Miscellanea: o Bogu i spolu, progresivni Hrvati, održivi razvoj i demokratske iluzije, posthumanizam i tetoviranje

O Bogu i spolu

Heidegger je rekao da “metafiziku treba preboljeti”. Naputak je na mene djelovao tako da sam bez komplikacija prebolio Heideggera. Zbog toga sam razvio imunitet na postmodernu; i, kako ne gledam stvari kroz maglu delirija, sasvim jasno vidim metafiziku gdje netko vidi biologiju. Lgtbq metafizika ima, naravno, malo veze s biologijom bilo kao s argumentom za bilo kao s argumentom protiv. Istinabog, riječ je o mentalitetu koji ima malo veze s argumentima, jer je osnovna intuicija inverzija: A istodobno i u istom smislu jest ne-A.

A metafizika uvijek polazi od osnova koje se ne mogu staviti u pitanje. Dokazivati očigledno nije moguće i znak je neobrazovanosti (Aristotel). Otud su zagovornici korozivnih društvenih reformi iskreno konsternirani kad im se netko suprotstavi. Oni vide što mi ne vidimo.Ovdje ću napisati par riječi o pogrešnosti suprotstavljanja LGBTQ inverziji zbilje pozivanjem na biologiju i slične znanosti. Također, navest ću razloge zbog kojih mislim da su korijeni ove “ideologije” povijesno dublji od moderne znanosti.Ima jedna naizgled periferna stvar što na to ukazuje. Naime, zbog čega svaka inicijativa na radikalnu promjenu nečega biva prihvaćena bez pitanja, “zašto”?

Odgovor na napad je uvijek u prvi mah elaboriran, kompleksan i, samim tim, neuspješan.Zašto, recimo, ne upitati: “Zašto gej brak?”Odgovor je jednostavan: pitanje se ne može postaviti, jer općinstvo u velikoj mjeri dijeli mentalitet inicijatora radikalne reforme. To je pouzdan znak pozadinskog utjecaja metafizike.A metafizička se greška opovrgava samo metafizičkom istinom, nikakvim trkeljanjem o biologiji, evolucijskoj uspješnosti tradicionalnih institucija, superiornosti kapitalizma i sl. Stvar je preduboka i prestara za to. SJW bi mogao imati dublje korijene od liberalnog konzervativca.Kako je KT godinama išao uglavnom na engleskom jeziku, neke od najbitnijih stvari će se tek prevesti na hrvatski. Jedan esej na ovu temu, dakle, postoji samo na engleskom. Dobro bi bilo pročitati ga, ali nije nužno, jer ovaj će thread biti, dijelom, njegov sažetak.

http://en.kalitribune.com/new-times-ancient-shadows/

Esej se bavi pitanjem naizgled potpuno nevezanim temu, naime: zašto je Bog muško?Pitanje nije smiješno, znamo li da ga se postavljalo već u antičko doba. Razlog je otprilike ovaj: ako Bogu pripisujemo savršenstvo, kako mu onda možemo odreći kvalitete koje nisu svojstvene muškoj nego ženskoj prirodi?Sigurno beskonačna ljubav me može isključiti majčinsku ljubav?S druge strane, suvremeno pitanje – a zapravo politička zamjerka – zašto Crkva ne dopušta ređenje žena crpi svoju snagu upravo iz ovog, fundamentalnijeg pitanja.Kad postmodernisti govore o “falusocentričnoj naravi Logosa” ili “patrijarhalnoj biti Zapadne (kršćanske) civilizacije” oni su bliže istini od njihovih konzervativnih protivnika. Jedan malo obrazovaniji katolički svećenik na to bi sasvim lako mogao ukazati.Međutim, čini se da je takvih s pristupom javnosti veoma malo. Gledao sam Q&A mladog&cool američkog franjevca koji je pokušao objasniti, zašto su svećenici nužno muškarci. Nije međutim jednostavno ukazao na to da svećenik uprizoruje Kristovu žrtvu, a Dotični je bio muško.Što je, naravno, osnovni premda ne i jedini razlog. Ima razlog i zašto je Riječ ‘en arhe’ muško, ali ne žurimo se. Uglavnom, fratrić je zaključio: “tako Crkva kaže”. Pozvao se, dakle, u ovom slučaju neopravdano, na autoritet nastojeći pritom biti maksimalno “tolerantan”.

Da ne duljimo, točan odgovor je slijedeći:

It is obvious that bodily generation of living beings comes to pass through active and passive powers (per virtutem activam et passivam): the active is, naturally, called the father whereas the passive one is correctly called the mother. Therefore among the activities required to generate the offspring some are particular to father, while others are particular to mother; to pass on the nature and the species is fitting for the father whereas to conceive and give birth is a fitting for the mother, being the patient and recipient. As the procession of the Word is coming to pass (…) by God thinking Himself (Deus seipsum intelligit) – and God’s act of intelligence is not coming to pass through some passive power, but the actual one, because the divine mind is not in potentiality but only in act – it follows that in generation of the Word the presence of the principle (ratio) of the mother is not fitting, but only of the father. Therefore, whatever of the bodily generation distinctly fits both the father and the mother, Holly Scripture ascribes to Father alone; it is said, namely, that Father gives life to the Son and that He “conceives and gives birth to Him”. St. Thomas Aquinas, Summa Contra Gentiles bk. IV cp. XII pg.

Napomenut ću kako je riječ samo o dijelu argumenta. U osnovi, rađanje ovdje treba shvatiti kao izgovaranje Riječi, a ne u analogiji s biološkim rađanjem potomstva. Ono u čovjeku što je najsličnije tome činu je verbum cordis ili riječ u srcu, neizgovorena riječ,čije izgovaranje je uvijek udaljavanje od njezina izvornog oblika. Nitko nikad nije sama sebe potpuno artikulirao na glas, ali, kao čovjek, on to mora činiti. U Bogu, međutim, razlike između unutarnje i izgovorene riječi nema, dakle artikulacija je savršena.Na stranu od toga, za našu temu je važno da gornji odlomak pokazuje kako nema nikakvog razloga da se rađanje riječi shvati na način spolnog dvojstva, jer dvojnost načela čina (energeia) i mogućnosti (dynamis) u Bogu ne postoji.Razlog tomu je što ta načela nisu istovrijedna, odnosno jedno (energia) je više od drugog (dynamis).U klasičnoj metafizici i teologiji ne postoji apsolutno ništa što nije u nekom hijerarhijskom, vertikalno orijentiranom, poretku višeg prema nižem.Da bi muško i žensko načelo izjednačili, moramo stvari svesti na tvar, koja je načelo mogućnosti u prirodi, i onda napraviti radikalni, tehnički, zahvat u muškarca i ženu. Kad Andrea Dworkin kaže da je svaki seks oblik silovanja, ona nije daleko od istine.Naravno, ako gledamo stvari iz njezinog, egalitarnog, ugla jednakovrijednih tijela. Kako je pretpostavka za to potpuni materijalizam jasno se pokazuje tko tu koga penetrira.

Naravno, svesti odnos spolova na interakciju dva različito ustrojena tijela moguće je samo u hard core pornografiji i postmodernoj misli. Ali to doista jest pretpostavka od koje feminizam, pa posljedično, i LGBTQ mora poći.Vratimo se stoga hijerarhiji o kojoj govori Tomin odlomak i parafrazirajmo zaključak. Bog koji je Riječ, naime, nema božansku majku. Ali Riječ koja je utjelovljena nema ljudskog oca. Koliko je Otac potpuno Bog, toliko je i njegova ljudska majka potpuno žena.

Iz ovog kratkog ocrta jasno je kako greška u načelu vodi do katastrofalne greške u zaključku. Premda ni teologija ni filozofija nisu sistemi, oni su cjeline koje ne trpe nedosljednost. Ako je Bog mama i tata, Marija mu nije ljudska majka.Uvjeren sam da bi ovo nekom modernom konzervativcu izgledalo kao gubljenje vremena. Međutim, ništa zato. Ja, kao i naši LGBTQ prijatelji znam da ne živim u modernom dobu, te da je otud konzervativac sasvim apartna pojavnost. Otud ni ja ne bih gubio vrijeme na njega.Nasuprot tomu, gnostički dualizam, izražen u političkom pritiskom na Crkvu da se okane patrijarhata, prilično je dubokih korijena, znali to njegovi suvremeni zagovornici ili ne.Stoga čekanje da proradi zdrav razum, kad je #LGBTQ u pitanju, polazi od krivih pretpostavki. Razum neće proraditi, jer riječ je o dubokoj intelektualnoj devijaciji koja dijelom crpi snagu iz prihvaćenih filozofijskih i političkih načela.Nipošto nije riječ o nečemu što je palo s Marsa; prije su se pretpostavke epohe razvile do svojih krajnjih implikacija. I, kao što vidimo, te pretpostavke su prisutne od drevnog doba. Da zaključimo, riječ je o procesu ponovnog “začaravanja” svijeta, ali takvog gdje vladajuće načelo nije red nego kaos.

O progresivnim Hrvatima

Još od prosvjeda podrške reformi školstva (ona za #građanskiodgoj) u Zgb primijetio sam da se u HR formirala respektabilna masa kritično mislećih ljudi koja će ubuduće podržavati svaku, pa i najluđu, inicijativu. Normalno, jer to se i čini kad ti je mišljenje u kritičnom stanju. Kako se svatko veoma lako može informirati o “outcome-based education”, a progresivni građani vladaju IT vještinama potrebnim da se do informacija dođe, zaključio sam da su bezrezervnom podrškom reformi školstva (usput reformira se od Šuvara) pokazali da je stanje kronično. Ministar Jokić i kritično misleći tada su reformu prikazivali kao apokaliptičko zbivanje i tako formirali obrazac koji se i danas slijedi kako vidimo na primjeru Yogini koja želi eutanazirati svoje dijete “za sve nas i našu djecu”. Refleksije tu nema, jer se reflektirati ne želi. Prva odluka koja je kritično misleće dovela u kritično stanje, bio je “skok u vjeru” prihvaćanja homoseksualnih brakova kao samorazumljivo prihvatljive institucije. Mišljenje se slama kad intuitivno prihvati ponudu na proturječno načelo. A istodobno i u istom smislu jest ne-A.

Voila! Nakon toga sve ostalo slijedi vazelinskom lakoćom. A da bi mišljenje eventualno izvukli iz šok sobe moramo ga vratiti natrag do trenutka “skoka u vjeru”, dakle ego treba razbiti i čovjeku pokazati kako je cca 10-15 godina mislio, govorio i ponašao se kao luđak.Jasno, riječ je o jalovu pothvatu. Za prihvatiti krah ega koji se bez ograničenja gradilo godinama potrebna je odgovarajuća moralna snaga – čovjek mora vidjeti da su njegove najveće vrline, zapravo mane, a da je moralna i intelektualna superiornost u koju je vjerovao fatamorgana. Za tako nešto moraš znati biti sam, a to rijetko tko može. Pogotovo oni čije mišljenje je mišljenje u grupi. Na koncu, samo još jedna primjedba. “Pustinja stvarnosti” u kojoj neki od nas godinama žive uz punu svijest gdje su, bila bi preteško podnošljivo iskustvo za kritičnomislećeg, jer bi morao opaziti da nema ničega za što bi se mogao uhvatiti ne samo u sebi nego i van sebe.To je stoga, da samo ukažem na jedan detalj, što “kvalitet života” i slični ideologemi nemaju veze s političkim demonima XX stoljeća, nacizmom i komunizmom. Oni su sasvim autohtoni proizvodi prosvjećene moderne u njezinom najliberalnijem obliku.Onaj tko nema uporišta van modernog doba, taj danas nema nikakvog uporišta. Za ogromnu većinu ljudi u HR, međutim, to uporište postoji.

Održivi razvoj i demokratske iluzije

U upravljanju Zagrebom nedostaje demokracija. Naravno da nedostaje, kad je demokratski izabrana vlast što djeluje po nedemokratskoj franšizi, podaci o kojoj su jasni i dostupni svakome, i nema teorije da vas Faktograf.hr opovrgne kad argumentirate na osnovi njih.

Htio bih, međutim, prikazati neke crte mentaliteta ljudi kakvi se okupljaju oko “platformi” (‘bem ti onoga tko je izmislio riječ) poput Možemo te kako oni pomiruju proturječje između vlastitog demokratskog habitusa u teoriji i demokratskog deficita u njihovoj praksi.

Za te ljude “demokracija” ima sasvim drugačije značenje nego za vas, točnije: ona ima strogo definirano značenje. Većina ljudi danas pod demokracijom podrazumijeva puno stvari – od univerzalne sućuti do smjenjivosti vlasti parlamentarnim putem (što jest demokracija).

Za naše prijatelje, međutim, demokracija je implementacija franšize koju oni zastupaju, a ta franšiza dijeli svijet na eksperte i “zainteresiranu javnost”. Pritom, pod “z.j.” se misli na sve one građane koji imaju Gretinu sliku u novčaniku i duginu zastavu na Twitter profilu.

Karikatura je tu samo minimalna. Ideal zainteresiranog javnog čovjeka jest točka na mreži, predvidljivih svojstava. Održivi razvoj ne vidi demokraciju kao pluralizam političkih stavova nego kao javno, pravno obvezujuće, prenošenje odgovornosti za odluke eksperata na javnost.

U tom smislu postoji izraz “stakeholder”, o kojem sam već pisao/govorio. Cilj politike, međutim, nije podložan pregovorima i zainteresirani javni čovjek gubi svaku relevantnost ako ga stavi u pitanje. Stoga za “Možemo” vi možete biti samo za ili protiv njih.

Pri čemu je biti protiv nedemokratski, jer suprotstavljanje zajedničkim ciljevima čovječanstva pojedinca iz istog isključuje, a demokracija jest “biti zajedno”, kao kolektiv. Stoga, načelo smjenjivosti vlasti tu ne igra ulogu kao demokratsko načelo.

Ne vidim otud razloga za konsternaciju, ponajviše kod onih koji s jedne strane imputiraju Održivima nedemokratičnost i onda se zgražaju kad se oni stvarno takvima i pokažu. Ako je jasno o čemu je riječ onda treba u skladu s tim djelovati.

Ljudi koji su si u zadnjih 10 – 15 godina isprali mozak asimiliranjem franšize održivog razvoja imaju podijeljenu svijest o sebi; totalitarna osnova je prisutna istosobno s demokratskim parolama, dakle nema straha da će doći do kurcluša.

Slika o sebi ostaje prihvatljiva što god se učinilo. Uostalom danas moralnost nije u ispravnom činu nego u korektnom govoru. A održivi razvoj je ponad svega jezična politika, politika ispravnog govora koji daje ispravne misli.

I tu razgovora nema. Stoga oni koji stavljaju disclaimere u svoje kritike nisu relevantni, jer time priznaju barem dijelu ideologije relevantnost. Ali totalnu ideologiju se ne može prihvatiti parcijalno.

Održivi razvoj i prateće sadržaje treba bezuvjetno odbaciti.

Posthumanizam i tetoviranje

Tetovaže i posthumanizam, koja je veza? Prije nego odemo u analizu pogledajmo što nam o tome otkriva svakodnevica, osobito svakodnevica sezonskih radnika u turizmu koji su ovaj kauzalni sklop imali prilike uočiti prije ostatka društva.

Do relativno nedavno tetoviranje je bilo prepreka zapošljavanju. Pretpostavljalo se, s pravom, da je tetovirani čovjek odležao par godina u buksi ili je pomorac bez karijere. Zatvorenici nisu poželjni zaposlenici iz očiglednih razloga, a pomorci starog kova se na kopnu propiju.

Danas, međutim, tetovirani njemački penzioner sasvim je normalan prizor. Što je ponukalo čovjeka koji je radni vijek proveo u potpunom konformizmu društvenim normama, na regularnom radnom mjestu, da sebe pretvori u hodajuću slikovnicu? 

Pitanje sam sebi postavio još prije petnaesetak godina kad sam opazio ovu neobičnu osobitost zapadnjačkih turista. Svaka analiza pojmova bila bi izlišna bez toga motiva, odnosno bila bi usporediva s gledanjem kroz teleskop. Ovako posthumanizam je vidljiv čim se podigne pogled. A to je nužno shvatiti, jer mi već živimo duboko u posthumanom dobu.

Razlika između “tradicionalnog” i “posthumanog” tetoviranja je jednostavna, ali i radikalna u tolikoj mjeri da ih čini dvama potpuno različitim fenomenima. 

Ljudi se tetoviraju poradi nečega izvanjskog: da pokažu pripadnost (kršćanka Turčinu signalizira: ne diraj me – haram sam, zatvorenik signalizira pripadnost grupi, itd.), da se kurče (L.A. rock band) ili da ispričaju priču na glup i bolan način (pomorci nekad). 

Nasuprot tomu, postljudi se tetoviraju poradi unutarnjeg razloga. Štoviše, njih vodi poriv da sve što je unutarnje naprave izvanjskim. A to je neposredan izraz same biti posthumanizma: postčovjek je onaj koji je uspio svoju bit/narav učiniti vanjskim predmetom. 

Tehnološke vradžbine tu su samo sredstvo, ne i svrha. Zbog toga posthumano stanje počinje daleko prije high tech induciranih transformacija čovjeka, odnosno one ne bi bile moguće ako čovjek nije već pripremljen za njih; naime ako nije unutarnje napravio izvanjskim. 

Tetoviranje bez svrhe, plana i konca izraz je povanjštenja tijela. To vam može izgledati kao oksimoron, jer tijelo se uobičajeno shvaća kao granica vanjskog i unutarnjeg. Međutim, tomu nije tako prema dva izvora, kršćanskom/klasično filozofijskom i Rayu Kurzweilu. 

Prvi izvor: duša nije u tijelu, nego tijelo u duši. Ako niste čuli za to, nema problema – riječ je o klasičnom shvaćanju odnosa zbilje i mogućnosti: duša je čin tijela, odnosno tijelo nije to što jest ukoliko ga duša ne čini zbiljskim kao to određeno tijelo. 

U ljudskom slučaju, osobno tijelo. Jer osoba je biće određeno posjedovanjem: tijelo je dio osobe, jer osoba ima tijelo. Niti jedno biće, pa tako ni čovjek, nije istovjetno svom vlastitom činu postojanja, jer ovisi o nečemu, odnosno nekomu, tko ga je u postojanje doveo. 

Biti čovjeku ne pripada kao dio njegove biti nego kao danost (datum, factum). Tijelo je tu dio posjeda, pa samim tim i odgovornosti, i obuhvaćeno je dušom, jer duša ima sposobnost refleksije, tj. neposrednog vraćanja u samu sebe što materijalnom biću nije moguće. Zato je u činu refleksije tijelo sadržano kao jedan neotuđivi dio čovjeka, ali sama refleksija nije tijelo. Obuhvaćanje se tu primarno odnosi na odnos dijela i cjeline. Duša je jedna u svakom dijelu onoga čega je ona čin, ali tijelo nije. Stoga je tijelo u duši, a ne obratno. 

Primjer: sjećanje. U činu prisjećanja čovjek sagledava cjelinu sebe neposredno, bez potrebe da se izvanjšti, dakle cjelina prethodi dijelu. Kada se gledamo u ogledalu, tada samo iznutra promatramo ono što je izvanjsko; kad se prisjećamo nutarnje promatra sve kao nutarnje. 

Drugi izvor: Kurzweil s odobravanjem ističe tetoviranje kao primjer usvajanja posthumanog stanja, jer je riječ o izvanjštenju tijela. Tijelo postaje sirovina koju se tehnički može obraditi. To je dobro, jer samo tako smo slobodni našim posjedom adekvatno raspolagati. Vrlo je značajno da Kurz izuzetno izoštrava značaj navodno obsolentnog klasičnog shvaćanja odnosa tijela i duše, jer on ne donosi novo shvaćanje. On izvrće i pervertira staro. Dakle, promatrati sama sebe za posthumanista znači poništiti granicu unutarnjeg i vanjskog na način da sve može postati izvanjsko. Nešto kao kad bi mogli prenijeti svu svoju nutrinu, sve što nikad ne možemo do kraja artikulirati, na društvenu mrežu. I, doista, postoji očigledan poriv za tim. Dobar primjer su ljudi koji objavljuju postove o smrti bližnjih u realnom vremenu. Normalno ljudsko biće ne može smrt djeteta oglasiti na Facebooku u realnom vremenu, jer je unutarnje stanje bola prejako. Nekad se takva tuga morala literarizirati u romanu, priči ili pjesmi, vrlo često pod pseudonimom, kako bi je autor udaljio od sebe i uspio izdržati postupno suočenje s traumom. Danas, međutim, dijete umre i za 5 minuta se od followera traže “thoughts & prayers”. 

Ne tvrdim da je to nenormalno ponašanje. Ja tvrdim da je to neljudsko ponašanje.

Pritom “neljudsko” ima strogo logički smisao, nikako moralni premda su moralne implikacije porazne. 

Tetoviranje možemo staviti na istu ravan. Pitanje ostaje, međutim, ako je tijelo izvanjšteno, što ga je izvanjštilo? Tu posthumanizam ulazi u, strogo govoreći, infernalnu dimenziju. Subjekt izvanjštenja je čisto JA ili čin koji stvara činjenicu “Ja Jesam”. 

Što bi bilo to JA? O tome više ne možemo govoriti bez zere metafizike. JA je biće koje postoji na osnovi vlastitog čina samosvijesti: ono JESAM postavlja ono samo. Stvar si možemo predočiti kao odraz koji neprekidno traži vlastito ogledalo. Ako stvar izgleda apsurdno to je zato što jest apsurdna. JA bi se u ovom smislu dalo definirati kao iluziju, dakle kao nešto što jest samo prividno, ali ipak jest. Iluziju se ne spoznaje – nju se razotkriva. Osnova je u tome što postčovjek sebe vidi kao vlastiti čin bitka. A tradicionalno gledano samo jedno biće je vlastiti čin bitka, dakle neuzrokovan, bez iskona, “onaj koji jest”. Naravno, to je Bog; i to Bog striktno kako ga shvaća kršćanstvo. Ako vam ovo prokazivanje posthumanizma izgleda kao previše simetrična inverzija teologije u post-antropologiju, nisam ja kriv. Posthumanisti uopće, via negativa, čine sve tradicionalne pojmove ponovo relevantnima, jer sve grade na njihovoj inverziji. 

Naravno, ideja samosvijesti kao subjekta svega što jest starija je od posthumanizma, odnosno ona je svoj najsavršeniji izraz našla u njemačkoj filozofiji od Kanta do Hegela. Neki posthumanisti i njihova subraća inhumanisti (npr. Negharestani) su svjesni toga. Stoga se često može vidjeti kako kombiniraju tzv. “analitičku filozofiju” i logički pozitivizam sa naizgled nespojivim transcendentalnim idealizmom Kanta i njegovih nasljednika iz Njemačke 19. st. Međutim, proturječja nema. Riječ je o pokušaju sinteze moderne filozofije u tehno metafiziku, gdje su oba sastojka nužna, a spaja ih zajednička bit koja nije bila očigledna u moderno doba kad su “otočka” i “kontinentalna” filozofija bile u konfliktu. Danas, međutim, živimo u novom dobu. 

Branko Malić