Crkva Svemirskog Bratstva Svetog Darwina

src:www.dvdtalk.com

Skloni smo razmišljati o znanstvenoj fantastici, modernoj znanosti (scientizmu) i religiji kao o tri potpuno različite, samo minimalno povezane, stvari. Međutim, ako ih krenemo promatrati filozofijski, pred očima nam se počinje oblikovati radikalno drugačija slika, ona u kojoj se one približavaju i prepliću. Promatrajući kako establishment kulturu koristi kao oružje dominacije punog spektra, shvaćamo kako su sve tri ključno važni motori diseminacije svjetonazora, adekvatno pakiranog za konzumaciju. Bilo da je riječ o fanovima Isaaca Asimova,  Dawkinsoidima ili sljedbenicima L. Ron Hubbarda, njihovi književno-znanstveni patrijarsi posjeduju ogromnu moć oblikovanja i izokretanja perspektive koja stado tjera u sasvim određenom pravcu. Moja je teza da je svrha ova tri oblika kulture u našem dobu tranzicije njihovo konačno slijevanje u jedinstveni, monokulturalni svjetonazor, koji će služiti kao nova religijska mitologija.

Od najranijih dana znanstvene fantastike, oličene u Jules Verneu i H.G. Wellsu, shvaćanje „znanosti“ kao sredstva za projekcije ljudske mašte u budućnost politika je prepoznala kao korisno oruđe. Osobito kad je riječ o Wellsu, imamo posla s osobom čiji su deklarirani fabijevsko socijalistički ciljevi često znali obilno procuriti između redaka njegovih glavnih djela. Wells je navodno tražio uništenje spekulativnog monetarnog sistema (na kraju Outlines of History), i proricao radosnu eru tehnološke utopije gdje će razum biti okrunjen za kralja. U djelima poput Vremenskog stroja, centralnu ulogu igra ideja eugenike kao sredstva za društveno oblikovanje budućnosti u kojoj će nižim – „vulgarnim“ – klasama upravljati tehnokratski kontrolni sustav.

S Ratom svjetova, mit o vanzemaljskoj invaziji doživio je pravi bum, jer su pripadnici akademske klase popušili ideju o civilizacijama nastanjenima na Marsu ili drugim zvjezdanim sistemima. Hollywood je uskoro prihvatio igru, točnije: nakon poznate radio emisije Orsona Wellesa nastupila je poplava vanzemaljaca, NLO-a i svemirskih putovanja, a u igru su se uključili novi igrači tipa Burroughsa, Nolana, Heinlena, Herberta, Asimova i Clarkea te stvorili književne i kinematografske klasike. Država je prepoznala propagandni potencijal NLO mitologije kao sasvim korisnog oruđa, te su se sve više počele podržavati ideje o „prijetnji od invazije izvana“ dok su ih fascinirane mase sve više i više konzumirale.  Do sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća, nakon misije Apollo 11, Bliski susreti treće vrste i trilogija Ratovi zvijezda kao i E.T. kristalizirali su mit o vanzemaljcima u javnoj svijesti daleko bolje negoli tvrdnje znanstvenika o panspermiji.

Upravo na primjeru panspermije možemo uočiti injektiranje mitova o vanzemaljcima u tzv. empirijsku znanost, i upravo tu besmisao empirizma po definiciji postaje očigledan – nitko nikad nije imao ikakvu iskustvenu spoznaju bilo čega iole sličnog panspermiji, ona je naprosto teorija – i to: znanstveno fantastična teorija. Doista, kao filmofilu, jedna mi se stvar čini sigurnom, a to je da nema kraja mitovima o vanzemaljcima. Međutim, ima još jedna SF priča o njima koja nam se gura niz grlo, a razvila se, ugrubo, paralelno sa znanstvenom fantastikom. To je Darwinizam. Premda zastupnici ove teorije tvrde kako je riječ o strogo „prirodnom“ objašnjenju „porijekla“ života i prilagodbe vrsta („promjena tijekom vremena“), što se čovjek više udubljuje u njezino ideološko rodoslovlje, to mu jasnije postaje koliko je ona zapravo povezana s britanskom Masonerijom i drevnom mitologijom, te mu se stoga sve manje i manje čini „znanstvenom“, a sve više nečemu nalik Wellsovoj SF priči. Kako se Darwinizam s vremenom rafiniralo i elastično razvlačilo da obuhvati doslovno sve – od ribanja poda do kraćenja noktiju kao evolucijskih aktivnosti – sve je doslovno počelo služiti kao „dokaz“ evolucije. Premda fosili prijelaznih vrsta ne postoje (a po svemu sudeći trebali bismo plivati u gomilama ostataka milijardi prijelaznih vrsta, koje su krepale tijekom milenija), Darwinizam je dominantna religiozna perspektiva naših dana te se cijela zbilja mora sabiti pod njegovu egidu kao proizvod beskonačnog tijeka materijalnih stvari, odnosno kaosa.

Ovome velikom eksplanatornom narativu odgovara drugi veliki eksplanatorni narativ – znanstvena fantastika.  Na taj način, dok Darwinizam baca pogled u prošlost, SF je upadljivo orijentiran na budućnost. Oni se često prepliću i povezuju, što je osobito očigledno u slučaju mita o vanzemaljcima. Kada se želi pružiti dokaz da je hipoteza postojanja vanzemaljaca očigledno racionalna, dapače vrlo vjerojatna, najčešće se poseže za darwinističkim pogledom na prošlost. Kao, očigledno je kako je Sunčev sustav „oblikovan“ prije 4.5 milijarde godina (nepotvrđena, ne-empirijska pretpostavka), pa je onda sasvim razumno pretpostaviti da je na sličan način kao i kod nas nastao život na Zeta Reticuli, a kako je razlika u nekih par milijardi godina, „oni“ su vjerojatno „evoluirali“ na viši stupanj od nas. Ma, mora biti da su nas to oni „posijali“ na našoj terra firma-i!

Stanite na čas i promislite podsjeća li vas ovo na znanstvenu fantastiku.

Prisjetimo se definicije znanosti koju nude empiristi – opažljive „činjenice“ trebaju poduprijeti ili oboriti teoriju. Drugim riječima, gore smo opisali kreativne spekulacije ljudi, sasvim nalik načinu na koji Bobba Fett-a i Mork-a nazivamo izmaštanim likovima. One nisu stvarne, jednako kao ni postulat primordijalne kaše koju je opalila munja pa su onda iz nje nastale amebe, ribe i kitovi. Sasvim nalik znanstvenoj fantastici, to je priča u koju ljudi biraju vjerovati, jednako kao kad dijete obuče Superman kostim i krene skakati s kauča, pokušavajući poletjeti.

Svojevrstan prozor u preplitanje svjetonazora pružaju nam primjeri NLO kultova poput Raelijanaca ili Scientologije. Obje sljedbe tvrde kako su njihove ideje savršeno usklađene s znanošću te su kritične prema korumpiranim političkim strukturama današnjice, sasvim nalik Wellesovim jadikovkama iz Outlines of History. Nadalje, one projiciraju slavnu budućnost koja leži u napretku prema utopiji, ostvarljivom pomoću različitih znanstvenih i pseudo-znanstvenih sredstava, jer pretpostavka je da čovjek može religiozno izbaviti sama sebe kroz rigorozni proces prilagodbe njihovim doktrinama. Na koncu, obje imaju rigidan sistem vjerovanja i hijerarhiju u koju se ne smije dirati, jer kult ima monopol na istinu i odgovore na manje više sva pitanja, a ako ga nema pri ruci, onda se uputi pitanje visokom svećenstvu. Dakle, znanstveno fantastični kultovi djeluju na sasvim jednak način znanstvenog kulta Darwinizma, gdje neslaganje rezultira u ostracizmu, gubitku radnog mjesta, poruzi i maltretiranju. Premda su se svi moderni genocidni režimi temeljili na načelima Darwinizma, pa su „razum“ i znanost pripomogli ubojstvima milijuna, vjera u kult znanstveno fantastične darwinističke države ne gubi na snazi, jer, znate, imamo mikrovalne rerne i ajfone – to su dokazi evolucije. O, niste to znali? Odakle ste onda, iz neke pripizdine u planinama Ozarka? Niste znali da ajfoni dokazuju Darwinizam? Naravno, tehnološki napredak nema apsolutno nikakve nužne veze sa osebujnom biološkom teorijom porijekla vrsta, ali to ne priječi da ga se uzme kao „dokaz“ ove smiješne paradigme. Jedna stvar svojstvena svim pripadnicima nekog kulta je nesposobnost za kritičko mišljenje, a ako darwinistička space opera koja nam očigledno ima postati nova religija posjeduje išta supstancijalno, onda je to vojska sljedbenika koji svaki dan nabrajaju litanije o razumu, a nemaju ni približnu ideju kako razum doista funkcionira na osnovi nematerijalnih, nepromjenjivih načela kojima se bavi metafizika.

Jednom kad su Darwin i empiristi pretpostavili kako su ukinuli metafiziku, proglasili su prošlost „objašnjenom“ na „prirodnim“ osnovama, te im je zatrebala nada za budućnost, nešto za zaglupljene koji imaju urođeno potrebu gledati naprijed i projicirati sebe među zvijezde; upravo to je uloga koju igra znanstvena fantastika kao metoda psihološkog ratovanja. Igrati se sa stvarnošću i nanovo je ispisivati funkcija je naših novih svetaca, sv. Darwina i sv. Wellsa, proroka i mudraca nove zore čiji je konačni cilj uništenje čovjeka, za što se svojedobno molio Sveti Otac Bertrand Russell. „Kraj djetinjstva“, kako je to plastično opisao Arthur Clarke. Sve je to znanost, sve su to činjenice.

Jay Dyer

source: Jay’s Analysis