Miscellanea: Sistem-ni-na-nebu-ni-na-zemlji; Žilet i jabuka; LGBTIQ i liberalizam u ostavci

Sistem-ni-na-nebu-ni-na-zemlji

“Zašto imaju potrebu svaki dan se sve dublje zakopavati?”, upitao je netko na Twitteru nakon što je vidio ovu notornu glupost koja se zavaljala na profilu Vlade RH, a u kontekstu Afere Zambija. Pokušat ću odgovoriti: čini mi se kako svjedočimo jednom od onih povijesnih događaja gdje su se uzroci i posljedice oteli iz ruku aktera. Događaj je povijesni, jer riječ je o možda najvećoj aferi od devedesetih.

Afera nije velika zbog toga što je netko, po svemu sudeći, pokušao kupiti par djece u Africi, nego stoga što su, jednom kad se upleo izvanjski faktor (zambijski državni aparat), uzroci počeli sami od sebe proizvoditi posljedice.

Modus operandi uključenih u aferu – a to su pripadnici nekoliko djelomično umreženih grupa – nastavio je djelovati samostalno, neovisno o njihovoj volji. Riječ je o o jednom od onih rijetkih trenutaka kad maske padnu i, koliko god se pojedinac tomu opirao, on konstantno griješi.

Recimo da su osam zambijskih posvojitelja s predumišljajem postali žrtve sistema koji ih je stvorio i nitko i ništa im više ne može pomoći, jer oni van tog sistema ne mogu funkcionirati .

Sistem koji je u prošlosti privilegirao svoje članove, a sad ih ili uništava ili izvrgava ruglu, nešto je za što se znalo da postoji, ali ne i u čemu se točno sastoji. Sad, nasuprot tomu, on sam od sebe radi na tome da izađe na svjetlo dana, i ništa ga neće zaustaviti.

Stoga je, po mom mišljenju, zambijska osmorka doista, kako to uvijek obzirna @utikejt zna reći – “spaljeno meso”. Ne vjerujem da će se spasiti zatvora, a sasvim je sigurno kako u Hrvatskoj javnosti neće naći puno sućuti.

Zambijska osmorka pripada društvenu sloju koji već nešto više od dva desetljeća ne dijeli istu zbilju sa šutljivom većinom, ali zbog toga do sad nije imao većih problema, jer vlastitu odvojenu zbilju efikasno proizvodi, koliko je to potrebno, putem neograničenog pristupa medijima.

Posvojiteljima s predumišljajem dogodilo se to da su se jednostavno našli izvan sistema u kojem jedino mogu funkcionirati, ali taj sistem ih je automatski nastavio podržavati na daljinu. U dodiru sa zbiljom koju ne može kontrolirati, on se počeo, svima na očigled, raspadati.

Otkad je afera Zambija započela svi pokušaji da se zatvorenicima u Africi pomogne, samo dovode do toga da ih se pokopa još dublje i, po svemu sudeći, taj će se trend nastaviti.

Vjerojatno najmarkantniji primjer kako sustav jede vlastitu djecu nastupi su Tanje Budimir Gulan u NU2 i “afrikanista” Saše Ričkovića u “Otvorenom”. Hrvatska je javnost tu dobila iscrpan uvid u modus operandi posvojitelja s predumišljajem i njihove mreže.

Afrikanist i zadarska odvjetnica istupili su u javnost i u osnovnim crtama objasnili, potpuno uvjereni da čine najnormalniju stvar na svijetu, kako se kupuju kongoanska djeca. Kao da to nije bilo dovoljno, mediji su njihovu poruku maksimalno pojačali.

Budimir Gulan osobito je zanimljiv sporedni akter zambijske afere, a nastojala je izaći u javnost još prije nego što su glavni mediji prestali ignorirati problem. Gospođa, koja evidentno pati od proročkog kompleksa new age varijante, bila je naprosto “prisiljena” progovoriti.

Ne znam što je Budimir Gulan “prisililo” na to da nastupom u NU2, pored praktičnih savjeta o nabavci djece, “demistificiranja” zapravo nimalo mistificiranih činjenica i sl., hrvatsku javnost obogati kompletnim uvidom u mentalitet onih njihovih sugrađana za koje zakoni ne vrijede.

Naravno, na nastup u NU2 gospođu nije “prisilio”, kako bi to ona htjela vjerovati, “javni linč” nad njom i njezinom posvojenom(?) djecom, jer kmetovi i koloni su uglavnom tek od Stankovića doznali za zambijsku aferu, a znamo da plemići i patriciji ne linčuju svoje.

Što je gospođu “prisililo” progovoriti, koncizno će nam objasniti jedna druga protagonistica zambijske afere. Neka se planine zatresu, poniženi i uvrijeđeni odlučili su postati glasni:

“Poniženost&uvrijeđenost” sastoji se u tome što sistem koji je omogućio Noah Pintarić da postane muž i, zamalo, očuh, a Budimir Gulan da nesmetano živi u skladu s naputcima vlastite natalne karte, nije javno vidljiv. Sad, u najgorem trenutku po njih, on takvim postaje.

Svi akteri zambijske afere razumiju sistem koji im je omogućio opskrbu djecom, promjenu rodnog identiteta, kao i neke prizemnije privilegije, prirodnim pravom na osnovi kojeg treba biti ustrojeno zakonodavstvo RH. Međutim, ideal i zbilja još se uvijek ne poklapaju.

Odgovor, zašto čak i Vlada RH valja gluposti bez i pomisli na gaženje kočnice, jest taj što državni ustroj nije dovoljno reformiran kako bi bezbolno upio zahtjeve progresivnijeg sistema koji djeluje kao da se već ostvario u zbilji. Formalno, sistem je još uvijek više nego polukriminalan.

Zambijska je afera otkrila sistem u kakav je Hrvatska tek trebala ući, nakon još mnogo reformi i polaganog privikavanja javnosti na njegovu bizarnost. Ono što zbunjuje jest to što taj sistem i pri punom svjetlu reflektora nastavlja funkcionirati kao da se ništa nije dogodilo.

Međutim, u Ndoli tek djelomično legalizirani progresivni sistem koji je 8 Hrvata uputio pravo u zambijski istražni zatvor, uopće ne postoji.

Stoga svi pokušaji da se moralno-pravnim vazda djevicama pomogne nailaze na zid. Taj je zid, ni manje ni više, nego zbilja sama; nešto što, na žalost “kritične mase pametnih”, još uvijek, sudeći po reakcijama javnosti, postoji i u Hrvatskoj.

Kako je pamet “kritične mase pametnih” takva da se sa zbiljom sljubljuje kao bijeli luk s baklavom, oni su se oslonili na sistem gdje se spolno-rodni identitet mijenja na zahtjev, a eko-friendly fraze zamjenjuju moralne imperative; i sistem sada dosljedno odrađuje svoje.

Dosljedno funkcionirajući sistem nemilosrdno struže svoje štićenike o zid zbilje, koja se kajgodfobno ne osvrće na njihove papirnate osobne i moralne identitete, i pokazuje što oni zapravo jesu kad ih se malo zagrebe. A zagrebalo ih se više nego malo.

Vjerujem kako nema teorije da u Hrvatskoj ikada više nakon ove afere kritična masa kmetova proguta progresivnu udicu na način kako se to, recimo, dogodilo u Velikoj Britaniji. Vlada, međutim, mora na neki način podržati “europske vrijednosti”, pa je normalno da stvar pokušava amortizirati.

Zaključit ću jednom digresijom. Prošle smo godine svjedočili dvama napadima na zdravstveni sustav RH. Jednome je casus belli bio slučaj Mirele Čavajde, drugome smrt novinara Vladimira Matijanića. Oba su bili pokušaji sistema-ni-na-nebu-ni-na-zemlji da se uzemlji.

Jedan je pokušaj bio uspješan, jer je postavio realistične ciljeve, dok je drugi neslavno propao, jer je došao u izravnu koliziju s Vladom i otvoreno stavio u pitanje, ne samo sustav zdravstva u HR, nego smisao postojanje HR uopće. Sada je na djelu treći takav pokušaj:

Lina Budak, klijentica i zastupnica sistema, pokušala je vlastitu grešku prikazati kao grešku zdravstvenog sustava te je sad logično da se istog, kako to njezini filozofičniji susistemljani vole reći, “dekonstruira”. Smisao toga je osvajanje jedne ključne institucije društva.

Ono što se ne da osvojiti, to treba uništiti. Razlog zašto nemam ni trunke sućuti za ljude ovog tipa jest što dobro znam kako bi oni bili u stanju zatvoriti urološki odjel na kojem se specijaliste ne bi dalo uvjeriti kako ispod pojasa Noah Kraljević visi išta vrijedno pregleda.

Što bi to uništilo desetljeća nečijeg truda u izgradnji karijere i efikasno otuđilo potrebitima kirurga ili dva te pokoju medicinsku sestru, ne igra nikakvu ulogu. Iza kvazi moralnih parola, koje smo vidjeli kako prelaze u plinovito stanje u retorti zambijske afere, nema ničega.

U slučaju napada na zdravstvo, kao i u slučaju Zambija, na djelu je isti automatizam gdje akteri čak niti ne odlučuju o strategiji, nego se jednostavno prepuštaju inerciji sustava koji postoji samo u njihovim glavama i njihovoj medijskoj prezentaciji zbilje.

Sistem-ni-na-nebu-ni-na-zemlji počiva na pretpostavci da riječi mogu mijenjati, pa konačno i zamijeniti, stvari. Korijen ovakvog magijskog mišljenja zapravo leži u osnovi suvremenog razumijevanja uma i istine i nije naprosto proizvod nekakve “ljevičarske ideologije”.

No u to što je to točno “magični nominalizam” ovdje neću ulaziti. Neka bude dovoljno, umjesto zaključka, citirati jednu od sporednih aktera zambijske afere, koja nam je ljubazno otkrila gdje on završava:

Biti ponosna na “(…) jedini grad u RH u kojem niti jedan liječnik nema priziv savjesti!!!” otkriva nam da je govornica potpuno izgubila dodir ne samo sa stvarnošću stvari, nego i sa stvarnošću riječi.

Devalvacija riječi “savjest” gdje je se, bez ikakve potrebe da se značenje relativizira stavljanjem u kontekst, razumijeva kao moralno negativnu stvar/riječ upućuje na to da je za gospođu ona poprimila jedno jedino značenje. Savjest je za nju vjerojatno postala jednoznačno zlo.

Istina je laž, dobro je zlo. To je ono na što se sistem koji ždere svoju djecu svodi. Zaželimo mu dobar tek i pomozimo mu da ih proždre do zadnje mrvice.

Žilet i jabuka

Nastup Marine Grubinić u Nu2, gdje se, u najgorem mogućem trenutku, pokušalo uvesti HR javnost u začaranu transdžender šumu, zavrjeđuje osvrt. No za ovu priliku samo par riječi o Aci Stankoviću i Maji Sever kojima na tome imamo zahvaliti.

Društveni sloj kojem pripadaju dvoje tvoraca Nu2 na Zapadu postoji desetljećima, dok se kod nas konačno profilirao tek u zadnjih dvadesetak godina. Riječ je o ljudima koji zbog vlastite pozicije u društvu javno konzumiraju “luksuzne ideologije”.

“Luksuzna ideologija” nije luksuzna zbog toga što je osobito inteligentna, nego zbog toga što zrcali društveni status. Na Zapadu je to nekad bio komunizam, gdje, recimo, jedna Jane Fonda jednostavno nije mogla propustiti odvažno se boriti za diktaturu proletarijata.

Za razliku od drugih luksuznih stvari, luksuzna je ideologija potpuno sigurna imovina, jer vlasnik može biti siguran kako mu je neki siromašak neće pokušati ukrasti.

Luksuzna ideologija dolazi sa sigurnosnom garancijom: njezin vlasnik zna da nikad neće doživjeti posljedice političkog ostvarenja luksuzne ideologije, ali će dovijeka uživati u slici o sebi koju mu ona pruža. Na žalost po naše Acu i Maju, LGBTIQ je puno jače piće od komunizma.

Kad tijekom emisije NU2 gošća mrtva hladna izjavi kako rodnoj tranziciji treba pristupiti dok je dijete u pubertetu, a Aco je samo mudro gleda i klima glavom, to znači da su on i njegova kolegica s tekom, ne zagrizli, nego već progutali plod vlastite luksuzne ideologije.

Kad Grubić ucjeni konzumente NU2 riječima “Ako se djeci ne dopusti tranzicija u adolescenciji , trideset do pedeset posto njih pokuša samoubojstvo”, a Aco samo milo gleda, to znači da su želučani sokovi već rastočili LGBTIQ jabuku, koju je davno progutao, i ogolili žilet.

Slovo T je žilet u LGBTIQ jabuci. Ono označava trenutak kad fizička mutilacija počinje u stopu slijediti mentalnu dezorijentaciju.

U ovom trenutku onaj tko odluči povratiti LGBTIQ jabuku, mora duboko uvaliti prst u grlo. Bojim se da će pritom slobodu od mučnine morati platiti i prstom – transdžender je besprijekorno oštar žilet već čvrsto usađen u želudac u kojem više od jabuke što ga je skrivala nema ni “J”.

Nije realistično očekivati kako će Aco Stanković i Maja Sever napustiti svoju luksuznu ideologiju. To ne čine ni njihovi kolege nešto zapadnije, gdje je već postalo jasno što “blokeri puberteta” i operacije “tranzicije” čine uglavnom mlađoj populaciji.

Ono, međutim, što sasvim pouzdano znam jest da će do kraja priče oni veoma dobro znati u što su se upustili; štoviše, oni će shvatiti da su to od samog početka znali i da su prodali svoje duše za ništa više vrijednije od odraza u zrcalu.

LGBTIQ i liberalizam u ostavci

U prethodnom smo razlučili, zbog čega se LGBTIQ ne može podvesti pod niti jednu političku ideju, pa tako ni pod lieralizam. Sad ćemo baciti oko na to kako i na koji način drugo ipak pogoduje prvom. Za početak, ilustracija. Ako vam je već sve jasno, što je moguće, ne trebate dalje čitati.

Riječ je o popularnom podcastu “Triggernometry“, koji se u anglofonom medijskom prostoru drži jednom od središnjih točaka otpora “woke ludilu”. No, kako vidimo iz rečenice koju su autori izabrali kao naslov intervjuu s Helen Joyce, ni njih nije zaobišao udarac mokrom krpom.

Englezi iz nekog razloga danas vole srednjovječne gospođe koje se ne stide začiniti priču s par riječi poput: “fuck”, “tits”, “shit”, etc., izgovorenih na posh engleskom – inače, kod njih još uvijek oznaka klasne pripadnosti, a gospođa je Irkinja, dakle vježbalo se.

Sukus priče, servirane s glazurom posh engleskog i posute biranim psovkama, jest da je čin izbora, bez obzira na to što se bira, ako taj izbor donosi autonomna jedinka, nešto neupitno dobro. Jedini razlog zašto postoji društvo jest pojedinca i njegove izbore učiniti sigurnima.

Mjera u kojoj liberalizam pogoduje LGBTIQ – a u tom smislu i nihilizmu iz kojeg je došao, u kojem ostaje i u koji se vraća – jest ta i samo ta da je svako načelo dobra i zla iznad čina izbora pojedinca u najboljem slučaju sekundarno. Ovdje smo veoma daleko od najboljeg slučaja.

Kad kažem da je izbor pojedinca, bez obzira na to što se bira, neupitno vrijedan, mislim upravo to što kažem: riječ je o sakrosantnom činu. Kad bi slučaj bio da je vrijednost individualnog izbora relativna prema bilo kakvom sadržaju izbora, stvar bi bila drugačija.

Kada netko osjeti da ga LGBTIQ kamenčić u cipeli počne žuljati tek kad se krene, citiram, “sterilizirati gej klince”, bez da on iti jednog trenutka promisli o apsurdnosti te rečenice, onda je taj netko, realistično gledajući, bespovratno otišao preko ruba i pameti i liberalizma.

Jedini razlog kojim se može opravdati istospolni brak je sloboda izbora bez obzira na sadržaj, jer je sadržaj istospolnog braka potpuni, bjelodani, kao kristal savršeni apsurd i to ukusno pakiran s ceduljicom na kojoj piše:”Ne otvaraj! Apsurdno!” Joyce ga je evidentno otvorila.

Steriliziranje adolescentskih homoseksualaca – po kojem kriteriju se uopće ustanovilo da su oni neupitno homoseksualci na stranu – izvođenje je dosljednog zaključka iz apsurdne pretpostavke.

Ako je izbor koji donosi autonomni pojedinac neupitna vrijednost, bez obzira na to što on bira nemoguće, onda govorimo o politici LGBTIQ; koliko mi je poznato, ne postoji moderna politička ideja koja bi tako nešto mogla do kraja iznijeti, bez da se raspadne u ništa.

Helen Joyce i voditelji “Triggernometry” podcasta, čini se, misle da liberalna ideja može podnijeti apsurd točno do onog trenutka kad će ništavilo baš njih troje ujesti za guzice. Onda će se reći, dosta je bilo. Više nećemo biti liberalni. Može malo, ali nikako puno apsurda.

Međutim, osobitost je apsurda da on granice ne poznaje. Otud, podržavati istospolne brakove i boriti se za pravo na plodnost homoseksualaca, a istodobno pokušati ograničiti slobodu izbora transrodnih inzistiranjem na tome da je njihov izbor apsurdan je besmisleno.

Onaj liberalizam kakav danas već i liberali vide kao smrtnu opasnost je, čini mi se, zapravo raspad liberalizma što se odvija na liberalan način; otud je lako pomisliti kako je posrijedi nešto što dolazi iz biti ove političke ideje. Međutim, ne bih rekao da je o tome riječ.

Liberalizmu je svojstven određeni potencijal za asimilaciju i širenje virusa koji ne posjeduje ni jedna druga politička ideologija modernosti. Međutim, kako je modernost otišla u ropotarnicu povijesti na moderan način – bez traga, dakle – mi zapravo ne znamo s čim imamo posla.

Slično kao pojmovi ljevice i desnice, liberalizam više nije nešto intuitivno prepoznatljivo. Lijepljenje političkih etiketa danas je stoga veoma jalov posao .

Da si olakšamo stvari, nazovimo politiku koja najviše odgovara LGBTIQ načelu, “liberalizam u ostavci”. Dva su načela koja ta politika u teoriji i praksi mora ostvariti: prvo je svetost izbora pojedinca, bez obzira na to što se bira; drugo je sigurnost tog izbora.

Kad se danas govori o liberalizmu u ostavci, često se zanemaruje koliko je u suvremenim društvima sigurnost bitna stavka. Dobrom dijelu ljudi je jasno kako je načelo slobode izbora rastvorilo granice stvarnosti, jer oni vide da se biraju nemoguće stvari.

No rijetko tko vidi kako istodobno sa slobodom izbora raste i prisila na prihvaćanje posljedica slobode izbora. Tko je pozorno promatrao mogao je to primijetiti u kontekstu korona krize, gdje je represivnost mjera sigurnosti bila to veća što je društvo liberalnije.

Kad je LGBTIQ u pitanju, sigurnost plodova pojedinčeva izbora mora biti apsolutna: ako birate da ste negdje na rodnom spektru kao, recimo, Noah Kraljević, pa ste do pojasa žensko, a od pojasa muško, veoma teško ćete nagovoriti druge da priznaju vaš izbor.

Više od bilo koje druge moderne ideologije, liberalizam se osniva na uzajamnom priznavanju članova političke zajednice; u onoj mjeri u kojoj je za liberalizam sloboda izbora najvažnija politička sloboda, utoliko je priznavanje te slobode najvažnija politička dužnost.

Kako je kod liberalizma u ostavci sloboda pojedinca da izabere čak i sama sebe apsolutna, jasno je onda kako je i dužnost drugih da njegov izbor priznaju apsolutna. Priznati Noah Kraljević ono što on/ona jest nije stvar slobodnog izbora, nego dužnosti.

Sloboda nekoga kao Noah Kraljević, kako bi polučila plodove – kako bi postala stvarna sloboda, mora biti priznata, a to povlači nužnost da se i sam jezik izmjeni do neprepoznatljivosti. Prigovor da to škodi mojem slobodnom izboru ne izmišljanja novih zamjenica je irelevantan.

Moja vezanost za hrvatski jezik i njegove zamjenice irelevantna je spram slobode nekoga nevezanog da isti izmjeni, jer, za liberalizam u ostavci, negativna je sloboda jedino istinsko načelo: prihvaćanje jezika kakav jest izbor je danosti-dakle pozitivni izbor; dakle, anatema.

U kojem točno trenutku liberalizam prelazi granice političke ideje i postaje “liberalizam u ostavci”, dakle samo tegleća marva pred-političkog načela poput LGBTIQ sistema? On to postaje onda kad nepostojeći sadržaj izbora pokuša izvesti iz samog čina izbora.

Otud dolazi ono, navodno prirodno, načelo da je svaki izbor pojedinca dobar, ako ne ograničava pravo drugog pojedinca na njegov vlastiti izbor. Dobro je, dakle, nešto potpuno negativno – ono prema čemu svi ostali – cijelo društvo – mogu biti indiferentni.

Kada tkivo liberalizma, kao političke ideje, metastaze nagrizu do te mjere, onda govorimo o “liberalizmu u ostavci”. Jer, kako vidimo na primjeru raskola unutar LGBTIQ, o kojem je ovdje zapravo riječ, ne postoji negativna sloboda koja pušta na miru drugu negativnu slobodu.

Helen Joyce i voditelji htjeli bi da njihovi izbori budu poštovani bez obzira na to što oni biraju. Ali to je nemoguće: ako muška žena želi biti jednaka rođenoj ženi, ne smije biti razlike između trans- i rođene žene. Oni biraju to ne priznati, ergo: oni ograničavaju trans- slobodu.

Liberalizam u ostavci je kraj liberalizma kao političke ideje i prakse, jer njegove implicitne pretpostavke razvija do apsurda. Možda to potencijalno vrijedi za svaku političku ideju. Ali činjenica je da je apsurd postao politički mainstream kroz liberalizam.

Apsurd je kroz liberalizam u ostavci zaživio na sasvim poseban način; njega se gotovo bez iznimke prihvaća kao nešto sasvim normalno, bez ikakve prisile izvana. U tom smislu, poštovanje slobode izbora je netaknuto.

Izbor apsurda u suvremenoj se konstelaciji odvija na osnovi slobodne volje, bez prisile. To što se na tu slobodnu volju vrši utjecaj ne mijenja na stvari. Nema tog utjecaja koji može čovjeka spriječiti da uvidi kako A i ne-A ne mogu postojati istodobno i u istom smislu.

Doista ne vjerujem kako Helen Joyce misli da nju netko na apsurd sili. I doista, ona pravo homoseksualaca na bračnu plodnost svojevoljno i zdušno zastupa; ona se osjeća pod pritiskom tek kad se to pravo na apsurd stane širiti preko granica koje je ona sama postavila.

Problem kod negativne slobode je u tome što ona nema granice; problem kod subjekata negativne slobode je u tome što su oni, svaki za sebe, također neograničeni. Moja sloboda je ograničena tvojom slobodom već samim tim što ti nisi ja.

Društveni poredak u kojem djeluju Joyce i voditelji podcasta zajednica je samo po imenu; njihovo nastojanje da vrate vlastito društvo na “tvorničke postavke” samo je pokušaj da ga opet učine svojim. No, oni to mogu učiniti jedino tako da svoje protivnike iz njega isključe.

U unutarnjim borbama pojedinih skupina unutar LGBTIQ šatora u pravu je uvijek ona koja je radikalnija. Jer cijeli akronim je zapravo, ako ga promatramo s lijeva na desno, proces izvođenja dosljednog zaključka. Pravda je ovdje, dakle, nedvosmisleno na transdžender strani.

Kad transdžender aktivisti zahtijevaju jednak pristup “ženskim prostorima”, odnosno jednakost s rođenim ženama, oni su potpuno u pravu; ako bi se htjelo tvrditi da nisu u pravu, moralo bi se iskoračiti iz LGBTIQ univerzuma i, uopće, “liberalizma u ostavci”. No Joyce to ne može.

Ljudi u UK, ako je suditi po dostupnim “kritičkim” glasovima poput “Triggernometry”, ne mogu misliti van kategorija liberalne utopije. Međutim, ta utopija nužno uključuje LGBTIQ, kao i niz drugih destruktivnih tendencija kojima se ne može suprotstaviti na liberalan način.

Što se mene tiče, Joyce i njezini sugovornici zaslužuju to što su dobili i ono što će u budućnosti dobiti, a to će biti daleko luđe i daleko gore od pukog steriliziranja klinaca, “orijentiranih” na analnu speleologiju, dakle na ionako apriori sterilan odnos.

Liberalizam u ostavci za koji se Joyce et al grčevito hvataju nije više oblik političkog poretka, nego prije način brisanja i rastvaranja svakog političkog poretka. On je takav, ne stoga što je liberalan, nego stoga što, samo donekle kao liberalan, pogoduje nihilizmu.

Ne postoji politički lijek za nihilizam, jer odluka na depersonalizaciju je osobna odluka.

Osobitost totalitarnog potencijala unutar suvremenih demokracija leži u tome što se ostvarenje tih potencijala osniva na slobodnom izboru u daleko većoj mjeri negoli je to bio slučaj kod totalitarizama 20. stoljeća; prisila na izbor je neusporedivo manja.

Ako bi htjeli sažeti razlog zbog kojeg ljudi danas odustaju od stvarnosti, postavimo stvar ovako: taj im čin obećava da će svaki od njih biti svoje najbolje ja, samo ako odustane od toga da A i ne-A ne mogu postojati istodobno i u istom smislu.

Kako vidimo na “Triggernometry” primjeru, ljudi koji uživaju slobodu bivanja svojim najboljim ja, po cijenu eutanazije istine, počinju se buniti tek kad dođu u sukob s nečijim drugim najboljim ja. Tu uopće nije riječ o otporu, nego samo o odbijanju da se plati za ono što se popilo.

Kad politička ideja naiđe na vlastito unutarnje proturječje, odnosno kad zmija ugrize vlastiti rep, to znači kako se nju više ne shvaća kao oblik vođenja politike, gdje su proturječja normalna pojava, nego kao apsolutnu, neupitnu svetinju. To se danas zbiva s liberalizmom.

LGBTIQ i šire posthumano stanje nisu upravljeni protiv čovjeka, nego su apsolutna afirmacija i oslobođenje čovjeka od njegovih uvjetovanosti, čiji je fokus osobna duša. U tom smislu posrijedi je nastojanje da se tijelo od te neugodnosti oslobodi. Nazovimo to ekstazom mesa.

Liberali u ostavci nastoje zaustaviti metastaze na način da se kompulzivno hvataju za modernost iz koje njihova politička ideja potiče i otuda argumentiraju da duša ne postoji.

U tom smislu liberalizam je danas anakronizam. Podzemni bogovi su ganuti i odgovorili su na poziv.

Nikakve moderne ideje, pa ni liberalizam, više ne mogu odgovoriti onome što izlazi na površinu. Rene Guenon je predvidio da proces solidifikacije svijeta, koji je plod moderne, prati paralelni proces likvidifikacije, koji će joj uslijediti.

Slikovito rečeno: nebo je postalo neprobojno zatvoreno. Ali zemlja se mrvi, pretvara u glib i, konačno, nestaje pod nogama. Uz neke rezerve, držim da se Guenonovu predviđanje po ovom pitanju pokazalo točnim. Duša na velika vrata ponovo dolazi na scenu, ali ne da je se spasi.

Duša ponovo dolazi na scenu da je se adekvatno, dakle s punom sviješću i odgovornošću, izgubi.

Ljutiti se na liberale ili čak demonizirati liberalizam u okolnostima gdje se svijet naglavce strmoglavljuje u ponore za koje je davno zaboravio da postoje krajnje je nezrelo i neadekvatno situaciji.

Branko Malić

Kali Tribune se financira isključivo potporom čitatelja. Ako vam se sviđa ono što nudimo, razmislite o potpori.