Dijete ili psić, fraulein Sofija?

Jednom kad je smrt prodana, odnosno kad je postala čin prema kojem se pojedinac odnosi kao prema imovini kojom upravlja, tada se njezin menadžment bez problema može prenijeti na kompetentnije instance. Jer klizava padina eutanazijskog argumenta jedini je put kojim se on može kretati. I premda je legalizacija na djelu još uvijek u samo par država, za očekivati je rapidno kotrljanje na razini sjeverno – zapadnog dijela globusa. Ne treba se začuditi kad se pored plemenitog zanata life coacha pojavi i death coach, možda i kao usluga socijalne skrbi za sve one koje su slomili „fleksigurnost“ i „cjeloživotno učenje“. Ako je ubojstvo zlo samo ako narušava kvalitetu života, zbog čega onda kvalitetno ubojstvo ne bi bilo dobro?

 

izvor:www.secretsofthefed.com/

Srce i lajk Ljudi razlikuju dobro i zlo. Manje-više svatko će prepoznati i osuditi gadost koju gleda na TV-u, pod uvjetom da u njoj ne raspoznaje vlastiti interes. U tom smislu društvene su mreže panoramski prikaz ljudske sigurnosti u moralna načela. Tamo tisuće lajkaju sliku nekog malog, umirućeg „anđela“ i pišu zgrožene komentare nad nekim sadistom koji truje pse. Jesu li oni sami dobri ili zli sasvim je nebitno. Izrekli su svoj sud i potvrdili da se zna što je dobro, a što zlo. Načela međutim koja im to omogućuju rijetko su kad eksplicitno definirana. Pa ipak tko bi sumnjao da su, recimo, nepovredivost ljudskog života i poštovanje prema njegovom završnom činu neupitne vrijednosti? Srce i lajk pored slike teško bolesnog djeteta, i komentar pun mržnje na trovača pasa kao da to jasno potvrđuju.

Ili ipak nisu?

Sudeći prema smjeru u kojem se ide, nisu. Neodređene izvjesnosti života doista su njegova načela. Međutim čovjeku se danas nudi odlučan i konačan iskorak van njihovih granica. Nosi ga bujanje privida slobode iz afirmacije prividne važnosti njezinih konzumenata, odnosno neprekidni napredak u konzumaciji ljudskih prava. Na djelu je demoliranje svega što se bez puno razmišljanja prihvaćalo kao ‘dobro’ i ‘zlo’, i uspostavljanje sistema onoga što se bez iti malo razmišljanja konzumira kao ‘prihvatljivo’ i ‘neprihvatljivo’. Sve je dobro ako nije zlo, a zlo je ništa jer očigledno nije dobro. U tom smislu nema ni ograničenja slobodi ukoliko za njih ne postoje racionalni razlozi, pa pred sud dolazi i posljednje utočište iracionalnog, posljednje moguće zlo. To je Smrt sama i njezin povremeni suradnik, ubojstvo. Pravo na smrt, odnosno slobodnu odluku na sistemski omogućeno okončanje života tuđom rukom, postalo je zahtjev koji se ne može ignorirati. Pravo na eutanaziju polako ali sigurno gmiže uz listu prioriteta zaštitnika ljudskih prava. I doista, zašto stati na kočnicu kad je autoput slobode beskrajan te svako malo projurimo pored jumbo plakata na kojem piše „Jer vi to zaslužujete“?
Zato što se čovjek trzne iza sna i zapita: ako je smrt postala pravo, može li onda postati i dužnost?

izvor:youtube

izvor:youtube

Rani pokret za eutanaziju i stigma nacizma Eutanazija je izraz što još uvijek nosi mračne konotacije i njegovi ga suvremeni zagovaratelji brižljivo izbjegavaju koristiti. Ništa čudno, jer kako god okreneš thanatos ne budi lijepe asocijacije, čak i kad mu prilijepiš eu-. Nije za zanemariti ni to da je ‘ubojstvo iz milosrđa’ tijekom proteklog stoljeća legalno po prvi put zaživjelo u nacističkoj Njemačkoj, gdje se pod nazivom Aktion T4 od 1939. do 1941. provodio program “milosrdnog ubijanja” djece i odraslih “nesposobnih za život”. S obzirom na to da su pored smrtonosne injekcije i izgladnjivanja u tu svrhu prvi put eksperimentalno upotrijebljene plinske komore, vjeruje se kako je Aktion T4 poslužio kao svojevrsna vježba za logore smrti. Akcija je zaustavljena 23. kolovoza 1941. jer je Hitler morao reagirati na propovijedi münsterskog biskupa Clemensa von Galena, gdje je ovaj nedvosmisleno osudio cijelu stvar. Eutanazijski se program, međutim, nastavio van pogleda javnosti, a biskupov svećenički kadar se našao kraći za par glava.
Hitlerov eugenički pokus gotovo je koštao života mladi eutanazijski pokret. Ignorirajući stanje s one strane Atlantika Američko društvo za eutanaziju, osnovano u New Yorku 1938., napravilo je PR pogrešku kakva se njihovim suvremenim nasljednicima ne može dogoditi, i sasvim otvoreno u osvit rata propagiralo primarnu svrhu eutanazije kao milosrdno uklanjanje “nepoželjnih stvorenja”, pri čemu se mislilo na čišćenje društva od ljudi koji nisu u stanju živjeti život dostojan čovjeka. Kako je to ispred Društva neurolog Foster Kennedy plastično formulirao, cilj je milost za “greške prirode”, milosrdno ubijanje “osobe koja nije osoba”. Ovakva iskrenost – kakva i danas, kako ćemo vidjeti, povremeno bljesne među zagovornicima eutanazije – uvjetovana je uskom povezanošću ranog pokreta za eutanaziju i eugeničkog pokreta. To se u doba uspona nacizma i početka svjetskog rata pokazalo kao katastrofalna reklama. Zagovornici su eutanazije morali čekati revolucionarne promjene šezdesetih da bi se, naoružani većom retoričkom disciplinom i novim imenima udruga, vratili na javnu pozornicu bez straha od linča. Međutim, da nije bilo Hitlera pitanje je bi li to doista bilo potrebno. Jer eugenika ili znanost o selekciji i uzgoju poželjnih ljudskih jedinki u SAD-u je, prije drugog svjetskog rata, bila manje-više mainstream svjetonazor među znanstvenom i financijskom elitom. Točka u kojoj se ideja sistematiziranja prihvatljivih i neprihvatljivih vrsta u zvjerinjaku društva dodirivala s idejom eutanazije nije izvorno bio nacistički Volk, nego ono što se danas naziva „kvaliteta života“ i „autonomija pojedinca“. Tada se to nazivalo „a pursuit of happines“, u smislu zakonom zajamčenog prava pojedinca na ostvarenje vlastite materijalne sreće, odnosno uživanja života. Zanimljivo je primijetiti, i naizgled teško za shvatiti: kakva je to autonomija teško bolesnog djeteta koje liječnik milosrdno ubija kao slijepog psića? Zanimljivo stoga što je naglasak eutanazijskog pokreta u SAD i Velikoj Britaniji prije 2. sv. rata bio upravo na čišćenju društva od novorođenčadi nesposobne za kvalitetan i autonoman život, dok se tek od sedamdesetih godina do danas najglasnije govori o pravu na smrt svjesnih i autonomnih jedinki. No gdje je volje tu je i načina, a gdje je načina nađe se i logike. Vratit ćemo se na to.

Argumenti Elem, ritualno užasavanje nad odavno srušenim “crnim monolitom” važan je sastojak moralnog sedativa čija konzumacija osigurava miran san uljuđenih društava. Stoga su suvremeni zagovornici eutanazije uložili napor da uvježbaju svoj jezik za vaginalnu manipulaciju savješću javnosti, odnosno „političku korektnost“. Tako danas politički korektno moramo misliti kako je govor o „pomoći pri umiranju“ (aid-in-dying) ili „dostojanstvenoj smrti“ (death with dignity) nešto drugo od eutanazije, odnosno ubojstva iz milosrđa ili s elementima milosrđa. Prema zagovornicima prava na smrt riječ je o obliku palijativne skrbi što su je krstili kao „skrb pri skončavanju“ (end of life care). Također “nježno prizemljenje” (gentle landing) se reklamira kao postupak uglavnom namijenjen onima čiji je život postao nepodnošljiv iz razloga fizičke i duševne boli, te da smrt praktički oslobađa čovjeka od nedostojnog života. Mora se nadalje misliti kako je “konačni izlaz” (final exit) privilegij starije populacije. Među propagandnim materijalima različitih pokreta i udruga za ozakonjenje eutanazije često nailazimo na životne priče starih ljudi čiji su životi postali nepodnošljivi te su oni morali potrošiti znatna sredstva i izmučiti svoje obitelji tražeći asistiranu smrt (assisted death) tamo gdje je to legalno moguće – u Švicarskoj, Belgiji, Nizozemskoj, američkim saveznim državama Oregon i Washington ili Quebecu. Evo dvije tipične priče, još uvijek veoma in u javnosti:

izvor:http://escapepod.org/

izvor:http://escapepod.org/

Kada slušamo, recimo, pomno izrežirani nastup pisca sir Terry Pratchetta na Londonskom kraljevskom društvu liječnika, gdje on u svjetlu vlastitog zdravstvenog stanja – boluje od alzheimerove bolesti – tumači svoje razloge za zagovaranje uvođenja prava na potpomognutu smrt, jasno je da su kamere BBC-a tu kako bi se stvar legitimirala i propagirala na državnoj razini. Osjetit ćemo, međutim, kako se netko obraća prije našim emocijama, našoj sućuti, nego rasudnoj snazi. Pratchett zagovara sistem, ali obraća se meni, kao čovjek čovjeku, štoviše kroz usta glumca Tony Robinsona koji mu s blesimetra čita govor, jer on sam nije siguran da uslijed bolesti može govoriti 45 minuta; publika se topi … tu i tamo kao da zaiskri suza … pred-umirući blago klima glavom i povremeno se toplo smješka. Sve je protkano saharinskim humorom i razložnom raspravom o “mojem životu, mojem izboru”.

Dirljivo, samo teško je ustanoviti gdje. Pokušajmo stoga probuditi sućut drugim primjerom.

izvor:http://beingcleopatra.blogspot.com/

izvor:http://beingcleopatra.blogspot.com/

Teško bolesna Kanađanka Susan Griffiths čita pred kamerom svoju oproštajnu poruku kanadskoj javnosti, parlamentu i svijetu u kojoj opisuje dijagnozu: čeka je progresivno otkazivanje svih tjelesnih sistema i život u potpunoj ovisnosti o drugima. Više neće moći uređivati svoj vrt, ići tamo gdje hoće i raditi ono što voli. Shvatila je da je čeka potpuni gubitak kontrole i drastični pad kvalitete života. Zato ona mora uz velike troškove otići u Švicarsku kako bi asistirano preminula u krugu obitelji i prijatelja. Poruku čita jer želi da svi građani Kanade dobiju pravo na smrt u svojoj zemlji, prema svojim pravilima, kad oni to odluče, te da im uživanje toga prava omogući država. Gospođa se na koncu potpomognuto usmrtila, nakon što je napravljena još jedna video kompilacija njezinih posljednjih dana u švicarskoj klinici Dignitas, kao i posljednji pozdrav javnosti. Obaviješteni smo kako je prije odlaska u ništavilo pjevala s okupljenima row,row,row the boat i „paklenski se dobro nasmijala“.

Prizori naprosto klokoću emocijama, pa dolikuje unaprijed se ograditi od nesporazuma. Nižepotpisani za ove ljude ne osjeća nikakvu sućut i razumijevanje, osim ako je znak toga bljutav okus u ustima i akutna mučnina u želucu. Reakcija je prije fiziološki refleks čovjeka koji je stavljen pred prizor proljeva, a od njega se očekuje da svoje argumente prstom ispisuje u toj sluzavoj tvari. Riječ je dakle o fiziološkoj reakciji na emotivnu ucjenu. Otud nižepotpisani se ispričava svima koje ovako nešto može dirnuti za nesnalaženje na tržištu emocija i želučanu preosjetljivost.

Sad, kad je isprika uložena, možemo preći na fakte i pojmove.

Neke činjenice i neke implikacije Suvremeni pokret za pomoć pri umiranju globalna je mreža udruga i fondacija koja djeluje sasvim legalno i legitimno na promicanju uvođenja zakonskog okvira za ubijanje ili pomoć pri samoubojstvu. Eutanazija se pritom odnosi samo na prvi slučaj. Drugi, tzv. „assisted suicide“, označava situaciju u kojoj liječnik omogućuje pacijentu informacije i sredstva potrebne za prekid života. Treći slučaj koji se nekad zna brkati s njima je prekid pružanja zdravstvene skrbi. Zagovornici eutanazije skloni su zamagliti razliku između ova tri postupka koja se u zakonodavstvo nastoji uvesti u okviru tzv. „terminalne skrbi“, odnosno medicinskog tretmana umirućih. U tom smislu tamo gdje je ušla u zakon, eutanazija se provukla preko asistiranog samoubojstva koje se često uspoređivalo s dobrovoljnim prekidom primanja skrbi, eda bi se naknadno proširila i na slučajeve gdje liječnik ima pravo svojom rukom eliminirati pacijenta koji to traži, te na koncu i na eutanaziranje onih koji ne mogu dati pristanak, odnosno djece. Eutanazija nikad i ni u kojem slučaju nije samoubojstvo, koje ne može biti ni zakonito ni protuzakonito, jer predstavlja čin slobode što negira bilo kakvu volju iznad volje pojedinca koji na sebe diže ruku. Eutanazija međutim predstavlja izmjenu zakonodavstva, točnije zakona koji definiraju i reguliraju medicinsku profesiju. Uredba o skrbi pri skončavanju donesena nedavno u Quebecu jasno pokazuje smjer u kojem se razvija legislativa, jednom kad se eutanaziju legalizira. Članak 7., paragraf 1. kaže: „Svaka institucija (pritom se misli na institucije zdravstvene skrbi odnosno bolnice, i na institucije socijalne skrbi koje pružaju medicinske usluge, kao što su ustanove palijativne skrbi, op.a.) mora nuditi skrb pri skončavanju i osigurati njezino pružanje osobama koje je traže u kontinuitetu i kao dodatak bilo kojoj drugoj vrsti skrbi koja im se pruža ili im se može pružiti“. Drugim riječima pravo pacijenta na smrt dužnost je liječnika na usmrćivanje. Zakon formalno dopušta zdravstvenom djelatniku da zbog prigovora savjesti odbije pružiti propisanu uslugu i obavezuje ustanovu da nađe nekoga tko hoće, ali u praksi to će vjerojatno povlačiti pritisak na one koji odbijaju. Nadalje, iskustvo pokazuje kako uvođenje eutanazije vrlo brzo metastazira iz striktno ograničene prakse u cijeli dijapazon predsmrtnih usluga. Tako je u Nizozemskoj vrlo brzo privilegija informiranog i zrelog pacijenta iznad 16 godina starosti prenesena na „aktivno okončavanje života djece“ koja mogu biti eutanazirana prema propisanim kriterijima. Smjernice za pokretanje postupka sabrane su u tzv. Groningen protokolu sastavljenom 2002. godine, gdje se predviđa mogućnost eutanazije tri kategorije djece: one koja nemaju šansi za preživljavanje, one kojima se prognozira kako neće moći voditi samostalan život i one koja neće moći ostvariti adekvatnu kvalitetu života. Kriterije postavlja struka, propisuju se iscrpne konzultacije s roditeljima te na kraju pravosudna evaluacija opravdanosti postupka. Tako to izgleda na papiru. Protivnici eutanazije pak ističu kako u praksi stvari ispadnu nešto neurednije negoli bi čovjek to očekivao od civiliziranih sjevernjaka. I doista odmah nakon donošenja zakona začuli su se glasovi o odobravanju eutanazije po želji iz razloga „lošeg raspoloženja prema životu“ i sl. Konkretno, nizozemska Ministrica zdravstva u to vrijeme (2005.), Els Borst, primijetila je kako ne bi bilo loše uvesti „pilulu za samoubojstvo“ koja bi bila dostupna svima, bez obzira na zdravstveno stanje. Bilo kako bilo, kada promotrimo rezultate istraživanja (Verhagen, 2005.) razloga za eliminaciju 22 djeteta provedenu u Nizozemskoj između 1997. i 2002., možemo ponuditi neke pretpostavke. Obuhvatni razlog eutanazije (vrijedi za svih 22 djeteta, dakle 100%) definiran je kao „iznimno loša kvaliteta života (patnja) u smislu funkcionalne invalidnosti, boli, nelagode, loše prognoze i beznađa“ ili, preformulirano, „nesposobnost za samostalnost“ (100%). Unutar toga razlozi su i „predviđena nesposobnost za komunikaciju“ (82%), predviđena ovisnost o bolničkoj skrbi (77%), očekivano trajanje života (59%)“. Očigledno, kod 13 subjekata argument je mogao biti jednostavno požuriti neizbježno, što je pri uvođenju eutanazije za odrasle bilo temeljni i, navodno, jedini argument. Međutim, kako vidimo to nije bio slučaj za 9 subjekata. Možemo otud pretpostaviti kako bi ti mališani na neki način mogli preživjeti uz liječničku skrb duže od kriterija koje zakon propisuje kao vremenski okvir za terminalnu skrb. Bitna je u tom smislu slijedeća napomena: „Teret svih razmatranja je teži ako je prognozirano trajanje života pacijenta koji pati duže.“ Očigledno opravdanost eutanazije raste s predviđenim trajanjem nekvalitetnog života. Međutim tko i kako definira takav život? Naravno, ne sami pacijenti nego stručnjaci koji tumače njihove iskaze ili iskaze njihovih skrbnika, dakle liječnici i pravnici. Jer da bi zakon bio obvezujući za sve, definicija kvalitete mora biti općevažeća. Tu počinje ono što protivnici eutanazije nazivaju „klizava padina“ (engl. “slippery slope”) – jednom kad se s eutanazijom krene ona se može primijeniti na sve veći i veći broj slučajeva, jer kriteriji mogu biti općevažeći, ali kvaliteta nečega, kao što znamo iz logike, ne može biti konačno definirana ako ne poznajemo bit toga nečega. Ako ne znamo što je čovjek, ne znamo ni što je kvaliteta njegova života. No doskočilo se i tome.

izvor:http://kunm.org/

izvor:http://kunm.org/

No brainer Sofijin izbor Argument iz prava na autonomiju pojedinca dogma je suvremenosti, načelo za koje se vjeruje da je prirodno i urođeno ljudskoj životinji pa samim tim i lišeno proturječja. Međutim u njemu je očigledno sadržano proturječje. Jer sloboda pojedinca prenesena na zakon, odnosno na državu, predstavlja dužnost za drugoga. Liječnik per se nema autonomiju odbijanja eutanazije, ukoliko ne želi prekršiti reformirani moralni imperativ svog poziva, jednako kao što je nema ni dijete o čijem škartiranju moraju odlučiti drugi. Otud povratak pokreta za eutanaziju eugeničkim korijenima: da bi sretno društvo živjelo, nesretni mora umrijeti; da bi dobro bilo apsolutno, zlo mora biti ukinuto. Jer ako bi ubojstvo bilo zlo, onda ubojica ne bi bio dobar. Ako je ubojica dobar, onda ubojstvo nije zlo. Pretjerano? Možda, ali zlobno pretpostavimo slijedeću dilemu: ako višak pacijenata na palijativnoj skrbi troši ograničene resurse onih koji mogu uživati sretniji život, koji je postupak tu racionalan? Veće dobro većeg broja ljudi, naravno. No brainer, rekli bi neki iskreniji zagovornici eutanazije na liniji bioetičara Petera Singera. Jer ovaj borac za prava životinja protiv ljudske hegemonije ističe kako je teško bolesno i mentalno defektno dijete na svaki način ontološki ispod razine zdravog psića (op. licentia poetica, on kaže: ‘male svinje’). Nema nikakvog kriterija koji ih razlikuje, van razine samosvijesti. Ista se pak definira prema labavim načelima prirodnih znanosti koje danas u tom poslu zamjenjuju ukinutu filozofiju i skoro pa ukinutu religiju. Što je onda dobro učiniti? Kakav izbor treba napraviti post-moderna inkarnacija junakinje Styronovog „Sofijinog izbora“, ona koja svoj grozni izbor ne pravi u logoru smrti nego pred policom za hranu shoping centra, a kartica joj je ispeglana na crtu? Dijete ili psić? Za Singera, stvar je no brainer, jednako kao i za zakonodavce koji su legalizirali eutanaziju. A to nas vraća na pitanje nacizma i pogrešnu usporedbu suvremenog pokreta za eutanaziju s njihovim treningom za logore smrti. Očigledno je kako je nacističko „konačno rješenje“ Styronovoj junakinji nametnulo izbor koji se ne može napraviti: ona je morala izabrati koje od njezino dvoje djece će biti ubijeno da bi drugo preživjelo. To, naravno, nije istinski izbor nego metoda konačnog uništenja njezine ljudskosti, metoda koja na kraju nije postigla svoj cilj. Prisilni izbor nije izbor. Nacisti su namjeravali potpuno eliminirati svakoga tko može narušiti njihov utopijski kolektiv određen rasom i potpunim predavanjem volje državi koja je zastupa. Ali oni nisu uspjeli u tome da njihove žrtve traže vlastitu eliminaciju. Suvremena eutanazijska legislativa čini dijametralno suprotnu stvar s uznemirujuće sličnim implikacijama i potencijalom za nadilaženje prepreke što je nacisti nisu znali zaobići. Ona je izlazak u susret individualnoj volji svakog pojedinca protiv bilo kakvog oblika zajedništva. Problem je u tome tko izlazi u susret. Jer država ili neko drugo korporativno tijelo moraju jamčiti svačije pravo da bude gospodar svog života i svoje smrti, omogućiti pravni okvir, metode i resurse da bi se ostvarila slobodna volja individue. Eutanazija zbog toga nije skok u moralnu provaliju, ona je bacanje drugog u nju. Apsolutni vrhunac razdvajanja slobode i odgovornosti, odnosno prijenosa vlastite volje i intime na druge, predstavlja u tom smislu apsolutno pravo. Ono pak zahtijeva prijenos moći nad životom i smrti pojedinca na sistem, jer samo apsolutno izdiferencirani sistem može svakom pojedincu zajamčiti ostvarenje njegovog prava na autonomiju. Ali ako je tako, otkud pretpostavka da će smrt postati dužnost? No brainer:

„Jer vi to zaslužujete.“

Sladilo za logiku Teško za progutati, reklo bi se. Ništa nije preteško progutati ako je dovoljno zaslađeno. Ako se smrt konzumira uz pjesmu i druženje, a pogotovo ako može pobrati dovoljno lajkova na društvenim mrežama, zbog čega bi bezbolni prdac u čabar bio gori od izbora da se partija odigra do kraja? Promatrajući reakcije javnosti na herojsku borbu ljudi kao sir Terry i gđa Griffiths da umru kako i kad njima odgovara, stiče se utisak da je podrška daleko veća od pokude, osobito kod mlađe populacije. Doduše tu igra ulogu i emotivna ucijenjenost onih koji imaju prigovore, ali opet: javni čin ovo dvoje ljudi nitko nije označio onakvim kakav jest. A on je ogavan. Oni niti jednom riječju nisu pokazali da ih motivira obzir prema ikome do prema samima sebi. A, za razliku od običnih samoubojica, njihov apel na izmjenu pravila koja se odnose na svakoga čin je neobične, odnosno apsolutne sebičnosti. U tom smislu na djelu je religiozni čin. Pojedinac uzdiže sama sebe na pijedestal vladara života i smrti te zapovijeda isto pravo svim ostalima. Dobro ste pročitali, zapovijeda pravo. I upravo u tome leži grozna prijetnja legaliziranja eutanazije. Jednom kad je smrt prodana, odnosno kad je postala čin prema kojem se pojedinac odnosi kao prema imovini kojom upravlja, tada se njezin menadžment bez problema može prenijeti na kompetentnije instance. Jer klizava padina eutanazijskog argumenta jedini je put kojim se on može kretati. I premda je legalizacija na djelu još uvijek u samo par država, za očekivati je rapidno kotrljanje na razini sjeverno – zapadnog dijela globusa. Ne treba se začuditi kad se pored plemenitog zanata life coacha pojavi i death coach, možda i kao usluga socijalne skrbi za sve one koje su slomili „fleksigurnost“ i „cjeloživotno učenje“. Ako je ubojstvo zlo samo ako narušava kvalitetu života, zbog čega onda kvalitetno ubojstvo ne bi bilo dobro? Ako rasterećuje proračun za zdravstvo, zbog čega ne bi bilo slavljeno kao čin koji ubire tisuće lajkova? Ako smrt neizlječivo bolesnog malog anđela poboljšava situaciju brojnih psića koje treba udomiti, ne zaslužuje li to milijardu jebenih lajkova?
Sačekajmo i vidjet ćemo. Pravo bez dužnosti je logički nemoguće. Argument apsolutnog suda je kružni argument, odnosno zmija koja ždere vlastiti rep. Dužnost je pravo, pravo je dužnost, pa budući nema dužnosti, nema ni prava. Biti i ne biti je jedno te isto. Ono što nije požderano i izlučeno kao prihvatljivo i neprihvatljivo, to ne postoji. Dakle neizrečena načela koja su osnova ljudskog života izvan su zakona kao takvog. Neizreciva sloboda je izvan zakona, neizreciva dobrota je izvan zakona, neizrecivi život je izvan zakona. Neizrecivo je ono što nije i ne može biti apsolutno sistematizirano. Ali to nije ništa mistično, ništa onostrano. To je život kakav poznajemo. Ono što će uskoro, puno prije nego što itko očekuje, biti označeno kao ‘neprihvatljivo’. Ali samo s vašim pristankom, samo ako hoćete, uvijek uz moto:

„Jer vi to zaslužujete!“

Kad se sve sabere, kad se pregleda nepregledna debata zastupnika i protivnika eutanazije, kad se uvidi kako je to besmisleno, jer su argumenti beskrajni kao i protuargumenti, a politika je očigledno naklonjena tome da ljudima omogući to što zaslužuju, čovjek se zapita: kako se suprotstaviti? Nižepotpisani se ispričava, ali na pamet mu pada samo jedan protu-moto, jedna dovoljna riječ kao odgovor politički korektnim vukovima u janjećoj koži. To je nužni i općevažeći odgovor na emotivnu ucjenu i/ili naredbu da se klekne pred gospodarom, odnosno:

„odjebi.“

in hoc signo vinces.

Branko Malić

3 thoughts on “Dijete ili psić, fraulein Sofija?

  1. Pingback: Pojas fraze | Kali Tribune

  2. Pingback: New Order - Stranica 43 - Alternativa Forum

Leave a Reply

Your email address will not be published.

You may use these HTML tags and attributes: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <strike> <strong>