Anđeoska naličja

Manevri zaobilaženja Već nekih stotinu godina sućut prema djeci stoji kao zadnje uporište ljudskosti pred, kako se zna reći, „licem zla“. Od prvih javnih iskoraka koji su dijete istakli kao vrijednost po sebi, do kampanja UNICEF-a i Spielbergovih filmova, javnost Zapada lagano se puni neupitnom ljubavlju za mališane. No kako je ipak riječ o posudi ograničenog volumena, tu i tamo dođe do prelivanja. Tako danas, kad medijska tužaljka nad nekim pogromom ili kataklizmom neizbježno kulminira isticanjem stradanja djece, ili objektiv kamere na licu mjesta nesreće potraži uplakano dječje lice, to kao da već provocira laganu nervozu. Otkud iritacija nad nevinim žrtvama? Da li je ona uvod u novo doba svireposti, kad će zadnja uporišta ljudskosti popustiti i urušiti se?

Možda. A kad su to uporišta bila stabilna? Ali ipak, rasprave radi, definirajmo malo pojmove. Pretpostavimo kako ljubav podrazumijeva osobu, odnosno biće koje prepoznaje vlastitu jedinstvenost i transponira je na druge.  Javnost nasuprot tome pretpostavlja da niti jedna osoba nije toliko jedinstvena eda se na nju ne bi moglo transponirati malo bezličnosti. Usporedimo li te dvije temeljne odrednice, očigledno je kako ima nešto intrinzično prevrtljivo u „zaljubljenoj javnosti“. Jer zbog čega bi izraz „javna ljubav“ bio manje degradirajući od izraza „javna kuća“, ili zbog čega bi „javno dijete“ bilo manji tabu od „javne žene“? Ako je tako,  tko su – ili što su – onda „javna djeca“ koja doživljavaju „javnu ljubav“?

Može se brzo reći tko – ili što – ona nisu. Svatko tko voli djecu, osobito njihov neposredni, i često ozbiljni, način razgovora, zna kako danas ne može sebi dopustiti spontanost prema nepoznatoj djeci, kakva je do nedavno bila normalna.  Danas slučajni razgovor s njima uvijek negdje u pozadini misli izaziva nelagodu.  Jer pitanje je, „što će ljudi reći?“  I tako, bez puno truda, došli smo blizu odgovora. Jer ovaj retorički izraz straha tipični je naklon pred javnosti. On nam govori o nekome tko se čuva strogog pogleda koji skrbi o neimenovanom, trebalo bi pomisliti: svakom djetetu.  I to „svako“, ali zapravo nijedno, dijete je „javno“ dijete. Ono nema osobnog imena ni lika, pa može imati svako ime i bilo koji lik – u najboljem slučaju s naslovnice National Geographic-a – ali nedvojbeno vrši utjecaj na ljudsko mišljenje i djelovanje. Takav bestjelesni entitet koji kanalizira svijest i djelovanje može se definirati kao simbol.

Postoji još jedan idol čiji je blagoslov nužni uvjet javnog djelovanja: simbolična je ljubav nedvojbeno prisutna i u javnim naklonima pred „nevinosti“ i pred „žrtvom“. Svaka analiza skače na kočnicu kad se pokaže kako se približava nekoj nekropoli „nevinih žrtava“, svaka se kritička oštrica otupljuje u frazama ograđivanja koje žele odagnati krivo shvaćanje. Ograđivanje i ispričavanje ponavljaju se prema ustaljenom obrascu i strogo propisanom kanonu koji ne dopušta odstupanja. Svaka greška koja može izazvati javno zgražanje i postići kontraefekt mora se spriječiti. Međutim, ima tu jedan problem: riječ je o nečemu opasno sličnom zazivanju neba ili podzemlja, pa čak i sujevjerju pred crnom mačkom i petkom trinaestim, pokazivanju figa i zazivanju Boga „da sačuva“. Riječ je, naime, o ritualu. A kad joj se razmontira frazeologija, svaka ritualna radnja pred simbolom nedvosmisleno je magijska radnja. Magija pak pretpostavlja veću minucioznost i skrb o detaljima nego, recimo, znanstveni postupak, jer je radnja sama sebi svrha: vjeruje se da fraze i formule imaju prisiljavajuću snagu stvarnosti. Ako ćemo je svesti na bit, riječ je o visoko rafiniranoj, premda naoko apsurdnoj, strateškoj radnji: najčešće jednom manevru zaobilaženja.

