Čačkanje mečke
Ukrajinska kriza jedan je od prijelomnih događaja ovog doba i treba je pratiti i nastojati razumjeti sa svom dužnom ozbiljnošću uz svijest da biranje strana uskoro možda neće više biti tako bezazlena stvar, i da će priklanjanje propagandi sustava koji se iz temelja trese postati krajnje opasna odluka. Jer, ako se sruši, ruševine će temeljito zatrpati baš one koji su na njegovom dnu.
izvor:http://imgur.com/
Što je nova u tome da mediji lažu? Tko god jutri uz kavu i duhan s ekipom za šankom bistri politiku zna koja je uloga novina. Jedan do dva komesara ih imaju otvorene i čitaju naslove na koje ostatak birtijskog plenuma stavlja sarkastične komentare, izvodeći dalekosežne zaključke tipa:”nema nam spasa”, “tako nam i treba”, “e da nam dođe Hitler i potaraca stoku političarsku, pa da onda siđe s vlasti”, itd. Nitko tu sebe ne shvaća ozbiljno, kao što nitko ne shvaća ozbiljno ni Styrijin ili EPH-ov toalet papir na kojem stoje naputci za jutarnju burlesku. Svi su glumci i svatko je režiser, i svi to jako dobro znaju. Međutim, povijest nema smisla za humor i razumijevanja za igre malih ljudi.
Taj preozbiljni kolektivni hod ljudskog roda u nepoznatom pravcu, danas je zalutao do ivice provalije. Veliki su se zakačili, paradigme se raspadaju i neizvjesnost raste. Naizgled nepovezana ratna žarišta bilježe eskalaciju, odnosno otimaju se kontroli granicama što ih postavlja razum protagonista, ali i glavni upravljač krizama – SAD. Ukrajinska kriza je u tom smislu paradigmatski primjer. Rušenje malezijskog Boinga 777 iznad ratom zahvaćenog područja njegov je sukus. Ako pratimo što Zapadni mediji govore o tom događaju, možemo samo konstatirati da je razum potpuno napustio američke i europske medijske “prodavačice informacijskih usluga”. Ruski je predsjednik praktički automatski proglašen krivcem za tragediju, njegova azijatska fizionomija kadrirana je zajedno sa slikama smrti i uništenja, unisono se poziva na to da se prekine “Putinov rat”. Konzumente se poziva da se “stave u ulogu obitelji žrtava”, “da se zamisle”, donosiocima se odluka poručuje kako je vrijeme za “odlučnu akciju”. Pritom se međutim izostavlja par činjenica.
Ponajprije, Rusija nije izravni sudionik rata, kao ni SAD i Europa, nego njime kao i njezini partneri-protivnici nastoji upravljati. Personalizacija krivca u Putinu otud je racionalan čin samo sa stajališta ratne propagande u korist Zapada. Pretpostavka da su avion slučajno srušili proruski pobunjenici do sada nije potkrijepljena nikakvim dokazima osim onih s društvenih mreža i jednim audio zapisom čija je autentičnost već ozbiljno dovedena u pitanje. To nije spriječilo američkog predsjednika i državnog tajnika – obojica su pravnici – da zaključe kako su dokazi iz okolnosti (circumstancial evidence) više nego dovoljni za ozbiljnu osudu. Spominju se snimke američkih satelita koje dokazuju kako je Rusija pobunjenicima dostavila BUK raketne lansere za koje se pretpostavlja da su oborili zrakoplov. Nikakve snimke nisu objavljene, osim amaterskog video zapisa, tipičnog youtube materijala za konstrukcije teoretičara zavjere.
Rusi su, međutim, ponudili nešto mnogo konkretnije. Njihovo je Ministarstvo obrane objavilo službenu prezentaciju, vođenu od strane formalno odgovornih vojnih službenika, koja pokazuje da je neposredno prije pada malezijskog zrakoplova u njegovoj blizini bio lovac-bombarder ukrajinskog zrakoplovstva. Prikazana je dinamička rekonstrukcija radarskih podataka o situaciji na nebu u vrijeme pada malezijskog zrakoplova koja među ostalim pokazuje da je on skrenuo sa svoje uobičajene rute, te na koncu i satelitske snimke za koje isti formalno odgovorni ruski oficiri tvrde kako pokazuju ukrajinske BUK raketne lansere na inkriminiranom području, a koji su neposredno nakon rušenja boinga 777 povučeni. Ističe se također kako su ruski nadzorni sustavi zabilježili pojačanu radarsku aktivnost karakterističnu za sustave navođenja i komunikacije ovog tipa protuzračnog oružja. Na koncu se ustvrdilo kako je nad tim područjem djelovao američki satelit za nadzor te Rusi očekuju da SAD pokaže snimke koje je on gotovo sigurno napravio.
Moramo otud postaviti pitanje: jesu li ovo plauzibilni dokazi iz okolnosti? Nisu. U prvom redu stoga što nadležne ruske instancije još uvijek nisu optužile nikoga, pa otud nema ni slučaja u kojem bi dokazi nekog mogli inkriminirati. S druge strane, istraga je tek počela: nizozemski istražitelji djeluju na mjestu nesreće tek jedan dan, a crna kutija je u doba nastanka ovog teksta vjerojatno još uvijek na putu u Maleziju.
