Druže Kriste, ljubičice bijela

src:www.online-instagram.comuserdee89bee

src:www.online-instagram.comuserdee89bee

Već par godina zidovi većine hrvatskih gradova ovjereni su jednostavnim, ružnim i prividno jednoznačnim pečatom u obliku grafita: „Živio Isus!“ ili neke varijacije na temu u stilu „Isus“ zaokruženo srcem, „Isuse, sretan ti rođendan 25.12.“, itd. Kao i veći dio značajnih zbivanja u Hrvatskoj, ova je pojava potpuno izvan fokusa medija, obrnuto proporcionalno intenzitetu interesa što ga građani za nju pokazuju. Jer riječ je o urbanoj misteriji koju se žučno raspravlja u svakodnevnim razgovorima i koja izaziva gotovo jednodušnu zebnju. Zašto se ne bi onda reklo nešto o njoj, kad je već „u fokusu“ ili „u žarištu“ svijesti naših ljudi? Zašto je se ne bi učinilo „javnom“?

Zato što fokus medija u Hrvatskoj, sasvim u skladu s globalnim smjernicama, nije upravljen u istom smjeru kao i interes njihovih konzumenata, jednako kao što „javnost“ nije istoznačna s „ljudima“ ili većinom „ljudi“ koji žive na nekom prostoru. Javnost sasvim lako može biti medijska slika što nema nikakvih dodirnih točaka s većinom stanovnika Hrvatske. Tome u prilog ide činjenica da manje-više sve zbiljske promjene u svakodnevici, dakle ono što neposredno najviše utječe na naše živote i čega smo najsvjesniji, ostaju bez odraza u medijskom ogledalu. Naravno, nije moguće zaobići kukasti križ na Poljudu ili provokaciju srpskog ministra, kao ni „spinovanje“ informacija o geopolitičkoj situaciji u svijetu. Pojačavajući utisak tih događaja – za koje katkad zna biti dvojbeno da li su se uopće dogodili – mediji proizvode fokus koji odgovara onome tko ih kontrolira. I to je manje-više to. Problema ne bi bilo da nije tendencije zamjenjivanja neposrednog iskustva medijskim prikazom i, shodno tomu, metastaze uvjerenja da se nešto nije dogodilo ako se nije ogledalo u novinama, na televiziji ili internetu. Jer medij, kao simulacija spoznajnog procesa, ima svu privlačnost umjetnog i lažnog: on nudi pročišćenu, plastičnu sliku činjenica što za razliku od njihove zbilje ne zahtijeva od čovjeka napor mišljenja; zbiljsko stanje stvari nikad nije tako jednoznačno i tako pogodno da on u njemu automatski prepozna svoje vlastite predrasude. Razlozi su slični onima zbog kojih djeca više vole fast food od kuhane hrane: jednostavan, nadražujući okus, šarena reklama, svi ga jedu, mama ga zabranjuje … kako da ga ne voliš? Govoriti djeci o nadutosti, pretilosti ili raku želuca pritom nema smisla. Govoriti konzumentu medijske slike o mentalnoj atrofiji, masovnom ludilu i manipulaciji još manje.

I tako, danas nitko ne zna točno tko su mali Isusovi pioniri i omladinci što ga slave devastiranjem fasada zgrada. Mediji nam ne govore o njima, pa ćemo morati primijeniti vlastitu percepciju i vlastiti intelekt uz malu pomoć danas najugroženije, jer najintimnije, spoznajne moći duše – sjećanja. Naime, niže potpisani je pripadnik generacije koja još uvijek pamti tko su točno bili pioniri i omladinci, jednostavno zbog toga što je prošao obadvije faze ove nekad obavezne inicijacije u svjetovnu religiju samoupravnog socijalizma. Pionir je pričesnik koji polaže zakletvu Čovjekobogu socijalizma dok je omladinac krizmanik, pomazanik spreman na socijalistički život u privatnom i javnom smislu. Čovjekobog se zvao drug Tito, umro je, za razliku od Isusa, u krevetu i nije uzašao na nebo. Ali je nastavio živjeti u ružnim i sveprisutnim grafitima koji su građane Jugoslavije podsjećali na njegovu bizarnu paruziju: „Živio Tito!“, „I nakon Tita – Tito!“, „Tito – to smo mi!“. Naravno, nitko nije vjerovao u te pizdarije, ponajmanje oni koji su ih po službenoj dužnosti ispisivali, a čija djeca, zlobno ćemo pretpostaviti, možda baš ispisuju i grafitne hvalospjeve Bogočovjeku s istim intenzitetom uvjerenja. Trebalo je, s jedne strane, držati iluziju stabilnosti sistema na životu, dok se ne konsolidiraju snage koje će odraditi njegov kontrolirani raspad, dok je s druge strane bilo nužno budalama ponuditi sliku živog Maršala u kojoj su svi dobri komšije i nitko ne želi da drugom crkne krava – stanje koje se tada nazivalo „bratstvo i jedinstvo“. Stvar je potrajala koliko je bilo potrebno i onda se grafite ostrugalo skupa s fasadama, a komšijske krave su podnijele genocid. Danas su stasale neke nove generacije koje tih „par godina za nas“ vide kao zlatno doba, a ne kao jasno omeđeno desetljeće pripreme genocida, civilizacijske regresije i pljačke (tim redom); desetljeće „crno-bijelog“ svijeta koje od svih drugih između „četrdesetiprve“ i „devedesetiprve“ najviše zaslužuje damnatio memoriae. Jer, ako ima nešto odvratnije od klanja uspavanog čovjeka, to je proces oštrenja noža. Osobito ako se iritantni zvuk trenja metala o metal prikriva kompilacijom new wave hitova.

To nam dakle pokazuje zrcalo sjećanja, za razliku od medija jedno živo i nimalo iskrivljeno zrcalo. Trebamo li otud povući neke analogije? Svakako, ali primijetimo: analogija je teološka metoda koja, kad se primijeni na svakodnevicu, nepogrešivo upućuje na to da se počelo teologizirati nešto što s Bogom ima veoma malo veze. Komunizam, izraz što ga je izvorno skovao Restif de la Bretonne, francuski polimorfni perverznjak po kojem se tzv. „foot fetish“ danas naziva „retifizam“, kako bi opisao specifičnu visoko seksualiziranu utopiju, dobar je primjer toga jer zapravo označava pervertiranu analogiju Pričesti – Communio – dakle procesa u kojem se individualnost rastvara kako bi primila u sebe Duh Bogočovjeka i, posljedično tome, sjedinila se s iskupljenim čovječanstvom. Parola „Tito – to smo mi!“ jako dobro pokazuje o čemu je riječ. Ona želi reći da je Tito zapravo izraz kolektivnog stremljenja – što je siroti Maršal donekle i bio, ali prije bi se reklo kao izraz kolektivnog bijega od slobode – prividno analogno načinu na koji je Mistično tijelo Krista rezultat jedinstva ljudi u Njegovoj ljubavi. Međutim, prava analogija ima jednu pretpostavku. Ona uspoređuje dvije rečenice koje nečemu pripisuju nešto na osnovi jednog što im je zajedničko, odnosno što im je oboma prvi uzrok. Kod Aristotela, od kojeg smo naslijedili ovaj postupak, to se nazivalo pros hen homonimia ili pridavanje jednake odredbe i/ili imena dvama različitim bićima na osnovi nečega trećeg u čemu oba participiraju. Tako se, recimo, predikat „biće“ pridaje naizgled različitim stvarima kao što su, primjerice, „duša“ i „kamen“. Oboje participiraju na nekom jednom koje dopušta da ih nazovemo bićima, premda u različitom smislu. Stari su Grci vjerovali da je to „jedno“ neka zbilja, zbiljski „Bitak“, a ne samo prazna riječ, i da je mišljenje zapravo postupak uočavanja jednog u mnoštvu i mnoštva u jednom, pronalaženje onoga što je zajedničko i razlučivanje onoga što to nije. Požuriti s analogijom, međutim, znači siguran put u svijet iluzija. Komunistički communio je samo naizgled jedno s Pričesti u smislu da su i jedno i drugo rastvaranje ograničenog u neograničenom; međutim, dok je kod Marxa riječ o rastvaranju apstraktnog građana u konkretnom radniku i radničkom pokretu, pričest je rastvaranje konkretnog pojedinca u besmrtnom, beskonačno konkretnijem, pojedincu – Bogočovjeku. Ono što je ovdje na dijelu nije analogija nego „sličnost“, odnos stvarnosti i njezine pervertirane slike, a ne dvije zbilje, i zbog toga je stvar jako zavodljiva, pa ipak potpuno promašena. Ljudi više vole slike nego stvari, jer su tako jasno omeđene, dovršene i gotove za konzumaciju u mašti, pa se u njihovom svijetu bez rizika povraćanja može konzumirati muda pod bubrege. Čovjekobog i Bogočovjek su jako slični, razlikuje ih samo raspored riječi. Jedino je problem što sličnost prikriva apsolutnu razliku – stari komunistički hohštapler pretvoren u Boga uz pomoć grafita i Bog rođen kao čovjek uz pomoć apsolutne moći Oca u stvarnosti se nikad ne mogu sresti. Ali, kako vidimo, na fasadama hrvatskih gradova i u glavama dobrog broja suvremenih hrvatskih katolika oni pašu jedan drugome kao budali šamar. Nadajmo se, molimo se, u tom smislu za jak šamar, jer kako drugačije vratiti mentalnu ravnotežu nekome tko stvarno misli da su Drug Isus i Isus Krist ista osoba?

