Čuvajte se kafkolovke

 Politička korektnost je otrov s visokom koncentracijom umjetnih sladila. Pročitajte što nas o njoj može poučiti Franz Kafka.

izvor:https://hr.wikipedia.org/wiki/Franz_Kafka

Pojam „kafkolovke“ opisuje logičku pogrešku popularnu kod rodnog feminizma, rasnih politika te ostalih ideologija viktimizacije. Znate da je na djelu kad vas optuže za neki mentalni delikt kao što je seksizam, rasizam ili homofobija. Vi ćete reagirati s poštenim poricanjem optužbe, ali to će se iskoristiti kao dodatna potvrda vaše krivnje. Uhvaćeni ste u kružni argument koji nije moguće kritički opovrgnuti; jednom optužen, čovjek ne može biti nevin jer struktura kafkolovke isključuje tu mogućnost.
Sam izraz izvodi se iz romana Proces Franza Kafke u kojem bezlični bankovni službenik Jozef K. iznenada biva uhapšen; nikakva optužnica nije otkrivena ni protagonistu romana ni čitatelju. Jozefa isljeđuje bizaran tiranski sud za koji ne znamo kakav autoritet stoji iza njega, i on je upleten u nerazmrsivu mrežu birokracije. Na kraju, Jozefa otimaju dva stranca i pogubljuju ga ubodom noža u srce. Proces je Kafkin komentar na totalitarne vlade, kao što je bio Sovjetski savez, u kojima se pravda iskrivljuje u gorku, užasavajuću parodiju same sebe te služi isključivo onima na vlasti.
Kafkolovka iskrivljuje razum i istinu u parodije samih sebe koje služe ideolozima viktimizacije za izbjegavanje podastiranja dokaza i razložnih argumenata. Čini se da izraz potiče iz članka zagovornika slobodnog softvera Eric S. Raymonda, objavljenog 2010. Raymond započinje isticanjem vrijednosti jednakosti pred zakonom i uzajamnog poštovanja među ljudima. Međutim, zatim primjećuje „dobri ciljevi nekad poluče loše posljedice“. Jedna od njih je to što taktika podizanja svijesti može zalutati „na jezivo i patološko područje, posuđujući pritom ponajmanje zdrave osobine religijskog evangelizma.“ On nudi različite načine funkcioniranja kafkolovke. Dva najučestalija naziva model A i C.

Model A: Tužitelj proklamira, „Tvoje odbijanje priznanja krivnje (za grijeh, rasizam, seksizam, homofobiju, opresiju…) potvrđuje da si kriv (za grijeh, rasizam, seksizam, homofobiju, opresiju…).“ Pozivajući se na Proces, Raymond pokazuje na koji način radnja romana odgovara strukturi i svrsi tužiteljevog prividnog argumenta. U optužbi nije naveden nikakav određen zločin, što je čini neoborivom u smislu da je se ne može podvrći procesu kritičkog ispitivanja. Isto slijedi i iz činjenice što se ona zapravo odnosi na mentalni delikt. Kao i u Procesu, čini se da je svrha postupka stvoriti krivnju i uništiti otpor, da bi se žrtvu učinilo podatnom za prihvaćanje krivnje. Doista, „jedini je izlaz … pomiriti se s vlastitim uništenjem“. Čak i ako ste nevini, jedino je iskupljenje priznanje krivnje i prihvaćanje kazne. U idealnom slučaju za tužitelja, na kraju ćete povjerovati u vlastitu krivnju.
Model C je varijacija iste teme. Možda niste učinili, osjetili ili pomislili ništa krivo, ali još ste uvijek krivi jer uživate privilegiranu poziciju koju je omogućio netko drugi. Drugim riječima, krivi ste zbog svojeg poistovjećenja s grupama kao što su „muškarci“, „bijelci“ ili „heteroseksualci“. Optužba vas proglašava odgovornima za djela ljudi na čije ponašanje ne možete utjecati, a moguće je i da su već odavno mrtvi. Raymond piše, „Cilj je … stvoriti svojevrsnu slobodno lebdeću krivnju … uvjerenje u grešnost kojim operater (tužitelj) može manipulirati kako bi subjekta natjerao da kaže i čini stvari koje odgovaraju operaterovim osobnim, političkim i religioznim ciljevima“. Da bi se iskupili, morate se prestati sporiti s tužiteljem i osuditi cijelu skupinu kojoj pripadate.

Što se zbiva kad se tužitelj suoči s nekim iz identitetske skupine kojoj on ili ona pripada? Primjerice, neka žena može staviti u pitanje neke aspekte politički korektnog feminizma koje iznosi neka druga žena. Tada nailazimo na potpuno drugačiji fenomen. Naravno, ženu se neće ohrabrivati da osudi samu sebe kao ženu ili pak da osudi sve žene. Umjesto toga isključit će je se, odnosno re-definirati, iz grupe.
Ova se logička pogreška naziva „Ni jedan pravi Škot“. Ona je na djelu kad se netko suoči s primjerom koji opovrgava univerzalnu tvrdnju. Britanski filozof Antony Flew opisao ju je na slijedeći način: jednog dana Hamish McDonald čita članak u Glasgow Morning Heraldu u kojem se izvještava o napadu seksualnog manijaka što se zbio u Engleskoj. Hamish glasno komentira: „Ni jedan Škot to ne bi učinio!“ Slijedećeg dana, Glasgow Morning Herald izvještava o još gorem napadu koji se dogodio u Škotskoj. Umjesto da odbaci svoju prethodnu tvrdnju, Hamish deklamira: „Ni jedan pravi Škot to ne bi učinio!“ U tom smislu konzervativne žene poput Sarah Palin nisu prave žene; crnci koji preispituju ideju da su bijelci privilegirani ne promatraju se više kao pravi crnci.
Postoje tehnike raspravljanja koje povlače primjenu kafkolovke (valja primijetiti: taktika je prava kafkolovka samo onda kad uključuje neopovrgljivu, odnosno za bilo kakvu kritiku zatvorenu tvrdnju). Evo nekih:

• Zahtijevati točno određenu definiciju onoga za što ste optuženi – primjerice homofobije;
• Istaći nepravde počinjene od strane identitetske skupine kojoj pripada tužitelj;
• Primijeniti isti standard na svakoga, primjerice primijetiti kako i crnac može biti rasist;
• Izraziti skepsu prema bilo kojem aspektu ideologije viktimiziranja, uključujući prihvatljivost anegdotalnih primjera;
• Ne poznavati temu (problem homofobije, rasizma, nepriznavanja prava na ljepotu ljudima težim od 150 kg, nijekanje prava NBA košarkašima visokim ispod 1,60 cm na igranje u prvom timu i sl. op.KT);
• Kritizirati ideologiju;
• Reći „Neki od mojih najboljih prijatelja su X.”

Na prvi se pogled čini kako kafkolovka tužitelja stavlja u poziciju na kojoj ne može izgubiti. Kratkoročno gledano, to čak može biti istina, ali na duge staze posljedice mogu biti ubitačne. Neki pokret se uspijeva proširiti zbog toga što govori istinu – ili barem to čini u većoj mjeri – a njegov zahtjev za pravdom je valjan: primjerice, homoseksualci su kroz veći dio povijesti bili užasno ugnjetavani. Međutim, kad pokret odbaci istinu i pravdu na osnovi kojih je izrastao i počne preferirati agresivno i nametljivo napadanje svakoga tko mu se ne priklanja, tada je na djelu njegovo opadanje. Napadi također uništavaju bilo kakvu produktivnu raspravu o stvarnim problemima. Raymond primjećuje: „manipulativni obrazac kontrole ljudi ispražnjava od sadržaja stvarne ciljeve za koje se zalaže, pretvarajući ih u sredstva za postizanje moći i privilegija na račun drugih“.
Poseban problem nastaje ako tužitelj doista vjeruje u kafkolovku. Žena koja vjeruje da su svi muškarci tlačitelji teško da će u dobroj vjeri surađivati s njima na rješavanju društvenih problema. Ona će prije nastojati prisvojiti poziciju dominacije nad muškarcem, što će pravdati samoobranom ili pravičnom naknadom za koju vjeruje da joj pripada. To samo povećava napetost među spolovima i opstruira iskrene napore da se problemi riješe. Pravi vjernik kafokolovac sve se više izolira od ljudi koje vidi kao neprijatelje, jer se s njim ne slažu; on postaje nesposoban za komunikaciju i empatiju sa širokim spektrom drugih ljudi. Kafkolovac pobjeđuje u debati, ali gubi udio u svima zajedničkoj ljudskosti.

Wendy McElroy

izvor: Daily Bell