Neki najnoviji klinci

Ako vam se ne da čitati:

Ali ipak radije njegujmo kulturu čitanja:

Jednom davno ljudi su imali manje, a bili su bolji nego ovi danas.

Živjeli su u kraljevstvu puno većem nego ovo danas.

Svi kraljevi svijeta navraćali su, s vremena vrijeme, na konjak i cigaru kod njihovog dobrog kralja.

Dobri je kralj imao neobičnu biografiju, kojoj su stalno objavljivali nove priloge, a trubaduri su mu spjevali brojne pjesme kao slobodotvorcu, čovjeku, drugu i borcu.

Ali kad je dobri kralj umro, probudile su se sile mraka.

Odnosno, da budemo precizniji, sile racionalizacije električne energije.

Kraljevstvo je inače bilo energentima najbogatije u Europi, ali bez obzira na to redukcije struje postale su česte: mali je žuti Iskra televizor stajao na kredencu kao objekt žudnje s odgodom ispunjenja.

Stoga su se djeca tih boljih ljudi (neki tada novi klinci, naravno, ali u svakom slučaju bolji negoli su to današnja djeca) za zabavu snalazila kako su znala i umjela.

Morala su rano u krevet, pa je bilo malo vremena za zabavu pod svjetlom svijeća i igrom sjena na zidovima kuhinje-dnevnog boravka.

Međutim, dosjetila su se djeca!

Igraju se sjene, kako to kažu odrasli, pa zbog čega se onda i djeca ne bi igrala s njima?!

Rečeno, učinjeno!

Pridružila su se djeca igri sjena!

Naime, bilo samoinicijativno, jer bila su to napredna djeca, mali poletarci – skoro pioniri, bilo na savjet mudrih roditelja, koristila su ono što su imala: svojim su malim ručicama pred svijećom stvarala likove životinja što bi se pridružile plesu sjena po zidovima – magarca koji njače, zeca koji klima ušima, miša i svih mogućih i nemogućih sjenovitih životinja.

Kako su radosna bila djeca!

I kako snalažljiva!

Ne kao ova danas.

Znali su neki mudri roditelji, intelektualci kako su ih tada zvali, i zašto su ona takva, jer čitali su oni mudru knjigu Ericha Fromma, čarobnjaka koji bi katkad ljetovao u sretnom kraljevstvu, u kojoj piše: biti je dobro a imati je loše. Stoga, tradiciji metafizike, zdravom razumu i ljudskoj naravi usuprot, djeca su bila utoliko sretnija što su manje imala, jer progresivnim ljudima je dosta biti, a imati im smeta, budući da svoj bitak čovjek sam sebi daje. I kad je čovjek jednostavan, kad sam iz sebe svoju bit proizvodi, taj praxis je sve što mu treba.

Za potrebe materijalne prirode dovoljno je progresivno državno zaduživanje.

I eto sve je to tako nekako bilo kako treba, svi su bili sretni.

Odnosno, skoro svi.

Jer jedan je dječak bio nesretan.

Zašto je bio nesretan, sumnjivac mali?

On se pitao čudne stvari, mali subverzivac; on se pitao beskorisne stvari, element mali, kako su takve, djecu i odrasle, zvali neki priprosti, a tim više dobri ljudi toga doba, što su zarađivali za igračke svojoj djeci prenošenjem onoga što su čuli od drugih „nadležnim organima“.

On se pitao zašto se čovjek ne može spojiti s vlastitom sjenom?

I bio je nesretan što to ne zna.

Nije on tad znao ni zbog čega se to pitao, jer djeca nikad, a odrasli vrlo rijetko, doista znaju zašto ih nešto bez vidljiva razloga tišti.

Uopće, u velikom kraljevstvu nitko nije puno znao i nitko nije htio puno znati.

Zato u njemu nije bilo budala.

I tako je dječak nakon puno, puno godina, puno više nego što bi bilo pametno, odrastao.

Živio je, razmjerno sretno, u malom, no geografski heterogenom, kraljevstvu, opterećen kako se to danas naziva „egzistencijalnim tegobama“, miran u spoznaji kako je riječ o krajnje promašenoj bastardizaciji latinskog izvornika, jer esse iz kojeg se izvodi essentia nije nešto od čega se može imati tegobe, upravo suprotno.

I onda …

… jednog dana, dok je uz kavu promatrao kako se njegovi vršnjaci, nekadašnji novi klinci, a sada kao i on odrasli ljudi, dakle stari klinci, igraju sjenama po digitalnim zidovima društvenih mreža, dobio je odgovor na svoje davno pitanje.

Naime umro je trubadur što je nekad dobrom kralju spjevao pjesme i to ih je jako rastužilo. I tako dok je mali subverzivac dokono skrolao, blago, sasvim tupo iznerviran njihovim virtualnim suzama, koje su ga prije podsjećale na slinu razmazanu uzduž i poprijeko virtualnih zidova, sinulo mu je!

Kao da se u njegovoj glavi mali žuti Iskra televizor upalio bez struje i kao da se na ekranu pojavio ozbiljni, proćelavi čovjek i rekao:

„Čovjek se ne može spojiti s vlastitom sjenom jer bježi od smrti.“

„Kako to?“, zapitao je dječak gotovo naglas.

„Pa jednostavno“, odgovorio je ćelavi čovjek, tu i tamo strijeljajući očima gore lijevo, kao da budno pazi slušali ga netko van fokusa kamere: „ako ljudi odrastu i nastave se igrati sjenama, onda, u skladu s njihovim dobom, oni više ne mogu znati, kao što to mogu djeca, da su sjenovite stvari lažne, nego moraju vjerovati da su stvarne. Bilo bi doista bijedno kad bi priznali sebi da vjeruju u ono čega nema, istodobno držeći da je to čega nema nešto najstvarnije na svijetu. Jednom dakle, kad toga više ne bi bilo, a to znači kad bi se oni probudili i vidjeli da lažu, više ni njih ne bi bilo. Jer oni sami, pametna djeca, nisu su se nikad oprostili s djetinjstvom, samo su se  oprostili s pameću.“

Znao je naš dječak, subverzivac i ubojica naprednih ideja od početka, da raspamećenje ima daleko mračnije implikacije negoli mu ih se uobičajeno pridaje.

Shvatio je dječak što njegovi nedorasli vršnjaci čine kad se igraju sjenama, kad igraju, valja napomenuti, igre za odrasle koji nisu odrasli, a te su igre, u najmanju ruku geopolitički, vrlo ozbiljne.

Naime virtualni zidovi samo su pano za ono što je u njima i ti zidovi nisu kao oni zidovi starog doba njegova djetinjstva u dobrom kraljevstvu mudrog kralja. Ovi zidovi nisu bili takvi da ih možeš opipati, pa stoga po njima mogu plesati sjene u više od dvije dimenzije; to su bile sjene koje ne bacaju dječje ruke, nego misli odraslih, raspamećenih glava – iluzije, kako ih se inače pravilno naziva. A kad u glavi plešu samo iluzije i ništa drugo, onda ih čovjek mora potjerati van, u svijet, da ga preobliče po svome liku. Jer iluzije hoće prestati biti iluzije, to su takve sjene. A ljudi koji žive u iluzijama, hoće svijet u obliku njihovih iluzija, to su takvi ljudi.

Zatrebao je nedorasloj djeci, zauvijek nekim novim klincima, dakle zid izvan njihovih glava, kao onaj njihova djetinjstva, ali bolji, čarobni zid.

Dugo je dječak mislio da zbog toga čarobni zid nema granica i da ljudi uživaju u bezgraničnoj igri iluzija, lišenoj natruha regresivnih ideja.

No varao se mali subverzivac – elementarac. Varao se, varao kako se niti jedan SKOJevac ne bi varao.

Granice su iluzija bile dobro omeđene, obzidane virtualno, a tvrdo.

Zidane danju i rušene obnoć, pa opet jutri zidane kao Skadar na Bojani.

Bile su to granice Socijalističkog Federativnog Kraljevstva njihovog djetinjstva – čak ni Trst još uvijek nije bio njihov.

I bezbednost im je, kao i onda, bila na prvom mjestu.

Zbunjivalo je to malog elementa – subverzivca, jer znao je on da postmoderna ne voli granice i tvrde stvari koje pružaju otpor iluzijama. A odavno je primijetio i kako njegovi vršnjaci, mali SKOJevci sijedih glava, u skladu s tim, ništa ne vole više nego razgrađivati tvrde stvari kao, recimo, povijest, jer ona nema oblik njihovih želja. Stoga je dugo mislio da su oni, kao i ostali ljudi ovog doba, htjeli izbrisati sve što je bilo pa da im onda virtualna svijest slobodno pleše virtualnim svijetom.

Ali prevario se sitni buržuj, nacionalist-separatist, šovinist i natražnjak, klero-fašist iskompleksirani-netalentirani; prevario se on ne samo o njima nego i ostalim ljudima svoga doba.

Svi su oni htjeli granice, ali samo onakve kakve oni odrede.

Jer svi ljudi žele zbilju a ne iluziju, ako ni zbog čega drugog, onda zbog materijalne baze. Jer iluzije ištu progresivno državno zaduživanje u našu korist, odnosno njihovu, jer mi nismo mi, nego su oni mi, budući da oni vladaju dijalektikom, a ne mi, koji smo zapravo oni.

Oni su (odnosno mi) premda stvarna manjina, u pitanjima proračuna malog kraljevstva, odnosno materijalne baze bez koje je dijalektika prdac na buri, oduvijek bili „obespravljena većina“.

Jer raspamećeni kakvi jesu, imali su moć koju daje život u iluzijama – moć proturječja.

Mogli su biti i ne biti istodobno i u istom smislu A i ne-A, već prema tome kako im odgovora.

I tako su, bez ikakvog problema, odlučili da je malo kraljevstvo koje postoji zapravo Savezna Autonomna Oblast Kraljevstvo, strano i maligno tkivo u zdravom tijelu Socijalističkog Federativnog Kraljevstva koje ne postoji.

Jer, SF Kraljevstvo je, kako je jedan od njihovih proroka rekao, „vjerujemo, budućnost“.

Kako je budućnost uvijek drugdje, a sve ide prema njoj, onda kad „vjerujemo“ da  će biti takva kakvu je mi želimo, tada i nemoguće stvari mogu biti. Sve što treba učiniti je dokazati da postoji samo jedna mogućnost i to ona koju mi želimo. A u tu bi svrhu SAO Kraljevstvo koje postoji, trebalo ukinuti odlučnom akcijom saveznih organa i reintegrirati ga u SF Kraljevstvo koje ne postoji.

Kako malo SAO Kraljevstvo i njegovi žitelji kontinuirano postoje prilično dugo, odnosno oni su zbiljski, virtualno kraljevstvo koje ne postoji i nikada neće postojati ne može ga tolerirati u svojim njedrima, osim, naravno, kao materijalnu bazu, čije su nadgradnje neki novi srednjovječni klinci samokritična avangarda, jer znaju dobro svi SKOJevci da se od nečega mora živjeti – roditelji su ih to prvo naučili, a i oni ne propuštaju to poučiti svoju naprednu djecu, neke najnovije klince.

Zbog toga se neki novi klinci igraju sjenama. Njihovo kraljevstvo nije od ovog svijeta. Ali utaman se rugaju farizeji i pismoznanci, jer je moderno doba, kad su živjeli bolji ljudi, prošlo, ali je došlo postmoderno doba kad ono što postoji treba izbrisati; a virtualno kraljevstvo bi tada bilo stvarnije nego išta stvarno, jer ono čega nema ne može se niti izbrisati.

Stoga se i dan danas, kako to pjesnik, da mu parafraziramo parapoeziju, reče, u Ulici Jovana Cvijića igraju neka nova djeca, sasvim nesvjesna koliko su u skladu s geopolitičkim i rasnim teorijama Jovana Cvijića.

Jer, naravno, kraljevstvo sjena nikad neće postati stvarno. Ali njegove konture sasvim odgovaraju težnjama nekih stvarnih, nepravedno malih kraljevstava, kojima je SAO kraljevstvo kao balvan na autoputu bratstva i jedinstva. A nekim je kraljevstvima blokiranje putova balvanima osnovni politički habitus, pa je za očekivati da su vični i micanju istih ako im ne odgovaraju.

Shvatio je dječak subverzivac: tragikomični su to klinci, i novi i najnoviji. Jer oni su mrzili sva kraljevstva osim njihovog kraljevstva revolucionarnog Događaja ili Zgode, lijevo-heideggerijanskog kraljevstva kakvo samo francuski srednjoškolski nastavnici maoisti mogu zamisliti. A opet, kao takvi, dobro su došli barem jednom od ovih stvarnih, partikularno-akcidentalnih kraljevstava, kako ih francuski i njemački mudraci zovu. Tragikomični su jer to znači da nije njihovo kraljevstvo sjena ideal nego upravo to što jest: sjena; a svaka sjena je nečija sjena; a kako su htjeli da sve sjene žive u jednoj sjenovitoj državi, oni, kad se krenu spajati s vlastitom sjenom, spojit će se zapravo sa sjenom kraljevstva vičnog balvanima, jer njihove su iluzije samo sjenoviti odraz njegove stvarne vanjske politike.

I tako se priča bliži svome kraju.

Dobrome kralju više ne pišu nove priloge biografiji, nego nove, nimalo laskave, cijele biografije.

Redukcija nema, kao ni malih Iskra televizora.

Starog kraljevstva više nema, ali se na dnevnoj osnovi otkriva da je kopanje grobova, osobito masovnih, bilo u stara dobra vremena možda najvažniji know how, i sve više kostura izlazi iz zaboravljenih raka.

Pa ipak o svemu tome čega nema, priča se kao da nikad prije i poslije toga nije bilo ničega.

Ali takav je odnos čovjeka i njegove sjene: on od nje bježi a ona k njemu trči. A pri kraju života, kad ga je već skoro zagrlila, on je već zaboravio od čega bježi i trči joj u susret.

I tako neki novi klinci nisu umrli mladi, zaustavljeni u koraku i snu, nego su, baš naprotiv, prolongirali svoju agoniju iznad svih očekivanja i stavili na surov ispit živce čak i najflegmatičnijeg promatrača. Na grobu, dakle, ne mogu očekivati da im netko posadi samo ružmarin. Međutim, sve i kad bi ovaj do slinovitog stanja dovedeni sentimentalni stih htjeli doista doslovno primijeniti na njih, teško da će im se na grobu išta dati posaditi. Jer kad konačno sami sebe dijalektički dokinu, zemlje – ni lake ni teške – za njih više neće biti, jer njihova zemlja nije s ovog svijeta. Ne, doduše, zato što je „vjerujemo, budućnost“, nego stoga što je „znamo, prošlost“.

Branko Malić

Kali Tribune se financira isključivo potporom čitatelja. Ako vam se sviđa ono što nudimo, razmislite o potpori.