Nevidljivo carstvo: analiza Duginovih “Osnova geopolitike”, 1. dio

Započinjemo kritičku analizu osnovnih političkih i strategijskih ideja Aleksandra Dugina, izloženih u djelu koje ga je “proslavilo” kod kuće, ali ga sasvim sigurno neće proslaviti na Zapadu: “Osnovama geopolitike”. U ovom segmentu izlažemo “načelnu dvojnost” principa iz kojeg Dugin izvodi svoju megalomansku eshatologiju koju nam se danas prodaje kao političku znanost usredotočenu na geografske čimbenike, odnosno kao geopolitku. Kako ćemo vidjeti, geopolitika je za Dugina, kao i za dobar broj njegovih prethodnika, nešto sasvim drugo. Dostatno je napomenuti kako njegovo razumijevanje ove “znanosti o kraju svijeta” svojom megalomanijom zasjenjuje i neke od najluđih zapadnjačkih modela globalizacije.

 

Transkript s referencijama:

 

„Bauk kruži svijetom – bauk geopolitike“

Nije, doduše, potpuno ispravno parafrazirati Manifest Komunističke partije ako znamo kako je komunizam bio karakteriziran kao „bauk“ ponajviše poradi uzbune što ju je njegova pojava izazvala u Europi toga doba.

Na žalost, neobična prevlast „geopolitičkog pristupa“, što prožima „disidentske“ komunikacijske kanale na Zapadu, kao da ne izaziva sličnu zabrinutost: odjednom je svatko „geopolitički analitičar“ koji javnosti pruža „geopolitička tumačenja“ međunarodne politike.

I baš nikoga ne brine činjenica kako je riječ o nečemu što se pojavilo praktički niotkuda unutar posljednjih par godina. Nitko, osobito mediji srednje struje i akademska zajednica, ne postavlja pitanje, kako to da su geopolitička tumačenja svega i svačega odjednom toliko popularna.

U Zapadnoj Europi i SAD stvari stoje tako. Međutim u Rusiji bi sigurno rekli kako tu nema ničeg čudnog, jer:

„Razina razvoja informacija, aktivno uvlačenje običnog čovjeka u događaje koji se odigravaju diljem kontinenta, ‘mondijalizacija’ (misli se na globalizaciju, KT) glasila – sve to izbacuje u prvi plan prostorno razmišljanje u geopolitičkim terminima koje pak pridonosi tome da se narodi, države, režimi i vjeroispovijesti ‘sortiraju’ prema jedinstveno ustrojenoj ljestvici  kako bi smisao makar i najelementarnijih TV ili radio vijesti bio barem približno razumljiv. Ako se primijeni najjednostavnija geopolitička shema heartland/rimland/World Island – na bilo koju vijest o međunarodnim zbivanjima, odmah se postavlja jasan model tumačenja koji ne zahtjeva osobita stručna znanja. „Proširenje NATO-a na Istok“ u tom se smislu tumači kao „povećanje opsega rimlanda u korist talasokracije“; „ugovor između Njemačke i Francuske o stvaranju posebnih, čisto europskih, oružanih snaga“ – „korak ka stvaranju kontinentalne telurokratske konstrukcije“(…)“

U svakom slučaju, „jasan model tumačenja koji ne zahtjeva osobita stručna znanja“ krajnje je primamljiva ponuda prosječnom čovjeku koji u prosjeku sebe vidi kao nadprosječno dobro informiranog, premda bi „jasan model tumačenja“ zapravo trebalo preoblikovati u: „model tumačenja što ne zahtjeva funkcionalan kognitivni aparat“.

Svakako, autor gornjeg citata, kako ćemo vidjeti u nastavku, sasvim bi se sigurno složio, jer on je upravo na to i mislio, skrivajući svoju namjeru unutar akademskog žargona.

Riječ je o Aleksandru Duginu, čovjeku koji je skrivanje vlastitih namjera pretvorio u unosnu ideološku operaciju globalnog dosega, a citat dolazi iz knjige što ga je katapultirala s margine prema centru ruskog političkog života u kasnim devedesetima prošlog stoljeća. Riječ je o Osnovama geopolitike – geopolitička budućnost Rusije (koristimo srpsko izdanje, Osnovi geopolitike – geopolitička budućnost Rusije. Zrenjanjin: Ekopres, 2004. Gornji citat je sa str. 35 – 36, pog. 5 “Geopolitika kao sudbina”; dalje u tekstu: OG).

U nastavku ćemo analizirati sadržaj ovog djela kako bi pokazali što bradati patrijarh tako raznolikih sljedbi poput radikalne ljevice, alternativne desnice, kršćanskih tradicionalista, itd. zapravo hoće.

Stojte uvjereni kako OG pružaju sasvim nedvosmislen odgovor na ovo pitanje.

Duginov razvoj pojma geopolitike, ujedno kao eksplanatornog modela i strukture zbilje, predstavlja provalu megalomanije što zasjenjuje čak i najluđe zapadnjačke modele globalizacije.

Dok se većina među ionako rijetkim Duginovim zapadnjačkim kritičarima usredotočuje na njegove okultističke i filozofijske eskapade, OG nam pružaju uvid u daleko važniju stvar: plan stvaranja svjetskog carstva s jasnom eshatološkom potkom, koji je on razvio s blagoslovom i uz pomoć nekih pripadnika ruske vladajuće klase, osobito vojske.[1]

U Duginovim je očima geopolitička sudbina Rusije – njezina manifest destiny – mesijanska je dužnost ruskog naroda biti u središtu globalnog eurazijskog carstva. Zadovoljiti se nečim manjim od toga predstavljalo bi izdaju uloge „bogonosnog“ naroda koju mu je dodijelio njegov zemljopisni položaj u središtu eurazijskog prostora. Ova izdaja, odnosno neuspjeh u stvaranju globalnog carstva, može dovesti isključivo do nestanka Rusa iz povijesti.[2]

Kako to obično biva s ljudima poput Dugina, riječ je o ili-ili izboru što ga njegovom narodu nameću isključivo bezlične sile povijesti – apokaliptični konačni sukob dvije „bujice“: sukob Mora i Tla.

