“Cinizam na stranu”: intervju za “Protreptikos”
Filosofiraš na internetu – ranije najviše na blogu, sad više na Twitteru, također na fb. Iako su društvene mreže nova pojava, zapravo su među filosofima oduvijek prisutna poznanstva, a u povoljnim slučajevima i prijateljstva, na daljinu odnosno kroz pisani medij. Leibniz se, egzemplarno, dopisivao sa stotinama ljudi, napisao tijekom života više desetaka tisuća pisama.
Sloterdijk tu tradiciju koja tekstovima proizvodi philia-u vidi kao drevnu i konstitutivnu za filosofiju: „Od svojih početaka, pre više od 2500 godina, pa sve do danas, pisana filosofija je ostala virulentna zahvaljujući svojoj moći da preko teksta sklapa prijateljstva. … Spis nema za posledicu samo podizanje telekomunikacijskih mostova između starih prijatelja, koji u trenutku slanja pisama žive na prostornoj udaljenosti, već pokreće i operaciju u pravcu nepoznatog – on zavođenje lansira u daljinu, jezikom staroevropske magije rečeno: actio in distans, sa ciljem da se nepoznati prijatelj razotkrije kao takav i da se podstakne da pristupi krugu prijatelja.“
Kako ti vidiš internetsko filosofiranje, može li se to, doista filosofirati i na društvenim mrežama, ili je to puki supstitut same stvari u „oskudno doba“?
Ne bih rekao da „filozofiram na internetu“, premda sam siguran da bi ti oni koji me baš ne simpatiziraju, to spremno potvrdili: obojica znamo da je „filozofiranje“ kod nas pejorativan izraz.
Filozofijom se bavim od svojih ranih dvadesetih godina, na tradicionalan način. Naime, to je počelo onog trenutka kad sam ozbiljno shvatio fakultet, koji sam bio upisao ponajprije zato što mi je prijatelj savjetovao da ću sigurno dobro proći kod „pametnih ženskih“, koje se tamo okupljaju. Sudbina me je, naravno, prevarila tako da sam kod pametnih žena uvijek poslovično loše prolazio, ali sam veoma rano otkrio da mi je filozofija poziv.
Ja se, dakle, filozofijom bavim kontinuirano i konstantno, a internet je tu samo ersatz katedra preko koje u svijet puštam plodove toga napora.
Internet je u tom smislu za mene samo jedan pragmatični supstitut.
Cinizam na stranu, imam veoma dobro mišljenje o ljudima koje upoznajem preko mojih tekstova, u zadnje vrijeme ponajprije onih koje objavljujem na Twitteru, na hrvatskom jeziku. Doduše, stvari o kojima na toj platformi pišem tiču se ponajviše onoga što nam se u danom trenutku svima događa, a kad zalomi da se uhvatim striktno filozofijske teme, onda se čitanost rapidno počne smanjivati. Što je sasvim normalno. Tome ulazim u kraj tako što terminološki teže tekstove ili podcaste radim na engleskom jeziku, te na taj način dopirem do potencijalno veće publike. Svakih par mjeseci se na taj parangal uhvati netko pametan.
Ne vjerujem, međutim, da su društvene mreže pogodan medij za razmjenu misli o kakvoj Sloterdijk govori. Nešto najbliže epistolarnom prijateljstvu imam s mojim rumunjskim prijateljem i suradnikom Mihaiem Marinescuom, kojeg još uvijek nisam uspio nagovoriti da otvori Twitter ili Facebook račun. Momak je deset godina mlađi od mene, a konzervativniji je od moje pokojne babe i draže mu je pisati mailove dužine eseja, nego četati na FB-u.
Konačno, to me dovodi i do jedne specifičnosti interneta, koja ga čini veoma nepogodnim za sklapanje bližih međuljudskih odnosa, ali i za razvijanje filozofije.
Iskustvo me je poučilo da dobar dio ljudi nisu isti online i u stvarnom životu. Ja, nasuprot tomu, kad s nekim komuniciram online uvijek podrazumijevam da bi bilo bolje da se sretnemo uživo. To je znak fundamentalno različitih mentaliteta – prividna bestjelesnost interneta, obično ovjerena pseudonimom, dopušta čovjeku biti ono što u stvarnosti iz raznih razloga ne može biti. Kako je filozofija analitika danosti, odnosno aktivno nastojanje da se iz posljedica uvijek uhvatiti nit koja ih veže za njihove uzroke, takvo me se ponašanje doima kao bijeg od stvarnosti i, posljedično, istine. Ono također u jedan veoma ozbiljan posao unosi element igre, koji, ako prevlada, uništi sve što se postiglo.
Filozof je ipak onakav kakvim ga je imenovao Plotin: spoudaios ili, u slobodnom prijevodu, ‘ozbiljan čovjek’
Srećom, ovo je mala zemlja, pa čovjek kad-tad upozna dobar broj svojih online prijatelja.
Internet pokazuje potencijal i za neke dublje devijacije, koje su me, da budem iskren, zapanjile, ali o tome nekom drugom prilikom.
Sloterdijkove misli iz prethodnog pitanja nastavljaju se time da literatura uopće, a to vrijedi i za filosofske spise „ni u kojem slučaju nije došla do svog kraja, ali se zato izdvojila u subkulturu sui generis“ čime je „završena je era novovekovnog humanizma kao školskog i obrazovnog modela“, a što znači da je „koegzistencija ljudi u današnjim društvima postavljena je na nove osnove“ koje su „posthumanističke“.
Posthumanizam je i tvoja tema – možeš li ukratko uvesti naše čitatelje u tvoje razumijevanje toga pojma i njegove relevantnosti za naše vrijeme?
Posthumanizam je slojevit izraz. Kako bi došli do njegovog dubljeg značenja, najbolje je postupiti aristotelovski i prvo uzeti u obzir „uobičajena mišljenja“, odnosno ono što prvo padne na pamet većini ljudi kad za njega čuju.
U tom smislu posthumanizam se razumijeva kao pokret, koji zagovara tehnološku augmentaciju ljudskog bića. Posthumanisti katkad tu, navodnu, svrhu posthumanizma nazivaju ‘transcendencija’ (Ray Kurzweil) i pritom misle na proces tehnološkog poboljšavanja čovjeka, sve do one granice kad ga se više neće moći zvati čovjekom. Njihovi protivnici onda to u vrijednosnom smislu preokreću i tvrde da prelazak granice, nije poboljšavanje nego razaranje čovjeka.
Na toj razini, međutim, ostaje nejasno što je uzrok posthumanizma, a samo na osnovi uzroka mi možemo makar i provizorno definirati bit onoga što namjeravamo razumjeti.
Ako posthumanizam pretpostavlja da se čovjeka može beskonačno mijenjati, to u osnovi počiva na pretpostavci da bit čovjeka ili ljudska narav ne postoje. U tom pogledu ne igra nikakvu ulogu to pridaje li se promjeni pozitivan ili negativan predznak – u oba slučaja se pretpostavlja da nema ničega što je zadano i nepromjenjivo, nego je ‘čovjek’ samo privremena oznaka ili ime – flatus voces – za nešto što može postati nešto sasvim drugo.
Ključ za razumijevanje posthumanizma nam otud pada u krilo. Naime, kako je narav/bit supstancijalna, odnosno unutarnja, a ne akcidentalna ili izvanjska odrednica, posthumanizam možemo shvatiti kao pokret koji nastoji ukinuti ono što je čovjeku unutarnje i pretvoriti sve što čovjeka čini čovjekom izvanjskim.
Nadalje, to nam nešto kaže i o naravi tehnologije i zbog čega je ona tu nužna, ali i otkriva kako je posrijedi nešto daleko obuhvatnije od oblačenja ljudi u kromirani metal.
Svrha tehničkog čina je uvijek izvanjska samom činu. Tako, recimo, kad graditelji grade kuću, kuća nikad nije sagrađena, dok čin građenja nije završen. Ne može se, dakle, reći: „istodobno su gradili i sagradili“. Nasuprot tomu, primjerice, čin življenja je takav da je njegova svrha intrinzična: kada oko gleda, ne može se reći „istodobno se prestalo vidjeti i vidjelo“, nego samo „istodobno se gleda i vidjelo se“.
Uvodim ovu parafrazu Aristotelovih argumenata o mogućnosti (dynamis) i zbilji (energeia) iz IX knjige Metafizike, zbog toga što je pravo počelo posthumanizma težnja da se, ne samo čovjeka, nego sve što jest, svede na čistu ‘mogućnost’.
Koje veze s tim ima tehnologija, postaje jasno iz još jednog Aristotelovog primjera.
Naime, kad liječnik liječi sama sebe, onda on sebe liječi kao drugoga. To je stoga što, praveći sama sebe objektom tehničkog postupka, pretvara sebe u izvanjski predmet djelatnosti. Nasuprot tomu, kad čovjek, recimo, preispitiva vlastito sjećanje, on onda, doslovno, ulazi u sama sebe i kreće se kroz vrijeme u samome sebi kao on sam.
Pretvoriti sve ljudske aktivnosti u vrstu metafizičkog self-helpa je sveti gral posthumanizma.
Kako bi se to postiglo, nužno je ukinuti ljudsku narav, jer ona je unutarnje ograničenje ljudskih mogućnosti.
Na tom polju, smatram kako je najuspješniji prodor posthumanizma izveo metafizički sustav, koji se pretežno pogrešno shvaća kao svojevrsna radikalizacija i mutacija ideja moderne političke ljevice – LGBTIQ.
Odvelo bi me predaleko da ovdje uđem u detalje ovog vanserijskog problema, pa ću samo napomenuti kako tu temu na hrvatskom Twitteru preko 10 godina mjerodavno obrađuje Utikejt i usput izaziva neke od najnevjerojatnijih alergijskih reakcija na logiku čak i kod blagonaklonih čitatelja. To već u startu zorno pokazuje koliko je posthumanizam tvrd orah za razumijevanje, ali i kako lako pametne žene, čak i na površinskoj razini online interakcije, pošalju čovjeka u apoteku po aspirine.
Ako netko želi prosuditi leži li mu posthumanizam ili ne, dovoljno je ustanoviti kako mu LGBTIQ pada na želudac.
Zanimljivo mi je u tom kontekstu da „zelenu“ politiku vidiš kao izričito posthumanističku, čime se ona odvaja od tradicionalnije ljevice koja je u svojim raznim inkarnacijama uvijek ipak nastojala sebe shvatiti kao humanističku (koliko god joj praktični postupci ponekad mogli biti suprotni ikakvoj humanosti).
“Zelenu politiku” vidim kao izričito posthumanističku ukoliko joj u osnovi stoji doktrina održivog razvoja, što je, na žalost, u pravilu slučaj. O održivom razvoju sam dosta pisao i pisat ću, pa ću ovdje samo ukratko naznačiti zbog čega je posrijedi posthumanističko učenje.
Naime, održivi razvoj je teorija i praksa standardizacije sistema. To znači da je svijet u cjelini, a navlastito planet Zemlja, kompleksni sistem konstituiran na načelu ravnoteže. Održivi razvoj je politika koja ravnotežu treba postići i održati redukcijom svega što jest na harmoničnu interakciju društva, privrede i okoliša. Ako jedan od ta tri sustava na neki način izaziva neravnotežu, njegov utjecaj treba ograničiti i uskladiti s utjecajem ostala dva.
Tako, primjerice, ako nekontrolirani rast potrošnje i proizvodnje šteti okolišu, onda društveni i privredni obrasci ponašanja u smislu proizvodnje, distribucije i konzumacije dobara moraju biti srezani na mjeru dobrobiti okoliša.
Posthumani moment postaje jasan kad se shvati da su tri sistema koje treba uravnotežiti potpuno jednaki. To znači, primjerice, da bi ograničavanje sječe šuma bilo održivo zbog toga što je to u skladu s pravom šuma na održivo postojanje, a ne zbog prava ljudskih bića na šetnju šumom.
Naime, pojam prava u kontekstu održivog razvoja je sistemsko načelo koje jednako vrijedi za sve – od čovjeka do pregršti prašine. Stoga ne treba biti nimalo iznenađen kad nešto radikalniji zeleni govore o pravima biljaka, pa i o pravima krajobraza. U kontekstu održivog razvoja to je sasvim razumno.
Na koncu, sveti gral održivog razvoja je kontrola “broja i prostorne raspoređenosti ljudske populacije”, što u praksi znači smanjenje broja ljudskih bića na globalnoj razini. Motiv za to, po mom mišljenju, nije nikakva zbiljska prenapučenost, nego poriv za kontrolom i inherentna mizantropija koji leže u osnovi ove doktrine.
Je li ispravno reći da već cijelo desetljeće Aleksandra Dugina vidiš kao svoga arch-enemy? Kako je došlo do toga da se baviš njime, i zašto je on važan? Mada ga se povremeno u javnosti doživljava kao nekakvog šaptača Putinu, nisam siguran da zapravo postoje dokazi da ga ovaj uvažava ili uopće čita. Kako vidiš vezu među njima, kao direktnu komunikaciju, ili kao govor/djelovanje iz istog duha?
Spram Dugina imam specifično neprijateljski stav, ponajprije iz osobnog razloga, a taj je za mene uvijek onaj presudni.
Naime, prema jednoj apokrifnoj priči iz osamdesetih, mladi se Dugin bio dokopao Heideggerovog “Bitka i vremena”, koji je u Sovjetskom Savezu bio zabranjen, ali na mikrofilmu. Onda je nabavio projektor za dijapozitive, projicirao mikrofilm na stol i, pročitavši Heideggerov filozofijski hit sezone, trajno oštetio vid.
To mi je uvijek zvučalo kao nešto što bih i sam bio sposoban učiniti. Razlika je u tome što bi ja to učinio Ad maiorem gloriam Dei, dok je njegov motiv bio što bolje artikulirati zaziv Ave Satana!
Moj odnos spram Dugina započeo je recenzijom njegove knjige “Konspirologija” za zagrebački Zarez i, iz meni ne sasvim jasnih razloga, nastavio se do danas. Nisam puno postigao upozoravajući anglofone čitatelje na opasnost njegovog i uopće ruskog utjecaja, a u Hrvatskoj sam doživio da unatoč preko deset godina do neukusa neprijateljskog stava spram Rusije i Dugina budem denunciran kao “ruski trol” i duginist.
