Bog iz žabokrečine

Alternativni desničari tvrde da su prizvali boga koji je ustoličio Donalda Trumpa. Da li je stvarno riječ o šali?

Nema sumnje kako je svijetom prostrujao tihi uzdah olakšanja u trenutku kad je postalo jasno da je Hillary Clinton definitivno poražena na izborima za predsjednika SAD-a. Ako ni zbog čega drugog, onda barem zbog tihog zadovoljstva što ga je pružio prizor adolescentskih komesara kako se tope u suzama „zbog: rasizma, homofobije, ksenofobije i kajgodfobije“; riječ je o zadovoljstvu, i olakšanju, jer to je bio dokaz da je monolitni sistem kontrole, ovlaš definiran kao „politička korektnost“, zapravo tigar od papira.

Međutim, zabava je gotova, dim se razilazi i dijalektički sukobi vraćaju se u vidokrug. Kako „ratnici socijalne pravde“ (eng. SJWs – Social Justice Warriors), nadajmo se, polako ali sigurno klize iz fokusa naše post-historijske scene, novi kandidat već počinje zahtijevati svoje pravo da oblikuje zbilju naših dana na vlastitu sliku i priliku.

Ako se po jutru dan poznaje, ta će slika biti jednako gadna – i jednako nestvarna – kao i hermafroditski ideal politički korektnog „proljevičara“ (eng. shitlib)

Ako je suditi prema riječima manje više univerzalno priznatog vođe pokreta alternativne desnice, Richarda Spencera, ubuduće ćemo imati posla sa svjetskom dominacijom „djece sunca“.

Riječ je o zanimljivom, i za moj pojam krajnje zabrinjavajućem, pismu namjere – manifestaciji volje, kako bi me Spencer bez sumnje ispravio – što upućuje u bezbroj smjerova dok se prividno ograničava na vječno – i sasvim jednosmjerno – kružno kretanje poganskog božanstva, koje je obožavao svaki nadčovjek do sad – od Nietzschea do modernih okultista.

Međutim, na djelu je zapravo dublja astro-teološka metafora. „Bistro oko što može gledati i preveliku radost bez zavisti“ (Nietzsche), re-brandirano i re-instalirano u postmoderni oblik ne može se – kako Spencer pretpostavlja – predstaviti kukastim križem, nego jednim drugim, samo naizgled drevnim, simbolom što je zapravo preuzet iz svijeta video igara i pretvoren u ideološki brand  marnim radom ruskog filozofa Aleksandra Dugina (ili njegovih sljedbenika): čovjeka kojeg na Zapadu nesebično podržavaju vođe alternativne desnice.

Simbol u pitanju je zvijezda s osam krakova koja ne simbolizira, poput Svastike, kretanje sunca nego, navodno, kretanje iskonskog počela svega što jest: kretanje kaosa.

Na stranicama koje slijede pružit ćemo preliminarnu analizu situacije u nastajanju: prizivanja načela kaosa – i njemu pripadne kaos-logike – putem labavo povezanog pokreta alternativne desnice, uzimajući za nit vodilju neke izjave izvučene iz govora Richarda Spencera održanog na konferenciji NPI-a u Washingtonu, 21. studenog tekuće godine.

Trijumf volje

U uvodnim riječima eulogiji ideološkoj pobijedi alternativne desnice, utjelovljenoj u izboru Donalda Trumpa, Spencer iznosi jednu zanimljivu primjedbu:

„I unatoč tome što smo oduvijek Trumpa uzimali ozbiljno, ipak je oduvijek tu bio i trenutak nestvarnosti – ili možda bolno intenzivne stvarnosti – kad je postalo jasno da se Pensilvanija opredijelila za Trumpa, onaj trenutak kad smo shvatili da nam se Kek osmjehnuo, da je memetska magija stvarnost. I premda se ovi izrazi koriste napola u šali, oni zastupaju nešto doista bitno – pobjedu volje. Mi smo uželjeli Trumpa na dužnost Predsjednika, pretvorili san u stvarnost.“

Ton govora je napola šaljiv, Spencer ne očekuje da ga se shvati preozbiljno. Štoviše, onima koji nisu inicirani u misterije ovog internetskog pokreta vjerojatno nije jasno tko je to „Kek“ i što je točno „memetska magija“.

Započet ćemo naše tumačenje s manje suludim aspektima priče.

„Mem“ je izraz što označava „nepostojeće postojeće“, a skovao ga je Richard Dawkins kako bi objasnio – točnije: izmaštao – način na koji se ljudske misli uklapaju u njegovu teologiju evolucije: memi su misli izražene u slici i/ili frazi koje, kad počnu kružiti u javnosti, zadobivaju samostalan život i u stanju su „zaraziti“ svijest porukama koje sadrže, sasvim poput virusa. Mem je „nepostojeći“ jer misli ne mogu postojati kao samostalna živa bića u biološkom smislu te se onda razmnožavati kao virusi. Slike i/ili fraze su živa bića samo unutar loše analogije u kojoj nam se propušta objasniti na čemu se ona zasniva: koje je to jedno načelo na osnovi kojeg su virusi i misli srodni. Pa ipak, memi, paradoksalno, postoje jer analogija, kako se čini, doista radi, odnosno izaziva učinke u zbilji. Pritom se nitko ne pita, kako je to moguće.

E pa moguće je zbog toga što je riječ o činu magijskog mišljenja.

Naime, na djelu je primjer magijskog mišljenja u postmodernoj – transhumanističkoj –varijanti, a koje počiva na pretpostavci da ono što nije „evoluiralo“ u prirodi može – i mora – biti umjetno stvoreno u skladu sa zamišljenim načelima prema kojima evolucija „funkcionira“. Ukoliko je umjetna tvorba u skladu s „evolucijskim načelom“, onda je ona automatski i stvarna ili, nešto preciznije: ona je u skladu s izmaštanom naravi ovog načela; ona je „umaštana“ u postojanje.

Stoga „memetska magija“ doista djeluje, ali samo ukoliko se oslanja na umjetni, poželjno: tehnološki, medij koji je podržava, kao i na pretpostavku da se oni na koje djeluje poistovjećuju sa vlastitim umjetnim, poželjno: online identitetima koje memi mogu prožeti, jer su i jedno i drugo umjetne, nasumične konstrukcije.

Praktikant ove vrste magije ima za cilj promijeniti svijet u skladu s vlastitom voljom. Riječ je o nečemu što je od sedamdesetih godina prošlog stoljeća poznato pod imenom chaos magick, postmoderna imitacija drevne prakse djelovanja na pod-ljudskom i pod-prirodnom planu postojanja, što je u prošlosti uglavnom bila stvar ljudi rođenih s nezavidnim talentom da je provode.

Glavne su osobine kaos magije da je ona, u jednu ruku, potpuno sinkretična, odnosno da dopušta primjenu svega što praktikant može prožeti vlastitim, subjektivnim, smislom te da, s druge strane, ona ovisi o virtualnom, umjetnom svijetu popularne kulture, danas iznad svega utjelovljenom u internetu.

U osnovi, sve se svodi na načelo: ništa nije istina – sve je moguće.

Ovdje opažamo brojne zanimljive implikacije.

Prva je da otud slijedi kako je sve povezano sa svime – na taj način, gdje god kreneš doći ćeš tamo gdje si se namjerio ako to dovoljno jako želiš. Druga je da nema hijerarhije onog višeg i onog nižeg – postoji samo beskonačna površina što se razgrađuje u sve kompleksnije elemente, koji se pak dalje raspadaju u ništa ukoliko se na njih usredotoči pogled.

Kako ne postoji ono više, nema ničega što bi se moglo štovati i sve postaje potencijalni predmet ironičnog smijeha.

Riječ je u osnovi o svijetu snova kojim vlada logika snova ili, da budemo precizniji: kaos logika ili ne-logika.

U tom je smislu Richard Spencer sasvim točno proglasio Trumpovu pobjedu djelom memetičke ili kaos magije.

Trumpa se „uželjelo“ na vlast putem internetskih mema prožetih voljom pristalica alternativne desnice da njihovi snovi postanu stvarnost – virtualna, moglo bi se dodati, pa ipak bez sumnje stvarnost. Činjenica da je Trump izabran s brojnih razloga i motiva – od privlačnosti njegove politike do javnog odstrela Hillary Clinton putem Wikileaksa – potpuno je nebitna, jer u svijetu kaosa svaki subjektivni „tunel zbilje“, ili interpretacija svijeta, jednako je stvaran ili nestvaran kao i svaki drugi.