U tom smislu, koliko god čovjek imao problema s ruskom politikom, predsjednikom i vojskom, jednostavno nema nikakvih osnova da ih se po pitanju ove nesreće optuži za bilo što na osnovi materijalnih dokaza. Govoriti o ruskim medijima na engleskom jeziku kao što je Russia Today, koji pružaju zapadnoj javnost ovakve podatke, kao o obavještajnom i kontraobavještajnom sistemu znači pritom potvrditi očigledno. Ali sve više i više oni pobjeđuju svoje protivnike serviranjem narativa u čijoj osnovi ipak stoje kakve-takve informacije. Oni koji misle da mainstream mediji služe objektivnom informiranju javnosti, odnosno kako postoje zato da bi javnost osvijestili, a ne usmjerili, zaslužuju šut kartu iz svake respektabilne birtije. Jer prihvatiti igru kao stvarnost znači razbiti užitak svim drugim sudionicima. Štoviše to znači pretvoriti igru u nešto opasno. Zveckanje oružjem nuklearnih sila od kojih je jedna izgleda definitivno odlučila napustiti ovisnost o financijskom i privrednom sistemu globalizacije nipošto nije igra, i javnost koja nije u stanju prozrijeti medijski igrokaz što je oblikuje zaslužuje snositi posljedice vlastite nezrelosti. Hrvatski mediji u tom smislu podcjenjuju svoje konzumente koji su ipak presiromašni i premali da bi bili glupi. Jer u krajnjoj liniji, uspješna manipulacija zahtjeva mrkvu i batinu, a u Hrvatskoj je nestašica mrkve odavno poprimila katastrofične razmjere. Zapadna publika, s druge strane, nesvjesno brani stabilnost vlastitog života za koju osjeća da se ljulja. Ta je stabilnost uvjetovana potiskivanjem vlastitih pretpostavki koje uključuju tuđu nestabilnost, potpuni moralni nihilizam skriven političkom korektnošću i, naprosto, povijesnu sreću. Ali povijest, čini se, ovih dana ide dalje, politička je korektnost smokvin list što na osjetljivu mjestu kad tad izazove nepodnošljiv svrab, a Drugi personificiran u Putinu odlučuje ići u svom pravcu i zgrabiti svoj komad kolača.
Otud, stanovnici europske vukojebine Hrvatske trebaju pri čitanju novina imati na umu par stvari. Kada recimo kolumnist ili analitičar Slobodne Dalmacije, Jutarnjeg lista ili Večernjeg lista povuče zaključak iz nepostojećih premisa kako je Rusija pijani medvjed kojeg treba jako ošinuti da se smiri, treba se prisjetiti nečega. Treba se naime sjetiti da je novinar crne kronike Slobodne Dalmacije svojedobno napisao i u središnjem dnevniku javne televizije ponovio, da je ubojica meksičke državljanke Selene Macedo “taj i taj” čovjek iz Novog Sada, eda bi istraga brzo pokazala kako to, naravno, nije istina. Nikakve posljedice nije snosio. Jednako tako novinari oba oka u glavi EPH iznosili su svojedobno dokaze iz okolnosti da je Vojislav Blažević “zagrebački bombaš” odgovoran za niz eksplozija u glavnom gradu. Čovjekov je jedini grijeh bio to što je otkrio bombu na autobusnoj stanici i pozvao policiju. Nižepotpisani tu mora staviti primjedbu grijeha iz gluposti, ali vjerovanje hrvatskim institucijama represije je samo naivnost, ne i zločin. Gospodin Blažević je gotovo umro uslijed štrajka glađu zbog toga što je praktički na osnovi ničega denunciran kao terorist, pri čemu se obilno nastojalo okoristiti njegovim porijeklom s prostora današnje Republike Srpske što za čudo nije primijetio nitko od zaštitnika manjinskih prava kojima obiluju ovi mediji. Stoga danas, kad isti medijski pogon dokazuje na osnovi premise istočnjačkog divljaštva da su proruski pobunjenici srušili malezijski avion, treba primijetiti kako ovaj put ne denunciraju nemoćnog pojedinca nego se uključuju u propagandni rat protiv mečke s termonuklearnim zubima. A svi znamo gdje ne treba čačkati mečku.
Šalu na stranu, naravno da Rusija neće trošiti ICBM na Hrvatsku čak i da novi Hladni rat zatopli. Ali valja primijetiti da našu domovinu njezini mediji svrstavaju u tabor koji sustavno raspiruje psihozu i paranoju, odnosno izaziva strah prije nego što za njega ponudi opipljive razloge. Stanovito olakšanje pritom pruža birtaško raspoloženje koje je još uvijek zdravo sarkastično. A znajući kako je glavni konzument i proizvođač hrvatskog tiska lanac šankova prostrt diljem naših sela i gradova, ozbiljnih razloga za uznemirenost još uvijek nema. Doduše bilo bi lijepo kad bi jutarnji plenumi odlučili odustati od mainstrean novina kao poticaja za svoje burleske, jer to bi možda značilo i kraj njihovog postojanja – nešto što su odavno zaslužile – ali što je tu je. Ukrajinska kriza je jedan od prijelomnih događaja ovog doba i treba je pratiti i nastojati razumjeti sa svom dužnom ozbiljnošću uz svijest da biranje strana uskoro možda neće više biti tako bezazlena stvar, i da će priklanjanje propagandi sustava koji se iz temelja trese postati krajnje opasna odluka. Jer, ako se sruši, ruševine će temeljito zatrpati baš one koji su na njegovom dnu.
Branko Malić
