti i intime? Ah, tko će se boriti protiv svijeta. “Jebi ga gazda, moralo se”, kako bi to plastično sažeo stražar u Jasenovcu. Previše? Promašeno? Pretjerano? Kamo sreće. Jedan izgovor vuče drugi. Ako ti je radno mjesto osigurano na zlu, da li ćeš ga ostaviti kad se ono pretvori u Zlo? A pretvara ti se pred očima. Probija se i isprobava svoja krila kao leptir kad se oslobađa čahure, samo treba malo pogledati u detalje i to se vidi. Ima li opravdanja za onoga tko ne zna da je u gusjenici već sadržan leptir? Vrijedi li taj izgovor? Danas vrijedi svaki izgovor. Zato su naše riječi postale bezvrijedne.

Pjevajmo onda o slobodi, repujmo himne bogu 21. stoljeća, da lakše možemo bljuvati kletve na one koje mrzimo. Jer naš bog je bog ljubomoran i prevrtljiv. On više nema izabrane narode, nego izabrana geta, koja mijenja po volji. A njegov izbor uvijek ostavlja razloge da izabrani ujedno budu i prokleti. Ako je slika crnog čovjeka Amerikancima ocrtana rukom marionete nasilnika i psihopata, i onda sankcionirana kao  nedodirljiva, tada više nema načina da se iz nje izađe ili da je se prihvati. Sloboda apsolutne jednakosti koju pruža država je zapravo stvaranje apsolutnih razlika, zatvaranje u geta između kojih nema komunikacije, i onda ih se pod prijetnjom kazne mora prihvatiti kao “multikulturalnost”, “poštovanje razlika” i “toleranciju”. To se prikazuje kao spontana evolucija društva, “prava strana povijesti”.

“Podarit ćemo tvoje pravo na odgoj djeteta svima osim tebi, budi na pravoj strani povijesti!” 

U prijevodu: “naguzi se, ili…”

Ima li dakle na Zapadu išta nova? Baš i ne. Religija se malo promijenila, uvodi se Šerijat, ali ne kalašnjikovom sunitskih fanatika, nego putem medija i dekreta o ljudskim pravima nadnacionalnih tijela, njegovih vjernih meleka. Neće više biti potrebno ići u osobitu zgradu koja svojom zvonjavom remeti mir, Zakon će vrijediti u kući, na ulici i u svakoj pojedinoj glavi. Ali molitve i žrtve će se prinositi, kako su to ljudi oduvijek činili, samo će ih kler danas malo strože kontrolirati. Zabranit će se knjige ili pročistiti od krivovjerja – recimo, napokon ćemo riješiti Danteovu herezu i osloboditi sodomite iz dubina pakla. Samo treba izbaciti krivovjerni pasus. Vrijeđanje će biti strogo zabranjeno, pa tako i humor, pobuna i neslaganje.

Uglavnom, puno toga je novog, a opet nije. Moglo bi se reći samo da je sve pomalo intenzivnije. Tamo gdje su nekad popovi zabranjivali preljub, pa su ih neki slušali a neki nisu, ili su im se neki ispovijedali da su bili neposlušni, ali da odsad više neće biti, sada je poslušnost manje-više sveopća. Jer i mržnja je poslušnost, možda njezin najefikasniji oblik, pa ako nju netko smatra neslaganjem u teškoj je zabludi. Svaka crkva treba smrtne grešnike, nitko je ne osnažuje kao oni.

To je 21. stoljeće, a tek je počelo. Stoljeće ispričavanja i srama lišenih savjesti; stoljeće religije političke korektnosti, deifikacije Pizduna kao takvog. Vrhunac slobode od osude izuzev osude onoga tko se usuđuje da diskriminira, odnosno da sam donosi sud. Stoljeće analne i oralne slobode i dužnosti; naguženo stoljeće; abortirano stoljeće; stoljeće kao loš argument za predvidljivu raspravu…

Neš’ ti stoljeća.