U tom smislu možemo promatrati „Božanskog Cara SAD-a“ kao magijsko stvorenje interneta, putem interneta i za internet – danas još uvijek internet povezanih računala, ali već sutra možda internet stvari. Ako bi doveli Spencerovu primjedbu do njezina logičkog ishoda, mogli bismo zaključiti kako je živopisni Donald prvi predsjednik posthumane rase; utjelovljenje ultra progresivističkog sna prizvano u stvarnost od strane deklarativno ultra anti-progresivističke skupine.

Toliko o manje suludim aspektima slučaja. Pređimo sad na potpuno ludilo.

Heil Kek!

Dugujemo čitatelju odgovor na pitanje: tko je zaboga Kek?

Razlog zbog kojega ga Spencer spominje je ponovo magijska „polu-šala“: Kek je egipatsko božanstvo koje je skupina promatrača na internetu identificirala s memetičkim simbolom alternativne desnice – žapcem Pepeom. Premda se u osnovi klonim komentara o drevnoj egipatskoj kulturi koja je živo blato čak i za stručnjake, smatram kako je riječ o, u svjetlu kaos logike, sasvim ispravnom zaključku.

Naime, Pepe, lik iz stripa što ga je 2005. osmislio Matt Furie, izronio je u obliku mema iz dubina internetskih foruma, preciznije: 4chan pod-foruma /pol/, posvećenog raspravama o politici lišenih političke korektnosti makar i u naznakama, koji je bio mrjestilište brojnih budućih pripadnika pokreta alternativne desnice; mjesto potpune slobode, dakle: potpunog kaosa.

Izraz „kek“ također je preuzet s internetskih foruma i potječe od interne šale igrača World of Warcraft, koji su njome zamijenili uvriježenu internetsku skraćenicu za „pucam od smijeha“, LOL (eng. „laughing out loud“). Netko je s vremenom opazio kako je „Kek“ zapravo ime egipatskog božanstva sa žabljom glavom, koje simbolizira kaos i tamu, i Pepe je promptno preimenovan u Boga Keka – ironičnog boga, bez sumnje; boga parodije, kako to brojni alternativni desničari vole istaći, pa ipak, unatoč tomu, boga.

Važno je istaći kako je iz perspektive „ezoteričnih kekista“, odnosno vjernika Keka/Pepea, ova veza između božanstva i mema nastala potpuno slučajno i razvila se u kontinuirano rastući sistem sinhroniciteta – uzročno nepovezanih događaja, povezanih smislom. Tako se dogodilo da Kek zvuči kao „cuck“ (izvorno: cuckservative), izraz što označava staromodnog konzervativca koji još uvijek nije „progutao crvenu pilulu“ (eng. red pilled. Još jedan mem preuzet iz filma „Matrix“, koji alternativni desničari dijele s teoretičarima zavjere) alternativne desnice; nadalje, Hillary Clinton je imenovala žapca Pepea kao, ni manje ni više, državnog neprijatelja, poistovjećujući kako se čini cijelo Trumpovo biračko tijelo s likom iz crtića. Nakon govora na obljetnici rušenja WTC-a gdje je izašla s ovom izjavom, pozlilo joj je i to su brojni promatrači, napola u šali, protumačili kao Kekovu kaznu.

Sinhroniciteti što se odnose na „rađanje“ boga Keka i njegovo stapanje s Trumpom u dubinama internetskih foruma, u samom početku predsjedničke kampanje, toliko su brojni i, da budem iskren, toliko sumanuti da ih ovdje poradi kratkoće nema svrhe nabrajati. No dovoljno je istaći kako je za brojne pristalice alternativne desnice, uključujući zvanično vodstvo, Kek doista Bog, a Trump je njegov prorok – sve to deklarirano s lukavim osmjehom i ironičnom pozom, pa ipak prožeto svom potrebnom energijom istinskog uvjerenja.

Naime, kaos magija oslanja se na smijeh, ili neštovanje vlastitih načela, jer je ona u osnovi neprincipijelna. Sasvim u skladu s vlastitom postmodernom naravlju ona stremi razaranju bilo kakve vrste poretka i omogućava njezinu „praktikantu“ da nametne svoju volju i promijeni svijet – kao što bi Spencer rekao: da svoje snove pretoči u zbilju.

Ja bih otišao dalje i dodao: da pretoči svu stvarnost u san; jer, kaos magija i alternativna desnica nisu ništa drugo do jedan trenutak u razvoju virtualnog, odnosno posthumanog, svijeta. Ideja pristajanja uz- i ponovnog vezanja za Tradiciju koju alternativna desnica tobože zastupa nije ništa drugo do simulakrum privlačan ljudima umornim od liberalnog nihilizma – u svojoj osnovi, međutim, riječ je o nečemu potpuno oprečnom Tradiciji: jednoj metodičkoj razgradnji njezinih osnovnih načela – iznad svega ideje postojanja hijerarhije Bitka – u ništavilo iskonskog kaosa.

Perverzija Tradicije

Ovaj sam uvid već donekle razvio u pogledu subverzivnog djelovanja Aleksandra Dugina, koji je vjerojatno najdosljedniji unutrašnji neprijatelj tradicionalističkih pokreta na Zapadu našeg doba, čije nam je javno djelovanje poznato, ali sad možemo vidjeti kako njemu bliski pojedinci i grupe u Americi i Europi čine istu stvar – s nešto manje filozofijske suptilnosti, doduše.

Naime, alternativna desnica, sudeći po onome što njezino vodstvo zastupa, ideološki nije ništa drugo do proces izgradnje simulirane tradicije – nečega što Richard Spencer voli zvati „politička teologija“ – utemeljene na arijskim rasnim mitovima provučenim kroz New Age filter, rasističkom tumačenju Nietzschea i uopće „čini što ti je volja“ mentalitetu. I sve se to izvodi u virtualnom eteru informacijske tehnologije. Na posljetku, ako bi se složili sa Spencerom – napola u šali, naravno – da je Božanskog Cara inaugurirao Kek, onda je pobjeda „tradicionalista“ zapravo pobjeda tehnološke magije; čin pseudo-maga koji maše istim čarobnim štapićem kakav Ray Kurzweill nudi progresivističkim luđacima.

U tom smislu ovdje je riječ o još jednoj pobijedi posthumanizma, brandiranog, spontano ili ne, kao „tradicionalizam“. Opsesija alternativne desnice s „identitetom“ i „bjelačkim identiteom“ upućuje na činjenicu da njezini pripadnici nisu u stanju razlučiti jednostavno načelo koje tobože brane: oni shvaćaju identitet kao nešto što se može stvoriti a ne kao nešto što se mora prihvatiti. Promatrajući brojne, krajnje ekscentrične pojedince što je predstavljaju doista je teško naći zajednički nazivnik koji ih sve drži zajedno osim, možda, ako izdvojimo neo-darwinistički svjetonazor koji nitko od njih ne stavlja u pitanje. Ako netko misli da se može ponovo „prikopčati“ na predmodernu duhovnu Tradiciju ljudskog roda – zapravo jedinu koja postoji – dok istodobno priča o „alfa i beta mužjacima“, „seksualnom tržištu“, „signaliziranju statusa“, itd., ističući na taj način s ponosom svoje majmunsko porijeklo i svodeći ljudske odnose na mentalni GMO mema, gena i bioloških analogija, onda on ne čini ništa drugo do podriva upravo to što prividno brani.

Privlačnost alternativne desnice leži u njezinoj dijalektičkoj opreci u odnosu na političku korektnost i na razaranje moralne supstancije Zapada inicirano procesom globalizacije. No to je eristička, ili da upotrijebim neologizam, diskordijanska dijalektika; proces beskonačnog dijeljenja u opreke koje se multipliciraju u beskonačnost, u skladu s načelom kaosa.

Sve se to zbiva uz iskrivljen osmjeh, zrno soli uz svaku dvosmislenu dosjetku – uz ironiju čovjeka koji zna da je lažljivac i varalica. Međutim, dvosmisleni humor ima svoje granice. Na koncu on se preobražava u sarkazam i neštovanje onoga što bi trebalo štovati te na taj način subvertira upravo ono što deklarativno brani, i to daleko efektnije nego što bi to smrtno ozbiljni politički korektni proljevičari ili transhumanistički tehno luđaci ikada mogli postići.

Zaključit ćemo uz jedno upozorenje kršćanskim pristalicama alternativne desnice.

Riječi imaju konačna značenja i zbiljsku moć. Postoji samo jedan Kaos i samo jedan bog koji donosi svjetlo iz Kaosa. Ali to nije Onaj kojeg nazivate „Bog od Boga, Svjetlo od Svjetla“, nego „Bog iz šljama, svjetlo iz tame“. Prave tame što sja u virtualnom svjetlu.

Stoga – bez i trunke ironije – pripazite kome vičete „heil!“

Branko Malić

Kali Tribune se financira isključivo potporom čitatelja. Ako vam se sviđa ono što nudimo, razmislite o financijskoj potpori.