Miscaleanea: O Jugognozi, posthumanizmu, virtualnim identitetima, održivom razvoju i Aleksandru Duginu

O jugoslavenskom gnosticizmu (Yugo-sutra)

Jugoslavenstvo nije samo politička ideologija, ono je apokaliptički kult i nacionalna ideja. Nemojte ga podcijeniti zbog skromnih intelektualnih kapaciteta sljedbenika. Oni imaju što vi nemate.Oni imaju državu koju ne možete vidjeti, jer ona postoji samo kao ideja. Ali ta ideja za njih već jest država, sasvim konkretnih geografskih i demografskih gabarita. Važno je pritom upamtiti kako je većina javnodjelujuće HR ljevice jugoslavenskog habitusa.

#Jugoslaveni mrze nacionaliste. #Nacionalizam je otrov što je uništio Jugoslaviju. Svaki nacionalizam je to, bez ikakve kvalifikacije. Ovakvo mišljenje dijelom je samo izraz intelektualne lijenosti – u Jugi je biti “nacionalist” bilo uvreda pa jednostavni umovi to ponavljaju.

Međutim jugoslavenstvo je u stvari izraz nekvalificiranog, nepatvorenog nacionalizma. O ovoj sam temi pisao, kroz analizu jednog programatskog teksta egzemplarnog jugoslavena Viktora Ivančića. Da bi shvatili ono što slijedi dobro bi bilo pročitati tekst:http://kalitribune.com/jugoslavija-i-promaja/

Parafrazirat ću osnovni argument za ono što sam u članku nazvao “transcendentalno jugoslavenstvo”: Ivančićeva upotreba izraza „Jugoslavija“ istu smješta negdje između onoga što bi Kant nazvao „transcendentalnim načelom“, a Heidegger „transcendentalnim horizontom“: riječ je o principu koji uopće omogućava svako iskustvo, znanje i moralno ili političko djelovanje.(Kant)Heideggerijanska nota zrcali se u tome što je on, premda nezaobilazan, zapravo partikularna, povijesna tvorevina, a ne nešto što dolazi „od gore“: od Boga, čistog uma ili autonomne savjesti. Ako se čini preapstraktno, nema pomoći. “Prosta duša slavenska” je krajnje apstraktna.

Imamo, dakle, postuliranu zajednicu jezika, etniciteta, kulture i teritorija koja jezično, etnički, kulturno i teritorijalno ne postoji. Ona je moralni i politički postulat van kojeg se ne može moralno i politički misliti i djelovati.Sve što u stvarnom svijetu postoji na mjestu imaginarnog jezika, etniciteta, kulture i teritorija je moralno i političko zlo koje jugognostici habitualno nazivaju nacionalizam, a suprotstavljanje njemu je, prirodno, antinacionalizam.

Međutim …Postulirana (nebeska?) Jugoslavija je također nacija. Oni koji je žele graditi – ali nikad konačno izgraditi, jer ona je revolucionarna “zgoda” (Badiou) koja nikad nije a uvijek mora biti – stoga su nacionalisti, QED.Dapače, oni su vrsta mitomana u rodu nacionalista, jer njihova država je na nebesima portala, Rosa Luxemburg Stifftung sponzoriranih konferencija i sl. U zbilju provaljuje kroz politiku samo onoliko koliko može, ali kad to čini riječ je samo o “radu negativnog”.

Sasvim prirodno, jer sav teritorij od Vardara do Triglava je “okupirani teritorij”. Neprijatelja se mora uništiti, makar i virtualno, a na došašće NOB 2.0 mora se čekati dok se ne ispuni vrijeme pogana.U osnovi, riječ je o ideji ograničenoj koliko samo nešto konačno formirano u zadnjem desetljeću jugoslavenske dekadencije prije raspada može biti ograničeno.

Ako bih morao dati lice ideji, sažeti je za libido koliko i za intelekt – jer jugognostici su libidalni drugovi, ljepota za njih ima sasvim prozaičnu funkciju – bilo bi to lice mlade Alke Vuice.

Pistis Sofija gnostika počela je karijeru u pleromi pravog Boga, da bi onda pala u povijest i završila karijeru na ulici. Jednako tako, gđa Vuica je jednom intervjuirala i ljubila Bajagu da bi onda, nakon Pada, izgubila fajt protiv Igora Štimca.Pretpostavit ćemo blagonaklono da je navodna pozadina grotesknog pjesmuljka “Pediculus pubis” Gorana Bregovića iz zlatnog doba prije Pada obična malograđanska objeda.Bilo to kako mu drago habitus ove novinarke, pop pjesnikinje i prijateljice glazbenika čini ideal jugoslavenske kulture. Šaka seksipila, šaka pop glazbe, žlica Krleže, nikad završena filozofija i/ili indologija, braminska profesija te, na kraju priče, starost i solidne financije.

Jugognostici nikad nisu askete, premda se prije Pada joga prakticirala na sve strane. Nisu ni intelektualci, jer prosta duša slavenska nije prijatelj intelekta.Ona je, da parafraziram Žiku Pavlovića, “kao svinja u blatu”. Pavlović je pritom mislio na Srbiju devedesetih, ali slika savršeno opisuje antropologiju jugognostika.Hjerofant Krleža je uvijek koristio neku varijaciju koja uključuje blato kako bi je izložio. Jer jugognostik je ona svinja koja je digla pogled i shvatila da je svinja u blatu.I to je, manje više, to. Nema bijega iz gliba osim radom negativnog.

Mudra svinja prezire glupe svinje, osobito one koje joj se dive. Rad negativnog je borba da se svinje uvjeri da su svinje i da im je blato prirodno stanište.Jedina bitna stvar je iz tog staništa pobjeći, što nije moguće. Stoga stanište valja negirati za volju postulata čistog uma, koji nije umiješan u glib. A postulat poznaju samo izabrani koji imaju tajno znanje. One svinje koje su izrovale biser iz blata.Svinje bisernice su najgora zamisliva vrsta elitista. Moraju biti, jer strašno je biti svinja i znati da si svinja. Daleko se mora pobjeći kako bi se s time živilo. Velike, nezarađene pare su tu nužne, jer zarađivanje se obavlja u blatu.

Kad radiš u ime radnika i seljaka to podrazumijeva da nisi ni jedno ni drugo. I da iste prezireš do dna svoje svinjske duše.Kad jugognostici promulgiraju uvoznu intelektualnu robu, oni je samo koriste za rad negativnog u korist svoje nacije. Snježana Kordić, recimo, nije posthumanist kad prihvati evolucijski humanizam, nego posthumanizam korozivno djeluje na etnicitet, pa je dobar za tući okupatore. Kao kad su Englezi partizanima pri kraju NOB-a slali Sten automate. Snježana tuče fašiste iz svih dostupnih oružja, a fašist je svatko tko je spomene bez dužnog poštovanja. Otud, drugarice Utikejt, pamet u glavu.

Zaključit ćemo jednim naputkom za dalje razmišljane. Eric Voegelin je smatrao kako se moderni gnosticizam psihološki dade svesti na želju da se ubija ljude uz privid moralne superiornosti. Motiv je ponovo stvoriti ljudski identitet kojeg se nepovratno izgubilo.

Premda je mislio na Marxa, dao je primjer Saint Justa za kojeg je rečeno da “mora ubijati ili će ubiti sama sebe”. To je rad negativnog u svoj raskoši. Želite li znati više, pročitajte Žižekov esej o Robespierreu gdje je Slavoj jasno izložio svoju terorističku orijentaciju.Pa onda može trkeljati u antinomijama, jer budale misle da se šali. Nisu svi budale i ne misli svatko da se on šali kad traži “virtualni sadržaj terora”.Motivi jugognostika uklapaju se u Voegelinov psihološki model. Oni se uklapaju i u njegov metafizički model gnostičkog načela kao “zabrane postavljanja pitanja”(frageverbot). Ali to je već priča za sebe.

Neka je, o čitaoče, ovo dovoljno na temu jugognoze.

O posthumanizmu i održivom razvoju

Na hrvatskom Twitteru razvila se, milošću i po posebnom zagovoru @utikejt, rasprava o posthumanizmu. Kako se tom temom bavim godinama, iz niza razloga na engleskom govornom području, drago mi je vidjeti da se i na našem gumnu počelo ćakulati o tome.

Kad je riječ o stvarima poput posthumanizma, dobro je misliti lokalno i djelovati još lokalnije. U krajnjoj liniji parola “Misli globalno, djeluj lokalno!” može se veoma jednostavno dovesti u vezu s posthumanizmom ako znamo da je ona brand “održivog razvoja”Ovdje neću govoriti o “održivom razvoju”, ali ću samo napomenuti da globalno-lokalna dijalektika iz poznate parole zapravo označava poziv na “standardizaciju svjetskog sistema”, gdje je briga za okoliš sasvim sporedna.Koga zanima znati nešto više o tome upućujem na dokument “Predicament of Mankind”, metodološko pismo namjere “Rimskog kluba” iz 1970. godine: demosophia.com/wp-content/upl…

Pisao sam dosta o tome, ali kako se ovdje ne želim reklamirati, ograničit ću se na jednu poveznicu o srodnoj temi koja će doći na red nešto niže u ovom threadu. Ovdje želim istaći nešto što se previđa kad se govori o posthumanizmu. To je rasprostranjenost i svakodnevna prisutnost posthumane tendencije u svakodnevici, osobito u online svakodnevici.

Do previda dolazi zbog toga što ljude šokira tehno-trkeljanje popularizatora tehnološke singularnosti, koji su samo vrh ledenog brijega. Problem je što jednom kad uočite vrh, možda ste se već nasukali na ono što je ispod njega.

Naime tehnologizacija ljudske biti ne dolazi prvobitno na način augmentacije tijela, nego augmentacije mišljenja, jer svrha posthumanizma je učiniti apsolutno vanjskim ono što je apsolutno unutarnje. U tome nema nikakve misterije ako, još od Aristotela, znamo da je svrha tehničkog čina uvijek izvan čina samog, tj. ona je uvijek izvanjska svrha. Otud, ako želimo tehnificirati sebe, moramo postati slobodni ponajprije izvanjštiti vlastitu nutrinu.

Niste li koji put čuli o “duhovnim tehnikama” ili “samopomoći”? Koliko ja znam o njima se govori od početka prošlog stoljeća i dovoljno su popularne da knjižare imaju posebnu, dobrano posjećenu, “self-help” policu.Samopomoć nije ništa drugo nego obrada sama sebe kao izvanjskog predmeta, dakle tehnički čin. Otud ona je ujedno i posthumani čin, jer ljudska nutrina, poznata i kao osoba, je “nepriopćiva, samostojna, zbilja” (Akvinski/Boethius).

Ne može se selfhelpirati “nepriopćivu, samostojnu, zbilju”, jer takvo biće ne može se otuđiti od sebe u tolikoj mjeri da samo sebi postane izvanjsko, kao predmet.

I eto posthumanizma u svačijem sokaku. Netko tko je terminalno zaluđen idejom samopomoći već je na putu odricanja od sebe za volju augmentacije sama sebe. Daleko je još do robotizacije, ali korak po korak …

Drugi primjer je nešto noviji i neraskidivo je vezan za “online kulturu”. Danas se dosta govori o razgradnji spola kao posthumanom činu. On to doista jest, ali jednom kad stvari postanu toliko očigledne, šteta je već nepopravljiva …

Za nju se obično, generički, okrivljuje “ljevicu”. Međutim nema djevica kad je posthumano stanje u pitanju. “Desnica”, u svojoj online, implicite globalnoj, inačici, dobrano je otišla u tom pravcu.Stoga, kako bi stvar stavio u perspektivu, stavit ću poveznicu na jedan moj stariji članak o fenomenu koji sam nazvao “crtanje sjene” ili “skiagraphia”, a preuzeo sam ga iz Platonovog “Parmenida”. Riječ je o sjenčenju dvodimenzionalnog lika kako bi se stvorila iluzija dubine.Pod njim podrazumijevam potrebu online persone da zatvori sebe u tzv. “reality tunnel”, odnosno oblak informacija koje joj omogućuju posjedovanje vlastite stvarnosti. Riječ je o fenomenu koji se dalo lako promatrati na primjeru “online desničara”. Da ne duljim više, samo ću napomenuti jednu stvar. Informacija je materijalna jedinica. Živjeti u oblaku informacija koje reflektiraju vaše viđenje svijeta, znači živjeti u digitaliziranom svijetu, gdje se neživa tvar počinje ponašati “inteligentno”. A to je krajnji cilj posthumanizma – učiniti tvar inteligentnom, odnosno stvoriti svijet nanovo. Kad čitamo Hararija ili Kurzweila teško nam je to uzeti potpuno ozbiljno. Ali što kad vidimo da i sami radimo na tome?

U tom smislu, premda je članak malo zastario, mislim da sam dao neke smjernice za razmišljanje u tom pravcu:http://en.kalitribune.com/skiagraphia-internet-and-the…/

O virtualnim identitetima i ratu u Ukrajini

Prije nego što krenu munje i gromovi, stavit ću stvar u kontekst. Zanima nas prije svega tko i što je Niccolo, a ne “heretics” komentar. Riječ je o kanadskom Hrvatu koji je vodio jedan od “edgy” foruma što je okupljao tzv. “dissident right” individue, razmjerno intelektualno rafiniranije od onih koje su u doba Trumpove pobijede postale ozloglašene kao “Alt Right” konglomerat svega i svačega. Po mojoj procijeni, na osnovi površnog iščitavanja nekih Nicovih tekstova ali prije sasvim privatnog, pa otud i nepriopćivog i nedokazivog, osjećaja stečenog na osnovi iskustva, gospodina procjenjujem kao standardnog fašista, jednu veoma rijetku političku životinju unatoč svemu što ljevičari kokodaču o sveprisutnosti fašizma. Međutim, ja mu to uopće ne uzimam za osobit grijeh, ponajprije zato što je izbor sigurnog gubitništva kao političkog creda dovoljna muka sam po sebi bez potrebe da se dodaje sol na ranu. Stvar koja mi je istodobno zanimljiva i krajnje odvratna, daleko odvratnija nego bilo kakav politički credo pa tako i fašistički, potpuni je nihilizam koji se krije iza njegove histrionske geste. Naime čovjek koji ga naziva heretikom promašuje poantu – cilj povezivanja Uskrsa i masakra nije stvarni stav podrške ruskoj agresiji čak i na tako sumanut način da je se sotonizira i kao takvu onda prisvoji kao opravdanu, nego “statement” o potpunoj ispraznosti jednako Uskrsa koliko i masakra. To moje tumačenje već nije stvar neartikulirane osobne intuicije nego iskustva praćenja “dissident Right”, NRx i alt right scene, kao i simboličkog predznaka Trumpove kampanje koji su neki od njih svojedobno usvojili. Riječ je o individuama čije je temeljno iskustvo zbilje Internet, odnosno onaj njegov aspekt koji je bio više izražen prije 2000-ih. Taj aspekt je načelo kaosa. Samo tamo gdje su svi “poznačitelji” horizontalni – ili gdje su sve zbiljske stvari samo “poznačitelji” – moguće je imati apsolutnu slobodu od svega što ima inherentnu vrijednost, pa je tako moguće i svemu se rugati bez ikakve opasnosti da to ruganje ima zbiljske posljedice. Sve je beskonačna igra, jer “edgy” individua je potpuno indiferentna prema stvarnosti koju “dekonstruira”, pa tako ništa što ona čini nema zbiljske, moralno relevantne, posljedice. Jedini je problem tu što sve što se čini, pa i u virtualnom svijetu, ima moralno relevantne posljedice.U ovom slučaju, posljedica je ta da je jedina stvar koja našeg ironičnog Kanađanina čuva od ostracizma (živi u Hrvatskoj odnedavno) među ljudima koji nisu zaboravili što znači Uskrs i što znači biti masakriran to što on, mudro, prakticira ironični odmak od svog pravog identiteta. Međutim, od unutarnjeg raspada, odnosno od gubljenja pravog identiteta, koji neminovno slijedi virtualizaciju kakvu, kako mi se čini, on prakticira može ga sačuvati samo Bog, ako je dobre volje. Otud bih upozorio na nešto na što sam upozoravao još u doba kad je Alt Right imao trenutak relevantnosti u stvarnom svijetu.Mladi ljudi koji u Hrvatskoj nastoje ostvariti svoju političku formaciju kroz američke internetske pokrete mogli bi se naći u situaciji da izgube upravo ono što traže, a zapravo već imaju – vlastiti identitet i mjesto u stvarnosti.

U online razgovorima (op. hrengleski: interakšonima) s Amerikancima i, nešto rijeđe, Zapdanoeuropljanima na temu Ukrajine primijetio sam kako između mene i njih postoji jedno fundamentalno nerazumijevanje. Dok ja govorim o ratu, Ukrajini i Rusiji, oni zapravo govore o “narativu” o ratu, o “narativu” o Ukrajini i o “narativu” o Rusiji. Kako već godinama objavljujem na engleskom jeziku nije mi promakla sveprisutnost ovog izraza. Stavljajući po strani njegovo akademsko porijeklo (Foucault), objasnit ću što on zapravo označava, jer neku stvar uvijek možemo dokučiti na osnovi posljedica koje proizvodi. Narativ je smislena konstrukcija koja izražava društvenu moć govornika. Na taj način imamo “ukrajinski narativ”, “zapadni narativ” i “ruski narativ” koji se bore za dominaciju. Naravno pretpostavka je tu da je u pravu onaj čiji je narativ koherentniji i, po nekom nikad eksplicitnom kriteriju, pravedniji. Narativ je, dakle, čin borbe za moć. Istina pak tu uopće ne ulazi u igru.Stoga, zadržavam pravo na stanovitu svirepost prema svojim sugovornicima, jer, s moje točke gledišta, oni ne samo da su u krivu, nego mnogo gore; oni podređuju život i smrt stvarnih ljudi svojoj preferiranoj medijskoj slici o životu i smrti stvarnih ljudi. I onda kad razgovaraju sa mnom misle da ja činim istu stvar.

Kako je osnovna stvar u filozofiji koristiti prave riječi kako bi se došlo do ispravnih misli, izraz “narativ” nikad ne koristim i očekujem od sugovornika da to primijeti, što, kad su ljudi o kojima govorim u pitanju, nikad nije slučaj.Stoga ih nakon nekoliko strpljivih odgovora koji ne urode plodom jednostavno pozovem da “idu lepo i srču Dnjepar”, bez prijevoda.

Međutim, kod narativa postoji još jedna, gadnija, dimenzija, a nju savršeno egzemplificirana priloženi slikopis.

Naravno, svakom odraslom u ovoj zemlji očigledno je da je riječ o inverziji povijesti. Kako o ovome pišem na hrvatskom, nadam se da ne moram to dodatno tumačiti. Ipak, to je za temu sporedno. Važno je da tu vidimo cijenu duhovne ispraznosti kad se ista, protiv svoje volje, približi stvarnosti. Jer ukrajinski rat je prodor stvarnosti u globalni sistem koji podrazumijeva mogućnost dovršenja moderne u velikom, nuklearnom, stilu, a tu onda više nitko ne može imati ironični odmak; ili, još bolje, sam taj odmak ga osuđuje na unutarnji raspad bez da mu se mora dodati kakav drugi grijeh. Čovjek koji je ovo napisao je hipster desničar što svaki svoj čin može naknadno prikazati kao zajebanciju, jer je sve što on čini samo virtualno kao i sam njegov identitet, osobito njegov hrvatski identitet. Gledano iz mog ugla, dakle prilično stvarnog hrvatskog identiteta, skučenog u formativnim godinama dijalektikom Ivića Pašalića i Majki – formiranog studiranjem ideala Atene i Jeruzalema, a zgnječenom stvarnošću vjenčanja Šuice i vinkovačke narko scene – moram priznati da za čovjeka imam stanovito sažaljenje. Milosrđe mi habitualno nije vrlina, ali ipak prizor takvog odmaka od stvarnosti i, samim tim, terminalne intelektualne i emotivne invalidnosti, a povrh svega nesposobnosti da se u ovom svijetu ima vlastito mjesto, sprječilo bi me da ga šutnem ako ga nađem gdje leži pored puta, ako nisam pri piću.

Uglavno, ako mislite da se intelektualno možete formirati kroz interakšon sa internetskim političkim pokretima, na ovom primjeru vidite što vas čeka.

O Aleksandru Duginu i Rusiji

Zapad vaki, zapad naki … Zapad je uvik bio kriv i bit će kriv dok je živ. Tako misle svi civilizacijski adolescenti koji preziru, a istodobno bez po frke uživaju, naslijeđe Rima, Atene i Jeruzalema, jer nedostaje im, siročadi, široka duša istoka. Međutim o toj duši sve što oni znaju svodi se na stereotipe koje je iz Pasternakova “Doktora Živaga” filtrirao David Lean. Pogledajmo radije kako autentični posjednici te duše vide sami sebe – Aleksandar Dugin u “Osnovama geopolitke” parafrazira P.N. Savickog:

“Za razliku od Europe koja sve što prevazilazi okvire njezine ‘priobalne’ svijesti smatra ‘barbarstvom’, samokvalifikacija Rusa kao ‘nositelja mongolskog duha’ predstavlja izazov koji razotkriva povijesnu i duhovnu nadmoć Euroazijaca.”

Evo o čemu je tu riječ: sanja se da demoni skitskim vješticama opet zavidaju jednog Atilu, pa da on skupi ordiju i održi latinima čas geografije.To je kultura čiji je najintimniji impuls zaboraviti jezik i prijeći na onomatopeju. Problem je samo: kako to da netko takav, tko ne može pojmiti dijalog, jer ga a priori onemogućuje, stalno nanovo nastoji natjerati druge da u njegovu monologu sudjeluju?

Podvučeno se odnosi na radikalni subjekt, Duginov omiljeni filozofem, koji zapravo – što zapadni Duginistas ne shvaćaju – vrijedi isključivo za ruskog natčovjeka. Riječ je o crnoj kutiji i to takvoj kakva se mora apsolutno zatvoriti i distancirati od svega dok istodobno mora nastojati sve usisati u sebe. Hegel je, u drugom kontekstu (revolucionarni teror u Francuskoj), ovaj fenomen zvao “furie der zerstorung”: subjekt ili svijest koja je toliko izolirana da može sebe zamisliti kao “jednog i jedinog”, a istodobno je nesposobna sebe prepoznati u bilo čemu drugome – drugom čovjeku, narodu, štogod – jer za nju, osim nje same, ničega niti nema. Stoga je ishod neograničeni užas – kao pokušaj poniranja u sebe – i neograničeni teror – kao pokušaj izlaska iz sebe. Sva ograničenja koja se radikalnom subjektu mogu postaviti dolaze isključivo izvana, jer on je nesposoban stati, a ograničenja kao takva, čak samo i kao moguća ograničenja, on opaža kao egzistencijalnu ugrozu. Tko želi osuditi Rusiju na vječni “containment” kao sudbinu, treba se samo pozvati na Dugina.

Eh, golube …

Branko Malić

Kali Tribune se financira isključivo potporom čitatelja. Ako vam se sviđa ono što nudimo, razmislite o potpori.