Rituali javnosti Imajući u vidu kako ljubav i sućut ne poznaju strategiju, i kreću se prilično uskim i pravim putem, sve bi to moralo biti suvišno. No hajde … da dopustimo kako je riječ o znaku pristojnosti? Možda. Ali nije li on ipak nesrazmjerno skup? Jer umor koji obavezna magijska radnja izaziva u konačnici mora dovesti do toga da mišljenje, čiju energiju ona nesmiljeno troši, poželi malo odspavati. A kada dođe do toga, pojmovi postaju mutne slike, naličja zamjenjuju lica i potraga za istinom pretvara se u snoviđenje, oči više nisu napola, nego su širom zatvorene za ono što se zbiljski događa. Ako znamo da je savjest intimni, osobni, „zov“ i da između pozvanog i onoga koji poziva nema razlike, svaki ritual isprike i ograđivanja po definiciji je ne samo suvišan, nego i sumnjiv. U tom smislu ne bi trebalo misliti kako su fraze pristojnih političara i „društvenih analitičara“ upućene samo čitateljima, slušateljima ili gledateljima. Kod onih koji se u svom mišljenju približavaju tankom ledu manipulacije „osjetljivim“ temama one su ipak prvobitno obraćanje samome sebi, pokušaj da se prikrije nesigurnost stupanja na varljivu ledenu koru ispod koje leži bezdan nekorektnosti. No cijela ta fertutma oko „odlučnih osuda“, „odlučnih ograđivanja“ i poziva na „sve nas“ i „našu odgovornost“ doista je suvišna. Savjest, naime, nije moguće zavarati ili zaobići. Nesigurnost rituala samo je pouzdan znak obazrivog manevra zaobilaženja iste; činjenice da mišljenje više nije potpuno autonomno, odnosno da se ono predaje vlasti nekog izvanjskog faktora koji zauzvrat nudi varljivu toplinu gotovih stavova.  Ti su stavovi danas još uvijek, kako se zna reći, politički korektni, ali po svojoj biti, odnosno po potpunom odsustvu iste, oni se veoma lako mogu izokrenuti u vlastitu suprotnost. Oni su danajski dar koji pruža entitet zvan „Javni um“ ili „Javno mnijenje“.

Javni um ili javno mnijenje,  vrhovni idol „kolektivne“, „naše“ savijesti – onoga „svi mi“ – može se udobrovoljiti i uspavati veoma lako. To mu, ako se čovjeku dade čitati sitni tekst, piše na etiketi. On postoji kako bi se predodžbe, želje i stavovi grupa ljudi kanalizirali u pravcu poželjnom onome tko ga kreira. Ne postoji, koliko god to fantastično izgledalo, nikakva druga svrha osim te. Jedan od pouzdanih znakova toga je maglovita, pospana, iritacija koju smo spomenuli na početku. Nedvojbeno postoji mnogo izrazito savjesnih ljudi koji ponekad požele izvući uši nekom od onih prepametnih i prezrelih spielbergovskih klinaca ili dobiju potrebu opsovati neku od brojnih napaćenih ljudskih skupina nad čijom se sudbinom po službenoj dužnosti civiliziranog čovjeka moraju opetovano ritualno zgražati. Ako tome uslijedi zgražanje nad samim sobom i istinska dvojba savijesti koja se radikalizira u pitanju: „tko sam ja zapravo?“, onda je to jedini vrijedan rezultat pretjerane izloženosti javnom umu. Ono se pojavljuje kad ritual toliko prezasiti da se čovjek mora zapitati u kolikoj su mjeri njegova sućut, njegovo sažaljenje i njegov opći moralni stav zapravo njegovi vlastiti. Taj strah pred samim sobom, ako već nije početak mudrosti, barem je kraj idolopoklonstva. Ili, imajući u vidu kako sućut u pravilu tjera čovjeka da se postidi nad ispraznosti riječi pred patnjom, pravilnije je upotrijebiti točnu op. vulg. rječničku definiciju. Riječ je, naime, o kraju preseravanja.

izvor:http://display-wallpapers.blogspot.com/2012/08/latest-horror-and-scary-wallpapers.html

Anđeli i demoni Razradimo malo tvrdnju na standardnom combo primjerku moralnog apaurina: javna ljubav prema djeci i nevinim žrtvama obično idu u paru i doimlju se kao dvije čvrsto vezane valute. Znakova toga je mnogo, ali jedan je osobito čest. Čovjek koji se viktimizira uobičajeno pokazuje neobičnu ljubav prema djeci. Kad netko slaže slojevitu strategiju viktimiziranja, možemo biti sigurni da će negdje u posljednjem sloju – posljednjem bedemu ništavnosti njezine logike – biti zakopano dijete ili grupa njih. Morbidno i  uvredljivo? Svakako, i jedno i drugo. Ali funkcionira bez greške. Nevinost, prešutna presumpcija obrane većine krivaca, simbolički je usko vezana za dijete. Tako se često govori o „djetetu u čovjeku“ kao o posljednjem istinskom argumentu u korist vrijednosti svakog ljudskog bića. I Hitler je, kaže se, nekad bio dijete, zločesto vjerojatno, ali ipak dijete. Dovoljno je katkad takvog nekog u srce javnosti arhiviranog demona zamisliti s palcem u ustima i medvjedićem po rukom, pa da se čovjek nađe u nedoumici. Nije neobično da se probudi i neka vrsta sažaljenja pa čak i weltschmmertz sućuti nad svim ljudima i mračnim silama svijeta koje ih iz baroknih anđelčića pretvaraju u demone. No taj osjećaj, vrlo – vidi vraga – zavodljiv, siguran je znak pristanka na emotivnu ucjenu. Odrastao čovjek bi morao znati da je medvjed krvoločna zvijer i da su omiljene dječje igre najčešće oponašanja najokrutnijih igri odraslih. Njihova nevinost leži isključivo u neznanju i nesavjesnosti – izostanku bilo kakvog izgovora – koje se djeci oprašta uvijek pod prešutnom pretpostavkom da će ih odrastanje i razvijanje urođenog potencijala za sućut prevazići. U tom smislu pristanak na emotivnu ucijenu polučuje i zgodan pay off: ucijenjeni je i sam podijetinjio, pa može svoje odricanje od savijesti i spoznaje sasvim zgodno zamijeniti za „savijest“ i „spoznaju“; može zaigrati u mirakulu javnosti jednu od manje zahtjevnih, a popularnih uloga. Sad će biti statist koji se zgraža i ograđuje, osuđuje i tapše po leđima, kuje u nebesa i proklinje do pakla.  Plus posebna pogodnost: izgovor za svaku svakodnevnu gadost. Ovako nekako se to oglašava: „Ozbiljno se zgrozite nad Kerumom ili  naglašeno ozbiljno podsjetite ‘sve nas’ na žrtve nacističkih pogroma, besplatno na svim globalnim mrežama.“ U sitnom tekstu doduše uvijek stoji nešto u stilu: „obavezno zaboravite na to da se svojedobno u osvit frke oko, recimo, splitskog Gay pridea donijelo Uredbe o izmijeni i dopuni zakona o dozvoljenoj količini GMO-a u ishrani“, ali dobro … ne može se na sve obratiti pažnju. Ima li se onda smisla danas žaliti da ništa nije besplatno? Samo donekle. Jer ako smo toliko naivni da ovakve izljeve ljudskosti shvatimo kao dobre namjere, a ne kao moralni sedativ ili oportunizam, onda je barem put do pakla popločan za džabe.

izvor:http://www.1001-votes.com/f/wallpaper-653210.html

No spuštanje njime ima svoju cijenu. Simboli nisu bića od krvi i mesa, ali su nedvojbeno stvarni, ako stvarnost definiramo kao ono što pruža otpor proizvoljnom djelovanju i prosuđivanju. U tom smislu reći da je simbolična ljubav nestvarna nije potpuno ispravno. Ona je itekako stvarna, odnosno ona može itekako prisiljavati na određeno djelovanje i, što je još važnije, na određeno mišljenje. Samo ona nije to što se prikazuje da jest, ona nije ljubav. Jednako vrijedi i za ostale simbolične, javne, entitete kao što su „sućut“, „isprika“, „nevina žrtva“, „dijete“ i sl. Oni su konstruirani s određenom svrhom koja se kroz njihov prikaz prikriva. Jer kad bi doista bili to za što se prodaju da jesu, onda bi lijeva ruka moći znala što joj radi desna. Ne bi je se moglo promatrati kako, dok se zalaže za slobode i prava djece, seksualnih manjina, ispravan odnos prema minulim pogromima i sl., istodobno nastavlja ekonomsku i medijsku politiku socijalnog raslojavanja koja učinkovito onemogućava razvoj društvene svijesti kakvu deklarativno traži od svojih – nemajmo iluzija – podanika. Zašto nam govori o odgoju i napretku društva, kad svojom djelatnošću opovrgava njegovu mogućnost? Zašto atomizirane pojedince tjera na, ne samo ekonomski, nego i moralni individualizam? Jer gdje da se svrstaju oni koji ne mogu prihvatiti virtualni moral, sve te „isprike“, „sućut“, „toleranciju“? Oni koji ne mogu dubinu svog osjećaja života i odgovornosti prema svim ljudima zadržati između navodnika, i ne mogu si dopustiti takav moralni, pa i estetski, poraz kao što je identifikacija s nekim od profesionalnih  korporativnih propovjednika koji iz medija opominjući „sve nas“ efektno skrivaju ono na što su jednom davno, dok su još mogli izaći iz mašine, trebali opomenuti same sebe.

Što je dakle posljednje uporište pred „licem zla“? Možemo reći što ono nije. Ono sigurno nije naličje dobra. Jer naličje je sjena koja lice prikriva tako što ga otkriva. Simboli javnog diskursa suvremenog svijeta su lišeni sadržaja i zbog toga njihova se značenja uvijek mogu obrnuti u vlastitu suprotnost. Oni koji su toliko naivni, i toliko tašti, da u njima vide stvarna lica pristaju na igrokaz koji prikazuje medijska lanterna magica. Teško im je zamjeriti, jer zar nije ispunjenje sna svake malograđanke i malograđana to da se najteže moralne dileme koje čovjek može zamisliti odigravaju kao igra sjena na zidu njihovog dnevnog boravka; „od pola osam do pola dvanaest navečer na prvom programu: ispitajte svoju dušu i izgradite svoj stav za sutrašnji dan. Sutradan na blogu ili, ako vas hoće kakav portal, možete osuditi ili podržati … nešto. Sve džaba. Držite se daljinskog i ne skidajte papuče, osim u slučaju krajnje nužde.“ No čovjek koji na takvu igru pristaje, odnosno onaj koji ne vidi da je „javna ljubav“, „javni moral“ kao i njihovi predmeti, primjerice „javno dijete“ nešto što zapravo ne postoji, treba znati da svojim ugovorom s javnim umom gubi sve što se nalazi između navodnika. Jer ako naličje uvijek teži tome da maksimalno sakrije lice nastojeći mu postati što sličnije, onda bi „lice zla“ pred kojim se traži uporište moralo biti naličje dobra, dakle jedno „uporište“. Ako želimo znati kako bi točno ono moralo izgledati, ništa lakše od toga. Ono je jedno anđeosko naličje.

Branko Malić