Druže Kriste, ljubičice bijela

You may also like...

11 Responses

  1. hrvoje says:

    Koliko mi je poznato, Živio Isus prvi su skandirali torcidasi, a uzvik se je pojavio u slično vrijeme kad i doskocica Hajduk prvi, ivan pavao drugi. Mislim da je atribuiranje natpisa neokatekumenima netočno, iako sam tekst koji počiva na toj pogrešnoj procjeni nije los, također uz opaske na tragu komentatora gore, jer i sam mislim da sudac i stojić nisu nikakvi pokazatelji smjera kretanja katoličke crkve. Da bi se to utvrdilo, potrebno je pribivati bliže crkvi, umjesto njenom medijskom simulakrumu, čemu, bojim se, pribiva Branko.

    • Malić says:

      Jedna od vrijednosti Kali Tribune je i ta što privlači nepopravljive optimiste kao ti. U odnosu na Crkvu, autor pribiva u blizini tla na koje, htio ne htio, povremeno prisloni uho, kao i svi koji su blizu tla, pa otud zna i da, među ostalim, “Živi(j)o Isus” pokriva cijelu Hrvatsku. Što se tiče pribivanja u blizini Crkve, skrušeno priznajem da je uzbrdica koja tamo vodi od početka devedesetih postala prestrma i klizava za ljude kao ja. Možda znaš neki bolji put? Ili je mistično tijelo ipak malo veće od postmodernih sakralnih građevinskih rugoba kojima su nam pokrili zemlju, pa ja zapravo pribivam blizu Njegovog srca kad ne ulazim u njih? Katekumeni su slijedba predvođena psihopatom za mentalno načete ljude. Stojić nije simulakrum, odnosno pretpostavljam da nije bio kad sam slušao njegove propovijedi uživo. Možda se posimulakrio naknadno.

  2. Živio Isus Krist says:

    Nisam baš primjetio da se karizmatike i neokatekumene nastoji prikazati reprezentativnim za katoličanstvo u Hrvata.

  3. Malić says:

    Veza komunizma i Pričesti je naznačena u tekstu. Za detaljnije objašnjenje dijalektike apstraktnog i konkretnog na kojoj se temelji treba čitati Hegela i/ili Marxa. Što se tiče porijekla riječi “komunizam”, jedan citat Jamesa Billingtona:

    “The revolutionary concept of communaute may have come less from
    the high culture of the Enlightenment than from the low culture of
    popular journalism. B abeuf had been influenced by The Year 2440, the
    prophetic utopian work of one great chronicler of Parisian life, Sebastien
    Mercier. The word “communism” was introduced to the
    world by Mercier’s friend and fellow journalistic chronicler of Paris,
    Restif de la Bretonne : the “Rousseau of the gutter,” the “jean-jacques
    des Halles.”

    Restif’s verbal invention came out of a life that was-literally-fantastic.
    His literary production filled nearly 250 volumes with cosmic,
    social, and sexual fantasies that no one has yet fully catalogued. His
    writings anticipated everything from interplanetary travel to atomic
    energy, and encompassed almost every imaginable sexual fetish and
    perversion
    (…)
    In February 1 , Restif used the term communism as his own for
    the first time to describe the fundamental change in ownership that
    would obviate the need for any further redistribution of goods and
    property.
    (…)
    Appropriately, in view of his erotic interests and preoccupations
    , Venus was the site for his communist society of the future.
    The manuscript of his final communist fantasy, The Cage and the
    Birds , has been altogether lost.”

    Billington, Fire in the Minds of Men (str. 79 – 83.)

    Ima toga još, ali mislim da je ovo dovoljno. Što se tiče “foot fetisha”, ispričavam se. Za laika, svi su fetiši isti.

    • komentator says:

      Da, da, hvala.
      Nisam dovodio u pitanje analogiju između komunizma i sakramenta pričesti, ona mi je jasna, nego mi se na trenutak učinilo da ste povukli paralelu između “retifizma” i sakramenta pričesti. Međutim, to o “retifizmu” je vjerojatno bila samo zgodna digresija, a ja sam vjerojatno nedovoljno pažljivo prvi puta čitao, što nije karakteristično za mene, ali dogodi se.

      Ako ste, doduše, htjeli povući paralelu između “retifizma” i sakramenta pričesti, to bi bilo možda legitimno, ali bi razrada trebala biti veća. Takav jedan “extraordinary claim” bi ipak zahtijevao jednu solidniju argumentaciju. A kada sam ja pisao o “fetišu”, mislio sam prvenstveno na način na koji se ta riječ koristi u antropologiji (religije). U tom smislu, Wiki nudi jedno od nekoliko mogućih značenja, a ja sam mislio na ovo:

      “Fetishism, the attribution of religious or mystical qualities to inanimate objects, known as fetishes.”

      E sad, jesu li “seksualni fetiši” atribucija mističkih (što god to ovdje značilo) kvaliteta neživim objektima, to je možda više pitanje za nekog psihoanalitičara.

      Što se tiče porijekla riječi komunizam, hvala Vam na vrlo zanimljivim citatima. U tom smislu, zanimljiv je kratki odlomak s Wiki o stanovitom Victoru d’Hupayu:

      “While still young he wrote texts on agriculture and economics, expressing his wish to share his land with his neighbours, thus transforming the ideals of the Enlightenment philosophers into practice. His first book, Projet de Communauté philosophe, published in 1777, advocated the idea of living in a sort of commune. In 1785, just before the French revolution, he was referred to as a communist in a book review by Restif de la Bretonne; according to some sources, this was the first time that the word “communism” was used in print in its modern sense.”

      Što se tiče Rétifa, Wiki kaže na istu temu sljedeće:

      “He is also noted for his advocacy of communism, indeed the term first made its modern appearance (1785) in his book review of Joseph-Alexandre-Victor Hupay de Fuveau who described himself as “communist” with his Project for a Philosophical Community.”

      Čini se da je i sam Victor d’Hupay sam sebe razumijevao kao svojevrsnog “komunista”, ali u nekom izvornijem značenju (dakako), kao filozofa zajednice, filozofa komune u nekom konkretnijem (tzv. praktičnijem) smislu.

      Što se pak “retifizma” (zapravo gotovo bilo koje fetišističke ili tzv. BDSM prakse) tiče, zašto mi se čini da sam na moment pomislio da radite usporedbu između “retifizma” i sakramenta pričesti:

      “procesa u kojem se individualnost rastvara kako bi primila u sebe Duh Bogočovjeka i, posljedično tome, sjedinila se s iskupljenim čovječanstvom.”

      Dakle – a svojevremeno je i u Zarezu bio neki tekst o tome (ili neki prikaz ili preporuka knjige, tako nešto, manje važno) – radi se o tome kako mi se, ovako čisto laički, čini da se u većini “seksualno fetišističkih” (ali i “religijski fetišističkih”) i BDSM praksi radi o svojevrsnom procesu u kojem se čovjek, makar na trenutak ili neko određeno vrijeme, odriče svoje individualnosti, ali ne nužno kako bi primilo u sebe duh Bogočovjeka ili nešto slično, štogod pak to zapravo značilo. Ukratko, čini mi se da je stuktura fetiša uvijek ista, bio on religijski ili seksualni. Ili nešto između. A onda i razne “sekularne” ideologije imaju svoje fetiše.

      Anarho-primitivisti i radikalni ekolozi imaju “prirodu” za svoj fetiš; transhumanisti tehnologiju; nastavite niz…

  4. komentator says:

    Za ovog Rétifa, na Wikipediji piše da je riječ o fetišizmu cipela, a ne stopala. To baš nije isto. Kakve veze ima takav seksualni fetišizam sa sakramentom pričesti? OK, analogija se može povlačiti između vrlo različitih stvari, ali time riskiramo da fulamo stvar.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *