Miscellanea: Viva la Muerte, Voegelin o “autoritarnom sada”, kurikulum školskog predmeta Kritičko mišljenje, Krešimir Mišak i religija Ovih Prostora

Viva la Muerte

Malo je prostora ostalo u ovom svirepom stoljeću za klasične Marxove misaone akrobacije. Međutim, naši novinari su uspjeli razviti se u nešto sasvim nalik vrsti koju je Maur nazivao “klasom po sebi i za sebe”.

Ono “po sebi” označava materijalni – za Marxa glavni – uzrok koji oblikuje klasu, a “za sebe” označava samosvijest iste. Uslijed specifične naravi Marxova intelekta, ova se misao izopačava u svoju suprotnost čim dodirne zbilju.

Naša klasa bezumnih radnika zorno pokazuju o čemu je riječ. Njihov odnos prema društvenom bogatstvu jasno je uspostavljen – oni su građani privilegirani, najčešće državno dotiranom, dokolicom, ali o sebi imaju svijest kao o neupitno obespravljenoj manjini.

To što nisu svi izvukli dobre karte u smislu da nisu svi plaćeni blogeri (kolumnisti) ne mijenja na stvari, jer svi oni tome teže kao da je riječ o njihovoj prirodnoj baštini, dakle samosvijest, odnosno samonesvijest, im je zajednička.

Povrh toga, oni su, naravno, avangarda “masse total” slabih & obespravljenih te je u tom smislu oslobođenje novinara ujedno i oslobođenje čovjeka kao takvog. Naravno, riječ je o potpunoj deluziji, ali takvoj u kakvu su njezini subjekti potpuno i neupitno uvjereni.

Postoji jedan zorni primjer koji je meni osobno prije dosta godina konačno otvorio oči po pitanju mentalnog sklopa ovog neobičnog društvenog sloja. Riječ je atentatu na novinara Ivu Pukanića.

Mogu se zakleti kako nitko u masi “poniženih i uvrijeđenih” nije bio osobito zatečen događajem. Stvar se ispravno registriralo kao predvidljivu eksploziju na marginama polusvijeta gdje se dodiruju kriminal i društvene elite, i, u skladu s tim, brzo zaboravilo. Međutim …

… kad se danas u medijima spomene taj događaj u pravilu je riječ o reminiscenciji na ubojstvo što je “šokiralo naciju”. Kako to? Postavimo stvari ovako: ono jest šokiralo malenu društvenu grupu koja sebe razumije kao naciju.

Dobro pamtim epifaniju koja me je zatekla dok sam, dan poslije atentata, slušao Žarka Puhovskog kako bez trunka sumnje tvrdi da je Hrvatska u “izvanrednom stanju”. Stvar mi je u tom trenutku postala potpuno jasna: za Puhovskog i njegovu “klasu” mi u osnovi ne postojimo.

Ili, obratno ali u osnovi istoznačno, oni nas, slabe & nemoćne, ne vide.

Na prigovor kako Puhovski i, primjerice, Dežulović ne pristaju dobro u istoj rečenici odgovor je jednostavan: oni su pripadnici grupe koja sebe drži pozvanom “u ime slabih & obespravljenih” proglasiti izvanredno stanje kad god netko od njihovih prdne u čabar.

To što je spektar neslaganja među njima beskonačan, nama ostalima ne znači puno: mi smo nevidljivi i nedodirljivi ili, točnije, mi smo fantomska “stvar po sebi” koju se koristi kao negativnu osnovu argumenta. “Slabi & obespravljeni” su oruđe rasprave, a ne stvarni ljudi.

Stoga, riječ je o “klasi po sebi i za sebe”. Iste pare – iste iluzije. To što se tu i tamo međusobno ne podnose i što ne uspiju svi učvrstiti vlastitu materijalnu bazu sasvim je nebitno.

Stvar nije beznačajna, jer u zadnje vrijeme – najmanje dvije-tri godine – vidimo kako novinarski pritisak na institucije gotovo bez iznimke, a sasvim u neskladu s vapajima o marginaliziranosti “misleće manjine”, donosi instant rezultate.

Centar socijalne skrbi odbije dozvoliti udomljavanje djeteta dvojici homoseksualaca? Klasa po sebi i za sebe napravi malo buke i već se okuplja Ustavni sud da ideološki neosviještene tete iz socijalnog drugarski vrati na liniju.

Ginekolozi ne žele ubiti sedam mjeseci staro dijete? Jedan FB post je dovoljan da izazove izvanredno stanje nakon kojega će priziv savjesti nositi daleko veći osobni rizik nego prije. Slučaj difamacije i ostavke Gordane Buljan Flander je također egzemplaran, ali ne možemo na ovom mjestu ići u detalje.

Svi navedeni slučajevi, a bit će ih bez sumnje još, pravds se kao popravljanje društva “u ime naroda” (op.prev. “građanki i građana”). Međutim, riječ je u osnovi prije o oblicima pritiska na primarne institucije društva, motivirane radikalnom političkom reformom istih; političkom reformom, naravno, što odgovara društvenoj nakupini koja postoji i djeluje u potpunoj mentalnoj izolaciji od širih slojeva. U tom smislu, mi, a pri tom mislim na one koji ni na koji način nisu eo ipso privilegirani društvenim statusom, činimo “nemisleću većinu”.

To je uvijek samo negativno određeni korelat “misleće manjine” – “masa”, “svjetina”, “kozojebci”, etc. Nipošto, dakle, “slabi & obespravljeni”. S&O su, kako sam gore istakao, apstraktno načelo, a ne zbiljski ljudi i ni pod koju cijenu ga se ne smije dovesti u njihovu blizinu.

Kako “misleća manjina” ima prst na stvaranju medijske reprezentacije društva, ona sasvim lako vlastitu samosvijest može prikazati kao “krik potlačenih”. Pri tom oni čine sve što mogu kako bi razgradili one institucije na koje se ljudi najviše oslanjaju.

Njih pak sabiru u imenu zvijeri: “Država”. Što je sasvim dosljedno, jer motiv im je, čini se, stvaranje nečeg drugog što bi bilo u skladu s njihovim političkim preferencijama. Interesantno je, međutim, da pritom napadaju institucije primarne za funkcioniranje društva.

Oni, naime, za volju političke reforme nastoje razglobiti sustave poput zdravstva i socijalne skrbi, i to na primarnoj razini. Država je za većinu građana upravo to – politička zajednica u kojoj nalaze relativnu sigurnost i, na dubljoj razini, povijesni kontinuitet.

Tu je potpuno irelevantno to što je država na nekim razinama disfunkcionalna. Misleća manjina ne radi na tome da se te disfunkcije uklone. Znak je toga što je svaka medijska oluja do sad imala svrhu pokazati kako je Hrvatska po sebi sistemska greška.

Što implicira da ju je reformirati nemoguće. Naravno, riječ je o nonsensu, a moram pripomenuti i to kako je dobar broj pripadnika “misleće manjine” imao iskustvo upravo takve države koja je i ideološki i zbiljski bila potpuno nesposobna za reforme, van potpunog raspada u ratu.

Iskustvo Jugoslavije je jedinstveno povijesno iskustvo te mi je otud fascinantno što se perjanice “misleće manjine” ponašaju kao da ga nemaju. Jer pogrešno ga protumačiti s ove vremenske distance nije nimalo lako, osim, možda, ako ga se namjerno pogrešno tumači.

Zadnji pokušaj izazivanja izvanrednog stanja, odnosno morbidni igrokaz oko smrti novinara Vladimira Matijanića nema potrebe posebno komentirati, jer je sasvim na liniji onoga što smo skicirali i sasvim sigurno nije posljednji danse macabre koji ćemo gledati.

Premda moram primijetiti da je pljesak lijesu na putu od mrtvačnice prema grobu hrvatsku ljevicu doveo do toga da već ozbiljno puše za vrat reprezentaciji španjolske desnice koja nam je onda davno namrla poklič “Viva la Muerte!”. Tko zna, možda je preuzmu, kao štafetu mladosti?

Ali to je već priča za drugu priliku.

Eric Voegelin o načelu progresa i “autoritarnom sada”

Pročitajte citat, slijedi kratko tumačenje:

Insofar as the future can bring nothing but a perfection of the values embodied in present civilization, and as the open future of man in history is transformed into a present aim projected into the future, the idea of progress is static.

From this static element in the idea of progress stems the reactionary, paralyzed attitude of progressives in the face of new developments (not envisaged in a project which, in substance, is rooted in the eighteenth century) as well as the wrathful impotence of the progressive intellectual to answer with a positive, ordering will the disintegration of Western civilization. Thus the historical situation of fact, in order to become a source of order, has to be safeguarded against the future as well as against the past.

The idea of progress fulfills both these functions. The peculiar character of the situation which is created by these doctrinal means we shall designate by the term “authoritative present”.

“Kako je XY moguće u 21. stoljeću?” je vapaj koji ogromna većina ljudi bez ikakvih rezervi s odobravanjem prihvati kao nešto samorazumljivo opravdano. Međutim, kako Voegelin pokazuje, stvar je sve samo ne samorazumljiva.

Zašto bi nešto bilo manje moguće danas nego što je bilo moguće jučer? Kontekst je moralizatorski: nešto što je bilo moralno prihvatljivo jučer, danas to više nije i vrijednost onoga što je bilo jučer procjenjuje se na osnovi onoga što je prisutno danas.

Vapaj uslijedi upravo onda kad ono što se vidi kao prošlost provali u ono što se vidi kao današnjicu. To može biti ratni zločin “usred Europe”, “katolibanska” javna molitva ili tvrdoglavo inzistiranje na tome da muškarac nikad neće iskusiti čari menstruacije.

Primijetimo da bi posljednja stavka bila apsurdna još do prije par godina. Što progres jače ubrzava to nam je srednji vijek bliži. Uskoro će biti doslovno jučer.

U tom smislu, progres se naizgled razumije kao konstantno moralno usavršavanje zbilje. Konzervativni prigovori ideji su poznati i nećemo se ovdje njima baviti, jer oni samo adresiraju dio problema. Voegelin je, međutim, stavio prst na cijeli problem.

Naime, ideja progresa ima i svoju drugu stranu. Jednako toliko koliko zatvara pogled u prošlost – u naše doba skoro pa taktilno iskustvo, barem za one koji imaju prošlost – ona zatvara i budućnost. Kako to?

Odgonetka prividnog paradoksa leži u prepoznavanju nositelja progresa. Taj subjekt, koji je uvijek na “pravoj strani povijesti”, jest Ja. Svaki napredak je napredak od njega, za njega i prema njemu. U vremenskom smislu, Ja može postojati isključivo na način “autoritarnog sada”.

No vratimo se načas Voegelinovom tekstu. Riječ je o analizi ideja ranih francuskih prosvjetitelja, odnosno prikazu rođenja i geneze ideje progresa. On u tom smislu primjećuje kako se vapaj: “Kako je XY moguće u XY stoljeću?” zaorio tek sredinom 18. stoljeća.

Odlomak koji tumačimo je iz poglavlja o D’Alembertu i njegovom shvaćanju projekta Enciklopedije, što je trebao postaviti napredak ljudskog znanja po prvi put u povijesti na pravu osnovu, odnosno odsjeći ljudski um od balasta tradicije i zadati mu okvir za budućnost.

Primijetimo s Voegelinom: prošlost je tu anatema, ukoliko nije na neki način doprinijela izgradnji sadašnjosti. Otud, Pitagora je grčki D’Alembert, a Isus je židovski philosophe kojeg je Crkva mitologizirala za svoje vlastite potrebe. Drugačije ne može biti.

Ali i budućnost je anatema. Jer Enciklopedija nije put u budućnost nego njezin okvir. Sve što buduće generacije mogu jest nadograditi je prema zadanom obrascu. Otud, oba vektora vremena su izbačena iz igre i zamijenjena dvostrukom projekcijom sadašnjosti.

To je “autoritarno sada”. Trenutak u kojem Ja vidi sebe kao načelo istine i zbilje je sada, a kako Ja mora biti slobodno od svega što nije Ja, i prošlost i budućnost se moraju izmaštati kao da su priprema i razvoj savršenog trenutka.

Primjerice, tkogod je živio u samoupravnom socijalizmu zna kako je bila riječ o ekonomski i politički krajnje konzervativnom društvu. Promjena je bila dopuštena samo ukoliko se uklapala u ustanovljeni obrazac. Revoluciju se moralo konzervirati.

Naravno, do trenutka kad su i prošlost i budućnost provalile u današnjicu i zbrisale “autoritarno sada”. Jugoslavija je u tom smislu bila školski primjer onoga o čemu Voegelin govori. Kompulzivna težnja lokalne ljevice da se u nju vrati je tu priča za sebe.

Prema Voegelinovom tumačenju “autoritarno sada” je ersatz načelo zbilje i istine za one koji žele progres, jer ovaj mora imati svrhu. Kako je riječ o procesu koji se u osnovi napredak tehnike, nužno je pretpostaviti vezu između tehnike i napretka čovjeka kao takvog.

Međutim, tu nikakve veze nema. Zbog toga je nužno projicirati teoretski obrazac u koji se i prošlost i budućnost moraju uklopiti.

Na višem stupnju moderne, kod Hegela, stvar se postavilo na daleko dublju osnovu pokušajem spajanja prosvjetiteljstva i tradicije, ali to je već druga i vrlo zahtjevna priča.

Progres je, dakle, projekcija sadašnjice i to sasvim konkretne sadašnjice povijesno vrlo plitkih korjena. Međutim, svi smo donekle suučesnici u tom zatvaranju horizonta ili “petrifikaciji svijeta” (Guenon). Gotovo sve suvremene institucije počivaju na ovom načelu.

Voegelin uzrok vidi u izolaciji od metafizičkog, transcendentnog iskona. Kad do toga dođe, prirodna potreba za redom postaje patološka i nastoji red uspostaviti iz imanencije, što u političkom smislu znači da svaka moderna ideologija teži totalizaciji i da je svaka progresivna.

Njegov izraz za stanje duha suvremenih sekularnih anti metafizičara i popravljača svijeta je “pneumopatologija”. Njihov je najdublji poriv uništenje onoga što je Aristotel nazvao bios theoretikos. Njihova metoda je “zabrana pitanja” (Frageverbot).

Ne postoji moderni politički projekt koji bi trpio metafiziku i njezina pitanja. To ne znači da je suvremena politika totalitarna u praksi. Ona je, međutim, takva u teoriji. Održivi razvoj, koji je oficijalna ideologija EU, dobar je primjer toga.

Sama ideja da čovjek može uništiti ili popraviti svijet (crpljenje resursa, globalno zatopljenje, klimatske promjene, etc.) upućuje na to da je svijet ontološki akvarij iz kojeg nema izlaza. Krunski dokaz je sveprisutnost ideje depopulacije planeta, osnove održivog razvoja.

Razlog centralnosti depopulacije je pretpostavka konačnosti resursa i istodobne beskonačnosti čovjeka. Razvijena metafizika, međutim, jasno pokazuje da su konačni i jedno i drugo, te da konačno biće samo od sebe ne može znati gdje su “granice rasta”.

Naravno, za “autoritarno sada” ovakav argument je nevidljiv. Zbog toga zbivanja kojih je povijest prepuna, kad “provale” u sadašnjicu, ono vidi kao neobjašnjiva čuda.

Metafizika je veoma teška znanost. Premda svaki čovjek posjeduje maglovito razumijevanje njezinog predmeta, obrazovanje za metodički razvoj metafizike je obeshrabrujuće strano našem dobu. Sva danas akademski uvažena filozofija je agresivno antimetafizička.

Međutim kako bi shvatili metafizičku devijaciju, morate biti sposobni shvatiti i ono što je njome iskrivljeno. Veoma je teško shvatiti Ja i njegovo autoritarno sada, jer ono je istodobno jedno i beskonačno mnoštvo. Uvijek Ja i svatko drugi – egzistentno ne-biće.

Da bi se to uočilo, potrebno je znati kako stoji s ne-proturječjem i bićem. A ako su vas učili da su te riječi samo sediment tisuća godina zloupotrebe jezika, onda je jedino što imate magloviti osjećaj da nešto nije u redu.

Možda je tako bolje, jer učenje metafizike čovjeka u intimnom smislu izbacuje iz modernog doba. Mislim, moderno doba je završilo, ali na način na koji završi poplava. A stvar je u tome da se iz vodurine izađe, ne da vas ona izbaci. I to nije lako.

Eric Voegelin je ovog problema bio duboko svjestan. Zaključit ćemo stoga jednim njegovim odlomkom o prosvjetiteljstvu i raspadu moderne:

Insofar as the origin and the obligation of the bios theoretihos,and
with it the meaning of humanistic civilization, are unintelligible from
the pragmatic perspectiveof utilitarian values, we find in the attitude of
d’Alembert an indication of the profound antihumanism underlying the
Enlightenment and the Positivist creed.This important component of
Positivism is frequently underrated or overlooked entirely, perhaps be-
cause the attempts to stabilize the remnants of tradition at the level of
disintegration which they had reached at the moment disguised the
radical incompatibility of the new attitude with the values of classical
and Christian civilization. As a result, the deceptive picture of a pro-
gressive civilization arose in which the advancement of science seemed
to compensate amply for the atrophy of other civilizational values.
When the breaking point in this process of undermining the central
values of civilization has been reached, as it has in our age the im-
pressionis widespread that entirely new ideas are in revolt against the
traditions of progressive Western civilization, but in fact the wrecking
operations of the present only consummate a work of destruction that
has been going on for the last four centuries. It is a serious misunder-
standing of historical forces to believe that a handful of men can destroy
a civilization before it has committed suicide, to use the phrase of
Toynbee.

Prijedlog kurikuluma novog školskog predmeta Kritičko mišljenje

Utikejt mi je ljubaznim riječima zapovjedila osvrt na kurikulum novog školskog predmeta Kritičko mišljenje koji je MZO upravo ponudilo na raspravu “zainteresiranoj javnosti”. Naravno, odmah sam se na radnom mjestu u hladu palme uspravio u sjedeći položaj i dao na posao.

Bojim se da bi rezultat mogao biti pomalo razočarajući za one koji su već bez čitanja presudili kako je kurikulum prepun “roda”, “rodnih manjina”, “održivog razvoja”, “redistribucije bogatstva” i sl. Nije ih prepun premda 3 od 4 stavke ovlaš spominje.

To “ovlaš” mi je zanimljivije od samog kurikuluma i zato ću se usredotočiti upravo na to, odnosno na načelnu razinu. Naime, zbog čega ove stavke moraju biti prisutne? Također, zbog čega je kritičko mišljenje “kompetencija za cjeloživotno učenje’? Počnimo od, milosrdno iscrpne no za neinicirane krajnje iscrpljujuće, definicije novog predmeta:

Prije nego što te, o čitatelju, iniciram u otajstva UNESCO terminologije, par riječi u obranu autora kurikuluma. Donji screenshot je detalj obrasca za recenziju predloženog predmeta:

Kao što vidimo, kako bi ponuda uopće bila uzeta u obzir od strane MZO, kritičko mišljenje mora biti definirano kako je definirano. Politika školstva je, stvarno ili nominalno, provođenje politike koju terminološki formulira UN. To je osnovni i nezaobilazan problem.

U gornjoj definiciji, osobi koja je rasudnu snagu počela razvijati prije pada Berlinskog zida, nezaobilazno bodu oči komično tehnificirani izrazi “kompetencija” i “upravljanje vlastitim mišljenjem”; tim više što je kurikulum namijenjen učenicima od prvog razreda osnovne škole.

Stječe se utisak kako bi u osnovi nimalo tehnički čin rasuđivanja imao biti uvježbavanje za proizvodni proces; male glave bi imale vježbati proizvodnju kritičkih misli, što bi onda po etapama samoevaluirale samostalno ili kao nekakav nadzorni odbor.

Međutim to je upravo smisao “outcome based education”. Da ne duljim, podijelit ću u nastavku par definicija koje je objavila Kurija za prosvjetu.

Kompetencija je:

Cjeloživotno obrazovanje je:

I, na koncu, generička kompetencija je:

Sad možemo ustanoviti o čemu govorimo kad govorimo o kritičkom mišljenju u kontekstu kurikuluma Kritičkog mišljenja. U tom je smislu kritičko mišljenje kompetencija koju se doživotno mora nadograđivati, a proizvodi mjerljivi, predvidivi, učinak.

Cjeloživotno učenje nije, kako bi netko naivan mogao pomisliti, samo prirodna nastrojenost ljudskog bića da obogaćuje svoje znanje nego proces koji proizvodi kompetentnog, dakle cjeloživotno ekonomski i politički produktivnog građanina.

Kao i u slučaju većine pojmova unutar sistema održivog razvoja, riječ je o nebulozi.

Napomenimo samo kako je riječ o definicijama koje se oslanjaju na tzv. Agendu 2030, usvojenu u rujnu 2015. na sedamdesetu godišnjicu osnutka UN, koja, među ostalim, obećava kako će se siromaštvo na globalnoj razini do 2030. potpuno ukinuti.

Cjeloživotno učenje, kao sastavni dio doktrine održivog razvoja, jednako je ostvarivo kao i slanje siromaštva u ropotarnicu povijesti.

Nije potrebno biti osobito kompetentan za kritičko mišljenje kako bi se zaključilo da u kratkom rasponu ljudskog života nije moguće savladati potencijalno beskonačan broj vještina, a to je upravo ono što cjeloživotno učenje podrazumijeva.

Međutim, netko čije je mišljenje u toliko kritičnom stanju eda ne može uočiti proturječje mogao bi u to povjerovati. Također, jedna skupina ljudi prijemčiva za bajke, makar i tehnokratske, su djeca.

I to je načelna razina na kojoj je kurikulum Kritičkog mišljenja problematičan. Ukoliko njegovi autori, a još više nastavnici koji će ga provoditi u praksi, namjeravaju slijediti zadani okvir održivog razvoja, onda je ishod kritičke kompetencije mišljenje u kritičnom stanju.

Odnosno proizvodnja generacija s induciranim deluzijama prodanim pod firmom kritičkog mišljenja.

Mišljenja sam da to nije eksplicitni cilj ovog kurikuluma, ali mi je također jasno da van okvira održivog razvoja on ne može postići ishod koji se od njega politički očekuje. A taj je okvir u načelu potpuno sulud.

U tom smislu, ne vidim nikakvog razloga da ovaj predmet, definiran kako je definiran, bude uveden u škole. Naravno, govorim s točke gledišta koja gore opisane majmunarije potpuno odbacuje. To je, međutim, pozicija koja je u cijeloj EU na margini.

Odnosno, ona je na ideološkoj margini, ali utjecaj održivog razvoja na real politiku je donekle ograničen. Također, u našem dijelu Europe, većina ljudi još uvijek na takve ideje reagira podizanjem obrve.

To se, međutim, može promijeniti unutar jedne generacije, ako se tradicionalna kulturna matrica izgubi, pa ovakve ideje ispune vakuum. Eklatantan primjer takvog slučaja je Irska, zemlja obećana, ali to je već priča za sebe.

Što se tiče kurikuluma Kritičkog mišljenja kao takvog, premda nije riječ o eksplicitnom nacrtu za pedagoški inžinjering, njegovi autori bi morali odgovoriti na pitanje, kakav je to “nemanipulativni odgoj” koji u osnovi polazi od manipulacije pojmovima?

Jer reći da je kritičko mišljenje “generička kompetencija” ili je posljedica nekritičkog usvajanja inverzije značenja ili manipulacija. Kako je riječ o kritičkim misliocima koji se osjećaju “kompetentnima” da djecu iz prvog osnovne uče istome, ne znam što da mislim.

Jesu li oni kritički mislioci u smislu da im je misao u kritičnom stanju ili svjesno prihvaćaju i diseminiraju zamagljivanje elementarne razlike između tehničke procedure i čina mišljenja?

Obje mogućnosti ih manje više podjednako diskvalificiraju za zadatak koji su preuzeli.

Ali neka to, o čitatelju, bude dovoljno o ovoj temi.

Krešimir Mišak i religija Ovih Prostora

Uobičajeno se smatra kako je zvanična jugoslavenska ideologija definitivno skončala kad su propale Markovićeve reforme. Međutim, drugovi, nije sve u ekonomiji. Juga je imala i religiju, a ona je na Ovim Prostorima živa i zdrava. Njezin Arhiepiskop zagrebački je Krešo Mišak.

Šokre je nekidan na bosanskoj televiziji napravio važan teološki iskorak kad je ustvrdio da on, po svemu sudeći, ne postoji. U tom nam je smislu dao jasne smjernice za razumijevanje jugoslavenske religije – ona, kao i država kojoj je služila, i jest i nije.

Vjera kojoj Mišak pripada nekoć se zvala “alternativa” i postojao je cijeli niz publikacija koje su je promulgirale, osobito krajem osamdesetih kad je u udarnom TV terminu Saša Zalepugin vodio emisiju “U snu san”, gdje ste mogli čuti sve o bioenergiji, duhovima, jogi, etc.

Kad jugopati danas lamentiraju nad primitivizmom Osmanagićevih piramida, oni, naravno, zaboravljaju Ahmeda Bosnića i sarajevsku “Arku” – veoma čitanu publikaciju u kojoj je kolumističku premijeru imao i sarajevski psihijatar Radovan Karadžić, kasnije poznatiji kao dr Dabo.

Jugopati ne vole zbilju te stoga nikad neće priznati očigledno: od jugoslavenske kulture preživjeli su turbo folk i religija o kojoj govorimo. Naravno, riječ je, dijelom, o uvoznoj robi iz SSSR-a (nekoć popularna bioenergija), ali došlo je do stanovite domicilne evolucije.

Tako da ako danas želite znati kako bi izgledala jugoslavenska kultura da nije došlo do raspada, recimo kako bi to bio kulturni prostor omeđen Piramidom sunca u Visokom, historiografijom Gorana Šarića i reketom Novaka Đokovića.

Krešimir Mišak tu figurira kao važan čimbenik s obzirom na to da on već godinama hoda po rubu znanosti na hrvatskoj državnoj TV i bez ikakvih problema diseminira ideje koje su dobrano preko ruba pameti, ali kao takve sasvim prihvatljive čak i preko Hrvatske granice.

To je obrazac kakav su u Jugi pratili hjerofanti pseudoznanstvene religije što je opijala depolitizirane malograđanske mase, dok ih, “navodno”, nisu “zavadili političari”.

Stvar se nije ni najmanje promijenila: sljedbenici Mišaka, Šarića, šehidpaše Franciskovića i sl. kao važan stavak vjere vide sebe kao jedan narod povezan preko svih granica obespravljenošću, siromaštvom, YouTube videima i buntom protiv elita, katkad i vanzemaljskih.

Ali je li to baš točno: “preko svih granica”? Jer taj jedan narod ne uključuje radne ljude i građane van “našeg jezika”. Granice su dakle prije unutarnje granice Regiona, suvremenog simulakruma Jugoslavije. Riječ je dakle o prežitku državne, nimalo univerzalne, religije.

Neformalne, naravno.

Ali u Jugi ionako ništa nije bilo formalno, a to će reći: konkretno. Sve jest i nije, kao Skadar na Bojani što se danju gradi, a obnoć ga vila sruši. I to tako funkcionira dok ga se ne konkretizira prolivenom krvlju, kako to legenda plastično tumači.

Reći pritom da je netko poput Mišaka, koji godinama neometano i državno sponzorirano promovira pseudoznanost, obespravljen u najmanju je ruku neukusno. Čovjek je postao postčovjek prije nego je postao postadolescent, a takav odmak od stvarnosti sirotinji je nedostupan.

Međutim da Krešo nije 50+ godišnji tinejdžer, ne bi bio uvjerljiv, jer ni sam ne bi vjerovao u to što govori. Ovako, sve je moguće i ništa nije stvarno; a to je, kako mi ex-jugovići funkcionalnog pamćenja znamo, bilo poželjno stanje svijesti u “ponositoj sred Balkana”.

Stanje naime kojem danas najbolje odgovara virtualni prostor gdje djeluju Krešini istomišljenici: malo “alternativne povijesti”, qAnon i LaRouscheovih teorija zavjere, zrnce saharinske sentimentalnosti, “mi dobri pa nas svi zajebavaju” stav i to je to.

Imamo autohtonu kulturu, “ni Rima ni Bizanta” (Krleža). Kakvi su njezini dosezi lako ustanovite. Šokre je naime sve rekao:

on, po svemu sudeći, ne postoji.

Branko Malić

Kali Tribune se financira isključivo potporom čitatelja. Ako vam se sviđa ono što nudimo, razmislite o potpori.