Jedina bitna stvar, ne samo za Rusiju nego za čitav svijet, jest sukob ovog zamišljenog kopnenog carstva sa Sjedinjenim Američkim Državama. Sve što se zbiva u politici, kulturi, religiji, itd. samo je sjena ovog divovskog sukoba – borbe između kopnene sile Behemota i pomorske sile Levijatana.

U nastavku ćemo izložiti smisao ovih pojmova i pružiti uvod u osnovna načela Duginove geopolitičke eshatologije. To predstavlja prvi dio naše analize. U drugom dijelu pozabavit ćemo se ocrtavanjem konkretnog strateškog plana stvaranja eurazijskog carstva sa svim pripadajućim, krajnje zlokobnim, implikacijama.

Pritom, učinit ćemo sve što možemo da prodrmamo, uvrijedimo i/ili uznemirimo čitatelja koji prati tzv. „alternativne medije“. Razlog tome je jednostavan: čitanje OG doima se kao ponovno učenje gramatike i frazeologije zapadnjačkih alternativnih medija premda knjiga – gle čuda – nikad nije bila, niti će ikad biti, prevedena na engleski jezik. Postoji nekoliko razloga tome, no u osnovi dostatno je izdvojiti jedan rezultat. Naime, labavi savez „nezavisnih mislilaca“, od radikalne ljevice do alternativne desnice, danas zvuči, kad god pusti glas, kao neusklađen ansambl što pjeva neo-eurazijsku himnu.

 

“Kratak priručnik gospodara”

 

Uobičajena je predodžba geopolitike kako  je riječ o znanosti što se bavi plinovodima i naftovodima te da se o njoj može naučiti manje-više sve čitanjem on line članaka ispod slike Vladimira Putina, cjevovoda ili ruskog lovačkog aviona. To nije slučajno, jer, kako možemo naslutiti iz gore citiranog odlomka, jedna je od osnovnih svrha ove tehnike prijenos kompleksnih informacija konzumentu putem krajnjeg pojednostavljenja: simplifikacija medijskog sadržaja kako bi zadovoljio potrebe prosječnog konzumenta medija.

Druga, donekle rjeđa, predodžba je ona prema kojoj je geopolitika politička metoda što uzima u obzir geografiju kao uzrok i uvjet političkog djelovanja, te obuhvaća široki spektar društvenih, ekonomskih, političkih i vojnih odluka. U tom smislu, svaki subjekt međunarodne politike, odnosno manje-više autonomna država ili (kon)federacija istih posjeduje sposobnost donošenja geopolitičkih odluka.

Ovo gledište doima se kao običan zdrav razum i brojni su Zapadnjački promatrači zavedeni da ga prihvate kao valjanu definiciju geopolitike. Štoviše, ono je privlačno i stoga što pruža osjećaj bezvremenosti i stabilnosti koje čovjeku prepuštenom kaosu postmoderne politike toliko nedostaju. Najčešće ono predstavlja laku drogu ili „samo za vikend“ šut heroina što vodi prema težem poremećaju, odnosno potpuno nekritičkoj podršci ruskoj vanjskoj politici ili, ukoliko se pravovremeno ne započne s terapijom, kroničnom duginitisu.

Međutim, ni to nije geopolitika. Evo što je ona:

„Geopolitika je pogled na svijet i u tom svojstvu je bolje ne uspoređivati je sa znanostima, nego sa sistemima znanosti. Ona se nalazi na istoj razini na kojoj su marksizam, liberalizam, itd. tj. sistemi tumačenja društva i povijesti koji kao osnovni princip izdvajaju najvažniji kriterij i na njega svode sve ostale bezbrojne aspekte čovjeka i prirode.

Marksizam i liberalizam podjednako za osnovu uzimaju ekonomsku stranu ljudskog opstanka, načelo „ekonomije kao sudbine“. Nije bitno što te dvije ideologije dolaze do suprotnih zaključaka – Marks do neizbježnosti antikapitalističke revolucije, dok sljedbenici Adama Smitha drže za najsavršeniji model društva. (…) No ona je (geopolitika, KT) za razliku od „ekonomskih ideologija“ utemeljena na tezi: „geografski reljef kao sudbina“. Geografija i prostor u geopolitici imaju istu funkciju kao novac i proizvodni odnosi u marksizmu i liberalizmu – na njih se svode svi temeljni vidovi ljudskog opstanka, oni su osnovna metoda tumačenja prošlosti, glavni čimbenici ljudskog bića koji oko sebe organiziraju  sve ostale vidove bitka.“ (OG, pog. 1. „Definicija geopolitike“, str. 23-24.)

Je li dakle geopolitika ideologija – redukcionistički sistem što služi odgovarajuće pojednostavljenoj – i odgovarajuće totalitarnoj – politici, poput marksizma i ultra-liberalizma? Da i ne. Ona je sve to, ali ujedno i nešto daleko više:

„Uvjetovanost čovjeka prostorom – osnovna teza geopolitike – vidljiva je tek pri stanovitoj udaljenosti od pojedinca. I zbog toga geopolitika nije postala – bez obzira na pretpostavke – ideologija kao takva ili, točnije, „masovna ideologija“. Njezini zaključci i metode, predmeti proučavanja i osnovne teze razumljivi su samo onim društvenim instancijama koje se bave sveobuhvatnim problemima – strateškim planiranjem, promišljanjem globalnih socijalnih i povijesnih zakonitosti, itd.  (…) Geopolitika je svjetonazor vlasti, znanost o vlasti i za vlast.

Tek proporcionalno približavanju čovjeka socijalnoj vrhuški geopolitika za njega počinje dobivati na značaju, smislu i korisnosti, dok je prije toga bila samo apstrakcija. Geopolitika je disciplina političkih elita. (…) Bez pretenzija na znanstvenu strogost, geopolitika na svojoj razini sama određuje što je za nju značajno a što ne. Humanističke i prirodo-znanstvene discipline primjenjuju se samo onda kad ne proturječe osnovnim načelima geopolitičke metode. Geopolitika u stanovitom smislu sama odabire one znanosti i znanstvene pravce koji joj se čine korisnima, ne obraćajući pažnju na sve ostale. U suvremenom svijetu ona predstavlja „kratak priručnik gospodara“, udžbenik vlasti koji pruža sažetak onoga što treba imati u vidu kada se donose globalne (sudbonosne) odluke  (…) Geopolitika je znanost kako vladati (kurziv Duginov, KT).“ (OG, str. 24-25)

Dakle, geopolitika je u najširem smislu hiper-ideologija, ili politička metafizika, utemeljena na redukciji čovjeka i bitka uopće na geografske odrednice.

Ona ne nadilazi marksizam i liberalizam zbog toga što je bliža istini – jer ideologija inače nema puno toga zajedničkog s istinom – nego zbog toga što je toliko udaljena od običnog ljudskog bića i toliko bliska društveno-političkoj eliti. Ono što joj je namrlo prefiks hiper- jest upravo činjenica da je primijeniti može samo autonomna – a to iz Duginovog ugla ujedno znači i autokratska – volja vladara, bez potrebe da se u proces političkog odlučivanja uključi „sitna raja“.

U tom smislu geopolitika nije niti znanost o cjevovodima niti metoda političke orijentacije u prostoru.

Ona je metafizika globalnog Carstva.

Kako Dugin obilato ističe u nastavku, jedina istinska geopolitika je carska – a to bez iznimke znači i globalna – geopolitika. Ne postoji zapravo nacionalna ili federalna geopolitika, jer u samoj je njezinoj naravi to da ona nije niti znanosti niti tehnika nego svjetonazor onih koji posjeduju – ili teže da posjeduju – apsolutnu moć koju im ponajprije pružaju geografski čimbenici. Štoviše, riječ je o moći globalnog dosega, jer ona uzima u obzir samo „sudbonosne“ odluke, odnosno: odluke koje utiču ne samo na dijelove nego na cjelinu prostora planeta Zemlje.

No prije nego što osvijetlimo implikacije ove ideje i izložimo glavno, intrinzično dvosmisleno, načelo geopolitičke zbilje, obratimo pozornost na jedno prividno proturječje.

 

Alternativni mediji: namagarčeni geopolitikom

Dugin tvrdi kako geopolitika pruža koristan objasnidbeni model za razumijevanje medijima posredovane zbilje, svodeći je na simplificirane, sveobuhvatne, opise. To očigledno znači kako geopolitika u stanovitom smislu mora biti dostupna masama.

Kako to pomiriti s njegovom tvrdnjom da su geopolitički uvidi i praksa rezervirani za elite? 

Doista, Osnove Geopolitike su od Dugina napravile književnu zvijezdu u Rusiji kasnih devedesetih godina prošlog stoljeća:

„Utjecaj Osnova bio je dubok ako ćemo ga mjeriti brojem prodanih primjeraka knjige; no pokazuje se još dubljim ako ga se mjeri pravom mjerom pisca – učestalošću plagijata. Duginove su ideje postale ‘virus’, kako je to on sam rekao. Pretiskane su u gomili sličnih priručnika i udžbenika, sviju posvećenih teorijama Mackindera, Haushofera i ostalih. Knjižare su počele dobivati odjel „Geopolitika“ (…) Geopolitika je, Duginovim riječima, postala ‘poput softvera otvorenog koda’. On je napisao program i svi ostali su ga kopirali.“ (Charles Clover Black Wind, White Snow. Yale: Yale University Press, 2016., pg. 356)

Imajući u vidu kako metafora ‘virusa’ potječe iz autorovih razgovora s Duginom samim, čovjek se mora zapitati: kako to da je knjiga namijenjena elitama postala toliko čitana među rajom, da je bila rasprodana u četiri izdanja te je proizvela bujicu plagijata?

To nam ponajprije nešto govori o čitalačkim navikama „bogonosnog“ naroda, ali također potvrđuje i Duginovu tvrdnju: nuditi medijskoj publici pojednostavljena objašnjenja sasvim je u skladu s bezuvjetno elitističkom naravi geopolitike.

Dok su marksističke i ultra-liberalne vlade nudile svojim podanicima infantilna ekonomska objašnjenja, Carstvo zasnovano na geopolitici kao građanskoj religiji nudi im objašnjenja za imbecile, jer to je sasvim normalno kad se djeluje s visina koje su imbecilima i teorijski potpuno nedostupne.

Geopolitička su objašnjenja najpojednostavljenija, najneznanstvenija ideološka optika ikad izmišljena, a kako su potpuno utemeljena na odlukama onih koji su na vlasti – i nipošto s obzirom na one aspekte zbilje koje su oni odlučili zanemariti – mrvice bačene kmetovima zahtijevaju minimum mišljenja i maksimum nekritičkog prihvaćanja.

Slijedeći ovu logiku možemo pretpostaviti kako bi masovni medijski punktovi u kojima preteže geopolitički fokus predstavljali ponajviše ideologizirana i zaglupljujuća proročišta javnog mnijenja koja je do danas uspjela poroditi postmoderna real politika. Oni bi jednostavno prenosili odjek glasa „gospodara“ sveden na jednostavne tvrdnje, pretpostavljamo popraćene prikladnim ilustracijama cjevovoda, Putina ili ruskog mlažnjaka bez potrebe za ikakvim dubljim objašnjenjima materije.

U skladu s tim, možemo pretpostaviti kako bi takvi mediji pružili njihovim konzumentima snažan osjećaj sudjelovanja na „elitnom mišljenju“, naime osjećaj da odgonetavaju umove velikih igrača – u slučaju Rusa: šahista, premda čovjek lako zamisli i šije šete ili belu – te da raspravljaju njihove odluke kao da bi ih i sami donijeli da su na poziciji moći.

Zvuči poznato?

Ako nije, nema potrebe da idete učiti ruski i da se domognete ruskih novina iz devedesetih prošlog stoljeća. Samo opašite svoje virtualne slabine i krenite češljati gomilu alternativnih medijskih punktova diljem interneta, osobito onih koji se oslanjaju na Šambalu alternativnih medija, RT – čitajte malo komentare ispod tekstova, pokušajte malo raspravljati i svakako obratite pozornost na ilustracije i frazeologiju. Uskoro ćete dobiti čudan osjećaj da je geopolitika konačni odgovor na svako pitanje.

„Ukrajina pretendira na pridruženje EU“ – „NATO prodire na Istok“ i ništa više; „Trump je postao Predsjednik SAD – SAD se odriče težnje za globalnom dominacijom“ i ništa više; „Srbi su srušili Miloševića – CIA je izvela promjenu režima“ i ništa više; „Tuča u makedonskom parlamentu – Soroševa obojena revolucija naišla na otpor naroda“ i ništa više.

Tvrdnje koje sadrže nešto istine su prva i treća, pa ipak trebalo bi oprezno izlučiti to „nešto istine“ i stvar postaviti u kontekst ostalih uzroka političkog previranja u navedenim državama. No to nikome ne pada na pamet, jer gornja objašnjenja zadovoljavaju prosječnog konzumenta alternativnih medija. Doista, ako bi im se nešto dodalo to bi dovelo do neželjenog povećanja kompleksnosti a, kao što smo već vidjeli, upravo je redukcija kompleksnosti pravi razlog zašto se seljacima dobacuju geopolitička tumačenja.

Dok mediji srednje struje na Zapadu ne rabe geopolitičke argumente i pacificiraju populaciju drugim sredstvima – ponajviše mantrajući moralističke slogane o demokraciji i ljudskim pravima ili, kad se stvarno uozbilje, održivom razvoju i „klimatskim promjenama“ – ruski su konzumenti masovnih medija izgleda izloženi „redukciji na geopolitiku“ već nekih dvadeset godina.

Danas se međutim ovaj model prehrane informacijskim GMO a la Russe proširio i na Zapad, putem alternativnih medija. Jedan od razloga tomu jest to što geopolitička objašnjenja, pored simplificiranosti, daju konzumentima upadljiv osjećaj da su pripadnici „elite“ te da se „drugačiji“ od „ovaca“ koje ne razumiju što se to oko njih događa.

Čini mi se kako to samo dokazuje da je zapadnjačka javnost, a osobito intelektualni disidenti širom političkog spektra, sklona razmišljanju u okvirima punopravnih građana Carstva, premda toga nitko nije izričito svjestan i premda je borbeni poklič obično „anti-imperijalistički“. Sama činjenica da je dobar dio ljudi koji stvaraju alt medije prihvatio ruske medije srednje struje kao apsolutno pouzdan izvor podataka, odričući ikakvu mogućnost da bi i tu mogla postojati makar i neznatna količina manipulacije, stoji kao svjedočanstvo u prilog tomu.

Jer volja za znanjem može sasvim lako biti i volja za moć. A volja da se sve razumije je definitivno volja za tim da se sve kontrolira, pa makar i samo u vlastitoj svijesti. Činjenica da je ruska istina postala istina zapadnjačkih alternativnih medija – što ih je de facto pretvorilo u ruske medije – ukazuje na to kako suvremeni zapadnjak, kad se odstrani busanje u prsa slobodom i samoodređenjem, još uvijek može progutati istinu samo ukoliko mu je servira netko tko glumi cara. Nije tu dakle riječ o načelnom suprotstavljanju globalnoj moći, nego izboru pojedinca da podržava, kao minijaturni atom u gomili, onu globalnu moć čiji reproduktivni organ najbolje odgovara obliku njegovih usana.

Na pušačima je da puše, takav je život. No moramo primijetiti kako je uvredljivo za dobar ukus slušati ih kako punih usta mrmljaju o „kritičkom mišljenju“, kad bi daleko suvislije bilo da tu i tamo nešto ispljunu i isperu usnu šupljinu.

Tema geopolitičkog virusa što je zarazio alternativne medije i imperijalističke tendencije sitne raje posebna su priča, premda smo joj već posvetili nešto prostora na drugom mjestu.

Vrijeme je stoga da pređemo na analizu virusa samog.

Dakle što su točno te osnove geopolitike koje su Dugina pretvorile u toliko uspješnog ideologa? Prije negoli pružimo analitički odgovor na ovo pitanje, primijetimo samo usput jednu neobičnu činjenicu: riječ je o istim onim načelima koja su od Brzezinskog i Huntingtona načinila uspješne ideologe. Zadržite to na umu tijekom analize, jer upravo odbijanje Duginovih kritičara na Zapadu da prihvate ovu činjenicu čini njihove napore manje-više uzaludnim i, u krajnjoj liniji, licemjernima.

 

Rat se nikad ne mijenja – dvojno načelo geopolitike

 

Što je osnovna stvar koju nadobudni vladar svijeta treba znati kako bi se kvalificirao za svoj posao? Riječ je o nečemu sasvim jednostavnome:

„Tvrdnja o temeljnoj dvojnosti što se zrcali u geografskom ustroju planeta i u povijesnoj tipologiji civilizacija glavni je zakon geopolitike. Ta se dvojnost izražava u suprotstavljenosti između telurokracije (kopnene moći) i talasokracije (pomorske moći). Karakter takve suprotstavljenosti svodi se na sučeljenost trgovačke civilizacije (Kartaga, Atena) i vojno-autoritarne civilizacije (Rim, Sparta) ili, drugim riječima, na dvojnost između ‘demokracije’ i ‘ideokracije’.

U osnovi, ovo dvojstvo ima značajku neprijateljstva alternativnosti njezina dva sastavna pola (…) Za povijest ljudskog društva u cjelini se, tako kaže da se sastoji od dvije stihije – ‘vodene’ (‘tekuće’, ‘nepostojane’) i ‘kopnene’ (‘čvrste’, ‘postojane’).“ (OG. pog. 2 „Telurokracija i talasokracija“, str. 26)

Dakle, sasvim nalik marksističkoj teoriji odnosa između baze i nadgradnje, cjelina Bitka se svodi na materijalni, u osnovi: okolišni, uzrok izvorno dualne, odnosno protuslovne naravi. Oblici civilizacija i sve što Dugin podrazumijeva pod tim – religija, filozofija, umjetnost, ekonomija, itd. nisu ništa drugo do izrazi ovog iskonskog geografskog neprijateljstva elemenata. Oni su samo sukob dvaju bujica.

Kroz cijelu knjigu ova fascinacija i gotovo erotska čežnja za totalnim ratom „prosijava“ kroz pukotine u akademskom žargonu:

„Geopolitičko viđenje povijesti predstavlja model razvoja planetarne dvojnosti do krajnjih granica. Kopno i More proširuju svoju iskonsku sukobljenost na cijeli planet. Povijest ljudskog roda nije ništa drugo do izraz te borbe i put k njezinoj apsolutizaciji.“ (OG, 29)

Povijest geopolitike zrcali razvoj izvorne geografske suprotstavljenosti do točke konačnog globalnog sukoba. U tom smislu geopolitika je u osnovi evolucijsko i apokaliptičko – donekle hegelijansko – poimanje postupnog osviještenja svijeta. Međutim, dok u Hegelovoj dijalektici povijesti ovu bit Seculum-a čini apsolutna ideja, izražena kroz razvoj povijesti umjetničkih, religijskih, političkih i znanstvenih postignuća ljudskog roda, dijalektika geopolitike predstavlja kretanje ka svjesnom svođenju svega toga na parametre globalnog sukoba geografskih determinanti Kopna i Mora.

Metoda je geopolitike dakle, u sasvim hegelijanskom smislu, njezina vlastita povijest; ne može je se promatrati van razvoja zbilje koju ona zrcali u svojim epistemološkim načelima. To znači da premda možemo promatrati Rim i Kartagu kao izraze dvojnosti geopolitičkog načela, to se mora činiti s rezervom, jer njihov sukob još uvijek nije bio globalne naravi.

Veliki rat kontinenata, što je inače naslov Duginovog članka kojim je privukao pažnju elemenata ruske vojske[3], može biti isključivo totalni rat – aktualizacija primordijalnog sjemena katastrofe koje klija unatoč neželjenim trenucima mira, a sad se ima rascvjetati u svom punom destruktivnom potencijalu i pokrenuti kraj svijeta što će inaugurirati novi eurazijski eon.

Nacrt geopolitičkog načela u njegovu nukleusu dosegnut je već u antici, nakon Punskih ratova i „postigao je puni smisao u doba kad je Engleska postala velika pomorska sila – od XVII to XIX stoljeća.“ (OG, 27) Razdoblje velikih geografskih otkrića poslužilo je kao uvod u globalizaciju sukoba – riječ je o trenutku u kojem je talasokracija postigla konačno odvajanje od telurokracije kao „samodovoljna planetarna formacija odvojena od Eurazije i njezinih obala, potpuno usredotočena u anglosaksonski svijet i njegove kolonije. ‘Nova Kartaga’ anglo-saksonskog kapitalizma i industrijalizma oblikovala se u nešto jedinstveno i cjelovito te je od tada geopolitičko dvojstvo zadobilo jasno razlučive ideološke i političke oblike.“ (ibid.)

Punina dvojstva, prema Duginu, postignuta je u Hladnom ratu kad su kulturno-politički oblici marksizma i liberalnog kapitalizma savršeno legli u gabarite tzv. Mackinderove karte, naime kad su dva geopolitička pola zauzela svoja „prirodna“ mjesta – jedan uvaljen u granice „heartland“ a drugi na vanjskom „polumjesecu“ Svjetskog otoka.

Halford Mackinder je jedna od glavnih muza Duginovog svjetonazora i još ćemo se vratiti na njega. Za sad, definirajmo provizorno njegove pojmove koje Dugin ovdje koristi.

Heartland je kopnena masa što sačinjava središnji dio eurazijskog kopna, dok je vanjski polumjesec najudaljenija kontinentalna formacija odvojena od Heartlanda morem; unutarnji je polumjesec – ili Rimland – kopnena masa koja sačinjava obalni pojas Eurazije. Na osnovi toga, Dugin, slijedeći Mackindera, ovako vidi geopolitičku kartu svijeta:

„1 Unutarnji kontinentalni prostori postaju ‘nepokretna platforma’, Heatland (srce svijeta), ‘geografska osovina povijesti’ zadržavajući stabilni telurokratski civilizacijski značaj.

2 ‘Unutarnji kontinentalni polumjesec’, ‘priobalna zona’, Rimland je prostor intenzivnog kulturnog razvoja. Tu su vidljive talasokratske značajke, ali su uravnotežene brojnim telurokratskim impulsima.

3 ‘Vanjski ili otočki polumjesec’ predstavlja ‘neistražene’ zemlje koje se može doseći samo pomorskim putovima. Po prvi puta on postaje vidljiv na slučaju Kartage i trgovačke feničanske civilizacije koja je na ‘unutarnji polumjesec’ Europe djelovala izvana.“ (ibid.)

Očigledno ova karta nije bila potpuna – a ni moguća – prije otkrića Amerike koje je, iz Mackinderove i Duginove vizure, konačno stvorilo osnovu da je se učini globalnom. Kako „duhovni“ oblici telurokracije i talasokracije nisu ništa drugo do odraz geografske dvojnosti, istinska geopolitika nije moguća dok njihova simetrična sučeljenost ne popuni cijelu kartu. U tom smislu, Hladni je rat uvod u konačni sukob i ispunjenje geopolitičke sudbine koja će nastupiti nakon njega, odnosno: danas.

 

Kraj povijesti

 

Dok je Duginovo shvaćanje geopolitike potpuno determinističko i redukcionističko – naime, More i Kopno se šire do trenutka kad više nema drugog izlaza osim njihovog konačnog sukoba – njezine eshatološke implikacije su sve samo ne to:

„Dok je karakter fundamentalnog geopolitičkog procesa povijesti najveća moguća prostorna ekspanzija talasokracije i telurokracije, za ovu je disciplinu njegov konačni ishod pod znakom pitanja. U ovom smislu determinizma nema.“ (OG, pog. 3 „Geopolitička teleologija“, str. 30)

Pa što je Sale? Jel’ ti to malo zajebavaš nas čitatelje, bogonosni narod i njegove vojne tvrdolinijaše?

Naravno da ne. Razlog zbog kojeg Dugin izvodi ovaj retorički manevar je potreba da plauzibilno predloži željeni ishod i potakne čitatelje da na proizvođenju tog ishoda malo porade. Kad bi ispunjenje globalne geopolitičke sudbine bilo potpuno determinirano, ne bi bilo potrebe ispisati ostatak ove pozamašne knjige i ponuditi nacrt stvaranja multipolarnog svijeta, poznatog još i kao Globalno Eurazijsko Carstvo.

Ne, ishod nije predodređen. On je sudbinom propisan i Rusi su tu da ga ozbilje u ime cijelog čovječanstva:

“Ruski se narod bez sumnje ubraja u mesijanske narode. I, poput svakog mesijanskog naroda, on posjeduje univerzalni, općeljudski značaj koji ne konkurira naprosto drugim nacionalnim idejama, nego tipovima drugih oblika civilizacijskog univerzalizma. (…) Ruski univerzalizam, temelj ruske civilizacije, radikalno se razlikuje od Zapada u svim osnovnim čimbenicima. To su u stanovitom smislu dva konkurentska modela koji se međusobno isključuju (…) Prema tome, strateški interesi ruskog naroda moraju biti antizapadno usmjereni (…), dok je u perspektivi moguća i civilizacijska ekspanzija. (…) Rusija (=ruski narod) u svojoj biti polazi od još globalnije, „soteriološke“ perspektive, koja je od krajnje opće-planetarnog značaja. Ovdje nije riječ o bezgraničnom širenju „životnog prostora“ Rusa, nego o određivanju posebnog „ruskog“ tipa pogleda na svijet, eshatološki naglašenog, koji pretendira na to da predstavlja posljednju (kurziv, Dugin) riječ zemaljske povijesti. To je najviši zadatak nacije kao „bogonosnog naroda“. (OG, pog. 2.3. „Ruski narod – središte koncepcije geopolitike“, str. 167 – 169.)

Ah … ne možete potaći megalomaniju determinizmom – samo je preoblikujete u sudbinu uvjetovanu geografijom, kako bi ostavili prostora za volju gospodara. I tek onda možete započeti s finlandizacijom ostatka svijeta, pa makar samo u vlastitoj glavi.

Međutim, trčimo pred rudo. Pogledajmo prvo na koji način Dugin izlaže moguće ishode naše vlastite epohe i načine na koji će geopolitičke volje dva globalna carstva o njima morati odlučivati:

„Prva mogućnost. Pobjeda talasokracije potpuno ukida civilizaciju telurokracije. Na planetu se uspostavlja istovjetan liberalno-demokratski poredak. Talasokracija apsolutizira svoj arhetip i postaje jedini sistem organizacije ljudskog života. Ta varijanta ima dvije prednosti: (…) logički je dosljedna, budući da se u njoj zrcali konzekventni kraj pravocrtnog (…)  tijeka geopolitičke povijesti – od potpune prevlasti Kopna (tradicionalni svijet) do apsolutne vladavine Mora (moderni svijet); kao drugo, upravo to se zbiljski dešava.“ (OG, 30)

Dugin polazi od pretpostavke da je Kopno izvorni nukleus civilizacije dok More predstavlja devijaciju, odnosno odvijanje povijesti od „tradicionalnog“ prema „modernom“ društvu.  Ova ideja ima osnovu u Duginovom okultizmu, koji proizlazi iz proučavanja autora poput Hermana Wirtha, Juliusa Evole, Alvyedrea i veoma lako dokazivog pervertiranja nekih ideja koje je iznio Rene Guenon u svojoj Vladavini kvantiteta i znacima vremena. Kako će to biti predmet posebne analize, dostatno je na ovom mjestu istaknuti kako je riječ o Duginovim radovima prije OG. Osnovne ideje geopolitičkog „udžbenika“ zapravo su razvijene iz pokušaja stvaranje geopolitičke teorije zavjere.

Važno je istaći kako Dugin suprotstavlja tradiciju i modernu kao dvije geografske – prostorne – opreke, što bi u očima nekoga poput Guenona vjerojatno izgledalo kao čisti sotonizam, jer je riječ o izokretanju načela: najviše se izvodi iz apsolutno najnižeg – „duhovnost“ Duginove „tradicionalne“ civilizacije Eurazije nalazi se isključivo u međuodnosu tla i šume, planina, rijeka te na koncu i glavnog bauka: Mora. Naravno to mu služi kako bi uspostavio podjelu svijeta na od Rusije predvođeno ideokratsko, konzervativno i stabilno Carstvo Kopna i od Amerike vođeno demokratsko, nestabilno i moderno Carstvo Mora.

„Druga mogućnost. Pobjeda talasokracije završava ciklus sukoba dvaju civilizacija, ali ne proširuje svoj model na cijeli svijet, nego jednostavno završava geopolitičku povijest, ukidajući njezinu problematiku. (…) To je također „kraj povijesti“, samo što se daljnji razvoj događaja ne može podvrći toliko strogoj analizi kao u prvom slučaju. U oba slučaja, poraz se telurokracije razumijeva kao nepovratnu i konačnu stvar. (…)“ (ibid.)

Skrenimo pozornost na to kako obje mogućnosti zapravo zrcale ono što se doista dogodilo i nisu međusobno isključive nego slijede jedna iz druge, ako stvari promatramo Duginovom optikom. Kako poraz Sovjetskog saveza za njega predstavlja ujedno i poraz telurokracije, oba modela zapravo prikazuju post-sovjetski razvoj „Novog američkog stoljeća“. Dok prvi ugrubo odgovara radikalno mesijanskom gledištu neo-konzervativaca, drugi nije ništa više do Fukuyamina vizija „kraja povijesti“ koja navodno skončava u maglovito ocrtanom projektu liberalne demokracije i dinamičkom napretku slobodne trgovine diljem planeta.

„Treća mogućost. Poraz telurokracije je privremena pojava. Eurazija će se u novom obliku vratiti svojoj kontinentalnoj misiji. (…) U tom slučaju svijet će se opet vratiti dvopolarnom modelu, ali ovog puta drugačije kvalitete i na drugoj razini.

Četvrta mogućnost. (koja predstavlja dalji razvoj prethodne) U tom novom sučeljavanju pobijedit će telurokracija. Ona teži tome da prenese svoj vlastiti civilizacijski model na čitav planet i ‘zatvori ciklus povijesti’ na svoj način. Cijeli svijet će se tipološki pretvoriti u kopno i svuda će zavladati ‘ideokracija’. Ideje o „Svjetskoj revoluciji“ i planetarnoj prevlasti Trećeg Reicha bile su nagovještaj takvog ishoda“ (ibid.)

I koji Sale od ova četiri modela bira …

Pogodili ste: četvrti. Onaj dakle koji su anticipirali i priželjkivali Boljševici i Hitler, QED.

Samo trebat će se poraditi na tome, jer:

„Kako u naše vrijeme uloga subjektivnog i racionalnog čimbenika u razvoju povijesnih procesa ima značaj kao nikada prije, ove četiri mogućnosti ne treba razumijevati samo kao apstraktnu konstataciju vjerojatnog razvoja geopolitičkog procesa, nego i kao aktivne geopolitičke stavove koji mogu postati smjernice za akcije globalnog dosega.“ (ibid.)

U prijevodu: na posao drugovi, valja nam izgraditi globalnu ideokraciju!

Ova ideokratska kopnena sila što bi imala ispuniti san nacional-socijalista drugim sredstvima – odnosno dopuštajući im da napokon prigrle boljševizam, jest Eurazijsko carstvo (unija) i ruski (multipolarni) svijet koji bi trebao uništiti zapadnjački liberalno-demokratski globalizam.

 

Carstvo kraja 

To bi bio nacrt osnovnih pretpostavki Duginove geopolitike. Međutim, kako smo već ustanovili, riječ je iznad svega o eshatološkoj praksi, maskiranoj u znanost. U to smislu nju se može doista dokučiti samo na način da je se prakticira, odnosno: ozbiljenjem globalne kontinentalne sudbine koju njezini uvidi zrcale i anticipiraju.

Stoga, istinsko se razumijevanje dubljeg smisla Duginovih ideja – a nije riječ toliko o dubini smisla koliko o dubini megalomanije – može postići samo analizirajući dvije stvari: povijest razvoja teorije geopolitike uopće i, što je daleko važnije, budući razvoj prakticiranja iste u konačnom globalnom sukobu koji Dugin očekuje uskoro, odnosno u našem dobu.

Težište analize u drugom dijelu bit će upravo na tome. Unaprijed, dostatno je istaći kako svatko tko nije Rus ili je pak Rus obdaren zdravim razumom nakon što se suoči s ovim idejama ne može nastaviti dalje bez intenzivnog osjećaja opasnosti.

Ne da Dugin ili sama Rusija posjeduju – ili će ikad posjedovati – stvarnu moć da ostvare to što on predlaže; ne da su Rusi stvarno „bogonosni“, mesijanski narod; ne da se povijest može svesti na totalni rat dvaju bujica.

Ne. Dugin je opasan jer je toliko lud da izgleda normalno.

OG je knjiga koja odaje utisak jedne volje potpuno usredotočene na ispunjenje svoje svrhe bez ikakvih skrupula i bez ikakva razmišljanja o posljedicama ili svojim vlastitim proturječnostima. Činjenica da ona izvorno potiče s margine, čini stvar, u svijetlu duha vremena, samo još gorom.

U slijedećoj epizodi analizirat ćemo pozadinu Duginova projekta odnosno teorijsku pozadinu OG te ocrtati njegov plan osvajanja svijeta – jer, kako je već očigledno iz načela koja smo izložili gore, nema zapravo prikladnijeg opisa njegove politike do upravo tih riječi.

Sve je to „ili-ili“. Jer, na koncu,

„Za razliku od Rima (prvog Rima), Moskva, Rusija u svom carskom impulsu posjeduje dubinski teleološki, eshatološki smisao. Hegel je razvio zanimljivo shvaćanje prema kojem se apsolutna ideja u eshatološkog situaciji mora objaviti u konačnom, „svjesno shvaćenom“ vidu  u obliku pruske države. Međutim, u planetarnim su razmjerima Prusija pa čak i Njemačka, ako ih uzmemo svaku za sebe, geopolitički nedovoljne za imati ozbiljan odnos prema ovom shvaćanju. Stoga Rusija, Treći Rim, vjerski, kulturno, prostorno i strateški savršeno odgovara takvom teleološkom pogledu na bit povijesti i očigledno teži upravo ispunjenju te misije. Hegelova apsolutna ideja je u slučaju Rusije duhovni temelj izgradnje carstva i teži osvajanju kontinenta Eurazije. Besmisleno je toliko ozbiljne hegelovske kriterije primijeniti na nacionalnu državu koja očigledno pored sebe pretpostavlja druge nacionalne države sa svojim vlastitim ciljevima, mitovima i interesima. Prilično je apsurdno takvoj relativnoj strukturi pridavati apsolutni značaj (…) nisu se drevna carstva slučajno nazivala „Sveto carstvo“: kvalifikacija svetosti pridavala im se, jer su ona ispunjavala osobite duhovne misije, što unaprijed određuje prauzor ‘Carstva kraja’, kontinentalnog carstva apsolutne ideje.“  (OG, pog. 3 ‘Rusija je nezamisliva bez Carstva’, str. 174 – 175.)

Prisjetimo se na ovom mjestu „planetarne prevlasti Trećeg Reicha“ kao slutnje budućeg Eurazijskog carstva. Sada imamo i objašnjenje što to znači: nacizam je bio propali pokušaj stvaranja globalnog ideokratskog carstva, jer se temeljio na afirmaciji i nadmoći jedne nacije. Nasuprot tomu, Treći Rim je civilizacija koja može uspješno ispuniti ovu zadaću i ustoličiti Carstvo kraja, izraz što ga je Dugin preuzeo od svog svojevrsnog mentora Jeana Parvulescoa. Na ovom mjestu nećemo ulaziti u okultističke marifetluke koji su izrodili ovu ideju, nego ćemo samo istaći nešto s čime ćemo se više baviti u drugom dijelu ove analize.

Naime, Duginovo shvaćanje povijesti geopolitike jasno pokazuje kako prave teorijske osnove neo-eurazijanizma ne treba tražiti primarno niti u klasičnom ruskom eurazijanizmu Trubeckog i drugih, niti u eurazijanstvu Lava Gumiljeva. Nasuprot tomu, ono potječe iz zapadnjačke, post-nacističke, tradicije posredovane od strane europske nove desnice, ponajprije ideja nacional-boljševizma.

Riječ je o ideji što predstavlja pokušaj da se zamisli drugačiji ishod Drugog svjetskog rata pod pretpostavkom da je Hitler poštovao Pakt Ribbentrop-Molotov. Takav bi ishod značio pobjedu Sila osovine i stvaranje Europe „od Dublina do Vladivostoka“, utemeljene na globalnoj osovini Berlin-Moskva-Tokio.

Upravo ta geopolitička horizontala je ono što Dugin zagovara u programatskom dijelu Osnova geopolitike na koji ćemo se usredotočiti u drugome dijelu naše analize.

I, da ipak zaključimo u okultističkom tonu, poslušajmo kako bi to famozno Carstvo kraja imalo izgledati:

„Tijekom jednog od naših razgovora, dok sam objašnjavao značenje pojma ‘naši’ u ruskoj političkoj terminologiji, Parvulesco je sav sinuo i pokazao mi odlomak iz jednog od njegovih ranih romana (iz sredine Sedamdesetih), gdje on providonosno rabi isti pojam u začuđujuće sličnom smislu. ‘Naši’ su za njega članovi „zavjere Bitka“, tajne mreže agenata utjecaja, ujedinjenih u zajedničkom okultnom cilju s onu stranu političkih neslaganja, a koji se opiru uspostavi kozmopolitske i profane civilizacije diljem svijeta. Štoviše, talijanski su mi prijatelji poslali kopiju Parvulescoovog članka iz kasnih Šezdesetih u kojemu se govori o ‘eurazijanizmu’, geopolitičkom projektu Kontinentalnog bloka, nužnosti rusko-njemačkog saveza (oživljavanju pakta Molotov-Ribbentrop), te čak i o nužnosti zbližavanja crvenih i smeđih u ujedinjenom, revolucionarnom, anti-mondijalističkom frontu! (…) Pored odbojnog pežorativa ‘crveno-smeđi’, što je dugo označavao najzanimljivije političke snage u Rusiji, postoji i kraljevska nijansa ove boje – kao konačna eshatološka krunidba alkemijskim zlatom velike kontinentalne eurazijske revolucije, koju ‘naši’ tajni i vidljivi ‘agenti Bitka’ danas pripremaju i provode. Još je jedna značajka sakralne tradicije prikazana ovom bojom. Govorimo o hinduističkom bogu Šivi, u liturgiji nazvanom ‘crveno-smeđi’ i ‘zastrašujući’. Osoba ovog boga je blizu elementu naših crveno-smeđih.

Pa ipak, ovaj je element zastrašujući i uništavajući u svojoj vanjskoj manifestaciji. Ali upravo strašni, crveno-smeđi Šiva služi kao zaštitnik tajne Vječnosti, da bi se u potpunosti otvorila u trenutku Kraja vremena, negirajući svojim ‘zastrašujućim’ pojavom početak ‘doba vodenjaka’. Crveno-smeđi Šiva – čuvar je tradicije sakralne ljubavi, tantre. One tantre kojoj je Jean Parvulesco posvetio jednu od svojih prvih knjiga, „Milostiva kruna tantre’.

Agenti unutarnjeg kontinenta su budni. Već se na noćnom nebu naše bolesne civilizacije ukazuje čarobna Zvijezda, navješćujući skoru preobrazbu Unutarnjega u Vanjsko. To je Zvijezda Nevidljivog carstva, Zvijezda Jeana Parvulescoa.“ (source)

Primijetimo samo da nas Šiva dovodi u blizinu post-nacističke tradicije, od Savitri Devi naovamo, prema kojoj je Hitler bio utjelovljenje Višnua. Taj propali avatar čeka trenutak svog ponovnog došašća u punini vremena, kao „čovjek sudbine“, „čovjek protiv vremena“. Međutim, brojni Duginovi sljedbenici danas, osobito oni u kojih „smeđi“ moment prevladava, uzimaju za simbol koji štuju upravo Šivu.

Prepustit ćemo čitatelju da razmisli o implikacijama.

I kako sam do sad bio i previše ljubazan, moram završiti ovaj prvi dio analize s porukom zapadnjačkim duginoidima od Alternativne desnice do ameroslavaca i crveno-smeđih grupa za podršku Siriji, te svim ostalim djevojčicama i dječacima „protiv vremena“:

Popušili ste. Sad učinite: “gulp!”

____________________________________________________________________________________________________________

[1] Ne možemo biti sigurni koliko je suradnika Dugin imao pored Ravnatelja Moskovske Akademije Generalštaba Klokotova, koji je naveden kao ‘znanstveni konzultant’.

[2] „Ako (…) potisnemo ovaj vektor (tj. izgradnju carstva, KT), probit ćemo srce ruskog naroda, oduzet ćemo mu nacionalni identitet, pretvoriti ga u rudiment povijesti i sprečit ćemo globalni teleološki, eshatološki proces.“ (OG, 175)

[3] Izvorni Duginov rad bio je članak „Veliki rat kontinenata“ iz 1991. Vidi Clover, 289 i dalje. ____________________________________________________________________________________________________________

Branko Malić