Jugoslavija i promaja

Optužbe za prikriveno jugoslavenstvo odavno su locus classicus prigovora značajnom dijelu hrvatske – ili da ne vrijeđamo na identitet osjetljivije duše: „u hrvatskoj nastanjene“ – ljevice.

Srećom, Viktor Ivančić je, umjesto da obigrava oko maglovitih optužbi još maglovitijim odgovorima, prije neke dvije godine odlučio sasvim jasno izložiti što to točno on podrazumijeva pod vlastitim „jugoslavenstvom“ te zbog čega je ono „kategorički imperativ“ ili nužni i općevažeći postulat praktičkog uma na području „Ovih Prostora“.

U nastavku ćemo ponuditi analizu nekih ključnih odlomaka iz Ivančićevog eseja Jugoslavija i izdaja, objavljenog u časopisu „Reč“ (br. 85.31, str. 115 – 135, Fabrika knjiga: Beograd, 2015., također dostupno na portalima Novosti i Peščanik), po mnogo čemu paradigmatskog teksta za razumijevanje političke ideje koju definiramo kao „transcendentalno jugoslavenstvo“.

Termin posuđujemo iz njemačke filozofijske tradicije, ne da bi se – Bože sačuvaj! – uklonili od „bolne realnosti“ teme ili maskirali vlastitu nedoraslost istoj visokoparnim filozofemima, već stoga što Ivančićeva upotreba izraza „Jugoslavija“ istu smješta negdje između onoga što bi Kant nazvao „transcendentalnim načelom“, a Heidegger „transcendentalnim horizontom“: riječ je o principu koji uopće omogućava svako iskustvo, znanje i, što je najvažnije, moralno ili političko djelovanje, a heideggerijanska nota zrcali se u tome što je on, premda nezaobilazan, zapravo partikularna, povijesna tvorevina, a ne nešto što dolazi „od gore“: od Boga, čistog uma ili autonomne savjesti.

U tom smislu jugoslavenstvo je, navodno, transcendentalni horizont van kojeg leži čisto ništa ili, da budemo benevolentni pa ničemu dademo provizorni oblik: plač i škrgut zuba prokletih duša zabavljenih političkim projektima zločinačkih predznaka i genocidnih rezultata.

Dakle, jugoslavenstvo, u jasno definiranom obliku koji Ivančić izlaže, predstavlja jedini mogući okvir za univerzalnost moralnih i političkih načela u državama koje su se izdvojile iz nekadašnje jugoslavenske federacije. Svaki pokušaj da se kaže, parafrazirajući Srđu Popovića kojeg on uzima za paradigmatskog Jugoslavena ovog tipa, nešto u stilu: „za sve je ljude dobro samo ono što je pravo“ ostvariv je i autentičan ako i samo ako ga poduzme Jugoslaven.

Kako je Ivančić u prologu teksta istakao svoje jugoslavensko opredjeljenje u ovome ključu, među ostalim i da bi se oslobodio pokojeg neželjenog čitatelja, smatram normalnim da i ja iskoristim istu pogodnost bezbolnog etničkog čišćenja vlastitog čitateljstva: unutar teksta koji slijedi nastojat ćemo pokazati kako je na djelu vjerojatno najčišći, a samim tim i najluđi, izraz jugoslavenskog nacionalizma i hibridnog etnocentrizma trenutno u opticaju.

On je takav, primijetimo unaprijed, ponajprije zbog toga što je u svojim pretpostavkama i zaključcima potpuno konsekventan; jednako savršen – i samim tim jednako lomljiv – kao porculanska figurica. Deklarirani ikonoklasti poput Ivančića i njegovih čitatelja sigurno se neće uvrijediti ako tu figuricu do kraja ovog teksta pustimo da padne na pod i slupa se u komadiće.

Ivančić moralni stav beogradskog odvjetnika Srđe Popovića uzima kao nit vodilju vlastite formulacije transcendentalnog jugoslavenstva:

„Lakonski, i vjerojatno pomalo neumjesno, mogli bismo se pozvati na njegovu čuvenu izjavu“Ja nisam Srbin nego advokat“, danu novinaru NIN-a 1986. godine, u vrijeme dok je kao odvjetnik pred sudom zastupao bivšega ministra u vladi NDH Andriju Artukovića. Moguća parafraza te izjave –  recimo: “Nisam Jugoslaven nego pravnik”–  u svakom slučaju nije adekvatna.“

Popovićeva obrana od optužbe da „navlači krivi dres“ braneći bivšeg ustaškog ministra izraz je univerzalnog moralnog, a ne naprosto pravnog, načela prema kojem svaki čovjek ima pravo na obranu i činjenice da Popović sebe prije svega vidi kao branitelja, tj. onoga tko tome moralnom načelu služi. Njegov uspjeh ili neuspjeh, pretpostavlja se, odredit će ono što je pravedno u primijeni na ono što se zbilo, ali, bez obzira na rezultat, nužno je da se i takvom čovjeku kakav je bio Artuković omogući pravo na obranu upravo i samo zbog toga što je čovjek.

Na djelu je, naravno, nužno i općevažeće načelo koje prekoračuje ne samo etničke nego čak i civilizacijske granice – nepovredivost ljudske osobe.

Međutim, što da radimo s posljednjom rečenicom? Popović, navodno, ne bi bio u stanju izvesti jednako stiliziranu repliku da se od pozivanja na jugoslavenski identitet branio izjavom „nisam Jugoslaven nego pravnik.“ Podrazumijeva se, pretpostavljamo, da se takvo pitanje nije niti moglo dosljedno postaviti, jer Jugoslaven, kako to Ivančić nagovještava, nije etnička nego etička odredba. Biti Jugoslaven znači imati nužan i općevažeći, inherentno moralni, identitet bez kojega advokatura – pa i elementarno poštovanje ljudske (jugoslavenske?) osobe – nisu mogući.

Drugu Jugoslaviju, kao povijesnu tvorevinu, Ivančić vidi kao materijalni okvir, ali ne i kao supstanciju transcendentalne Jugoslavije. Ona je svojevrsni, povijesnim silama oblikovani, nanos pijeska koji savršeno – može li to biti slučajno? – ocrtava granice unutar kojih je jedino moguće biti odgovoran građanin. Navodno zvanični „narativ“ o razlozima njezina raspada je falsifikat:

„Prema dežurnim tumačenjima, radilo se o“historijskoj stihiji”i“provali vjekovne mržnje” među jugoslavenskim narodima. Katastrofa je bila neizbježna posljedica“nagomilanih antagonizama” što su poput užarene lave krčili svoj put iz mračnih političkih dubina i jednom morali eruptirati. “Multinacionalni kotao” pod nazivom Jugoslavija mogla je držati pod kontrolom samo jednopartijska diktatura i nametnuta stega “bratstva i jedinstva”. Na tome “paklenom tlu” dogodio se sraz u kojem “nema dobrih i loših momaka”. Jugoslavija je, drugim riječima, skončala u krvi zato jer je oduvijek bila nakrivo sklepana “neprirodna tvorevina.“

U ovom pogledu, teško je ne složiti se s kvalifikacijom falsifikata. Međutim, „neprirodna tvorevina“ pomalo bode oči. Naime, staro je pitanje, što to točno čini neku političku zajednicu prirodnom ili neprirodnom, a u slučaju Jugoslavije to je pitanje do boli zaoštreno, jer se na njega rijetko davalo adekvatan odgovor. Ivančić nedvojbeno drži da je „okvirna Jugoslavija“ zapravo bila prirodna tvorevina. Njezin je krimen bio nedostatak ili, bolje reći, marginalni položaj „demokratske supstancije“; drugim riječima, nesposobnost vladajućih elita da je obogate istom.

No, postavlja se pitanje: ako je Jugoslavija bila prirodna tvorba, što je to što ju je učinilo prirodnom? I dalje: zbog čega je ona kao partikularna identitetska kvalifikacija južnih Slavena nužna i općevažeća politička zajednica u kojoj isti (kao ljudi ili kao Slaveni?) jedino mogu moralno i racionalno djelovati? Ivančić nam na ova pitanja ne daje odgovor. Možemo pretpostaviti da misli na modernost druge Jugoslavije, odnosno na činjenicu da je ona bila „modernistički projekt“ na brdovitom Balkanu, te kako stoga predstavlja jedini mogući temelj za nastavak moderne na Ovim Prostorima; moderne koja je navodno prekinuta i dekonstruirana regresijom u nacionalizme.

Ako je o tome riječ, moglo bi se na to primijetiti kako je epoha koju nazivamo moderna već dugo vremena mrtva te da ono što je nastalo njezinim raspadom nije rezultat regresije nego progresije: primjer raspada jugoslavenskog projekta tu bi svakako mogao biti instruktivan, jer on je, između ostalog, bio i faza u globalnom raspadu jedne od dominantnih ideologija moderne.

Prirodnost Jugoslavije tu se naprosto uzima kao činjenica dok se „volja naroda“ beskompromisno odbacuje kao „ideološki konstrukt“. Daleko bilo od moje autoritarne duše da Ivančiću predbacujem elitizam, ali ne mogu ne primijetiti dvostruki standard koji on pritom primjenjuje: Rousseauova „opća volja“ vrijedi samo onda kad je jugoslavenski državotvorna ili kad (također jugoslavenski?) stvara plenume i direktnu demokraciju na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Naravno, nju tada, pretpostavljamo, usmjerava spontano nastali konsenzus demokratske skupštine racionalnih građana – odnosno Jugoslavena – dok u svakom drugom slučaju ona biva žrtvom nacionalnih demagoga.

Riječ je o prešućivanju distinkcije kojim se zamagljuje činjenica kako je Jugoslavija, od svoje prve, rojalističke, inkarnacije, u Hrvatskoj bila popularna koliko i rupa u glavi iz počesto sasvim racionalnih, a ne čisto nacionalnih, razloga. Nacionalizmi devedesetih – stavljajući na čas postrani to da ti nacionalizmi nipošto nisu čak ni analogni a kamoli istoznačni – služe tu kao dimna zavjesa za skrivanje povijesnog fakta da je u Hrvatskoj i prije „četres’prve“ i „devedes’prve“ otpor “bezuvjetnoj” Jugoslaviji bio u svojoj legalnoj i legitimnoj iteraciji otpor autoritarnom režimu i autoritarnoj ideji koju su tadašnji „populisti“ poput Stjepana Radića prepoznali daleko prije negoli elitisti iz Jugoslavenskog odbora. Analogija se protegnula i kroz drugu Jugoslaviju, ovaj puta okončana iznutra započetim krvavim sukobom.

Moje je pitanje: ako je tome tako, zbog čega je onda Jugoslavija transcendentalna? Ona je povijesna tvorevina, Ivančić bi, pretpostavljam dodao i: organska, te kao ideja ona potječe iz sasvim konkretnih glava. Zašto je nužna i općevažeća? Zbog čega je ona ta jedina nacija u kojoj mi možemo ostvariti svoju ljudskost? Zbog čega to ne bi mogla biti federacija Hrvatske i Italije ili neka srednje-europska unija? Ili pak samostalna Hrvatska lišena grča izvanrednog stanja?

Zbog čega Hrvatska – jer čini se da je o tome cijelo vrijeme riječ – mora biti sjedinjena sa Srbijom u novom, racionalnom, bratstvu i jedinstvu?

Ivančić slijedi Popovićevu tezu prema kojoj je međunarodni sukob koji je slijedio raspad Jugoslavije bio ponajprije rat protiv jugoslavenstva kao „okvira za emancipaciju“, gdje je klika utjelovljena u Miloševiću, Joviću i Kadijeviću iskoristila ime Jugoslavije kao krinku pod kojom će ostvariti projekt velike Srbije. U tome im je pomogla vojska aparatčika koji su preko noći zamijenili jugoslavenski nacionalnim dresom:

„U neku ruku, jedino su kritičari jugoslavenskog jednopartijskog sustava – i to oni nezaraženi virusom nacionalizma – uopće i mogli promišljati demokratske alternative. Oni koji su vladajućem poretku glasno ili tiho služili, koji su svoje egzistencije bezbolno prilagodili ideološkim zahtjevima što su pred njih stavljani, u svakom slučaju nisu imali takvih afiniteta i potreba. A takvi su, za nevolju, činili premoćnu većinu. U jugoslavenskoj edipalnoj drami koja je nastupila nakon raspada zemlje, oni su se s većim ili manjim entuzijazmom, ali svakako bez otpora, prepustili zamjenskim očevima, novim inkarnacijama preminuloga Vođe, bez obzira ukazuju li se one u figurama Slobodana Miloševića ili Franje Tuđmana. Tajna nacionalističkoga trijumfa nije u zagriženim sljedbenicima, nego u golemoj oportunističkoj vojsci koja je šutke marširala pod zastavama.“

Teško je ne složiti se s Ivančićevom tvrdnjom da je raspad Jugoslavije nosila bivša jugoslavenska momčad. Međutim, uzrok koji on u ovom odlomku implicira je simplifikacija. Adornovsko tumačenje oportunizma kao izraza autoritarne osobnosti koja traži figuru oca u velikom vođi je upotrebljiv sofizam, ali nikakvo eksplanatorno načelo. Vojska oportunista bila je vođena racionalnim izborom zla koje je išlo na ruku njihovim sasvim jasnim privatnim interesima s vrlo malo utjecaja Ida. Bilo je to dakle krajnje racionalno i krajnje realistično, premda, uzgred budi rečeno, pretvaranje JNA iz socijalističke u nacional-socijalističku vojsku odavalo je prije utisak eksplikacije njezine prave prirode negoli presvlačenja dresa.

No, bilo kako bilo:

„Utoliko se i demokratska Jugoslavija, upravo u svojoj utopijskoj dimenziji, nudila kao jedina realistična alternativa. Sve je drugo vodilo ka linearnoj konverziji klasne u nacionalnu prisilu, ka ubrzanom navlačenju plemenskih dresova, a to će reći i ka dramatičnoj regresiji u odnosu na već dosegnute standarde.“

Mora biti da sam nepopravljiv idealist, ali ne mogu prihvatiti da realnost može imati jednu i samo jednu valjanu dimenziju: utopijska (nebeska?) Jugoslavija ili etnički tribalizam.

Nacionalizmi konstitutivnih naroda Jugoslavije nipošto nisu bili kvalitativno istoznačni, kao ni ideje o političkim zajednicama u kojima bi ti narodi imali živjeti; dok je ideja da „svi Srbi moraju živjeti u jednoj državi“- pokretački uzrok rata – u vrijeme raspada države bila ne naprosto dominantna, nego apsolutno neupitna politička opcija u Srbiji, u Sloveniji, Hrvatskoj i Bosni analogne ideje – u veoma nategnutoj analogiji – bile su od početka otvoreno i jasno napadane od strane njihovih političkih protivnika; također, danas je ideja „srpskih zemalja“ još uvijek poluzvanična politika Beograda i, što je iznimno važno: Srpske Pravoslavne Crkve, dok su nategnuto analogni projekti drugdje ili doživjeli potpuni poraz ili su na političkoj margini.

Također, „konverzija klasne u nacionalnu prisilu“ izvrtanje je redoslijeda uzroka i posljedica, jer je klasna podjela u tranziciji slijedila nacionalnoj podijeli s obzirom na to da je odbacivanje umirućeg socijalističkog samoupravljanja bilo naknadno inkorporirano u nacionalne projekte, a ne obratno. To što je jugoslavenski okvir tu sasvim dobro poslužio kao horizont emancipacije bandita koji su i u najžešćem ratu surađivali na vlastitoj financijskoj emancipaciji, unatoč nacionalnim dresovima, pokazuje i to da utopije sadrže u sebi okvir za nijanse sivog koje uobičajeno pripisujemo samo realnosti.

Inače, valja usput napomenuti i to kako su pokušaji da se razlozi raspada Jugoslavije tumače kroz načelo „klasnog sukoba“ omiljeni sport zapadnjačke ljevice revizionističkih sklonosti te gotovo neizostavno završavaju u apologiji Miloševića kao jedine stvarne sile što je klasne podjele, koje navodno imaju nacionalizam samo kao nadgradnju, mogla obuzdati. Primitivizam utopijskog rezona dijalektičkog materijalizma tu se odlično stopio s apologijom nacional-socijalizma udarne snage protivnika kontrarevolucije, odnosno JNA, kao što nam je svojedobno otkrio Tariq Ali kad je primijetio kako bi se Jugoslavija vjerojatno održala samo da se pravodobno pojačalo financiranje vojske. Kod nas je sličnu, premda nešto suptilniju, argumentaciju ponudio i nekadašnji savjetnik nekadašnjeg Predsjednika Dejan Jović u svojem panegiriku otvoreno revizionističkoj knjizi First do no Harm, Davida Gibbsa.

Nije stoga lako jednoznačno odgovoriti na pitanje koje je otud zavodljivo lako postaviti: da li je utopija rođena u primitivizmu ili primitivizam u utopiji? Jer realnost koja bi morala nositi ovakvu redukcionističku utopiju neminovno bi morala izrasti na tlu obilato zagnojenom jednako redukcionističkim primitivizmom, što je uostalom i bio slučaj s obje prethodne Jugoslavije.

No, ostavimo za sada poziv drugaricama da posade cvijeće i vratimo se tekstu:

„Sasvim pojednostavljeno:“popovićevski model“ jugoslavenstva u našim okolnostima nije drugo nego antinacionalizam u svom odgovornijem izdanju. Budući da se ne iskazuje kao vid““pripadnosti, nego kao oblik angažmana, najmanje bi mu mogao biti blizak nekakav banalni jugoslavenski nacionalizam (koji, dodajmo usput, i dalje napadno figurira kao ideološko strašilo, premda kroz sve vrijeme trajanja socijalističke Jugoslavije praktički nije postojao kao iole realna politička snaga). Riječ je, dakle, o angažmanu koji se manifestira kroz građansko nepristajanje na sve što ne može biti usuglašeno s univerzalnim normama, pa makar to bilo samo središte nekog kolektivnog identiteta.“

Vrag je ovdje u onome „dodajmo usput“. Jer ako je riječ o „antinacionalizmu u svom odgovornijem izdanju“, odnosno „nepristajanju na sve što ne može biti usuglašeno s univerzalnim normama, pa makar to bilo samo središte nekog kolektivnog identiteta“, zbog čega je to tobože nužni i općevažeći „jugoslavenski“ antinacionalizam i građanski angažman? Zbog čega onda on ne bi bio, recimo, katolički univerzalizam koji u dogmatskoj sferi doista reducira nacionalizam? Ili mediteransko-srednje europski univerzalizam?  Ili globalni univerzalizam?

Nije li to zbog toga, zlobno ćemo pretpostaviti, što je Srđa Popović bio advokat, ali još uvijek i dovoljno Srbin, pa da jako dobro zna kako ideja „Svi Srbi moraju živjeti u jednoj državi“ nije tek jedna od- nego jedina politička opcija u Srbiji koja održava postojani povijesni kontinuitet moći i ugrađena je u središte nacionalnog projekta, te da je jedini način da se nju ukroti upravo taj da je se utopi u veću političku zajednicu gdje neće uznemiravati normalne ljude dok nastoje u postmodernom svijetu konačno uvesti Srbiju u već dobrano odumrlu modernu, odnosno vratiti se iz tobožnje regresije do „već dosegnutih standarda“, ovaj puta stvarnom regresijom, jer drugi put u potpuno novoj epohi ne može postojati?

Ako je to istina, onda je njegovo jugoslavenstvo također imalo jaku notu oportunizma – makar i u službi moralnog (jugoslavenskog?) cilja – i bilo je, kao i Ivančićeva transcendentalna Jugoslavija, oslonjeno na postulat hibridnog etniciteta koji bi alkemijskom koagulacijom stvorio realnu osnovu za „angažirano građanstvo“.

Moj prigovor tome bio bi da je politika Srbije prema zapadnim susjedima iz bivše “zajedničke avlije” danas sasvim u skladu s vlastitom „istorijskom orijentacijom“, odnosno oscilira između otvorenog i „pritvorenog“ neprijateljstva. U tom svjetlu ne vidim zbog čega bi itko van male skupine jugoslavenskih nacionalista trebao uzeti ovu ideju kao išta drugo do već dobrano ofucani, pa i okrvavljeni, okvir za nove sukobe.

Uza sve proturječnosti nju bi se moglo prihvatiti kao maštariju apatridskog nacionalizma da nije iznimno opasnog momenta koji ona, kao i potencijalno svaki nacionalizam, sadržava. Naime, njezina je bit negativna, odnosno uspostavlja se isključivo u sukobu s drugim nacionalizmom, a zbog hibridne naravi ona se zapravo sukobljava sa svakim drugim nacionalizmom, samo pod krinkom anti-nacionalizma; štoviše, kako je riječ o nacionalizmu koji pretendira na to da nacionalizam ne bude – da bude odan partikularnoj utopijskoj zemlji sasvim konkretnih vektora koju se prodaje pod univerzalno načelo – on je bespoštedno neprijateljski prema svakoj alternativi, bez obzira na to da li je ta alternativa nacionalistička ili ne, jer demokratska Jugoslavija jedina može biti okvir za emancipaciju. Stoga jao onome tko nagovijesti mogućnost nekog sasvim drugačijeg okvira za život.

U tom smislu, alternative Jugoslaviji nema:

„Srđa Popović je vjerovao da Jugoslavija – unutar koje su, uzgred budi rečeno, “pripadnosti” bile raspodijeljene tako da ni jedna od njih ne predstavlja većinu – može biti poželjan okvir za približavanje takvom idealu: ne, naravno, ona koju je ideološki uniformirala komunistička partija, a još manje ona pod čijim se imenom organiziralo srpsko nacionalno buđenje, već Jugoslavija kao demokratska mogućnost, nikad ozbiljno razmotrena utopijska (a to će reći pokretačka) perspektiva koja je – baš zato što se nudila kao jedini racionalan izbor – u složnome preventivnom maršu pretvorena u prah i pepeo.“

Primijetit ćemo usput kako između Popovićevog „može biti“ i Ivančićevog implicitnog „mora biti“ sasvim lako može stajati procijep znatne dubine što dijeli dva samo prividno srodna mentaliteta. U svakom slučaju tvrdnja da je Jugoslavija bila „jedini racionalan izbor“ u osvit raspada Jugoslavije nije točna. Postojalo je još izbora koji uopće nisu uključivali očuvanje Jugoslavije, ali su oni, kao i „demokratska mogućnost“ reformiranja biti države u razdoblju raspada bili zagušeni. Jedina instanca gdje izbora nije bilo, bila je ona koja je držala sve adute u rukama i nije ni trenutka ozbiljno uzimala u obzir zaustavljanje rata koji je započela. Razlog tome leži u činjenici da ideja „svi Srbi moraju živjeti u jednoj državi“ ne ostavlja prostora za kompromise – Srbija, pa i pod provizornim imenom „Jugoslavija“, kao okvir za emancipaciju srpskog naroda u njegovoj cjelini – zajedno s ostalim zabludjelim štokavcima koji, navodno, govore srpski a misle da su nešto drugo od onoga što im jezik kao supstancija etniciteta kazuje  – bila je i ostala jedina utopija onih koji su, uz potpuni konsenzus političkog korpusa, započeli napad na dvije susjedne republike.

Ne mogu ne primijetiti kako je jedini nacionalizam na Ovim Prostorima koji može parirati kontinuiranoj isključivosti i sasvim autonomnoj „pokretačkoj perspektivi“ velikosrpstva upravo transcendentalno jugoslavenstvo.

Zajedničko im je potpuno isključenje drugog kao mogućnosti i, shodno tomu, beskompromisno neprijateljstvo prema nastojanju da se taj iluzorni drugi oslobodi njihovog zahvata. Otud vjerojatno dolazi konstantni zadah fatalizma kojim odišu Ivančićevi izvodi; jedna konstantna izvjesnost poraza koji unatoč tome poražava i pobjednika, bez mogućnosti da bilo tko rođen na Ovim Prostorima izađe iz njihove morbidne dijalektike. Nešto kao u onom stihu Brane Petrovića:

Isto tako kad je sebar Luka
Za Dušana reko da je pseto –
Sedam novih izmisliše muka
I mučiše Luku celo leto.

Prebiše mu i noge i ruke –
Dušan lično pi’ njegove krvi –
Sada Dušan leži pored Luke –
Davno su ih izmirili crvi. 

Što se mene tiče ovaj „dobrovoljni prilog za nacionalnu istoriju“ iz pera jednog nedvojbeno modernog pjesnika nikako mi ne izgleda kao opis usuda koji bi sebi, svojoj djeci i svojem narodu poželio kao baštinu. Uostalom omogućilo ga je gnojivo tragedije bez kojeg on nije zamisliv i u koji se, samo naizgled spletom okolnosti i političkog oportunizma, morao vratiti. Taj humus, međutim, ne primjećujem pod svojim nogama, jednako tako kao što ni u svojoj savjesti ne prepoznajem nužnost gnojiva jugoslavenstva kao tla iz kojega su nikla načela prema kojima živim. Također ne vidim razloga da kao mogućnost ne vidim horizonte što se otvaraju u raznim pravcima koji ne idu autoputom bratstva i jedinstva.

Isključivost transcendentalnog jugoslavenstva jasan je i razgovijetan rezultat negove nacionalističke biti. Što je prirodno, jer, ponavljamo, riječ je o partikularnom, geografsko-povijesnom, entitetu uzdignutom na pijedestal univerzalnog principa. Ta pretenzija – jer proturječno načelo je zapravo samo pretenzija – nužno implicira kontinuiranu destrukciju svake druge partikularnosti stoga što sebe uzdiže iznad njih ne napuštajući pri tom vlastitu partikularnost: ona se krije iza krinke „univerzalnih načela“ kojih se u samoj svojoj biti a prirori odrekla, odnosno preuzela ih je kao efikasno retoričko oružje za vlastite sasvim anti-univerzalne težnje. Nije pritom toliko važno ni to što se za transcendentalnu Jugoslaviju borba vodi uglavnom tipkovnicama. Važno je da je to borba do uništenja, jer u samoj ideji leži proturječje koje, kad se iz prostora misli spusti u društvenu zbilju, skončava u samouništenju.

Ideja je to koja stoji i u samo naizgled neobičnoj analogiji s mitskim srpskim nebom zasluženim kosovskom žrtvom. Afinitet leži u identificiranju posebnog kao općeg, jugoslavenstva kao osnove racionalnosti s jedne, i srpstva kao osnove kršćanskog nebeskog Jeruzalema, s druge strane; on je tim jači zbog toga što ne potječe iz istog povijesnog izvora nego radije iz identične formalne strukture mita što porađa zavodljivo suprotstavljene ideale koji, bez obzira na to, mogu postojati samo unutar jednako isključivih mentaliteta. Otud nema ništa čudnoga u tome što je Deklaraciju o zajedničkom jeziku, koju bi, pretpostavljam, mogli promatrati kao čin transcendentalnih Jugoslavena, preko noći kooptirao pokoji velikosrpski akademik namjernik, premda su oni koji su je sastavili i oni koji je kooptiraju prividno na potpuno suprotnim pozicijama. Stvar je u tome što ih njihova zajednička isključivost čini potpuno nesvjesnim, automatskim – ali stoga i neupitno vjernim – saveznicima i suputnicima, koji će u svakom trenutku biti spremni negirati ovu vezu samo do tad dok ne shvate da prate jedni druge kao što sjena prati tijelo.

Imajući u vidu da se još nitko nije uspio spojiti s vlastitom sjenom, ne možemo očekivati samokritičko osvještavanje proturječja kod onih koji u skladu s njim djeluju. Ono bi, uostalom, dovelo do rušenja njihovog identiteta, a to je na koncu konca najvažnija stvar u cijeloj priči. Univerzalna načela tu su samo oružje u službi etničkog čišćenja čistog uma; posla jednako destruktivnog, koliko i jalovog.

Što se mene tiče želim Viktoru Ivančiću i ostalim transcendentalnim Jugoslavenima ono što želim i svim drugim ljudima koji misle; želim im da baštine zaključke iz pretpostavki koje su postavili. Bojim se samo da sam im time ujedno napisao i nekrolog.

Branko Malić