Mi ne znamo tko crta grafite koji slave Maršala Isusa i to zapravo nije niti važno. Vjerojatno bi se uz malo truda otkrilo da su to neokatekumeni, sljedbenici neonske gospe iz Međugorja ili pripadnici neke druge pseudokatoličke sljedbe koja želi okupirati Crkvu, ali i profani prostor ulica i trgova. Jedino što je bitno jest to da oni, kao recka na štapu zabodenom u mutnu rijeku, dobro pokazuju dubinu do koje je potonula Crkva u Hrvatskoj. To što ih ne vidimo možda je zbog toga što je mutna voda već prekrila štap za mjerenje. Postupak kojim oni „slave“ Isusa Krista jasno odaje da je „slavljenje“ zapravo „instrumentaliziranje“, sasvim analogno onome kojim se iskoristilo pokojnog Tita da se „sakrije prostota“ pripreme raspada. Trebamo li pretpostaviti da je cilj isti? Raspadanje je svakako naša svakodnevica, pa tko zna: možda je stvarno pripremljeno.

Hrvatska „desna javnost“ proslavila je ustoličenje članice ultraglobalističke Trilateralne komisije, Kolinde Grabar Kitarović, sasvim u stilu nacionalne teofanije. Predsjednica, koja je po službenoj dužnosti sada izašla iz Trilaterale gdje je branila boje Hrvatske zajedno s prvim čovjekom regionalne masonerije, hrvatskim „Lordom Ovršiteljem“ i vlasnikom EPH medija Marijanom Hanžekovićem i prvim čovjekom Zagrebačke banke Franjom Lukovićem, ustoličena je u javnosti kao „žena obučena u sunce“ – tko nije za nju taj je protiv nje, a samim tim i protiv Hrvatske, vrhovnog dobra i jebozovnih žena. Naravno, to znači i da je protiv Katoličke Crkve. Stvar je ovjerio – doduše, tamjanom a ne autolakom – fra Jozo Zovko koji je blagoslovio Ured Predsjednice. Ovaj poduzetni svećenik, kao što znamo, faktični je inicijator „međugorskog fenomena“ koji se od „devedesetiprve“ sve više nastoji prikazati, zajedno s karizmatskim pokretom i neokatekumenima, kao reprezentativnu sliku katoličanstva u Hrvata, premda je od doba nadležnosti Biskupske konferencije Jugoslavije pa do danas skepsa Crkve spram ovog turističko-građevinskog fenomena veoma jaka. Međugorska „gospa“ koju će, nadajmo se, Vatikan uskoro konačno jednom zasvagda natjerati da prestane slati svoje saharinske SMS-ove, samo je jedna od brojnih deformacija na tijelu katoličanstva koje su nastale od doba II. Vatikanskog Koncila. U tom je smislu Zovkov blagoslov zlatokose Predsjednice sasvim prividno katolički, jednako kao što je prividan njezin deklarativni patriotizam, jer je nepomirljiv s načelima Trilateralne komisije, kluba moćnih između ostalog zakletog na ukidanje nacionalnog suvereniteta. Prividna je konačno i vjera onih koji ispisuju hvalospjeve drugu Isusu po fasadama zgrada. Kao što je On, kojeg oni praktički imenuju Maršalom svih bratskih naroda i narodnosti planete Zemlje, sam rekao: „Prepoznat ćete ih po njihovim plodovima“. A ti su plodovi jasni manje-više svakome obdarenom razumom, odnosno sposobnošću da donosi točne sudove o sasvim banalnoj zbilji svakodnevice. Nižepotpisani se u to osvjedočio proljetos kad je svake nedjelje u tjednu zajedno sa svojim sugrađanima trpio performanse neokatekumena na glavnom gradskom trgu. Ova neobična pseudo-katolička sljedba ima, naime, običaj javnim urlikanjem uz timpane i gitaru donositi Blagovijest ljudima pod nosove, odnosno pod prozore. Neobična kombinacija pjevanja psalama u pseudo-flamengo stilu uz ritam koji sa sakralnom glazbom ima veze koliko i Maria Callas s Micom Trofrtaljkom, popraćena javnim ispovijedima sljedbenika neokatekumenskog „puta“ i proglašavanjem prostora na kojem se nalaze – u konkretnom slučaju terase jednog kafića – sakralnim prostorom pravi je teološki terorizam. Zgražanje velike većine nevoljnih promatrača ovog performansa je pritom gotovo opipljivo, pa ipak neokatekumeni i njima slični luđaci koji Krista slave po fasadama gradova kao Ljubičicu bijelu sve više postaju ovlaštena slika hrvatskih katolika.

Medijska slika teži zamijeniti zbilju, kao što virtualna komunikacija nastoji zamijeniti onu zbiljsku. Ova analogija, premda nije teološka, dade se prilično lako dokazati, kao i sve neugodne i teške istine. Sasvim je moguće – a ako se ljudi ne pokrenu na pobunu: sasvim je izvjesno, da će nove generacije u Hrvatskoj razumijevati sebe, svoju povijest i svoju religiju iz njihove virtualne slike, onoga što filozofi zovu „simulakrumom“, a prost narod, sasvim točno, „lažnjakom“. A kako se pobuniti? To je vrlo jednostavno. Rušenjem fasade. Jer sve što se danas naziva Hrvatskom ionako je samo fasada: simulacija suvereniteta, kulture i samostalnosti. Zato, ako bi je ostrugali, tako derutnu i opasnu, išaranu bofl grafitima – stvarno ne bi izgubili ništa osim vlastitih iluzija.

Zajednički rad zbližava ljude. A još kad se zapjeva …

„Druže Kriste … ljubi- … -čice bijela, ljubičice bijela … Tebe voli … Domo- … Domovina cijela …“

Branko Malić

Print Friendly
Liked it? Take a second to support Malić on Patreon!

You may also like...

11 Responses

  1. hrvoje says:

    Koliko mi je poznato, Živio Isus prvi su skandirali torcidasi, a uzvik se je pojavio u slično vrijeme kad i doskocica Hajduk prvi, ivan pavao drugi. Mislim da je atribuiranje natpisa neokatekumenima netočno, iako sam tekst koji počiva na toj pogrešnoj procjeni nije los, također uz opaske na tragu komentatora gore, jer i sam mislim da sudac i stojić nisu nikakvi pokazatelji smjera kretanja katoličke crkve. Da bi se to utvrdilo, potrebno je pribivati bliže crkvi, umjesto njenom medijskom simulakrumu, čemu, bojim se, pribiva Branko.

    • Malić says:

      Jedna od vrijednosti Kali Tribune je i ta što privlači nepopravljive optimiste kao ti. U odnosu na Crkvu, autor pribiva u blizini tla na koje, htio ne htio, povremeno prisloni uho, kao i svi koji su blizu tla, pa otud zna i da, među ostalim, “Živi(j)o Isus” pokriva cijelu Hrvatsku. Što se tiče pribivanja u blizini Crkve, skrušeno priznajem da je uzbrdica koja tamo vodi od početka devedesetih postala prestrma i klizava za ljude kao ja. Možda znaš neki bolji put? Ili je mistično tijelo ipak malo veće od postmodernih sakralnih građevinskih rugoba kojima su nam pokrili zemlju, pa ja zapravo pribivam blizu Njegovog srca kad ne ulazim u njih? Katekumeni su slijedba predvođena psihopatom za mentalno načete ljude. Stojić nije simulakrum, odnosno pretpostavljam da nije bio kad sam slušao njegove propovijedi uživo. Možda se posimulakrio naknadno.

  2. Živio Isus Krist says:

    Nisam baš primjetio da se karizmatike i neokatekumene nastoji prikazati reprezentativnim za katoličanstvo u Hrvata.

  3. Malić says:

    Veza komunizma i Pričesti je naznačena u tekstu. Za detaljnije objašnjenje dijalektike apstraktnog i konkretnog na kojoj se temelji treba čitati Hegela i/ili Marxa. Što se tiče porijekla riječi “komunizam”, jedan citat Jamesa Billingtona:

    “The revolutionary concept of communaute may have come less from
    the high culture of the Enlightenment than from the low culture of
    popular journalism. B abeuf had been influenced by The Year 2440, the
    prophetic utopian work of one great chronicler of Parisian life, Sebastien
    Mercier. The word “communism” was introduced to the
    world by Mercier’s friend and fellow journalistic chronicler of Paris,
    Restif de la Bretonne : the “Rousseau of the gutter,” the “jean-jacques
    des Halles.”

    Restif’s verbal invention came out of a life that was-literally-fantastic.
    His literary production filled nearly 250 volumes with cosmic,
    social, and sexual fantasies that no one has yet fully catalogued. His
    writings anticipated everything from interplanetary travel to atomic
    energy, and encompassed almost every imaginable sexual fetish and
    perversion
    (…)
    In February 1 , Restif used the term communism as his own for
    the first time to describe the fundamental change in ownership that
    would obviate the need for any further redistribution of goods and
    property.
    (…)
    Appropriately, in view of his erotic interests and preoccupations
    , Venus was the site for his communist society of the future.
    The manuscript of his final communist fantasy, The Cage and the
    Birds , has been altogether lost.”

    Billington, Fire in the Minds of Men (str. 79 – 83.)

    Ima toga još, ali mislim da je ovo dovoljno. Što se tiče “foot fetisha”, ispričavam se. Za laika, svi su fetiši isti.

    • komentator says:

      Da, da, hvala.
      Nisam dovodio u pitanje analogiju između komunizma i sakramenta pričesti, ona mi je jasna, nego mi se na trenutak učinilo da ste povukli paralelu između “retifizma” i sakramenta pričesti. Međutim, to o “retifizmu” je vjerojatno bila samo zgodna digresija, a ja sam vjerojatno nedovoljno pažljivo prvi puta čitao, što nije karakteristično za mene, ali dogodi se.

      Ako ste, doduše, htjeli povući paralelu između “retifizma” i sakramenta pričesti, to bi bilo možda legitimno, ali bi razrada trebala biti veća. Takav jedan “extraordinary claim” bi ipak zahtijevao jednu solidniju argumentaciju. A kada sam ja pisao o “fetišu”, mislio sam prvenstveno na način na koji se ta riječ koristi u antropologiji (religije). U tom smislu, Wiki nudi jedno od nekoliko mogućih značenja, a ja sam mislio na ovo:

      “Fetishism, the attribution of religious or mystical qualities to inanimate objects, known as fetishes.”

      E sad, jesu li “seksualni fetiši” atribucija mističkih (što god to ovdje značilo) kvaliteta neživim objektima, to je možda više pitanje za nekog psihoanalitičara.

      Što se tiče porijekla riječi komunizam, hvala Vam na vrlo zanimljivim citatima. U tom smislu, zanimljiv je kratki odlomak s Wiki o stanovitom Victoru d’Hupayu:

      “While still young he wrote texts on agriculture and economics, expressing his wish to share his land with his neighbours, thus transforming the ideals of the Enlightenment philosophers into practice. His first book, Projet de Communauté philosophe, published in 1777, advocated the idea of living in a sort of commune. In 1785, just before the French revolution, he was referred to as a communist in a book review by Restif de la Bretonne; according to some sources, this was the first time that the word “communism” was used in print in its modern sense.”

      Što se tiče Rétifa, Wiki kaže na istu temu sljedeće:

      “He is also noted for his advocacy of communism, indeed the term first made its modern appearance (1785) in his book review of Joseph-Alexandre-Victor Hupay de Fuveau who described himself as “communist” with his Project for a Philosophical Community.”

      Čini se da je i sam Victor d’Hupay sam sebe razumijevao kao svojevrsnog “komunista”, ali u nekom izvornijem značenju (dakako), kao filozofa zajednice, filozofa komune u nekom konkretnijem (tzv. praktičnijem) smislu.

      Što se pak “retifizma” (zapravo gotovo bilo koje fetišističke ili tzv. BDSM prakse) tiče, zašto mi se čini da sam na moment pomislio da radite usporedbu između “retifizma” i sakramenta pričesti:

      “procesa u kojem se individualnost rastvara kako bi primila u sebe Duh Bogočovjeka i, posljedično tome, sjedinila se s iskupljenim čovječanstvom.”

      Dakle – a svojevremeno je i u Zarezu bio neki tekst o tome (ili neki prikaz ili preporuka knjige, tako nešto, manje važno) – radi se o tome kako mi se, ovako čisto laički, čini da se u većini “seksualno fetišističkih” (ali i “religijski fetišističkih”) i BDSM praksi radi o svojevrsnom procesu u kojem se čovjek, makar na trenutak ili neko određeno vrijeme, odriče svoje individualnosti, ali ne nužno kako bi primilo u sebe duh Bogočovjeka ili nešto slično, štogod pak to zapravo značilo. Ukratko, čini mi se da je stuktura fetiša uvijek ista, bio on religijski ili seksualni. Ili nešto između. A onda i razne “sekularne” ideologije imaju svoje fetiše.

      Anarho-primitivisti i radikalni ekolozi imaju “prirodu” za svoj fetiš; transhumanisti tehnologiju; nastavite niz…

  4. komentator says:

    Za ovog Rétifa, na Wikipediji piše da je riječ o fetišizmu cipela, a ne stopala. To baš nije isto. Kakve veze ima takav seksualni fetišizam sa sakramentom pričesti? OK, analogija se može povlačiti između vrlo različitih stvari, ali time riskiramo da fulamo stvar.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *