Najnoviji Zavjet – analiza papinske poslanice “Laudato Si”

Laudato Si je skrpani propagandni pamflet potpuno posvećen „podizanju svijesti“ o nužnosti implementacije globalnog tehnokratskog sistema dajući istome nužno potrebnu religijsku dimenziju i ton. Njezin je predmet navodna „ekološka kriza“ – smak svijeta koji se trebao dogoditi već par puta od ranih 1970-ih – na koju nas klimatski alarmisti i fanatici kontrole populacije svako malo „upozoravaju“, s nešto kuknjave o „nepravdi prema siromašnima“ dodanom za dobru mjeru; ona je poziv na „ekološko obraćenje“ i „preraspodjelu bogatstva“, sabrano u paradoksalnom pozivu na borbu protiv „tehnokratske paradigme“ putem par exellance tehnokratske doktrine održivog razvoja.

src:weekinweird.com

src:weekinweird.com

Posvećeno Malachi Martinu, strašnom Jezuitu

Otkad je Benedikt XVI otišao u prijevremenu penziju, njegov nasljednik strasno i metodički izaziva kontroverzije; unatoč zabavnim momentima, moglo bi se mirne duše reći kako imamo posla sa zbrkom dostojnom evanđeoskog izvornika skandalon, odnosno s namjerno induciranim stanjem „pomračenja umova“. Dok su neki katolici „tradicionalisti“ spočetka pozdravili izbor Bergoglija na mjesto Petrova nasljednika, ostali su ga dočekali s podozrenjem. S druge strane, tzv. „liberali“ ili „modernisti“ raduju se svakoj njegovoj dvosmislenoj izjavi ili gesti, ističući, doduše, kako on još uvijek nije ni blizu dovoljno liberalan, ali da ipak gura stvari u ispravnom pravcu. Ništa čudno, imajući u vidu kako njegovi javni istupi i tekstovi ostavljaju taman toliko prostora da se vatra beskrajnih sukoba između ovih grupa ne zaguši uslijed nedostatka kisika, te da ga oni, uzeti kao jedinstveno tijelo Crkve, naizmjence vole i mrze. U stanovitoj mjeri, čovjek mora zaključiti da je Bergoglio sasvim prikladan papa za sve njih, takav koji je u stanju pretvoriti Katoličku crkvu u kaotični, birokratski kontrolirani, debatni klub za nepomirljive protivnike sklone grupnom mišljenju.

Nema boljeg dokaza u prilog tome od ovogodišnje, na sva usta hvaljene, papinske enciklike Laudato Si koja sabire manje više sva proturječja njegovog PR-a, politike i teologije, a koju ćemo na stranicama koje slijede podvrći analizi. Naglasimo ponajprije kako je ispravan poredak ovdje od ključne važnosti. Naime, kako ćemo vidjeti, teologija je rijedak gost na 182 stranice ovog dokumenta. Ništa čudno, imajući u vidu da je Laudato Si u osnovi zbunjujući – i to namjerno zbunjujući – PR za konkretnu – potpuno nekršćansku – političku opciju, kojoj će katolička teologija u budućnosti služiti kao „pomoćnica“, ancilia propagandae. U tom smislu, poslanica se pokazuje kao svojevrsni uvodni tečaj za pripremu katolika da prihvate i naviknu se na načela konkretnog političkog plana globalnog dosega i totalitarnog ishoda. Doduše, ova politika koju guraju transnacionalne institucije i novac, od početka ima religijsku dimenziju. Govorimo, naravno, o održivom razvoju, skupnoj točci globalizacije, čija je implementacija prebačena u petu brzinu nedavnim predstavljanjem Post 2015 development Agende ili Agende 2030, koja obavezuje nacionalne države da svoja dvorišta, a posljedično i cijeli svijet, pretvore u održivi sistem ili, laički rečeno, stanje permanentnog, umjetno induciranog izvanrednog stanja, sabranog u sveprisutnoj poštapalici Promjena (Change). Religijska dimenzija ovog programa formalno je sistematizirana još 2000. godine u dokumentu nazvanom Earth Charter, povelji koja sadrži 16 religiozno intoniranih političkih smjernica, ovlaš ušminkanih da izgledaju kao neobavezujuće moraliziranje, a cilj joj je ponuditi „zajedničku viziju osnovnih vrijednosti kako bi se omogućilo izgradnju etičkog temelja svjetske zajednice u nastajanju“. U nastavku ćemo se vratiti ovom dokumentu što ga autor(i) Laudato Si prihvaća(ju) kao „smion izazov“ (LS. 207., str. 152) koji treba ponoviti i prihvatiti. Za one upućene u problematiku, to već samo po sebi baca duboko mračnu sjenu sumnje na motive Jorgea Bergoglija. Međutim, kako ćemo vidjeti u nastavku, stvari stoje daleko, daleko gore.

Stranice koje slijede nisu pisane za osjetljive želuce. Stoga, ako čitatelja vrijeđa kad se Bergoglija i njegovu kamarilu naziva raznovrsnim uvredljivim imenima, najbolje bi bilo da ovdje prestane čitati. Pustoš koju će njegov pontifikat ostaviti u dušama, kako on kaže, „svih ljudi dobre volje“ je tolika da bi bilo nemoralno propustiti nazvati stvar pravim imenom. Stoga, dok ga promatramo kako vodi posljednju geopolitički značajnu instituciju religijske Tradicije na Zapadu praktički na put unutarnjeg urušavanja, doista nema potrebe biti pretjerano pristojan. Laudato Si je ništa više do 182 stranice teološkog tariguza, dvije trećine zbrkano i jednu trećinu osuđujuće svjedočanstvo o potpunoj predaji crkvene strukture zahtjevima globalne tehnokracije. Počet ćemo analizu s prve dvije trećine.

A ako čitatelja vrijeđa kad se rimskog sladoledara nazove jeftinom Latino pizdom, neka slobodno prestane dalje čitati i nastavi sisati palac.

src:www.stateofthenation2012.com

src:www.stateofthenation2012.com

Održivi skandalon Laudato Si je doprinos katoličkom socijalnom nauku, odnosno pokušaj ažuriranja već postojećeg i, u načelu, nepromjenjivog teološkog učenja koje pruža analizu tekućeg povijesnog trenutka i propisuje kako bi se prema njemu trebalo postaviti. Međutim, na samom početku možemo uočiti da enciklika unosi jednu značajnu novost: njezin je podnaslov „O skrbi za naš zajednički dom“, a sve ono što slijedi ispod njega služi kako bi svijetu ponudilo smjernice za ostvarenje nečega nazvanog „integralna ekologija“, koja pak zahtjeva ništa manje do „ekološko obraćenje“. Čak i kod slabo obaviještenih ova bi uvodna specifikacija trebala pobuditi par pitanja. Naime, ostavljajući na trenutak ekologiju po strani, tko smo to „mi“ i što je taj „nama“ „zajednički“ „dom“? Odgovor slijedi odmah: „mi“ smo međupovezani stanovnici planeta Zemlje, a naš je zajednički dom zemaljska kugla kao takva. Ako u ovu naizgled nevinu posvetu ubrizgamo zericu informacija – samo toliko da malo pokrenemo stvari – ona dobiva značajno zlokoban prizvuk. „Naša zajednička budućnost“, „Naša zajednička sudbina“, „Naša globalna zajednica“, „Naše zajedničko ovo“ & „Naše zajedničko ono“ različiti su, doduše ne osobito kreativni, izrazi kojima se označavaju politike transnacionalnih institucija, nedavno po tko zna koji – nadajmo se, posljednji – put sažete u Cilju 17. Agende 2030 kao „Novo globalno partnerstvo“ (Agenda 2030, str. 14). U djevičanskim danima održivog razvoja, kad je preferirani izraz bio naša zajednička budućnost („our common future“), ugaoni je kamen toga partnerstva bio opisan na slijedeći način:

„Održivost razvoja intimno je povezana s dinamikom populacijskog rasta. Problem, međutim, ne leži naprosto u veličini globalne populacije. Dijete rođeno u zemlji gdje je razina potrošnje materijalnih i energetskih resursa visoka predstavlja veći teret ukupnim resursima planete od djeteta rođenog u siromašnijoj zemlji. (…) Zapravo, povećanje pristupa uslugama planiranja obitelji je samo po sebi oblik društvenog razvoja koji omogućuje parovima, a osobito ženama, pravo na samoodređenje.“ (Our Common Future. IV 4. 48 – 51.)

Danas, kad je politička korektnost pridavila čak i one koji je nameću, obaveza kontrole rađanja, kao kamen temeljac održivog razvoja, terminološki je zakopana nešto dublje. Ali nije li sasvim prirodno da kad gradite kuću – ništa manje nego globalno održivi oikos – ukopate temelj duboko u glib birokratskog jezika? Primjerice, High level panel of eminent persons, međunarodni savjetodavni odbor zadužen za razvoj smjernica za implementaciju Agende 2030, na tu je temu imao reći slijedeće: „kvalitetno obrazovanje pozitivno se odražava na zdravlje, smanjuje veličinu obitelji i postotak plodnosti (…) i može dovesti ljude do toga da cijene prirodne resurse, postanu svjesni održive konsumpcije i proizvodnje, klimatskih promjena, te da postignu razumijevanje seksualnog i reproduktivnog zdravlja.“ (A New Global Partnership, str. 36-37.)

To će biti dovoljno čisto da bacimo nešto svjetla na implikacije podnaslova enciklike. On kao da zvoni katolički ali mu je značenje potpuno protu-kršćansko i u tom smislu čitatelju sasvim dobro najavljuje što će u nastavku uslijediti. Netko bi mogao prigovoriti kako je riječ o slučajnosti, dok bi nešto maštovitiji čitatelj mogao pretpostaviti da je Bergoglio lukavo naguzio globaliste prožimajući njihovu terminologiju katoličkim značenjem.

Ne, nije.

izvor:www.psdbd.org

izvor:www.psdbd.org

Promjena u koju možemo vjerovati Laudato Si je skrpani propagandni pamflet potpuno posvećen „podizanju svijesti“ o nužnosti implementacije globalnog tehnokratskog sistema, dajući istome nužno potrebnu religijsku dimenziju i ton. Njezin je predmet navodna „ekološka kriza“ – smak svijeta koji se trebao dogoditi već par puta od ranih 1970-ih – na koju nas klimatski alarmisti i fanatici kontrole populacije svako malo „upozoravaju“, s nešto kuknjave o „nepravdi prema siromašnima“ dodanom za dobru mjeru; ona je poziv na „ekološko obraćenje“ i „preraspodjelu bogatstva“, sabrano u paradoksalnom pozivu na borbu protiv „tehnokratske paradigme“ putem par exellance tehnokratske doktrine održivog razvoja. Teološka razmišljanja, kad uopće izrone iz ćušpajza teorije sistema, terminologije održivog razvoja i krajnje upitne „klimatske znanosti“, služe samo kao poticaj guranju ideje štovanja globalnog ekosistema prokrijumčarenog pod kršćanskim pojmom „stvorenja“. Bergoglio ne proglašava doktrinu. On „predlaže“ načine na koje se katolici i „svi ljudi dobre volje“ trebaju iskupiti u „očima naše sestre Zemlje“. Evo kako on, u uvodnim odlomcima poslanice, definira jade „našeg zajedničkog doma“:

„Premda je promjena dio djelovanja kompleksnih sistema, brzina kojom se razvila ljudska aktivnost stoji u kontrastu s prirodno sporim korakom biološke evolucije (…) Promjena je nešto dobrodošlo, pa ipak ona postaje izvor tjeskobe kad uzrokuje štetu svijetu i kvaliteti života većine ljudskog roda.“ (LS. 18., str. 15)

Izraz „promjena“ je konstanta unutar doktrine održivog razvoja, u osnovi: moralno neutraliziran ekvivalent izraza „kriza“ kojom treba „upravljati“ unutar trojedinog sistema društva, ekonomije i ekologije. „Kompleksni sistem“ je, naravno, izraz pozajmljen s područja teorije sistema, možda čak iz sociološke „teorije svega“ čiji su rodonačelnik radovi njemačkog neofunkcionalista Niklas Luhmanna. Pomoću sistemske paradigme nastoji se objasniti totalitet svega što se može znati svodeći doslovno sve na aktivnost kompleksnih, komunikacijskih, sistema i njihovog funkcioniranja u uvijek djelomično nepredvidivoj okolini. Osnova svakog sistema je njegova sposobnost samopromatranja i samo-izgradnje – Luhmannov je izraz autopoiesis – kako bi se ovaj mogao prilagoditi kompleksnosti kontingentne okoline. Teorija sistema, otkako smo ušli u fazu posthumanizma, potencijalno obuhvaća sve ontološke razine, ali je u osnovi utemeljena u biologiji, točnije: kognitivnoj biologiji, koja služi kao optika kroz koju se promatra sve ostalo. Biološka je adaptacija organizama na taj način uzdignuta, sasvim slično kao kod primitivnije i grezije klasične darwinističke teologije Evolucije, na status sveprožimajućeg metafizičkog načela Funkcije, čiji je vrhunac kod ljudi, čini se, potpuno nejasno i moralno neutralno stanje kvalitete života. Ovaj izraz se ne smije brkati s „dobrim“ ili „blaženim“ životom, ili uopće bilo čime što sadrži moralne kvalifikacije, jer potječe iz korporativnog svijeta i ne može ga se izdvojiti iz semantičkog sistema „ljudskih resursa“, „konzumenata“, „dionika“ i sl. On u prvom redu označava funkcionalnost ljudskih bića u kontekstu sistema održivog razvoja. Nadalje, kao i ostatak terminologije održivosti, on može označavati što god poželite da označava: to nije izraz što zastupa nešto supstancijalno ili inherentno ljudskom biću. Stoga, krajnje je neobično da papinska poslanica rabi riječ „sistem“ umjesto sasvim dobro definirane riječi „duša“ koja se odnosi na subzistentno načelo života, kod ljudskog bića obdareno sklonošću za ozbiljenje dobrog života u moralnom smislu, putem racionalnog usmjerenja volje. E pa čini se kako Bergoglio i/ili njegovi suradnici preferira(ju) visoko rafiniranu evolucijsku metafiziku te pritom, naravno, zaboravljaju napomenuti kako je ona dijametralno oprečna bilo čemu što naučava Katolička crkva ili uopće bilo koji drugi oblik tradicionalne metafizike.

Slava Sistemu na visini! Na prvi pogled, cilj se doima plemenitim: boriti se protiv tehnokratske paradigme. Kako „naša sestra Zemlja“ navodno stenje i uzdiše – ma skviči! – od bolova što Joj ih nanosi „naše“ neodgovorno gospodarenje njezinim resursima, dok se „svjetska sirotinja“ pridružuje jaucima, izmučena neograničenom moći slobodnog tržišta i nejednakosti što je ono nužno izaziva, „krajnje je vrijeme“ da je spasimo, i ostvarimo održiv i pravedan razvoj. Tehnokratska paradigma tretira jadnu, cvileću, Planetu kao puki resurs, Bergoglijevim riječima:

„Prirodu se obično promatra kao sistem kojeg se može proučavati, razumjeti i kontrolirati, dok stvorenje može biti samo razumski shvaćeno kao dar iz ispružene ruke Oca svega (…)“ (LS. 76. str. 56)

Ovo je manje više pravovjeran katolički odgovor na paradigmu što prirodu promatra kao sistem. Ali pogledajmo prijedlog rješenja, samo par paragrafa nizbrdo:

„U ovom svemiru, oblikovanom od strane otvorenih međusobno komunicirajućih sistema, možemo razaznati bezbrojne oblike međuodnosa i sudjelovanja. To nas navodi na to da cjelinu promatramo kao otvorenu božjoj transcendenciji, unutar koje se ona razvija (…) Ljudska bića, čak i ako postuliramo proces evolucije, također posjeduju jedinstvenost koju se ne može potpuno objasniti evolucijom drugih otvorenih sistema. Svatko od nas posjeduje osobni identitet te je sposoban ući u dijalog s drugima i s Bogom samim.“ (LS. 79., 81. str. 57 – 59)

Dakle priroda nije „sistem“, nego … aaaahmmm … „sistem“. Izraz „otvoreni sistem“ također je posuđen s područja biologije i/ili neofunkcionalističke sociologije, te označava kognitivnu prilagodljivost organizama ili njihovih društvenih derivata, dok se unutar terminologije teorije sistema „osobni identitet“ promatra naprosto kao proizvod funkcionalne prilagodbe sistema nazvanog „osoba“. Slijedi, dakle, kako su ljudska bića doista „otvoreni sistemi“ koji se prilagođavaju borbi za preživljavanje najsposobnijih, te usput razvijaju osobne identitete nužne za funkcioniranje društvenog sistema u cjelini. I mogu, ako im je baš do toga, razgovarati s apsolutno otvorenim Sistemom, odnosno Bogom. Ovo teološko smeće je uvreda iole inteligentnom čitatelju, ne ponajmanje stoga što pokazuje koliko je enciklika kaotično i nasumice sročena. Čovjek bi od njezinih autora očekivao, čak i ako joj je svrha bila ponuditi pogrešne i nedosljedne tvrdnje, da se barem potrude oko njihove čitljivosti i koherentnosti. Nasuprot tome, očigledna su terminološka protuslovlja, siguran znak da različite komisije, koje su vjerojatno sastavljale pojedine odlomke, uopće nisu međusobno komunicirale te da je konačna verzija dokumenta traljavo uređena. Vaš ponizni analitičar uslijed toga trpi akutnu glavobolju, ali bez brige – prosijat ćemo koherentno učenje iz ove hrpe svačega. Naime, „tehnokratska paradigma“ koju Bergoglio osuđuje sabrana je na slijedeći način:

„Može se reći kako mnogi problemi svijeta današnjice potječu iz tendencije, ponekad nesvjesne, da se metode i ciljeve znanosti i tehnologije pretvori u epistemološku paradigmu što oblikuje živote pojedinaca i društvene čimbenike (…) Tehnokratska paradigma također stremi dominaciji nad ekonomskim i političkim životom (…) Financijski sektor prevladava nad realnom ekonomijom.“ (LS. 107., 109. str. 80 – 81)

Ovome slijedi nekih dvadeset i kusur stranica generičkih žalopojki o iskorištavanju resursa i sirotinje u zemljama u razvoju, izraza mlake „zabrinutosti“ oko GMO-a, relativističke etike, poziva na otvaranje radnih mjesta, itd. Ti odlomci, kao i svi ostali segmenti Laudato Si gdje se autor bavi znanstvenim podacima, nisu vrijedni citiranja. Cijeli je dokument sročen u sjeni tropa “globalnog zatopljenja“ ili „klimatskih promjena“, koji se nadvio nad njim kao tamni oblak, bez obzira na to što sve više postaje jasno kako je riječ o pseudo-znanstvenoj prevari, koju će relativno brzo vjerojatno napustiti čak i sekularni promotori održivog razvoja. Premda Bergoglio tvrdi kako se služi rezultatima „najboljih danas dostupnih znanstvenih istraživanja“ (LS. 15. str. 13), u tekstu nema niti jedne jedine referencije na bilo kakav relevantan istraživački rad, a klimatski alarmizam se naprosto uzima zdravo za gotovo i amplificira kako bi se u čitatelju pobudilo osjećaj straha i uznemirenosti. Riječ je o postupku od kojeg danas polako odustaju čak i UN propagandisti koji su ga izmislili. Ipak, unatoč tome, od nas se očekuje da bez pogovara prihvatimo kako smo suočeni „s uništenjem globalnog okoliša“ (LS. 3. str. 4) i da istodobno zaboravimo činjenicu kako nam sve tamo od 1970-ih, kad su globalni oligarsi imali „Heureka!“ trenutak i kooptirali environmentalizam kao pogodnu kamuflažu za provođenje svoje politike, u ušima odzvanja ta jedna te ista melodija. Nižepotpisani dobro pamti iz vlastitog odrastanja u osamdesetima, kad je Zapadna pseudo-znanost uvijek par godina kasno dolazila na brdoviti Balkan, nepobitna predviđanja o nastupajućem ledenom dobu, izvorno nastala krajem sedamdesetih, a diseminirali su ih malim pionirima učiteljica, školski TV program i „Politikin zabavnik“, zajedno s pričama o uspješnoj politici jednog djeteta u Kini; pričama dakle o hladnom užasu, jednako dokazanom, jednako neizbježnom i, po svemu sudeći, jednako nestvarnom kao i „globalno zatopljenje“, a nadajmo se, i posljednji krampus: „klimatske promjene“.

Međutim, „predloženi“ (LS. 137., str. 103) odgovor na razularenu vlast tehnokratske paradigme krajnje je zanimljiv. Nazvan je “integralna teologija” i predstavljen je na slijedeći način:

„Nismo suočeni s dvije odvojene krize, krizom okoliša i krizom društva, nego prije s jednom kompleksnom krizom koja je ujedno društvena i ekološka. Strategije za pronalaženje rješenja zahtijevaju integrirani pristup borbi protiv siromaštva, vraćanju digniteta isključenima i istodobno zaštiti prirode“ (LS. 139., str. 104)

Ovo je kristalno jasna definicija održivog razvoja kao upravljanja trima sistemima: sistemom društva, ekonomije i ekologije. Moglo bi se reći otud kako glavna razlika u tonu između ove poslanice i operativnih dokumenata UN-a kao što su Agenda 21, Agenda 2030 i Our Common Future leži u intenzitetu saharinske sentimentalnosti primijenjene na jezik kako bi se prikrilo pravo značenje terminologije. Naime, kako god okrenete, održivi je razvoj sam po sebi tehnokratska paradigma par exellance. Društvo, ekonomija i ekologija su sistemi resursa a ne grupe ljudi koji žive i rade unutar organskog prirodnog okoliša. Ovdje moramo primijetiti da se UN pokazuje daleko vjernijim u očuvanju čistoće vlastite doktrine od Katoličke crkve kad je u pitanju njezin rad na očuvanju pologa vjere. Nema teorije da bi neki ajatolah održivog razvoja odstupio od načela da je riječ skroz na skroz o upravljanju resursima, i da ste vi, dragi čitatelju, također resurs, jednakopravan ostalima. Ova činjenica, očigledna čak i pri površnom pogledu na bilo koji od programatskih dokumenata UN-a, najjednostavnija je, najčišća i najtransparentnija formulacija tehnokratske paradigme. Kad se odstrani mirišljava retorika, jasno je kako se održivi razvoj svodi na centraliziranu provedbu standardizacije sistema, gdje se doslovno sve shvaća kao resurs kojim treba upravljati, a to se odnosi prije svega, i iznad svega, na naše privatne i intimne živote. Upravo ta posljednja, fundamentalna, dimenzija ljudskog postojanja je bolna točka za „eminentne osobe“ koje su razvile ovu politiku, jer je ona po samoj svojoj prirodi neuhvatljiva i opire se vanjskoj kontroli. „Neuhvatljiva“ ovdje znači naprosto: nepogodna za sistematizaciju i kodifikaciju; jer, unatoč svoj larmi o kodifikaciji intime, ljubavi i sućuti kao servo mehanizmima otvorenih sistema, obitelji kao slučajnom proizvodu povijesti ili evolucije te religiji kao pukom obliku sistemske komunikacije, sama činjenica da je tehnokracija nesposobna sama od sebe osvojiti ovo utočište slobode dokazuje, via negativa, nešto što je Katolička crkva, dok je još bila Crkva, proklamirala via positiva. Naime, religijski aspekt održivog razvoja, koji služi upravo tome da prodre u srca i umove ili, ako hoćete, volje i umove, ljudi nikad nije uspio zaživjeti. Fundamentalni dokument održive religije, Earth Charter, nije se uspjelo sročiti i progurati 1992. godine na World Summit-u u Riu; i premda tada donesena Agenda 21 još uvijek predstavlja najkompletniji operativni nacrt – Ustav globalizacije – održivog razvoja, manjak se očigledno osjeća. Istini za volju, danas imamo posla s religijom Scientizma koja će u budućnosti nedvojbeno dovesti do implozije prirodnih znanosti, ali riječ je o očiglednom surogatu koji ozbiljno shvaćaju samo njezini patrijarsi, u osnovi psihopati i medijski oglašivači tipa Dawkinsa, Kakua i Kurzweilla, i njihovo stado s reddit-a i twitter-a. Unatoč tome, kad stvari zaguste, većina ljudi na Zapadu još uvijek zaziva ono jedno, jedinstveno Ime, makar u psovkama. I što onda preostaje nego prožeti ga novim značenjem i nadjenuti ga varalici.

 

src:www.all-len-all.com

src:www.all-len-all.com

Održivi embriji No, trčimo pred rudu. Kako je najavljeno na početku, prvo ćemo se zabaviti zbunjujućim, pa tek onda prijeći na osuđujući dio. Ima još nešto fekalija za ostrugati s ove role ekološkog toalet papira u „zbunjujućem“ dijelu. Naime, Jorge, usred konfuzije, ne zaboravlja glavne teme katoličkog socijalnog nauka. Da vidimo, dakle, kako je prošla obitelj, institut intime:

„Predviđanja sudnjeg dana više se ne mogu odbaciti s ironijom i prezirom (…) Učinak postojeće neravnoteže može se smanjiti našom odlučnom akcijom, ovdje i sada (…) Muškarci i žene našeg postmodernog svijeta izlažu se riziku podivljalog individualizma, a mnogi su problemi društva povezani s kulturom trenutačne gratifikacije gdje je pojedinac usmjeren na sama sebe. Vidimo kako se to zrcali u krizi obitelji (…) Roditelji znaju biti skloni impulzivnoj i rasipnoj konsumpciji, što onda utječe na njihovu djecu kojoj je sve teže zasnovati vlastiti dom i izgraditi obitelj.”(LS. 161., 162., str. 119, 120)

No sad. Ne možete imati integralnu ekologiju ako u nju ne uključite baš svaku dimenziju ljudskog života. I tako ispada kako je glavni problem obitelji manjak odgovornosti u upravljanju resursima. Nedostaje planiranje, vidite. Ali, postoji jedna duga tradicija planiranja, odnosno upravljanja primarnim outputom obiteljskog sistema, živa, zdrava i dostupna. Institucionalizirana je pod šarmantnim, moglo bi se reći ‘održivim’ imenom „Planned Parenthood“. Pa evo, kako smo doznali u zadnjih par mjeseci, ona nas čak može podučiti kako abortirane bebe reciklirati u održivi ekonomski resurs. Nevjerojatno je da govnar pod bijelom kapicom i njegovi ko-autori nije svjestan činjenice da su djelatnici Planned Parenthood uhvaćeni in flagranti pri poslu prodaje komada abortirane djece. Ne bi li bilo prirodno očekivati od rimskog biskupa da kaže par riječi o tome? Bilo bi. Ali to ne bi bilo održivo. Na stranicama Laudato Si, problem abortusa dobiva samo par mlakih spomena. Citirat ćemo jedan:

Kako je sve međupovezano, skrb o zaštiti prirode također je nespojiva s opravdanjem abortusa. Kako možemo istinski poučavati važnost skrbi za druga ranjiva bića, koliko god ona bila neugodna i nezgodna, ako propustimo zaštiti ljudski embrio, čak i kad je njegova prisutnost takva da stvara neugodnost i teškoće?“ (LS. 120., str. 89 – 90)

Dakle, kako bi integrirali ekologiju ili se ekološki integrirali – kako bi zaštitili prirodu – moramo trpjeti „neugodne“ i „teškoće stvarajuće“ embrije, a ne zbog toga što je riječ o malim ljudima. Misli globalno, djeluj lokalno, Narode Božji! Lako je govoriti o održivom upravljanju resursima pa onda otići kući i baciti u smeće polurazvijenog klinca što se kuhao u maternici. Jelte, to je primjer bivanja ne-ekologičnim dok se misli ekološki. I evo što se tada dogodi:

„Osobito su ugroženi morski organizmi koje smo skloni previdjeti, kao neki oblici planktona; oni predstavljaju značajan element u prehrambenom lancu oceana, te vrste ključno važne za našu prehranu ovise o njima.“ (LS. 40., str. 29)

Znači bujajuća, premda očigledno održiva, industrija abortusa nije vrijedna papinskog spomena, ali upozorava nas se na skrb o planktonu, jer kako će mikroorganizmi pjevati pjesme Bogu ako ih istrijebimo? Nemojmo se zavaravati da je Bergoglio samo htio istaći stvarni problem tehnokratskog uništavanja biosfere. On samo nastoji progurati novu paradigmu u povodljive umove, paradigmu koja je u svojoj srži anti-ljudska. Učenje o dignitetu čovjeka je dobro organiziran članak katoličkog učenja i seže preko filozofije prirode: čovjek je slika Boga utoliko što je obdaren subzistentnom, racionalnom dušom, bićem koje je supstancijalno, dakle jednostavno za definirati. Međutim, nova se paradigma oslanja na „međupovezanost“, izraz koji se koristi kao eksplanatorni model za razumijevanje prirode kao sistema, odnosno to je upravo tehnokratsko načelo protiv kojeg se autor enciklike navodno bori. Terminološka zbrka je višeslojna, namjerna i razvučena na veliki broj stranica, kako bi izazvala dovoljnu razinu zbrke u mislima čitatelja. Međutim, njezino je počelo sasvim jednostavno. Međupovezanost je kategorija relacije, dakle, uzeta sama po sebi, jedna potpuno nesupstancijalna kvalifikacija. Riječ je o izrazu posuđenom iz ekologije, kako bi se ponudilo predodžbu prirode prihvatljivu tehnološkom umu, što će reći: ona je sama bit tehnokratske metafizike. A tu je i jedan skriveni detalj: međupovezanost se oslanja na potpuno odbacivanje bilo kakvog oblik stabilnog temelja – metafizičkog, logičkog ili bilo kojeg drugog – koji je tradicionalna metafizika, što leži u osnovi kršćanske teologije Patristike i Srednjeg vijeka, nazivala ousia, substantia ili bivstvo. Iza sistema naime nema ničega, jer kad bi bilo, onda ne bi mogli tvrditi da je sve međupovezano, nego da je sve uređeno. Kršćanska metafizika pretpostavlja hijerarhiju Bitka što proizvodi poredak koji nazivamo „svijet“. Sistemu čistih relacija, biću unutar kojega je sve povezano sa svime ostalim ne odgovara, nasuprot tomu, definicija poretka. Riječ je, strogo uzevši, o definiciji kaosa. Aristotel je relaciju nazivao najslabijom kategorijom, jer je njezino postojanje sekundarno svim ostalima. Za njega, kao i za svakoga tko ne pati o psihotičnog poremećaja, čista relacija ili svijet kao totalitet relacija – a to će reći: svijet kao sistem, bili su potpuno nezamislivi. Na tako nešto morali smo dugo, dugo pričekati, kako bi ubojice znanja mogli dovršiti svoj posao; morali smo sačekati da svi oni Baconi, Lockei, Russelli i Heideggeri izrigaju svoje ludilo po licu zemlje i da ga njihovi nasljednici oblikuju u Katedralu Neznanja, čije se vidljivo tijelo izgleda nalazi na New Yorškom East Riveru; u istu onu zgradu, dakle, u kojoj je Jorge Bergoglio održao pozdravni govor Generalnoj skupštini UN-a i njezinoj Agendi 2030.

Dakle, kaotičnost Laudato Si je intrinzične naravi. Stvar nije samo u lošem uredniku i zbrkanom umu. Nasuprot tomu, kako ćemo vidjeti u analizi osuđujućeg dijela enciklike, umovi koji su sročili ovaj dokument bili su sasvim usredotočeni, a volje sasvim odlučne. Fertutma oko „krika Zemlje, krika sirotinje“ samo je kvarat tripa ponuđen pod jezik čitatelju kako bi ga se dovelo na radnu temperaturu za primanje doze opuštajućeg, paralizirajućeg, intelektualnog heroina. Dakle, da sažmemo: zemlja skviči, sirotinja arlauče, pjesma planktona ne dopire do Prijestolja Svevišnjeg i krajnje je vrijeme da se napravi „ekološko obraćenje“ (LS. 219., str. 160) i žvakne hostija „divne univerzalne pričesti“ (LS. 220., str.160). U krajnjoj liniji:

„kršćanska duhovnost nudi alternativno razumijevanje kvalitete života, i ohrabruje proročanski i kontemplativni lajfstajl (…).“ (LS. 222., str. 162)

Ekološki Zavjet Osuđujući dio Laudato Si je kratko izlaganje „teologije“, znakovito isprepleteno s prijedlozima reforme obrazovanja, uglavnom zbijeno u šesto poglavlje dokumenta, nazvano „Ekološko obrazovanje i duhovnost“. Međutim, prije nego što krenemo secirati mrtvo tkivo Održivog kršćanstva, moramo u raspravu uvesti dokument koji je, po svemu sudeći, poslužio kao inspiracija pri sastavljanju poslanice:

Earth Charter je možda najbolje predstaviti riječima jednog od onih koji su ga sastavili, Mihajla Gorbačova:

“Potreban nam je također novi međunarodni sustav zakona o okolišu ukorijenjen u Earth Charter-u – zavjet sličan Deklaraciji Ujedinjenih Nacija o ljudskim pravima. (…) Moja je nada da će ova povelja biti svojevrsnih Deset zapovijedi, ‘Propovijed na gori’, što će pružiti smjernice ljudskom ponašanju prema okolišu u slijedećem stoljeću i nakon njega.“ (izvor)

Istu stvar ponovio je i njegov kolega, Maurice Strong:

„Pravi je cilj Earth Charter-a činjenica da će on postati kao Deset zapovijedi, kao Opća deklaracija o ljudskim pravima. (izvor)

Povijest nastanka i autorstva Earth Charter-a veoma je intrigantna i zaslužuje nešto doslovnog citiranja. Ljudi koji su gurali njegovu implementaciju nadali su se da će biti kodificiran i predstavljen na Rio Summit-u 1992. godine, ali je stvarni rad na sastavljanju dokumenta počeo tek u prosincu 1996. godine, a provodila ga je Earth Charter Commission, kojoj je tada predsjedavao Steven D. Rockefeller. Značajni trenuci u procesu sastavljanja bila su: „tri sastanka (…) koji su se održali u Rockefeller Brothers Fund (RBF) Pocantico Conference Center nedaleko od New Yorka.“ Ovi su sastanci polučili „malu središnju skupinu koja je narasla s tri na osam osoba i osobito tijesno surađivala sa Stevenom Rockefellerom pri pisanju teksta“. Konačno, „29. lipnja, 2000, Earth Charter Commission uz potporu nizozemske kraljice Beatrix formalno je objavila Earth Charter u Palači mira u Haagu“ (izvor)

new-ark-of-hope-to-unSad, ne možete dopustiti da Deset (plus šest) zapovijedi leže negdje po podu – morate napraviti Kovčeg Zavjeta u koji ćete ih pohraniti. I tako, kako bi adekvatno predstavili Earth Charter, njegovi su se vjernici potrudili napraviti mu prikladnu kutiju. Pohranjen je u tzv. Kovčegu Nade, živo obojanom kovčegu, izrađenom od drva egipatske smokve, te oslikanom prikazima pet elemenata: vatre, vode, zraka i duha, dok je primjerak Earth Charter-a ispisan na komadu papirusa. Evo što nam o tome kaže mrežna stranica Kovčega Nade:

„Kovčeg Nade izrađen je povodom proslave Earth Charter-a koja se održala na farmi Shelburne u Vermontu, 10. rujna 2001. Događaju, nazvanom „Za ljubav Zemlje“, nazočili su glavni govornik Jane Goodall, globalni hodač za mir Satish Kumar, glazbenik Paul Winter i Dr. Steven C. Rockefeller, član Earth Charter Commission. Sutradan, 11. rujna 2001. volonteri su čistili prostorije kad su čuli novosti o terorističkim napadima na New York i Washington. Neposredna, spontana, reakcija Sally Linder na taj užas bila je slijedeća: treba pješice odnijeti Kovčeg Nade u New York, odnosno u zgradu UN-a. Zajedno s Andreom Morgante i Janet Fredericks, počela je nositi 200 funti tešku škrinju od farme do Route 7 gdje im se pridružila Susan Diehl Dufort. Stotine pješaka pridružile su se hodočašću u New York, donoseći sobom nadu i viziju Earth Charter-a naseljima koja su im se našla na putu. Iduća dva mjeseca Kovčeg Nade prenesen je preko 350 milja kroz četiri savezne države. Posljednja postaja puta niz rijeku Hudson prijeđena je na legendarnoj šalupi Clearwater, Petera Seegera. Zbog pojačanog osiguranja u zgradi UN-a, Kovčeg Nade je po dolasku u New York položen u prostorije Interfaith Centera“ (izvor)

U ovoj priči ima simbolizma: Kovčeg Najnovijeg Zavjeta počelo se nositi prema Sanctum Sanctorium-u na dan kad je pao stari svijet. Mora biti da je riječ o starom dobrom sinhronicitetu o kojem volje baljezgati New Ageri, ali tko zna? Povijest je poznata po gotovo ljudskom, ako ne upravo demonskom, smislu za ironiju.

Što se tiče sadržaja Earth Charter-a, u preambuli stoji slijedeće:

„Dominantni obrasci proizvodnje i konsumpcije uzrokuju uništenje okoliša, potrošnju resursa i masovno izumiranje vrsta. Društvene su zajednice ugrožene. Blagodati razvoja ne dijele se jednoliko pravično nego se jaz između bogatih i siromašnih širi. Nepravda, siromaštvo, neznanje i nasilni sukobi su posvuda i uzrokuju velike patnje. Rast ljudske populacije, kakvom do sada nije bilo presedana, preopteretio je ekološke i društvene sisteme.“ (EC. „The global situation“)

Ironično je – ako već ne okrutno sarkastično – da panel kojim, među ostalima, predsjedavaju visoko pozicionirani menadžer u energetskoj industriji, bivši Generalni sekretar Komunističke partije SSSR-a i član dinastije Rockefeller, upućuje ovlaš prikrivenu moralnu osudu globalnog plebsa – a to znači: mene i vas, dragi čitatelju – i proglašava kako je „zaštita vitalnosti, raznolikosti i ljepote Zemlje sveti zavjet.“ (EC. „Earth, our home“); te u nastavku ističe kako „nam je nužno potrebna vizija temeljnih vrijednosti koja bi pružila etičku osnovu svjetskoj zajednici u nastanku“. To je, kako god okrenemo, osuda, poziv na krivnju, koju upućuju predstavnici klase što oblikuje globalnu ekonomiju i politiku, odnosno upravo one skupine koja stvara „obrasce proizvodnje i konsumpcije“ i usrdno nastoji na tome da se „jaz između bogatih i siromašnih širi“. No nećemo se ovdje baviti sitničavim predbacivanjima. Nećemo podsjećati čitatelja na činjenicu da je upravo protégé obitelji Rockefeller, Henry Kissinger, bio prvi koji je predložio kontrolu populacije kao strategiju politike SAD-a prema zemljama u razvoju – inače upravo onima u kojima živi „sirotinja što zapomaže“ sa stranica Laudato Si – nećemo postavljati nevjerojatne tvrdnje i spajati točke, slijediti tragove pjene što kapi iz ralja ovih finih ljudi, te se prepliće u međuovisnu mrežu izlučevina, prave meridijane i paralele bale, sasvim nalik onima kakve vidimo na amblemu UN-a. Ne, to bi bilo, kako Amerikanci lijepo kaže, small time. Ovoliko će biti dosta kako bi čitatelju ponudili neke informacije o tome tko su pravi autori „ekološkog obraćenja“ koje Bergoglio „predlaže“. Umjesto neutemeljenih optužbi, uhvatit ćemo se teologije.
Evo što u Laudato Si doznajemo o Earth Charter-u:

Earth Charter je od nas zatražio da napustimo doba samouništenja i započnemo iznova, ali mi još uvijek nismo razvili univerzalnu svijest potrebnu da to stvarno i postignemo. Na ovom mjesto želim ponoviti taj hrabri izazov: ‘Kao nikad do sad u povijesti, zajednička sudbina nuka nas da potražimo novi početak (…) Neka naše doba bude upamćeno kao buđenje novog štovanja života, čvrste odlučnosti da se postigne održivost, oživljavanja borbe za pravdu i mir te kao radosno slavlje života’.“ (LS. 207., str. 207)

Tri točke upućuju na tekst Earth Charter-a koji je izostavljen iz citata unutar Laudato Si i, istinu govoreći, stvarno bodu oči, pa ćemo vratiti neke rečenice koje je Bergoglio izostavio. Dakle, „kako bi ispunili ovo obećanje, moramo se posvetiti usvajanju i promicanju vrijednosti i ciljeva Charter-a.“ Ma nemoj me zajebavat’?! Crkva nije dovoljno dobra? Uostalom što to uopće znači? E, pa, „to zahtjeva obrat uma i srca. To zahtjeva novi osjećaj za globalnu međuovisnost i univerzalnu odgovornost“. Ali Katolička crkva se odlučno opire struganju djeteta iz maternice, a kontrola populacije je očigledno ključno važna za Earth Charter? E, vidite, „život često uključuje napetosti između važnih vrijednosti. To može značiti teške odluke. Pa ipak, moramo naći način da uskladimo raznolikost s jedinstvom, slobodu sa zajedničkim dobrom, kratkoročne i dugoročne ciljeve.“

Earth Charter je kompilacija religijskih zapovijedi, koje traže „obrat uma i srca“ – obraćenje (metanoia) – i kao takve, unatoč svoj zašećerenoj retorici, katekizam Crkve Ujedinjenih Nacija ne trpi konkurenciju. Katolička crkva ovako nešto može implementirati samo po cijenu da prestane biti Crkva i zamijeni kršćansku teologiju i etiku njihovom održivom parodijom.

Pretjerujemo, zar ne?

resource_55bbd6df891411-236x300Kamo sreće. Pogledajmo kako stoje stvari s paragrafima Laudato Si naslovljenima „Obrazovanje za Zavjet između ljudskog roda i okoliša“. Na trenutak ćemo preskočiti objašnjenje izraza u kurzivu, ali zadržimo ga na umu. Bergoglio kaže:

„Svijest o težini kulturne i ekološke krize današnjice mora se pretočiti u nove navike.“ (LS. 209., str. 153) „Obrazovanje za okoliš proširilo je svoje ciljeve (…) Ono također nastoji obnoviti različite razine ekološkog ekvilibrijuma, uspostaviti harmoniju unutar nas samih, i u odnosu na bližnje, prirodu i ostala živa bića, te u odnosu prema Bogu. No ovo obrazovanje, usmjereno na stvaranje „ekološkog građanstva“, ponekad se ograničava na pružanje informacija, te ne uspijeva uliti dobre navike. Postojanje zakona i propisa nije dovoljno (…) da bi se iskorijenilo loše ponašanje (…) Ako zakoni imaju proizvesti značajne (…) učinke, većina ljudi u društvu mora biti adekvatno motivirana da ih prihvati, kao i osobno transformirana da adekvatno odgovori na izazov. Samo putem kultiviranja razumnih vrlina ljudi će se osposobiti da preuzmu na sebe nesebičnu ekološku predanost.“ (LS. 210., 211., str. 153 – 154)

Čitatelj neupućen u klasičnu filozofiju veoma lako će preskočiti ono što je zaista bitno u gornjem odlomku i nižepotpisani bi tu postavio tvrdnju da autor(i) enciklike upravo na to i računa(ju). Ali ima još ljudi koji čitaju Aristotela i Tomu Akvinskog. Naime, ključna stvar je izraz „navika“, odnosno „habitus“. Na prvi pogled može se učiniti kako je to samo fraza – uostalom, razumno je naučiti djecu dobrim navikama: da peru zube, mijenjaju čarape i ne lijepe žvake u nečiju kosu. Međutim, ‘habitus’ ima daleko dublje značenje. Naime, Akvinski, slijedeći Aristotela, definira habitus kao „kvalitetu duše“, odnosno ono što pripada „načinu određenja subjekta, u pogledu prirode stvari“ (Summa Theologiae, II, 49., članak 2). To znači da, ako uzmemo konkretni subjekt, primjerice: dječaka, njegovi habitusi su dispozicije koje on pokazuje u odnosu na svoju vlastitu narav i narav stvari uopće. Narav ili priroda stvari je počelo koje određuje odgovor na pitanja što je neko biće i zbog čega ili zašto ono jest, te nam stoga, ako je dokučimo, pruža odgovor na pitanje što je njegova bit i svrha. Svrha nužno uključuje stupanj savršenstva. Primjerice, naš klinac, kao individua, može biti sklon lijenosti. Ali ukoliko sudjeluje u ljudskoj prirodi on je nužno sklon usavršavanju svojeg vlastitog bića, a to znači: kultiviranju vrlina suprotnih porocima koje dijelom uzrokuje, u ovom slučaju, njegova materijalna, tjelesna ili fiziološka, osnova. „Uliti dobre navike“ ovdje dakle znači oblikovati dječakovu dušu kako bi mu se omogućilo da razvije ispravnu dispoziciju prema svojim vlastitim slabostima koje ga odvlače od svrhe njegove prave prirode kao ljudskog bića. Ukratko, treba mu uliti ispravnu vrlinu, u ovom slučaju neki oblik suzdržanosti. U kršćanskoj etici sklonost zlu je uzrokovana korupcijom ljudske prirode uslijed Istočnog grijeha, a lijek je dostupan kroz Krista, nikad kroz ljudske napore uzete same po sebi, nego putem milosti što ulijeva teološke vrline Vjere, Nade i Ljubavi. Međutim, vrline koje predstavljaju ispravne dispozicije prema svim onim stvarima s kojima nas život napada, dakle stvarima što uzrokuju strah, ovisnost, tugu, bol i sl., predstavljaju nešto u čemu se čovjek može uvježbati. Tomina modifikacija Aristotleove etike osniva se na sasvim konkretnom procesu stjecanja određenih kvaliteta karaktera, a ne na nominalističkoj analizi riječi, kao što je slučaj u suvremenoj post-filozofiji – dakle na procesu uvježbavanja u vrlini, sasvim analogno uvježbavanju u sviranju nekog instrumenta. Vrlina je nešto za što mi kao ljudska bića posjedujemo prirodni talent, ali nam je potrebna praksa kako bi je učinili habitualnom. Jednom kad je navika u smislu habitusa stečena, ona se ne može tek tako izgubiti, ponajprije stoga što je riječ o kvaliteti duše, odnosno njezinoj manifestaciji. Otud nastaju svi oni imperativi svakodnevice, poput „Budi čovjek!“, „Ne budi lažljivac!“, „Budi muško!“ i sl. Oni se ne osnivaju na konsenzusu, bez obzira na to koliko nas postmoderni mislioci nastojali uvjeriti u suprotno. I Bergoglio je očigledno svjestan toga, jednako kao i sastavljači Earth Charter-a. Naime, oni znaju kako se ništa neće promijeniti u čovjeku i učiniti ga sposobnim za „nesebičnu ekološku predanost“, ukoliko se ne dokopaju njegove duše. A kako zamijeniti Konvent s Bogom sa Konventom s Okolišem ukoliko ne navedeš ljude da još jednom „obrate umove i srca“, da se preobrate … znate Kome … nije On stvarno Bog ali njegovo Ime pišemo velikim slovom. Pjesnik ga je nazvao „Man of wealth and taste“, Vatikan i UN birokrati danas ga imenuju Okoliš, ali, što ima veze? Njega za to nije briga sve dok imate „some courtesy, have some sympathy and some taste”.

Opet pretjerujemo, zar ne?

Da vidimo. Kad Bergoglio ponavlja ideju „ekološkog obraćenja“ kao metanoia moramo obratiti pozornost na poredak riječi, odnosno na to da nije riječ o osvajanju „hearts and minds“ kako bi to rekao neki NATO obavještajni oficir što planira proxy rat, nego „umova i srca“. Naime, vrlina kao ispravna dispozicija duše prema samoj sebi i drugim bićima je također kvaliteta uma i volje. Nemoguće je ispravno djelovati ako se ne zna što je ispravno. U tradicionalnoj kršćanskoj teologiji, spoznaja ispravnog načela je nužna za htijenje činjenja prave stvari i, premda je ljudska volja po prirodi usmjerena dobru, čovjek bi nužno skrenuo s puta njegovog ostvarenja da nije kardinalne vrline razboritosti, „znanja o tome što treba tražiti i što treba izbjegavati“ (Augustin, citat prema: Toma Akvinski, Summa Theologiae, II, 47.). Sama bit kršćanskog morala, i doista kršćanske vjere, je činjenica da ljudsko biće mora proći kroz život neprekidno nastojeći ispuniti sudbinu što je zapisana u samoj njegovoj prirodi i izbjegavajući sve što je tome oprečno. Zadatak bi bio neizvediv da nije vjere koja je čin podložen intelektu, razumni pristanak na objavljenu Istinu. Ekološka metanoia formalno je potpuno u skladu s ovom definicijom, jer cijela je enciklika izraz nastojanja da se čitatelja navede na prihvaćanje nove religije i shodno tome, novog Boga, dok njezini autori parazitiraju na očigledno mrtvom, premda još uvijek postojećem, tijelu religijske institucije. Obraćenje možete obaviti samo spram Boga, a, kako stari Jahve sigurno nije Okoliš, ovaj Novi Tip shodno tome sigurno nije On. Stoga kad Bergoglio govori o stvorenju kao o „poklonu iz ispružene ruke Oca“, ako vam se to svidjelo dobro bi učinili da razmislite tko je točno taj Otac. Na kraju krajeva, ako ste vjernik, mora biti da željno iščekujete – da citiramo klasik B horrora – “come to Daddy” trenutak. Doista, bilo bi stvarno, stvarno žalosno da završite u zagrljaju Krivoga.

Bog Laudato Si je Bog Earth Charter-a i kao takav nema nikakve veze s kršćanstvom. Poradi kratkoće, nećemo nadugo citirati ekstatične pohvale koje je enciklici uputio član Upravnog odbora Earth Charter Initiative, bivši Franjevac i teolog ekooslobođenja Leonardo Boff, ali na ovoj poveznici možete pronaći njegovu sasvim preciznu demonstraciju podudarnosti između Earth Charter-a i Laudato Si, te sami prosuditi ima li to ikakve veze s kršćanskom, i uopće bilo kakvom metafizičkom, Tradicijom. Također, nećemo se baviti pitanjem što to znači kad se Majka Zemlja – poznatija kao Gaia – piše velikim početnim slovima u ovoj pohvali što ju je Earth Charter International uputio poslanici:

„Kad razmišljam o 15. Godišnjici Earth Charter-a, prisjećam se vrijednosti što ih je naučavao sv. Franjo Asiški. Franjo je živio u skladu s vrijednostima formuliranim u Earth Charter-u, dugo prije nego što je sam dokument sročen. I sad, nakon tolikih stoljeća, te su vrijednosti potrebnije nego ikad. Čini se da su vrijednosti poput logike i moći zastarjele. Prema sv. Franji, trebali bi smo se usredotočiti na relevantne kvalitete poput samospoznaje, skromnosti i sućuti. Ove kvalitete dovest će do autentičnih oblika ponašanja i služit će okolišu i Zemaljskoj zajednici (…) Trebamo se osjećati nadahnutima sv. Franjom i papom Franjom. Hitna poruka papinske enciklike svima nama treba potaći novu svijest u nama, kao ljudskim bićima, u odnosu na Majku Zemlju. Biti svjestan da je Zemlja naš jedini dom treba nas navesti širokogrudan, na služenje orijentiran stav prema drugima i prema Zemlji.“ (izvor)

Ova je analiza, opterećena analitičkim cjepidlačenjem, do sad vjerojatno dobrano iskušala strpljenje čitatelja, stoga ćemo je dovršiti s par tvrdnji i kratkom porukom Jorgeu Bergogliu.

Laudato Si je dokument namjerno sročen da skandalizira čitatelje, a to u osnovi znači: pomrači im um. Pomračenje uma u kršćanskoj Tradiciji označava stanje zbrke u poimanju ispravnog i pogrešnog te, nešto preciznije, naravi Isusa Krista i njegova Evanđelja. Poslanica služi kao prilog transformaciji Katoličke crkve u institucionalni okvir nove religije, nužno potrebne kako bi se dalje provodilo politike sabrane pod egidom održivog razvoja. U tom smislu je dobro tempirana, jer, sada kada je donesena Agenda 2030, sile koje guraju ovu politiku objavile su konkretne rokove za njezinu implementaciju. Jorge Bergoglio je javno lice ljudi unutar Katoličke crkve koji potpomažu taj proces i on je papa jednako koliko je nižepotpisani Maria Luisa Ciccone. Katolički ili uopće – ‘ajmo biti ekumenični – razuman odgovor na bilo što, što on proklamira morao bi biti, u najmanju ruku, gesta ispruženog srednjeg prsta i mahanja istim pred njegovom facom. Nižepotpisani bi čak otišao toliko daleko da kaže, sa svom pripadnom drskošću, kako bi to bio krajnje Bogu ugodan čin. Nova religija je očigledno neki sintetički oblik obožavanja planete zemlje, prilagođen tehnokratskoj paradigmi održivog razvoja. U bliskoj budućnosti, neposredno najuočljivija posljedica Bergoglijevog pontifikata bit će decentralizacija Crkve u smislu da će se hijerarhijska struktura urušiti već samim tim što dobar broj svećenika neće prihvatiti nešto za što već osjećaju da je nova religija, te će im vjerojatno biti dozvoljeno da se u nekoj mjeri odcijepe, razbijajući na taj način strukturu Crkve i jedinstvo katoličkog nauka. Ova geopolitička posljedica je izvan dosega naše analize, ali zainteresirani čitatelj može pronaći neke, ako ne sve, odgovore u radovima pokojnog oca Malachia Martina – čovjeka čiji su napori omogućili ovu analizu – osobito u njegovoj knjizi Keys of This Blood. Kondenzirana analiza konačne geopolitičke kataklizme Katoličke crkve može se također pronaći u eseju Jaya Dyera Exclusive Report: Geopolitics and Recent Vatican Intrigues.

I, konačno, završimo s kratkom porukom:

Dragi Jorge,

budući da si očigledno na putu prema vrućem, održivom mjestu gdje nema Grijeha air condition-a, ja, kao čovjek tvrdoglavo vjeran kredu Jedne Svete Apostolske Katoličke Crkve moram ti reći kako bi strašno volio znati kako je tamo dolje, ali sam istodobno, po dužnosti i vlastitoj inklinaciji krenuo drugim putem. Što da ti kažem – znatiželja me nekad savlada. Stoga, ako se u tvoj život ne uplete neki nepredviđeni obrat uma i srca koji bi te zaustavio na tvom putu, i ako ti nije problem,

pošalji mi razglednicu.

Branko Malić

Print Friendly
Liked it? Take a second to support Malić on Patreon!

You may also like...

3 Responses

  1. marina says:

    Vrlo dobra analiza, fokusirana na najbitnijim točkama, uz nekoliko vrlo korisnih informacija (Earth Charter u KOvčegu ”nade”, za krepati). Također hvala na stručnoj eksplikaciji ”habitusa” s kojim će Ekološka Crkva u svakom slučaju još imati problema. ne znam je li sreća ili šteta što hrvatski puk , dakako, ne čita i ne zna ništa dalje od eventualog naslova ove užasne poslanice, ili što je već, a koja u svom začuđujuće sirovom stilu, kao da ju je pisao recimo Al Gore, toliko odudara od onih isklesanih napr. Ratzingerovig rečenica, i dublje u povijest RKC. Pa čak i Maritain bi to bolje napisao… najzad, s velikom ću pozornošću dalje pratiti na koji će način novi ideolozi u RKC krenuti amalgamirati ”majku zemlju” s ”Notre Dame”, koja je između ostaloga bila zauzela starovjeko mjesto ”anima mundi”. Bit će zanimljivo.

  2. komentator says:

    ERROR: Your comment was too short. Please go back and try your comment again.

    My comment was: TL;DR.

    I koji ste kurac vulgarni toliko?

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *