Fejkanje: “post truth”, sluga Žorž i masovni mediji

“Kritičko mišljenje”, “ključna znanja i vještine” – o, ne … ne opet.

Na žalost, da.

Ponovo moramo uputiti par riječi ljudima koji žele djecu i mlade programirati za kritičko mišljenje, sasvim nekritički preuzimajući odgojno-obrazovni software iz franšize američkog East Coast Establishmenta, Ujedinjenih Nacija i univerzuma NVOa.

Podsjetimo, riječ je o skupu učenja i metoda za ispiranje mozgova djece, mladih, a akobogda i zrelih, osoba u svrhu razvijanja specifičnog mentalnog sklopa (“mišljenja i stavova”, kako to nazivaju djelatnice NVOa obaju spolova).

Njih se dade sabrati unutar termina“održivi razvoj” (sustainable development) što označava zvaničnu politiku Europske Unije (tako barem stoji u Lisabonskom ugovoru), Ujedinjenih nacija i SAD-a, barem kad je ova Dalekozapadna zemlja u svom osmogodišnjem ciklusu demokratskog predsjednika, a mentalni sklop što bi ga imale proizvesti možemo označiti kao potpunu pokornost sistemu na način upravljanja samim sobom (self-management) u kontekstu tri dinamička podsistema društva, ekonomije i okoliša.

Krajnji cilj, da ne duljimo, oduvijek je bio (točnije od ranih sedamdesetih, kad se govorilo o ekološkom balansu), radikalno smanjenje populacije planeta zemlje i upravljanje ljudima kao proceduralno definiranim sistemima.

Riječ je o drvenom željezu koje valja čim prije odbaciti, a o čemu smo na KT do sada rekli i previše. Zainteresirani čitatelj može konzultirati naše ranije radove.

Novi gazda

Kako je novi zeitgeist, da se tako izrazimo, više obojen populizmom negoli globalizmom, odlučili smo smanjiti kritičke osvrte na, uvjetno rečeno, lijevo obojene totalitarne ujdurme za volju onih desničarskih koje će sad, uslijed ustoličenja desnog populista u Washingtonu, dominirati medijima i načinom na koji javnost percipira zbilju .

Ali, Hrvatska … uvijek treba 20 godina dok glas gospodara dopre do ušiju sluge Žorža, osobito ako je rečeni djelatnica NVOa, neovisno o spolu. I eto, čovjek shvati da dok naši seljačine urbano liberalne provenijencije – proljevičari, kako ih zovemo ovdje – skontaju da se svijet mijenja, taman će se sve vratiti tamo gdje je bilo prije dvadesetak godina.

No naprosto je preteško propustiti priliku da ih se propisno izvrijeđa, ma kako beznačajni bili njihovi “projekti” i “politike” (uvijek u pluralu, potpuno van konteksta hrvatske politološke terminologije). Jer one, bez obzira na spol, to zaslužuju, unatoč tomu što ih većina uopće ne zna, niti namjerava saznati, čime se zapravo bave i komu na taj način služe; one to zaslužuju jer je održivi razvoj zločinačka politika, a ja smatram da je zločinac koji ne zna što čini daleko odvratniji od onoga koji to zna, jer danas neznanje nije nešto što dolazi samo po sebi nego se stiče usredotočenim – svjesnim ili polusvjesnim – radom na sebi.

Povod ovom ekskursu u već više-manje mapirana područja dolazak je #FakeNews afere u Hrvatsku s minimalnim zakašnjenjem od par mjeseci. Na mrežnoj stranici medijskapismenost.hr, vjerojatno prežitku nekog od UNICEF-a sponzoriranog projekta, osvanuo je članak nazvan “Ključne vještine za ‘post-truth’ eru: kako prepoznati lažne vijesti”, autorice Ane Dokler. Iskoristit ćemo autoričin kopi/pejst kolaž kako bi zainteresiranog čitatelja uveli u problematiku koja je još uvijek prilično aktualna na Zapadu.

Primijetimo u prolazu kako kritičko mišljenje nije “vještina” ili “alat” nego aktivnost uma, što znači autonomna djelatnost koju se ne može naučiti prema nekoj standardiziranoj franšizi tipa “građanskog odgoja i obrazovanja” ili kakve slične pizdarije koju, srećom neuspješno, od vlade financirani nevladin sektor nastoji implementirati kako bi mladi zamijenili ispiranje želuca i afekata alkoholom, amfetaminima i nacionalizmom, ispiranjem mozga održivim razvojem.

Naoružani tom spoznajom bacimo pogled kako gramatički i medijski upitno pismena autorica definira “medijsku pismenost” što bi nas trebala zaštiti od “lažnih vijesti”.

U uvodu smo obaviješteni kako živimo u “post-truth” eri. A na osnovi čega se to zaključuje? Jednostavno: Oxford Dictionary proglasio je post-truth “međunarodnom riječju godine”. Nadalje,“(…) u prijevodu postčinjeničan, pridjev “post-truth” prema definiciji označava okolnosti u kojima objektivne činjenice manje utječu na oblikovanje javnog mnijenja od apeliranja na emocije i osobna uvjerenja.”

Primijetimo usput kako post-truth nije pridjev nego kompozitna imenica i da u prijevodu ne znači “post-činjeničan” niti “post-činjenično stanje” nego “post-istina”. Međutim, da ne sitničarimo, pogledajmo malo implikacije autoričinog tumačenja smisla ovog izraza.

Mi trebamo misliti da danas, a to će reći od kad je američki “liberalni establishment”, odnosno “establishment ljevica”, dobi(la)o snažan i sasvim zaslužen udarac nogom u niže predjele zaleđa, nastaju okolnosti da javno mnijenje više oblikuju emocije i osobna uvjerenja negoli činjenice.

Kolumbo, stidi se! Javno mnijenje ne oblikuju činjenice nego manipulacija osjećajima i osobnim uvjerenjima. Kakva li otkrića …

Nemam ništa protiv takve kvalifikacije javnog mnijenja, jer ona vrijedi najmanje još od dana Edwarda Bernaysa, samo mi nešto nije jasno glede pretpostavke da je to nova pojava. Naime, #fakenews mem, usko povezan s post-truth idejom, ušao je u opticaj uslijed izbora Donalda Trumpa za predsjednika SAD-a. S obzirom na to da gotovo unisono neprijateljstvo američkih medija srednje struje nije niti malo odnemoglo nego je, kako se čini, prije pomoglo živopisnom republikancu, pojavile su se dvije teze kojima se objašnjavao njegov uspjeh: Rusi su “hakirali” izbore i alternativni mediji su širili “lažne vijesti” što je sinergijski dovelo do toga da Amerikanci za predsjednika izaberu čovjeka nedostojnog tog uzvišenog položaja.

Premda sam izuzetno zabrinut, ne toliko izborom Trumpa umjesto babe Hilarije, koliko uvjerenjem diljem alt medija da on nije naprosto “manje zlo” nego neka vrsta “dobra”, sasvim mi je jasno, kao i svakome s i gramom mozga u glavi, da je Hillary – a s njom i kompletni proljevičarski establishment – izgubila izbore iz sasvim drugih razloga.

Ideja da su Rusi “hakirali” izbore ne samo da nije potkrijepljena ikakvim dokazima (naime, “činjenicama”) nego još uvijek nije objašnjeno što se pod izrazom “hakiranjem” misli, a alternativni mediji su veoma šaren kolaž koji se prostire do oba kraja političkog spektra. Ja primjerice stvaram i uređujem nešto što bi se moglo nazvati alt medijem, ali nemam niti najmanje simpatije za Trumpa.

No evo jedne istine za post-istina eru: Trump je izabran ponajprije stoga što je ljevica ukinula samu sebe na osnovi povlačenja krajnjih konsekvenci iz svojih ideoloških premisa. Ljudima je naprosto dozlogrdio teror identitetske politike, ratovi koje ne razumiju, a koji bi zacijelo eskalirali izborom Clintonovice, i, ne ponajmanje važno, laži medija srednje struje postale su toliko prozirne da im naprosto nitko više ne vjeruje.

Trumpova kampanja usredotočila se na ono što su medijski pregaoci shvaćali kao marginu, a zapravo je izraz istinskog javnog mnijenja: društvene mreže, blogove, alt medije i pokrete kao što je alternativna desnica. Roger Stone, glavni čovjek kampanje i stara lija, prodao je Trumpa marginaliziranim građanima – većini zapravo – kao jednog od njih. Prvog pravog anti-establishment predsjednika SAD-a.

Naravno, riječ je o varci, ali ona ne bi uspjela da mediji srednje struje nisu dosegli stanje potpunog raspada, među ostalim poručujući američkim bijelcima iz radničke i srednje klase da su hrpa smeća koja ima povijesnu krivnju zbog robovlasničke prošlosti SAD-a, heteroseksualne normativnosti, kršćanske zatucanosti, itd. Nakon toga bi u postskriptum upisali: “sad kad smo vam rekli što ste, glasajte za našeg kandidata!”

Ishod je zapravo bio očekivan. Presudno mu je doprinio Wikileaks, puštanjem gomile emaila Hilarijinih suradnika koji, oduzmi-dodaj, otvaraju nekoliko afera prema kojima je Watergate dječja igra.

Otud, ne mogu ne ostati zapanjen uvježbanim neznanjem naše autorice koja preporučuje:

“Ako naiđete na vijesti koje zvuče previše dobro, ili previše loše da bi bile istinite, prije nego što ih podijelite na društvenim mrežama, provjerite ih na Snopesu, Wikipediji ili Googleu.”

Snopes je stranica koju uređuje friško razvedeni bračni par što “gugla” “činjenice” izložene na jednoj mrežnoj stranici po drugim mrežnim stranicama. Kako je pretpostavka “post-truth” fenomena to da internetski mediji ne izlažu činjenice, odnosno istinu, nego potkrjepljuju vaša uvjerenja i emocije, kako onda internetskom pretragom doći do činjenica? Wikipedija je potpuno nepouzdan i akademski gotovo bezvrijedan projekt koji uređuju uglavnom anonimni pojedinci i nejasno je zbog čega bi čovjek vjerovao ikome od njih.

Snopes: debela žena, debela mačka i … kajgod

Riječ je dakle o zatvorenoj petlji: kad osjetite da vas Internet laže, poslužite se Internetom.

Jer ne mogu vjerovati, a autorica to niti ne tvrdi u tekstu, da nam je vjerovati medijima srednje struje. Naposlijetku, i ptice znaju da su zapadnjački mediji odigrali ključnu ulogu u pokretanju oba Zaljevska rata, uništenju Libije i pokušaju da se teroristi u Siriji prikažu kao demokratska opozicija. U posljednjem slučaju, koliko mi je poznato, jedini hrvatski novinar koji je u dnevnim novinama nastojao držati se činjenica bio je Antun Masle iz Slobodne Dalmacije. Dalje na Zapadu nije se moglo naći niti jednog.

Ako netko želi djecu i mlade učiti medijskoj pismenosti, najbolji je pristup da im dade na čitanje neku kolumnu New York Timesa i onda im pokaže kako autor na osnovi dvije-tri činjenice kroji narativ, odnosno priča priču (primjer). Jer to je danas sukus novinarstva: pričanje priča eda bi se oblikovalo mentalni stav prema političkim odlukama u službi kojih stoji dani medij. NYT spominjem čisto zbog toga što je riječ o vjerojatno najperfidnijem među utjecajnim američkim glasilima.

Međutim, ima i hrvatska par rasnih konja za tu trku. Pada mi na pamet, kroz maglu sjećanja, kako je hrvatski vanjsko politički TV magazin Paralele, na usta Morane Kasapović ako se ne varam, oslikao Gadafijevu Libiju kao pakao u kojem svi umiru od gladi, točno u osvit francusko-američkog demontiranja te države i pretvaranje stabilne, socijalno iznimno uređene, premda ne-demokratske, zemlje u crnu rupu.

Ono što me fascinira u svemu tome je to da ljudi koji rade takvu propagandu – dakle: manipuliraju emocijama i stavovima konzumenata kako bi ih pripremili da mentalno i emotivno prihvate nepravedan rat – vjerojatno iskreno nisu svjesni da to čine.

Razmislite malo: iskreno nisu svjesni. Iskrenost implicira odluku, dakle oni su iskreno odlučili da ne budu svjesni.

Poštujem njihovu slobodnu volju, ali onda moram dodati da mi iskreno puca reproduktivni organ što se njihova profesija pretvorila u parodiju same sebe. I sasvim otvoreno kažem da nemaju nikakva prava da ikome drže lekcije kako da odgaja i obrazuje vlastitu djecu. Jer oni su obična, diskretno namirisana, gomila smeća.

Post-truth je imenica što bi imala poslužiti kao minhauzenovski spas medija srednje struje. Nakon što su zatvorili sve kanale putem kojih bi se na činjenicama osnovano izvještavanje imalo pružiti javnosti, odlučili su da tako nešto kao istina više ne postoji. Meta su alternativni mediji. Međutim oni su za ljude koji bi htjeli djeci dati u ruke “ključne vještine i alate” za kritičko mišljenje – kao da je um motika – samo projekcija njihove vlastite opake savijesti.

Alternativni mediji su glas javnosti koji je, na žalost, uslijed oskudnosti resursa i golemih razlika u razini profesionalizma, jedan još uvijek nedefinirani melanž i za očekivati je kako će uskoro u velikoj mjeri izgubiti na autentičnosti, upravo stoga što sada počinje zamjenjivati umiruće medije srednje struje. No još uvijek je činjenica kako je, primjerice, najautentičniji prikaz sirijskog rata došao od blogera i nezavisnih internetskih medija od kojih su neki, poput 21st Century Wire, imali i ljude na terenu.

Potpuna destruktivnost establishmenta, čiji je izraz i projekt medijskapismenost.hr sada je jedan dio tih ljudi gurnuo u zagrljaj Kremlja upravo stoga što su Rusi dobro prepoznali da podržavanje zapadnjačkih disidenata i njihovih nezavisnih medija ide u prilog njihovoj vanjskoj politici.

Točno je također i to da je kultura “teorije zavjere” izvršila iznimno destruktivan utjecaj na mlađe generacije, ali ne zato što ne postoji “duboka politika” i van-institucionalna globalna moć, nego stoga što im je omogućila da ispune jednu od najjačih težnji suvremenog čovjeka: početi ispočetka. Internet omogućava selekciju informacija prema vlastitoj volji i stvaranje mentalne izolacijske ćelije (echochamber) u kojoj čovjek dobiva samo one informacije koje potkrepljuju njegov mentalni habitus.

Međutim …

Tko upravalja najvećim korporacijama koje upravljaju tražilicama i društvenim mrežama? Nezavisni novinari? Slobodni mislioci?

Ili upravo oni koji financiraju programe kao medijskapismenost.hr?

Mediji srednje struje, globalizacijska politika i korporativni svijet – što je manje više jedna koherentna cjelina – nemaju nikakva prava prozivati ikoga preko svojih svjesno onesvještenih djelatnika, osim ako nije riječ naprosto o cinizmu, što se na kraju i doima najvjerojatnijim.

Ne postoji post-truth era, postoje samo ljudi koji lažu i oni koji žele da im se laže. Ništa novog u tome, osim okolnosti da danas mase sve više žive u onome što percipiraju kroz medije i masovnu kulturu.

Ništa od toga nisu stvorili nezavisni pregaoci kao nižepotpisani.

Te su okolnosti stvorili alatničari što shvaćaju um kao alat, a kritičko mišljenje kao instalaciju mentalnog softvera. Ovom prilikom im svima, počevši od djelatnika medijskapismenost.hr projekta do kolumnista New York Timesa, u ime svih još uvijek nezavisnih intelektualaca želim pokazati srednji prst, poželjeti osobni bankrot, ukidanje besmislenog radnog mjesta i, akobogda, da glasno prdnu u javnosti.

Istinu i laž neka prepuste onima koje su otjerali na marginu zajedno sa stvarnošću koju bi sad htjeli proglasiti nepostojećom.

Branko Malić

Kali Tribune se financira isključivo potporom čitatelja. Ako vam se sviđa ono što nudimo, razmislite o financijskoj potpori.

Print Friendly

Share and Enjoy

  • Facebook
  • Twitter
  • Delicious
  • LinkedIn
  • StumbleUpon
  • Add to favorites
  • Email
  • RSS
Liked it? Take a second to support Malić on Patreon!

You may also like...

4 Responses

  1. Malić says:

    Glede audio/tekst dileme: više para, više svega.

  2. Ilija Sikic says:

    Viüe podcasta, manje tipkanog texta.

  3. isprobavan says:

    “da glasno prdnu u javnosti” 🙂

  4. Vatroslav says:

    Više teksta, manje podcasta!

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *