Film sporedne ceste: predgovor knjizi koje nema

Tamo negdje u osvit renesanse (2014.), hrvatska je javnost umalo na uvid dobila jednu srednjovjekovnu romansu (dovršena 2013., dakle na samom kraju mračnog doba), svojevrsni pikarski roman na hrvatski način – odnosno niti je roman, niti je pikarski, ali mu sliči iz sasvim neobjašnjivih razloga. Jedan je privilegirani poznavalac ovog tajnovitog djela tom prilikom napisao predgovor koji o knjizi govori kao o nečemu što postoji, odnosno kao o nečemu što se može naći na policama bolje opremljenih knjižnica. Međutim, kako je nesuđeni izdavač odlučio kako je potpis na ugovoru mrtvo slovo na papiru, ova je romansa ostala neobjavljena. S obzirom na to o kakvom je djelu riječ, nije ništa neobično da ono ima upravo takav – neobjavljeni – predgovor. Kako sam i sam detaljno upućen u sadržaj nepostojeće knjige, ne ponajmanje zbog toga što sam je napisao a kao narator se, modnim urlicima za dišpet, dičim pouzdanošću, ne preostaje mi ništa drugo nego da vratim dug njezinim likovima i objavim je, nakon još jedne temeljite revizije, on line, na stranicama KT. No za početak, pročitajmo predgovor Zdenka Kremera, jer on, bez ikakve svjesne namjere, samim tim što o nepostojećem piše kao o postojećem, sažima i formu i sadržaj “Filma sporedne ceste”.

BM

PRIČE O ČOVJEKOVOJ SPOREDNOSTI

Branko Malić: “Film sporedne ceste“

Već sam negdje napisao kako dobrim književnim djelom smatram ono koje stoji u nekoj tajanstvenoj vezi sa svojim čitateljem, ono pri čijem se čitanju čovjek ne može oteti dojmu o njegovom neobičnom i neočekivanom dosluhu s njegovim vlastitim životnim situacijama, raspoloženjima, uvjerenjima, svjetonazorom; u dosluhu koji će – kroz intenzivan doživljaj, bilo poticajnog ushićenja bilo deprimirajuće nelagode, koji iz ovoga ili onoga razloga stvara ovakva “podzemna veza” – i sam “osjećaj čitanja” dotičnog djela, neovisno o njegovom sadržaju, učiniti dijelom čitaočeve “intelektualne popudbine”. Dakako da se ovaj kriterij može smatrati potpuno subjektivnim te da se i inače u slučajevima ovakvog načina pristupa književnim djelima i književnosti uopće teško može govoriti o njihovom objekivno utemeljenom prosuđivanju – no pošto sam daleko od toga da bih bio književni kritičar – profesionalac i pošto ovaj prikaz nema pretenzija da zainteresiranoj čitalačkoj publici sugerira bilo što, u ovom tekstu neću voditi mnogo računa o širem važenju vlastitih estetskih prosudbi, odnosno o dominantnim “književnim ukusima” s kojima bi se stvari navodno trebale uspoređivati.

Zbirka pripovijedaka “Film sporedne ceste” književno je djelo koje i u upravo naznačenom smislu, kao i u svakom drugom, smatram dobrim. Štoviše, neke od ovih pripovijedaka smatram boljima od svih drugih što su mi došle “pod ruku”, a bave se recentnom (posljeratnom) hrvatskom stvarnošću. Njezin autor Branko Malić poznatiji je kao publicist i društveni analitičar, nego kao književnik, s tim da se može reći kako i njegova književnost, bar ona s kojom sam upoznat, u značajnoj mjeri odražava njegov, pretpostavljam primarni, interes – pa tako sadrži mnogo elemenata “društvene analize”, dakako, zaodjenutih u odgovarajuću umjetničku formu.

S ovim autorskim imenom susreo sam se prvi puta u časopisu “Zarez”, vjerojatno negdje potkraj 2012. godine. Pošto sam “Zarez” smatrao “novoljevičarskim” glasilom”, pa ga kao takvog nisam pažljivije pratio, premda sam s njime u nekoj vrsti kontakta bio još od prvog njegovog broja promoviranoga u veljači 1999., u prvi mi mah nije bilo jasno kako je moguće da takvo glasilo objavljuje tekstove kakvi su oni Malićevi. Ovi tekstovi pomalo neobičnih naslova kao što su “Narativ škorpiona”, “Stanovnik detalja”, “Storytelling”, ili recimo “Smrt u doba tranzicije” – da navedem samo neke od njih, bili su ne samo nešto potpuno različito od svega onoga što se u hrvatskoj javnosti (toga doba, barem sukladno mojoj percepciji) pisalo i govorilo, nego i upravo ono – kako mi se činilo tada, a tako mislim i danas – što je na našoj javnoj sceni najviše nedostajalo i nedostaje. Zanimljivo je da sam ubrzo zatim, igrom slučaja, stupio u kontakt sa tada novopostavljenim glavnim urednikom “Zareza” Nenadom Perkovićem, a nešto kasnije i sa samim Malićem, pa su mi se, kroz razgovor s njima, stvari razjasnile. Pritom sam shvatio da u Hrvatskoj ipak postoje pojedinci, pa čak i neke marginalne skupine koji uspijevaju produktivno djelovati na našoj javnoj sceni – doduše u njezinim zakutcima i uglavnom kroz internetski medij – premda niti pripadaju zatvorenim “akademskim krugovima”, niti se uklapaju u standardne klišeje naše medijske odnosno kulturne “industrije”, tj., drugim riječima, u istrošene šablone “naprednjačkog/globalističkog/liberalnog/kozmopolitskog” ili pak “nazadnjačkog/suverenističkog/konzervativnog/domoljubnog” diskursa kakvi se u našoj sredini apriorno pretpostavljaju te kao takvi promoviraju u javnosti.

Malić je u ožujku 2014. godine pokrenuo svoj web portal “Kali Tribune”, pa sam od tada u prilici redovnije pratiti njegov publicistički rad, a u to sam doba na portalu “Balkanskog književnog glasnika” pronašao i njegovu pripovijetku “Sol Invictus” – koja je u zbirci o kojoj je ovdje riječ, stavljena na prvo mjesto. Mogu reći da me je, čitajući prvi puta ovu priču, još jednom iznenadila ne samo neobična bliskost većine ondje izloženih promišljanja, pa i opisanih životnih iskustava, s mojim vlastitima, što obično predstavlja rezultat sukladnog egzistencijalnog ambijenta, profesionalne orijentacije, generacijske pripadnosti i/ili nekih osobnih preferencija – koji se u slučajevima, autora knjige i moje malenkosti, začudo, (kako sam to kasnije shvatio) poprilično razlikuju – nego i sukladnost životnog osjećaja i uopće doživljavanja aktualne društvene i osobne stvarnosti, što je opet rezultat mnogo dubljih međuljudskih suglasja i duhovnih intuicija koje čovjek može dijeliti s drugim ljudima. Inače, iz spomenute pripovijetke jasno se iščitava kako njezin autor, premda veoma mlad čovjek koji se tek uključuje u tzv. “tržište rada”, o životu zna više nego što se to obično zna i treba znati (da bi se živjelo “normalno”), te da je ovdje riječ o suočavanju sa njegovim misterijem koje nije naprosto stvar ljudske znatiželje, odnosno intelektualnog luksuza što ga omogućava određeni društveni položaj ili akademski status, nego je doslovno pitanje vlastitog “biti ili ne biti”. Autorovim riječima može se reći kako se radi o “ronjenju u dubine čovjekovog bivanja” iz kojih se isplivati može teško ili nikako. No, kako nadalje veli Malić, “na površinu nikada neće isplivati oni sretniji” – jer se tek na dnu pronalazi ono što zaista vrijedi.

Nakon što sam koju godinu kasnije dobio na uvid kompletan (tada još neobjavljen) “Film sporedne ceste” i pročitao svih jedanaest pripovijedaka koje su ovdje sadržane, zaključio sam kako se moji (dijelom upravo izrečeni) dojmovi stvoreni čitanjem “Sol Invictusa”, mogu proširiti i na druge pripovijetke u zbirci. Nije tomu razlog što bi priče bile ispričane “na isti kalup”, premda se mogu smatrati ujednačenima s obzirom na svoju formu refleksivne naracije sa značajnim dijaloškim dionicama, ili obratno, dijaloške eksplikacije sa značajnim refleksivnim komplementom, pa i na motiv kojega, u najopćenitijem smislu, predstavlja aktualna hrvatska stvarnost. Međutim sadržaj koji ovu formu (ove forme) ispunjava veoma je raznolik, tako da možemo govoriti o širokom tematskom rasponu ne samo zbirke kao cjeline nego i pojedinačnih pripovijedaka koje jednim dijelom karakterizira i nejedinstvo mjesta odnosno vremena radnje, budući da autor nerijeko pribjegava tehnici pričanja priče unutar priče same. Ovaj raspon obuhvaća “velike teme” – poput smrti, ljubavi, prijateljstva, ludila, životne mudrosti, društvene pravde i nepravde, laži i istine – koje se većim dijelom prelamaju kroz “optiku” egzistencijalnih pitanja mladog intelektualca koji živi na nekim društvenim marginama. Rečena je “optika” ujedno i ono što povezuje i “odmaknute” dijelove pojedinih pripovijedaka i pojedine pripovijetke međusobno, zbog čega se zbirka može čitati kao zaokružena cjelina. Da budemo precizniji – ovu poveznicu, osim naznačenog motiva, pa možda i stanovite ideje-vodilje koja se proteže kroz cijeli “Film sporedne ceste”, predstavlja u prvom je redu njegov glavni lik – pomenuti mladi intelektualac koji se pojavljuje u svim pripovijetkama – odnosno njegov, recimo to tako specifičan, misaoni tok kroz koji se razmatra i doživljava (društvena) okolina u kojoj se ovaj lik zatiče, bilo “u reminiscencijama”, bilo “u stvarnosti” (pripovijetke o kojoj je riječ).

Što se tiče žanrovskih odrednica možemo reći kako je u slučaju Malićeve zbirke pripovijedaka teško precizirati radi li se dominantno o psihološkoj ili ispovjednoj prozi – i kako bi, u prvu ruku najzgodnije bilo konstatirati da je riječ o umjetnički uobličenom svjedočanstvu jednog vremena na ovim “našim prostorima” – a radi se otprilike o prvom desetljeću 21. stoljeća, s tim da nas neki “izleti u osobnu prošlost” vraćaju u prošli vijek tj. u njegove devedesete, pa i osamdesete godine, pri čemu se dvije-tri pripovijetke odvijaju (uglavnom) u Zagrebu, dok se ostale vezane uz prostore Dalmacije i Like. K tomu, neke se od pripovijedaka, poput “Puritanca autostopa”, “Mementa mori” pa i “Magical Mistery Toura” mogu ujedno smatrati i “prozom (sporedne) ceste”, jer se odvijaju, gotovo u cijelosti ili većim dijelom, tijekom vožnje automobilom kroz neke krševite predjele i to uglavnom u sumrak ili noću. Istovremeno, u pripovijetkama “Poznati glas”, “Pored rijeke” pa i u “Femme Fataliste” uočavamo neupadljive elemente fikcije pa i fantastike koji se u realističan ambijent priče uklapaju veoma prirodno, bez ikakvih prilagođavanja ili diskontinuiteta, budući da su spretno uklopljeni u samu kompoziciju teksta.

Čitalac bi možda na prvi pogled mogao zaključiti kako fikcija predstavlja tek marginalnu odrednicu Malićeve zbirke i kako se niti navedene pripovijetke, a kamoli zbirka u cjelini, ne mogu stavljati kontekst “fiction proze” bilo koje vrste, pogotovo ne u smislu dominantne oznake žanra. No to je tako, prema svemu sudeći, tek na prvi pogled, budući da upravo naznaka “fikcije”, po našem mišljenju, navodi na pravi “ključ” potreban za razumijevanje “Filma sporedne cesta”. Istina, ova se knjiga može smatrati otvorenom za interpretacije, pa bi možda bolje bilo ustvrditi kako se radi o jednom od mogućih ključeva njenog razumijevanja, no čini mi se da interpretativni smjer koji se ovim ključem otvara može biti veoma produktivan. Ovdje međutim nije riječ ni o jednoj vrsti “fiction proze” koja je u (današnjoj) književnosti uobičajena, pitanje je štoviše, možemo li ovdje govoriti i o nekoj od njezinih “decentnijih podvrsta” o kojima se može čuti tek tu i tamo. U slučaju “Filma sporedne ceste” radi se naime o jednom specifičnom književnom postupku odnosno metodi koji i sam žanr ove zbirke pripovijedaka čine specifičnim – i to na način da nam se primjerenim čini označiti ga (pomalo oksimoronskim) terminom “stvarnosna fikcija” – koji nije neka novina (osim možda terminološka), već tek rijetkost, što ipak ne umanjuje originalnost Malićevog pripovijedanja koju želimo istaći i na ovom mjestu, premda ovakva značajka nije nešto što djelo čini dobrim samo po sebi.

Razlog zbog kojega termin “stvarnosne fikcije” ovdje smatramo plauzibilnim možda se najbolje očituje na primjeru pripovijetke “Puritanac autostopa”, koja se, promatrana u jednoj ovakvoj perspektivi, otkriva kao vjerojatno najbolja među svima onima sadržanima u Malićevoj zbirci. Ako se naime zamislimo nad pitanjem – što je pripovjedač želio prikazati kroz lik Vozača, koji ga je, kao Stopera, odvezao “u mjesto njegove prve mladosti” (“vozača s kojim se ne može pregovarati, kojega se ne može obmanuti” i s kojim se svatko nužno mora “boriti za pravo na novi dan”) kao i kroz samo opisano putovanje (čije se odredište, kako Vozač u jednom trenutku bez ikakvog ironijskog odmaka, konstatira, može vidjeti tek u neprobojnom mraku u kakvom su se i sami u tom trenutku našli), uočit ćemo kako iz komplementarnosti dvaju “generativnih elemenata” pripovijetke – “stvarnog događaja” putovanja auto-stopom i “fikcije” što – referirajući se na to putovanje ili naprosto na susret/razgovor s Vozačem – (naknadno) propituje značenja razmijenjenih poruka i gesta – izrasta jedna produbljena pripovjedna sinteza u kojoj lik Vozača biva uzdignut do simbola, baš kao što i samo putovanje zadobiva simboličko značenje.

Ova je simbolika daleko od toga da bi bila jednostavna pa da se definitivno može ustvrditi kako je u tajanstvenom liku Vozača personificirana recimo sama Smrt ili pak (vlastito) Vrijeme – premda je “simbolizam smrti” ili “ljudske prolaznosti” vrlo neposredno prisutan, ali, čini se, samo zbog toga da bi se naglasio autorov način promatranja svijeta, a ne zato što bi značenje ovakve simbolike predstavljalo neku njegovu suštinu. Ovdje možemo tek pretpostaviti kako je Vozač simbol nečega, istovremeno duboko “unutarnjeg” i krajnje “izvanjskog”, a očito “većega” i od Vremena i od Smrti, te “naslonjenoga” mnogo manje na Smrt, a mnogo više na Život – zbog čega bi se možda moglo povezati sa “Životom Svijeta” – simbol onoga što omogućava i naša vlastita životna putovanja, ali ne bez “otpora”, “zavođenja na stranputice”, “izlaganja rizicima”, jer ovaj “medij života”, u kojemu jesmo, zaista predstavlja “silu” s kojom se treba izboriti da bi naša životna avantura postala smislenom, da bi pronašla neku svoju istinu ili da bi nam, kako se to u pripovijetci formulira “otkrila tajnu” koja je od ključne važnosti.

U ovom svjetlu, međutim, pojam “fikcije” dobiva konotacije potpuno različite od onih koje se uz taj pojam obično vežu. Ne radi se, dakako, o tome da se terminom “fikcija” služimo zato što se stvarnost ogoljena – ne do srži, jer kako veli Malić “ovdje nešto kao srž niti ne postoji” – nego do onoga što leži iza vela njezinih “manifestacija”, odnosno s neke njezine “druge strane”, na njenom naličju – a upravo se o takvom “ogoljavanju” radi u slučaju književnog postupka korištenog pri komponiranju pripovijetke “Puritanac autostopa”, a kako se pokazuje, i većine ostalih pripovijedaka u razmatranoj zbirci – gotovo svakome od nas – ako se kojiput s tim naličjem i suočimo – doima kao nešto izmaštano, nestvarno, rječju kao fikcija – premda to tako obično i biva u ovakvim slučajevima. Uistinu, smisao Malićevog književnog postupka nije u isticanju, a kamoli stvaranju ovog ili onog “dojma” nego u pokušaju da se zahvaljujući spomenutom “ogoljavanju”, tj. “iznošenju na vidjelo” onoga “dijela” (aktualne) stvarnosti koji nam se, u prvi mah, prikazuje kao neki njezin nepoznat, ispod njezine površine skriven “dodatak” – premda zapravo predstavlja njezin bitan podtekst, potku ili pojmovnu osnovu – shvati što ta stvarnost uistinu jest, ne bi li se zatim o njoj mogao izreći vjerodostojan sud. Možemo zapravo reći kako kroz ovaj književni postupak, odnosno kroz autorov napor da razotkrije ono što se, recimo njegovim riječima “krije iza obrazine običnog dana”, bilo u Zagrebu, bilo negdje drugdje, i sam pojam “fikcije” biva preobražen, ili bolje rečeno relativiziran, u tolikoj mjeri da se nužno nameće pitanje – Što je tu uopće fikcija – ono što se prikazuje na licu ili ono što se skriva iza naličja stvari? – pri čemu sukus problema ne leži u odgovoru (koji dakako nije ni jednostavan ni jednoznačan) nego u samom pitanju; dakle u (zapanjujućem) dvojstvu – suprotnosti i suprotstavljenosti – lica i naličja stvari/stvarnosti kojih po nekoj logici zdravog razuma ne bi uopće smjelo biti.
Inače, sve se ove kontradiktornosti, koje se mogu smatrati općevažećima (a možda i svevremenskima), na poseban način odražavaju u okolnostima posljeratnog razdoblja ovdje u Hrvatskoj, koje, kako rekosmo, predstavljaju glavne gradivne elemente svih pripovijedaka u “Filmu sporedne ceste” (jedino pripovijetka “Magical Mistery Toura” događa u jednoj nama susjednoj zemlji), a koje se (okolnosti) i same, gledane ne samo iz Malićeve perspektive, doimaju kao fikcija na granici distopijskog SF-a i kriminalističkog trilera. Premda se ovakav “osjećaj vremena”, kako rekosmo, može smatrati generalnim, jer radi se, u suštini, o “tranziciji” kao fenomenu globalnih razmjera, koji je distopijski senzibilitet i slutnju katastrofe nametnuo čitavom čovječanstvu, ovdje je ipak riječ o društvu koje je svime ovim “pogođeno” tim više jer je opterećeno još i posljedicama ratne kataklizme (u koju je “tranzicija” bila spretno ukomponirana) – od koje se ono nikako ne uspijeva oporaviti najvjerojatnije i zbog zablude da je u ratu “pobijedila naša strana” – premda smo u onom “globalnom” ili “mnogo sveobuhvatnijem” ratu koji se (neopaženo) odvijao nekako paralelno s Domovinskim, zapravo izgubili i premda ljudsko biće u svakom ratu uvijek gubi – čak i ako se u njemu navodno “okoristilo” na ovaj ili onaj način. Čini se da Malić u svojim pripovijetkama upravo na tragu ove misli pokušava razjasniti genezu kolektivnih fikcija i fiksacija hrvatskog društva, koje u ovdašnjem ambijentu najvećim dijelom i proizvode spomenuto dvojstvo lica i naličja pojavnog svijeta – pa tako, primjerice, u jednom vrlo indikativnom odlomku pripovijetke “Pored rijeke”, s ipak nimalo fatalističkim zaključkom, daje njezin svojevrsni rezime, stavljen u širi kontekst, unutar kojega se ova problematika i mora promatrati ne bi li se mogla objasniti na iole suvisao način (cit):

“Danas znam da je osnova života svakog čovjeka zapravo isto toliko nemoguća kao i hodanje po vodi. Trudimo se živjeti prema savjesti, osjećamo se navedenima na to, a zapravo je tako živjeti jednako nemoguće kao i natjerati vodu da nas zadrži na svojoj površini kad u nju zagazimo. Gadimo se ovog vremena i njegove bestijalnosti. Užasavamo se njegove površnosti i urušavanja svega onoga što nas je nekad držalo na površini. Ali nije li to upravo ista stvar kao ova što se dogodila mom davnom prijatelju (koji je, nakon što je ‘sišao s uma’, pokušao hodati po vodi)? Naš je život jedno vrijeme bio korak pun vjere, a sada je taj korak dovršen. I on se nije zaustavio na čvrstom tlu, jer čvrstog tla nikada nije ni bilo. On je potonuo u mutnu, bezdanu vodu. Možda smo u njoj, kao i naši očevi, vidjeli samo odraze svoga sna, zvijezda, drveća, pa Ali mutna voda je oduvijek bila tu, samo je oni nisu vidjeli, odnosno vidjeli su u njoj svoj odraz. Kada ih je obuhvatila, i sada kada konačno guši sve što je u nju zaronilo, još se uvijek pitaju kako je to moguće.”

Međutim, ovo nikako nije generalan zaključak koji bi Malić izveo iz opisanog “stanja stvari”, budući da su njegovi zaključci i inače otvoreni za naknadna dočitavanja i interpretacije pa se tako u nastavku naglašava uvjetovanost ovakvog “viđenja stvari” (cit.):

“Ali to je (tek) jedna mogućnost. Par puta u životu jako mi se utisnula u pamet, a kad se to dogodi ne vidiš izlaz. To je kao bolest. Jednom kad nas uhvati ne možemo se sjetiti kako je bilo biti zdrav. Ne vidimo ništa osim nje, i ako čovjek nije hladne glave, ona lagano razori sve što je izraslo u zdravo doba. Dobro je imati na umu da ni u zdravlju nismo mogli zamisliti kako je to biti bolestan. Neki ljudi, mislim da ih ima mnogo, žive godinama, pa i cijeli život, s prešutnom pretpostavkom da je mutna voda naše prirodno stanište. Mislim da oni koji nam vladaju uglavnom stvari vide na taj način, pa im odgovara da svijet urede prema sebi. Zbog toga to je jedna nezaobilazna mogućnost.”

Opisani osjećaj potonuća, gubljenja tla pod nogama ili raspadanja svih osnova čovjekovog bivanja, koji zatičemo gotovo na svakoj stranici njegove knjige, Malić naglašava i kroz atmosferu svojih pripovijedaka i kroz njihovu scenografiju, gdje se počesto se radi o (ratom) devastiranim ili zapuštenim predjelima u kojima se ljudska bića doimaju poput utvara i u kojima je sve sporedno – i ceste i predjeli i ljudi; ljudi pogotovo. Međutim, ovakvo iskustvo, zajedničko svima onima preko kojih se “prelomilo” ovo naše vrijeme, iskustvo nevolje tim veće što smo je svi skupa proživljavamo kao svoju najbanalnu svakodnevicu – a koje je ovdašnja “trauma rata” samo dodatno naglasila – kao i sama činjenica pripadanja “prerano zastarjeloj generaciji” – koja se “pripremala za jedan svijet, a bila bačena u drugi” – za Malića očito predstavlja “kobnu privilegiju” koja možda i presudno pridonosi ranija naznačenoj i maločas ilustriranoj produbljenosti pronicanja zadane problematike kao i širini zahvata motivskih i sadržajnih odrednica, što – kombinirano s njegovim lapidarnim stilom i naizgled jednostavnom kompozicijom koji u sebi kriju zapretanu složenost značenja i kompleksnu simboliku izraza – uspijevaju parirati čak i složenosti “stvarnoga života” što se njima nastoji odraziti. Ovo se može, bez pretjerivanja, reći upravo za svaku od pripovijedaka u Malićevoj zbirci, premda bi se, u ovom smislu, posebno mogla izdvojiti pripovijetka “Poznati glas” – koja također, po mom mišljenju spada u vrhunce Malićevog pripovijedanja, i to prvenstveno iz razloga što vjerojatno na najeksplicitniji način sumira autorovu “dijagnozu vremena”. Instruktivnim argumentom za ovu tvrdnju možemo smatrati i slijedeći njezin odlomak u kojemu su neke stavke ove dijagnoze izražene vrlo koncizno i jasno (cit.):

“Ni najmanje nije žalio svoje bližnje, osobito one koji su se voljeli vidjeti u nekom društvenom stereotipu, sve te nezaposlene, prezadužene, zdvojne očeve i majke, bake i djedove, radnike i seljake, shvaćene i neshvaćene. On je znao – jer uostalom bio je jedan od njih – koliko je udobno biti žrtva onog velikog nečega što nazivamo svijet. To je bilo bolno i nepravedno, točno. Ali nigdje i u ničemu on nije mogao naći odgovor na pitanje zbog čega ljudi vjeruju da su zaslužili nešto bolje. Zbog čega svi vide sebe tako izvanredno jedinstvenima, pa da im svijet treba pružiti neku priliku? I to bez da im je ikad palo na pamet da su se tisućljećima prije njih drugi ljudi jednako tako ponašali (i ‘prolazili u životu’).”

Malić pritom ukazuje i na svoj vlastiti disparatan stav, svoju poziciju nepripadanja, nesudjelovanja u blaziranoj igri ljudske svakodnevice, koja nas se i tako ne treba ticati, jer je ono što bi nas uistinu trebalo dotaći nešto mnogo dublje, vjerodostojnije, stvarnije – pa tako u nastavku istog razmatranja naglašava:

“Ne treba misliti da je on mrzio sve one stvari koje je kao transparent gledao dok je trajao njegov razgovor s čudnom staricom. Sav onaj tvrdi neonom osvjetljeni svijet. On nije mrzio ništa. On nije pripadao, nije slijedio, nije slušao, nije vidio. On se sjetio nečega da zaboravi sve ostalo.”

U ovom pokušaju izdvajanja nekih karakterističnih citata iz Malićevih pripovijesti što ilustriraju njihovu ideju, sadržaj i književni formu, svakako treba navesti još nekoliko produbljenih i preciznih uvida u bit stvari i pojava našeg aktualnog trenutka koji raskrinkavaju neke od privida nametnutih suvremenom “zapadnjačkom” društvu, što ih manje-više svi mi prihvaćamo potpuno nesvjesno, ne posvećujući im niti najmanje pažnje, premda oni presudno određuju, ne samo životne putanje svakoga od nas nego i perspektive i dosege ljudskog društva u cjelini. Tako primjerice u pripovijetci “Poznati glas” nalazimo i na zapažanje glavnog lika koji je “shvatio cijelu prijevaru koju grad nosi u sebi, cijelu izvrnutu logiku njegovog pogona”, a koja se svodi na činjenicu da su “sve te čestice koje (gradom) jure njegovo pogonsko gorivo, dinamo koji se puni okretanjem bezbrojnih pedala”, pri čemu je, dakako, “kvaka u tome što ljudi misle da je stvar obrnuta, odnosno da je grad tu radi njih”, premda je upravo suprotno. Nadalje u pripovijetci “Sol Invictus” čitamo – “Vjerovati da čovjek bez vlastite krivnje može tako duboko pasti (biti osuđen na deset godina zatvora) ne može svatko. Koliko god ljudi govorili da je svijet kaotičan, nepravedan i na koncu zao, ipak na kraju većina vjeruje da postoji logika nagrade i kazne, barem toliko da se ravnoteža održi. Zbog toga su neki ljudi odbačeni. Nije problem u tome da im se ne može pomoći. Problem je što oni postoje. I zbog toga je jad sastavni dio života, jer se negira da je uopće moguć.” … “I zbog toga je ono što leži iza običnog dana u Zagrebu gore od jada.” Osim pronicavih formulacija ove vrste u kojima se osjeća utjecaj mističke literature – posebice one kršćanske, filozofskog tradicionalizma pa i nekih suvremenih kritičkih promišljanja iz domene postmoderne teorije, u Malićevoj zbirci nailazimo i na kratke sentence koje očito sažimaju životno iskustvo autora kao čovjeka beskompromisnog životnog stava, suočenog sa traumama i lomovima ovoga našega (post)tranzicijskog vremena – poput one iz naslovne pripovijetke koja konstatira – “Starci bez mudrosti pripremili su svijet za mladost bez ideala”, one iz pripovijetke “Femme Fataliste” koja ustvrđuje – “Odricanje se kažnjava najstrože, premda se podržava najviše” i u nastavku “Nema budućnosti za komarce, ne zbog toga što bodu, nego zbog toga što su komarci, mali i neuhvatljivi”, zatim one iz pripovijetke “Sol Invictus” koja napominje – “Ništa nije onako kako izgleda da jest” ili one iz pripovijetke “Poznati glas” koja primjećuje – “Kako je samo beznadežno lomljivo sve što je vrijedno”.

Sa sličnim bi se mislima o beznadežnosti mogao zaključiti i ovaj prikaz Malićevog “Filma sporedne ceste”. Čini se, naime, kako bez imalo pretjerivanja ili ironiziranja možemo reći kako se, evo na književnom tržištu pojavila još jedna suvišna knjiga, knjiga koja će najvjerojatnije tavoriti u nekom zakutku pokoje knjižare te tako, i vlastitom sudbinom, svjedočiti o okolnostima i raspoloženjima izraženima na svojim stranicama. Jer u ambijentu u kojemu se kultura, pa time i književnost, pretvorila u “industriju” (i to još “kreativnu”) koja svoje “proizvode” plasira na “tržište”, jednako kao što se plasiraju sve druge “robe i usluge”, ovakvoj je literaturi teško, pa možda i nemoguće, doprijeti do svoje publike, tim prije što se samom svojom biti protivi takvom načinu vlastite recepcije te uopće mentalitetu “industrijalizacije” ljudskog života koji je s takvom recepcijom stvarnosti nerazdvojno povezan. Uostalom, teško je vjerovati da bi se u takvom ambijentu neki širi krug “poslovičnih čitatelja”, potreban da knjiga stekne “pravo javnosti”, mogao i htio udubljivati u delikatna raspoloženja i doživljavanje svijeta koji se nude u Malićevim pripovijetkama – jer to bi za njih svakako predstavljalo značajan napor, nizašto potreban i nimalo preporučljiv – dok su, s druge strane, oni koji bi se s tim raspoloženjima i doživljavanjem svijeta mogli identificirati bez problema, najvećim dijelom već odavno prestali čitati knjige. Teško je stoga pretpostaviti da će Malićeve pripovijetke naići na znatniji odjek, pogotovo ne u ovdašnjoj “književnoj javnosti”, a s obzirom na (današnje) dosege i perspektive “kulturnog undergrounda”, malo je vjerojatno da će se one, na bilo koji način, “afirmirati” i kroz njegov medij, barem što se tiče nekog doglednog vremena. Zbog toga je vrlo vjerojatno da će ova zbirka “priča o čovjekovoj sporednosti” – bivajući i sama potpuno sporednom pojavom – dijeliti sudbinu one arhetipske knjige za koju se, kako bi rekao Danilo Kiš “čitalac pita, kad mu slučajno dođe u ruke, da li ju je itko ikada prije njega otvorio i da li će još ikad itko dok je svijeta i vijeka posegnuti za njom”.

Život je, međutim nepredvidiv, on sa sobom neprestano donosi brojna iznenađenja, preobrazbe i obrate, pa svakako postoji mogućnost da će jednom, “kad se”, kako veli Kiš u nastavku, “slučaj, sudbina i vrijeme nađu u povoljnoj konstelaciji, presjek tih sila proći kroz sumračne zakutke knjižara, knjižnica, internetskih servera i zaustaviti se upravo na ovoj knjizi, osvijetlivši je ‘svjetlošću jakom'”. No zašto bi Malićeva knjiga “zaslužila nešto bolje”? Možda zato što njezina poruka nadilazi vrijeme u koje je smještena svojom radnjom i svojim nastankom – ove prevrtljive godine na samom početku trećega milenija – i što neminovno dolaze dani kada će ona, po samoj prirodi stvari, skupa s jednom marginaliziranom stvarnošću koju priziva i koju pokušava iznijeti na svetlo dana, biti shvaćena i prihvaćena u punoj svojoj vjerodostojnosti i humanosti.

Zdenko Kremer