Doba tranzicije i izdaja znanstvenika

src:www.halloweenforum.com

Živimo u doba velike tranzicije. Mase su zaslijepljene idejom da je to doba transformacije kroz koju prolazimo djelo dugačkog procesa “evolucije” odnosno “prirodnog napretka”. Ove pretpostavke ljudi zarobljenih u mjehuriću javnog mnijenja nikad se ne stavlja u pitanje niti preispituje, dok oni odrađuju i usput osmišljavaju svoje instant živote na osnovi medijski posredovanih fraza i praznih slogana što su ih načuli tijekom školovanja. Izjave tipa “joj, pa mi evoluiramo”, “živimo u doba promijene” te sila sličnih reklamnih parola koje podcrtavaju plastičnu ideologiju moderne čine zapravo osnovu suvremenog svjetonazora. No da li je ijedna od tih pretpostavki doista istinita? Živimo li doista u dobu “napretka” i “uspona čovjeka”?

Moj je odgovor negativan, a razlozi za tu mračnu procjenu su brojni. Nedavno sam slušao razgovor istinski skeptične osobe i jednog od istaknutih predstavnika suvremenog scientizma/skepticizma, i dobro se naživcirao registrirajući gomilu logičkih omaški, nedosljednosti i neispitanih pretpostavki koje ćemo, živčanog zdravlja radi, na ovom mjestu podvrći skalpelu. Kao što sam već napomenuo, treba postaviti pitanje, što se to točno misli kad se kaže “evolucija”, “promjena”, “napredak” i “priroda”? Prema pripadnicima znanstvenog establishmenta, ove se riječi odnose naprosto na danosti, one su izraz odnosa sirovih činjenica i razuma, koji na mističan način surađuju kako bi nam podarili “najbolji mogući model” svijeta u sklopu novog velikog narativa mitologije “znanosti”.

Na što se misli kad se kaže “evolucija”? Narativ suvremenog scientizma tvrdi da je osnova evolucije, odnosno razumijevanja načina na koji se događa evolucijska prilagodba, promatranje malih promjena unutar pojedine vrste za koje se čini da joj pomažu pri reproduktivnom produžavanju vlastite egzistencije kroz uspješno potomstvo. Na taj način, uzimajući za polazište da se određene vrste životinja mogu pariti s najbolje razvijenim pripadnicima vlastite vrste, možemo pretpostaviti da su prošli eoni dok priroda nije pronašla način da izrodi život iz jedne jedine prvobitne amebe. Kad se ukaže na to da te eone – dakle, milijune ili milijarde godina – prilagodbe i promijene nitko nikad nije promatrao, odgovor je da se pretpostavlja kako se bakterije prilagođavaju uvjetima visokog pritiska. Slijedi, dakle, da je sav život mutirao pod pritiskom kako bi “evoluirao” u ono s čime danas imamo posla.

Na površini ovo doista izgleda razumno. Gotovo nitko ne poriče mikro-evolucijsku prilagodbu i promjenu, postojanje DNA koda koji pomaže pojedinom organizmu da se prilagodi svojoj okolini. Međutim, mamac i udica leže u dogmatskoj tvrdnji da na osnovi te činjenice iskustva, sasvim izvjesno slijedi kako je cjelokupni živi svijet nastao iz jedne jedine ćelije prije mnogo milijuna godina, milijarde godina nakon “Velikog praska” i širenja svemira koje je uslijedilo. Dokaz ovih teorija danas se, naravno, drži za dogmatsku činjenicu, a bilo kakav oblik neslaganja se ismijava. Zašto? Jer religija, koja stvari tumači radikalno drugačije, je iracionalna i “neznanstvena” te se ne može podvrći ispitivanju.

Međutim, vrijedi li doista obrnuto u slučaju znanosti? Može li se doista ove tvrdnje ispitati kao da su znanstveni sudovi?