Siguran sam, međutim, da bi mi sam Aleksandar Geljević dao za pravo, prije nego što bi mi prerezao vrat.
Što se tiče njegovog odnosa s ruskom vlašću, on je ponajprije onaj koji tumači i predviđa njezine postupke, dakle posrijedi je ono što nazivaš “djelovanjem iz istog duha”.
To ne znači da Dugin nema neposrednog utjecaja. Njegove “Osnove geopolitike” plod su serije predavanja koja je držao na ruskoj oficirskoj akademiji u Moskvi i pokrenule su trend “geopolitičke paradigme” u ruskoj javnosti, koji se, desetljeće kasnije, prelio u zapadnjačke alternativne medije i uglavnom ih preparirao za slijepo prihvaćanje kukavičijeg jajeta – načela ruske vanjske politike počelo se shvaćati kao paradigmu bunta protiv svih zala globalizacije na zapadnjački način.
Kažeš da je dijete te veze Dugin/Putin pojam „multipolarnosti“. Dugo je imao u osnovi antiameričku funkciju, naime suprotstavljao se unipolarnosti, gdje su USA jedini pol. Ali nekidan je novi državni sekretar proglasio multipolarnost novom američkom doktrinom u vanjskim poslovima. Može li se taj pojam, neovisno o svome porijeklu, shvatiti u pojmovima koji su bili popularni krajem osamdesetih, dakle u tradiciji Hutingtonovih „civilizacija“ naspram Fukuyaminog „kraja povijesti“?
Multipolarnost a la Russe ne može se prihvatiti na Zapadu, a osobito u SAD-u, na drugi način nego kao isticanje bijele zastave.
Naime, ako ćemo se voditi Duginovom razumijevanjem ovog pojma, multipolarnost je struktura globalnog eurazijskog carstva kojim dominira ruski narod, a pravo postojanja i kulturne autonomije imaju samo oni politički entiteti koji su usklađeni s “ruskim univerzalizmom”. Kako bi taj univerzalizam izgledao, najbolje bi bilo pitati Ukrajince.
U svakom slučaju, multipolarnost postaje moguća samo nakon uništenja SAD-a i, posljedično, nestanka američkog utjecaja u svijetu.
Teorije Fukuyame i Huntingtona Dugin vidi kao opise dvaju faza razvoja post-hladnoratovskog svijeta, koje su sada iza nas. Prva je bila projekcija američkih eshatoloških ideala nakon pobjede u Hladnom ratu, dok je druga bila njezino konzervativno svođenje na pravu mjeru.
No to se Rusa ne tiče. Njima su važne druge dvije faze – ona “okupljanja carstva” koja označava geopolitičko vraćanje Rusije u granice Sovjetskog Saveza i ona konačnog sukoba s najvećom talasokratskom silom – SAD-om – i njezinog uništenja.
Tek tad nastupa multipolarnost. Sve ostalo je maskirovka.
Ako je multipolarnost u osnovi odustajanje od logosa (ili Logosa) kao onoga što je zajedničko svim bićima, i zatvaranje u nepomirljive izolirane „identitete“, i kao takvo disharmonija naprosto, je li ipak to manje zlo u odnosu na lažno jedinstvo unipolarnog svijeta sa središtem u Pentagonu? Da citiram Schellinga: „Jer nije odvajanje sila po sebi disharmonija, već njihovo lažno jedinstvo, koje se samo u odnosu spram istinskog može zvati odvajanjem.”
Multipolarnost je onoliko dobra ili loša koliko je ruska globalna prevlast dobra ili loša, jer multipolarnost znači upravo to.
Kao kršćanski mislilac s političkim erosom, kako vidiš mogućnost kršćanske politike danas? Neovisno o, kako si ti to nazvao, cezarovskim Trumpovim ambicijama, nisi oduševljen ni s onim vidovima njemu bliske politike koji su benevolentno nazvani „common sense revolucijom“ (što bi trebao utjeloviti npr. novi američki potpredsjednik J. D. Vance). Nije li to nastojanje oko common sense glavna kršćanska politička pozicija i prošlog stoljeća (demokršćanstvo) i ovoga (postliberalizam), naime da kršćani, nasuprot top-down ideološkim projektima prevrednovanja svega s lijeva i desna, traže i nastoje odgajati ono zajedničko dobro koje već jest u svijetu, nastojeći ga otvoriti za ono što svijet nadilazi?
Kršćansku politiku vidim kao dosljedno govorenje “da” ili “ne” u skladu s prihvaćenim, nezasluženim darom vjere.
Izvor: Protreptikos