Uobičajen odgovor na ova pitanja bio bi da njih dokazuje datiranje pomoću ugljika i promatranje različitih oblika UV zračenja koji izgledaju kao da se “šire” iz pretpostavljene “točke singulariteta”. Postoji cijeli niz problema s ovom tvrdnjom, ali najočigledniji će biti dovoljan za ilustraciju. Kao prvo, datiranje pomoću ugljika je poznato kao nepouzdano, i brojni su primjeri gdje se artifakte iz nedavne prošlosti datiralo kao nečuveno stare. Dalje, pretpostavka datiranja pomoću ugljika je postojanje milijuna godina evoluirajuće, kaotične mijene, što cijelu stvar čini upitnom. Drugim riječima, ako vaše metode testiranja polaze od pretpostavke da je tvar eonima stara, onda su i rezultati koje ćete dobiti očigledno pre-determinirani.

Drugo, pojava širenja svjetla iz nekog mjesta koherentna je jednako koliko i pretpostavka da je to mjesto točka singulariteta, koju nitko nikad nije vidio. Kad ovo istaknete ljudima uključenim u religiju scientizma, mnogi će vam priznati kako je, doduše, riječ o “teorijama”, ali da su one “najbolji modeli koje posjedujemo”. Je li? A tko to kaže? Zašto onda ne bi uz to priznali i da su oni koji ih konstruiraju, diseminiraju i prihvaćaju ujedno podložni predrasudama i pohlepi (za stipendijama, recimo)? Kako to da je laboratorij imun na moralne slabosti kojima su sva ljudska djela podložna? “Ah, znaš, da … podložan je, ali to je ljepota znanosti, mi uvijek mijenjamo i prilagođavamo svoje teorije dokazima”, uobičajeni je odgovor.

U stanovitoj mjeri on ima smisla. Znanost postavlja nove teorije i rafinira stare analize u skladu s novim podacima. Pa ipak, da bi takva metodologija bila konzistentna, oni bi morali provoditi znanstvene eksperimente koji preispituju njihovu metodu, kao i njezine temeljne pretpostavke. A to se nikad ne čini, osim u nekim izoliranim slučajevima, kao kad je jedna od establishmenta financirana studija pokušala prikazati laboratorijske predrasude u blesavoj marksističkoj optici. Nasuprot tomu, postoji jak poticaj da se takva istraživanja ne vrše, jer bi ona razotkrila prevare i varke scientizma, odnosno, da budem točniji, dovela bi javnost opasno blizu otkrića da je znanstveni establishment sluga istog gospodara kao i kartelizirano bankarstvo, globalna ekonomija i industrija zabave, koji pak svi djeluju pod prešutnom pretpostavkom da je zbilja kao takva svojevrsni konsenzus.

Znanstvena je elita – shvaćena u pežorativnom smislu onih koji posjeduju moć, a ne onih koji posjeduju izobražen um – hijerarhijski entitet što djeluje jednako kao i bilo koje drugo korporacijsko ili državno tijelo, gdje se znanje raspodjeljuje strogo kompartmentalizirano – svatko zna samo onoliko koliko treba znati. Primjerice, biolozi se boje govoriti o fizici, jer nisu fizičari, dok matematičari strepe pred astronomijom jer nisu astronomi. Ova ridikulozna segmentacija znanja (koju ne treba brkati sa specijalizacijom, koja je prirođena znanosti) osniva se na pretpostavci scientizma prema kojoj zbilja nije smisleni, koherentni univerzum, nego nasumična, kaotična mutacija što slijedi iz slučajnih učinaka. “Univerzum naprosto jest” – to je refren scientizma, i ako ga ne prihvaćate ili, sačuvaj Bože, razmatrate neku drugačiju mogućnost, onda ste budala.

Ono što čovjeku s vremenom postane jasno jest da je riječ o partiji pokera s označenim kartama, a koja nema nikakve veze s otkrivanjem onoga što je istinito, objektivno i “činjenično” u “svijetu prirode”, nego je prije riječ o sistemu kontrole javno dostupnog znanja, području mentalne straže što zahtjeva pokornost unaprijed određenom pravovjerju na osnovi čega se onda odlučuje tko je “znanstvenik” i tko je vrijedan peer review kriterija. Nadalje, scientizam je potpuno ukorijenjen u staroj, potrošenoj epistemologiji poznatoj kao empirizam koju se toliko puta razložilo, oborilo i uništilo od strane niza filozofa i logičara da je pravo čudo – i ironija – što je još uvijek živa i utjecajna. Među ljudima čiji poziv uključuje vjernost toliko razvikanoj “logici” i “razumu”, ove budale su otprilike najiracionalniji, najnekoherentniji i najbesmisleniji od sviju drugih, u tolikoj mjeri da se u rekordnom roku tope kad ih se podvrgne plamenu preispitivanja temeljnih pretpostavki.

Arogantno pretpostavljajući da znaju, a ne znajući da zapravo ne znaju, scientisti vole logiku kad im to odgovara, da bi je napustili čim osjete da bi moglo biti frke. “Sve ljudsko znanje dolazi iz osjetilnog iskustva” njihova je početna pretpostavka, pa ipak, kad ih se pritisne s pitanjem da li je i sama ta pretpostavka činjenica osjetila – što očigledno nije, univerzalni sud se počinje raspadati u oblačiću logike i oni počinju tvrditi da je ta “velika zapovijed” očigledna danost. Ona u tom smislu stoji kao nova zapovijed bogova Prosvjetiteljstva, i ne dao vam Bog da je se usudite propitivati. Međutim, ako je znanost jedna tako revolucionarna stvar, čemu toliki strah od najosnovnijih epistemoloških pitanja?

Na ovoj razini, uobičajeni je odgovor da znanost ne može, ne treba i neće odgovarati na apsurdna “metafizička” pitanja. Ali, samo malo – na osnovi čega se gornje pitanje tako iznenada urudžbira u “metafizičku” kategoriju? Tko kaže da je to metafizika? Kakav je to standard prema kojem znanstvenik zna da je postavljanje takvih pitanja nešto “metafizičko”, nasuprot pitanjima koja se temelje na laboratorijskim podacima? Odavde čovjek počinje sagledavati koliko su kompleksne, a neispitane, pretpostavke nužne za funkcioniranje scientističkog svjetonazora. Unatoč činjenici da se osnivaju na protuslovlju, scientisti očekuju da cijeli svijet promatra sa strahopoštovanjem idole što su ih izgradili na logičkim omaškama i prešutnom isključenju racionalnog ispitivanja koje deklarativno promiču. Takvo je ispitivanje, vidite, uloga filozofije, a otud nije ni čudo da je scientisti zapravo mrze (Tyson je to nedavno sasvim jasno pokazao).

Nužno je također primijetiti i to da se lažljivost znanstvenog establishmenta opetovano razotkriva, a javnost na to uopće ne reagira. Samo ove godine objavljeni su peer reviewed članci koji tvrde da je pojava crnih rupa istodobno nemoguća i sasvim stvarna. Naš je svemir prožet “tamnom materijom”, ali … čekajte: to je povratak na drevni pojam “etera”. Kvantna fizika je stvarna, ali … čekajte, ona je pseudoznanstvena teorija. Drugim riječima, “znanost”, kao i sve ostale industrije, djeluje pod naivnom pretpostavkom na strani javnosti, da je riječ o jedinstvenom upravnom tijelu, koje čine nepristrani i neutralni geniji, posvećeni plemenitom pothvatu promicanja “napretka” ljudskog “znanja”. Ponovo, dakle, sve amorfni, nedefinirani i nekoherentni pojmovi.

Jednostavna filozofijska pitanja morala bi se primijeniti na ovu masu teorija, a da su “znanstvenici” bolje obrazovani u logici i metafizici (što nisu), mogli bi izbjeći brojne besmislice i stranputice. Primjerice, ako je Einsteinova teorija relativnosti točna, ne postoji fiksirana referentna točka iz koje možemo točno odrediti koje od dva nebeska tijela kruži oko kojeg, a da ne govorimo o ideji da je cijeli svemir nastao širenjem iz jedne, komprimirane atomske mase. Ova suluda ideja jasan je znak iracionalnosti scientizma, jednako kao i popularne varijacije navodno napuštene Kant-Laplaceove teorije nastanka planeta – nasumične grude svemirske prašine ulovile su se u orbitu nečega, počele rotirati i tijekom milijardi godina se razvila u kugle iz kojih je odjednom živi svijet iskočio iz primordijalne kaše. Doista riječ je o bajkama u koje mogu vjerovati samo akademci. I, valja primijetiti, one su daleko smješnije od religioznih priča o postanku.

I tako, doba tranzicije nije prijelaz u eru znanstvene utopije, transhumanizma, tehnologijom omogućene besmrtnosti i arkadije Ujedinjenih Nacija kako većina ljudi misli. Naprotiv, to je doba napuštanja i udaljavanja od svih tradicionalnih oblika kulture. To je doba tranzicije u novu globalnu mitologiju koja je stvorena i proizvedena na isti način i istim metodama koje koristi industrija kulture. Riječ je o znanstvenoj diktaturi koja nije znanstvena, nego dogmatska, fašistička i hijerarhijski strukturirana. Znanje je u takvom sistemu dostupno samo u propisanoj mjeri čime se skriva, izvrće i odbacuje očigledne činjenice o iskonu čovjeka i života, samo da bi ih se zamijenilo blesavim teorijama o primordijalnoj kaši, grudama koje se pretvaraju u planete i eonima nikad promatranih minulih epoha svemira koja su pak nastala eksplozijom iz nikad promatrane točke singulariteta.

To nije napredak, to je retardacija i regresija u eksplanatorne modele lišene svake eksplanatorne moći. Treba ih nazvati pravim imenom – oni su surogat mitologije, malo ušminkani oblici drevnog atomizma, obučeni u znanstvene krpice. Vrijeme je da odbacimo ove lažnjake, lažljivce i budale te jasno kažemo da oni suzbijaju istinsku znanost i istraživanje kako bi nad njima zadržali kontrolu. A svrha te kontrole nije napredak čovječanstva, nego njegova orwelijanska suprotnost, disgenički plan uništenja čovjeka. Pozovimo se, primjerice, na Lancet, najprestižniji medicinski časopis Sveučilišta Oxford, čiji je urednik nedavno nedvosmisleno i bez drhtaja u glasu izjavio kako je polovica znanstvene literature u svijetu naprosto prevara:

“Dr. Horton je nedavno objavio izjavu u kojoj tvrdi da je velika količina objavljenih istraživanja u najboljem slučaju nepouzdana ili pak potpuno lažna:

‘Optužba protiv znanosti veoma je jednostavna: veliki dio znanstvene literature, možda polovica, jednostavno bi mogla biti neistinita. Znanost koja se osniva na studijama malih uzoraka, sitnih učinaka, nevaljanih eksplanatornih analiza i prizemnih sukoba interesa, zajedno s opsjednutošću beznačajnim trendovima koji su u modi, okrenula se na put u tamu.'” (izvor)

To su krajnje uznemirujuće riječi, imamo li na umu kako su ove studije osnova za razvijanje lijekova i cjepiva, navodno da bi se pomoglo ljudima, kao i za obrazovanje medicinskog kadra, studenata i tako dalje, i tako dalje …

Uobičajena je stvar da mnogi ljudi odbacuju velika djela stručnjaka sa različitih područja samo zato što nisu podvrgnuta peer review standardu i ne objavljuju se u “vjerodostojnim” medicinskim publikacijama. Međutim, kako vidimo, peer review više ne znači bog zna što. “Vjerodostojni” medicinski časopisi progresivno gube na vjerodostojnosti upravo u očima njihovih zaposlenika kao što je dr. Horton. On je također istakao i vlastitu odgovornost, napominjući da urednici potiču i potpomažu najgore oblike ponašanja, te da je uslijed toga količina lošeg istraživačkog materijala alarmantna, jer se podaci friziraju kako bi ih se uklopilo u poželjne teorijske modele. Zaključio je da se značajna otkrića često odbacuju i da se čini malo kako bi se ispravilo loše prakse.

Dr. Marcia Angell, liječnica i dugogodišnja glavna urednica časopisa New England Medical Journal (NEMJ), kojega se također smatra jednom od najprestižnijih medicinskih publikacija na svijetu, potpuno je nedvosmislena kad kaže:

“Više naprosto nije moguće vjerovati rezultatima velikog dijela objavljenih kliničkih istraživanja, ili se pouzdati u sud autoriteta liječnika ili smjernica koje propisuje medicina. Nimalo me ne raduje takav zaključak koji sam nevoljno i s mukom donijela nakon dvadeset godina rada na mjestu glavne urednice NEMJ-a.” (izvor)

Jay Dyer

izvor: Jay’s Analysis