Obamamanija i Trumpofrenija: politika kao mentalno oboljenje
Transkript:
„Svijet je poludio.“ To su vjerojatno bile prve riječi što je Adam uputio Evi kad je praroditeljski par prošetao istočno od raja i, po svemu sudeći, nastavit će se ponavljati do kraja svijeta. Jedini problem jest: kad netko kaže da je „svijet poludio“ onda obično doda kako je blizu i „kraj“ istog.
Ove dvije tvrdnje sabiru svu neodgovornost volje i pomračenje uma koje u istinski kriznim vremenima mogu potaći ili čak probuditi vulkansku erupciju ludila.
Tko god promatra mentalitet Amerikanaca primijetit će kako je milenarizam, što se u svojoj osnovi svodi na iščekivanje kraja svijeta eda bi se teške intelektualne i moralne izbore utopilo u jednostavnoj „sve ili ništa“ odluci, supstancija civilne religije ovog naroda, bez obzira na nominalnu vjeroispovijest pojedinca.
Prvi put sam opazio koliko je duboko usađena ova perverzija kršćanske Nade u osvit inauguracije Barracka Obame, 2008.
Osoba prema kojoj sam uzgajao poštovanje, ne samo zbog njezine principijelnosti i inteligencije, nego i zbog toga stanovite „zdravoseljačke“ intuicije što se može steći samo kroz zbiljska životna iskušenja, bila je oboljela od kroničnog oblika Obamamanije.
Riječ je o bolesti što je mase ljudi navela da vjeruju kako jedan čovjek prilično nejasne biografije može radikalno promijeniti SAD i posljedično cijeli svijet apsolutno jednostavnim činom sjedanja u stolicu Predsjednika najveće svjetske vojne sile.
Oni koji su s raznih razloga izbjegli zarazu, što zbog urođenog imuniteta što zbog pojačanog rada zdravog razuma, brzo su naučili prepoznati simptome. U slučaju osobe o kojoj govorim, simptom što me je trgnuo iz zbunjene zapanjenosti bila je jedna rečenica na margini email poruke, parafraziram: „(…) on (Obama) će vratiti dignitet dobrom ukusu“
Tada mi je svanulo. Nije naime bila riječ o snobizmu američkog liberala, nego o Immanuelu Kantu.
Naime, transcendentalni sud ukusa čini osnovu Kantove teorije lijepog izložene u Kritici rasudne snage, djela kojim se rečena osoba u to vrijeme intenzivno bavila i oduševljavala. Ispravna prosudba lijepog neodvojiva je od ispravne moralne prosudbe, jer ona uočava svrhe u prirodi i ukazuje nam na transcendentalnu, odnosno umnu, strukturu zbilje u kojoj živimo. U tom smislu, sama priroda rasudne snage sprječava nas da svijet shvatimo kao besmisao, ružnoću i zlo. Sasvim suprotno – dijalektički suprotno, jer osnova je ista – schopenhauerovskom metafizičkom pesimizmu neo-konzervativaca čije je divljanje svijet trpio za osam godina mandata Busha mlađeg.
Ali Obamu živo zaboli za to, pomislio sam. Teško da je u pauzama čitanja Luciferu posvećenih Rules for Radicals Saula Alinskog, tijekom svojih radikalskih, aktivističkih dana, prelistao i možda najtežu od tri Kantove velike kritike. Osam godina njegovog mandata veoma je jasno pokazalo da nije.
Međutim, dogodilo se zapravo slijedeće: osoba o kojoj je riječ naprosto je projicirala svoje nade i svoj vlastiti svjetonazor na Barracka Obamu, kao na pano. Svaki pokušaj da joj se to pokaže bio je – i vjerojatno je još uvijek – osuđen na propast. Sva njezina inteligencija bila je uzalud u trenutku kad je dobila ono što je željela. Kao u bajci – nemoguća želja se ostvarila u mašti što vjerojatno od tada u njezinim očima zamjenjuje zbilju.
Međutim, moram priznati čitatelju kako sam, premda imun na Obamamaniju, nakon osam godina ostao jednaka budala kao i prije.
Naime, Trumpofrenija me je zatekla potpuno nespremnog.
Kako već preko dvije godine surađujem s ljudima iz svijeta alternativnih medija, dosta komuniciram s Amerikancima i uglavnom ih cijenim daleko više nego što je to inače običaj kod Europljana, osobito jugo-(i)stočnih koji su u toj mjeri monopolizirali svu pamet ovog svijeta da su im ekonomije propale uslijed fokusa na taj jedan jedini izvozni artikl.
Sve je išlo dobro, alt mediji se razvijaju u nove medije koji će vrlo vjerojatno zamijeniti smeće u koje su se pretvorili mediji srednje struje, rečene su neke veoma bitne stvari s kojima nikad nećete moći izaći u novine ili na TV – sklopila su se neka prijateljstva i kolegijalni odnosi.
I onda je Donald Trump pobijedio na izborima.
Kad sam u američkom „Internet eteru“ upitan što mislim, rekao sam da sam odahnuo, jer je baba Hilarija, predstavnica liberalnog establishmenta i identitetske politike kritikom koje se bavim već godinama, „posrkala pesak“. Uostalom, bilo je već sasvim izvjesno kako je riječ o mentalno neubrojivoj osobi koja je u stanju poslužiti kao lice novog vala sulude identiteske politike i sasvim konkretnog pojačanja kaosa na Bliskom istoku.
Tijekom 48 sati zadovoljstva koje sam sebi priuštio promatrajući višestruko zasluženo urušavanje „progresivaca“, od kojega se vjerojatno neće oporaviti u slijedećih par desetljeća, kognitivnu disonancu medija srednje struje što su se sveli na parodiju samih sebe, umirao sam od smijeha promatrajući ikone ljevice kako za svoj povijesni poraz optužuju svakoga osim pravog krivca – samih sebe.
Kognitivna disonanca je najsmješnija stvar na svijetu kad je promatrate na drugome.
Naravno, smetnuo sam s uma onu manje smiješnu – moju vlastitu.
Naime, kako su dva dana ruganja s ljevicom prošla, počeo sam sagledavati tko sve doista podržava Trumpa u krugovima internetskih medija. Postalo mi je sve to jasnije da je kao simbol novog globalnog političkog mentaliteta Trump uzdanica, ne fašizma kako bi to voljela vidjeti ljevica kojoj je i kiša fašist ako pada kad to njima ne odgovara, nego tzv. post-nacizma. Pod ovim izrazom podrazumijevam ideje i strategiju tzv. „fašističke internacionale“ odnosno više generacijske mreže intelektualaca i aktivista okupljenih oko ideje stvaranja „bjelačke nacije“ ili, kako je to formulirao jedan od njihovih otaca utemeljitelja, Francis Parker Yockey: Imperiuma.
Trump, naravno, nije post-nacist niti fašist, ali on je figura koja samim svojim postojanjem legitimira izlazak ove ideologije i politike u javnost. Njezin glavni nositelj pretežno Američki pokret Alt right koji je do nedavno predstavljao labavo povezanu gomilu pisaca, blogera, internetskih trola širokog spektra uvjerenja – od običnih katolika (donekle poput mene) do neo-pagana i ultra-nacista, sada je počeo izlaziti u mainstream, odnosno pod lupu javnosti.
U tom trenutku nisam više mogao ne primijetiti kako je zapravo riječ o pokretu veoma monolitne ideologije, jasne hijerarhije i krajnje dubioznog utjecaja ideja „puta lijeve ruke“ (left hand path), neo-sotonističke i post-nacističke ideologije koja je osamdesetih i devedesetih godina minulog stoljeća fermentirala na margini zapadnjačkih društava, da bi danas, putem interneta počela infiltrirati mainstream. Jer Alt right će, po mom mišljenju, postati mainstream, a s njim i fašizam, postmoderni sotonizam i, u najmanju ruku, nacionalizam.
U tom smislu, za novu godinu sam istakao novi smjer istraživanja – okret od 180 stupnjeva – od analize i kritike doktrina kao što je „održivi razvoj“, postmodernog nihilizma, političke korektnosti i sl. prema analizi i kritici post-nacizma, alternativne desnice, postmodernog sotonizma i sl.
Političko klatno učinilo je nagli pokret udesno i ja ga kao analitičar moram slijediti. Trumpov mandat obilježit će u najmanju ruku simboličko urušavanje globalizma, i za njega vezanih ideologija i metoda totalitarne politike poput političke korektnosti – nema otud smisla napadati gubitnike, kad nam nogu na šiju upravo parkira pobjednik.
Međutim, moji američki kolege nisu bili oduševljeni ovom odlukom. I ja sam brzo shvatio kako je Obamamanija bila samo faza inkubacije Trumpofrenije.
Inače pristojni ljudi počeli su najednom reagirati vrijeđanjem na bilo kakav prigovor stavljen na njihovu podršku Trumpu. Đerđ Soroš postao je glavna baba roga, kriva za sve zlo ovog svijeta (doduše, nije da mu nedostaje volje za to) i američka internet sfera počela je podsjećati na hrvatske medije devedesetih godina prošlog stoljeća, a ja na „Soroševog plaćenika“. Dodanu vrijednost tu predstavlja i to da je ogromna većina alt medija mutirala u glasnogovornike ruske vanjske politike, što vjerojatno nije niti malo slučajno.
Posebnu vrstu u ovoj menažeriji idiota predstavljaju američki protestanti-pravoslavci koji me osobito ne vole, jer ne štedim bradatu uzdanicu Alt right pokreta, Aleksandra Dugina. Riječ je o čovjeku kojeg Zapadni analitičari ili demoniziraju ili sustavno podcjenjuju, dok on nesmetano subvertira „nezavisne“ intelektualce na sasvim ispravan način – od margine prema centru. Kako „ameroslavci“ drže, kasnih devedesetih krštenog, Dugina za svojevrsnog patrijarha i „istočnika spoznaje“ doživio sam neke ružne napade zbog mojeg otvorenog neprijateljstva prema njemu, a koji su završili time da su napadači od sebe napravili budale.
Međutim, premda sam praktički isključio sama sebe iz alt medijske hijerarhije u nastajanju, naučio sam konačnu lekciju o političkom milenarizmu koji se iz Amerike širi na cijeli svijet.
Trumpofrenija je organski povezana s Obamamanijom – ona je zamah jednog te istog klatna koje će se, najvjerojatnije za osam godina, ponovo cimnuti krajnje u lijevo. Ljudi koji boluju od ove bolesti jednostavno će nastaviti papagajski ponavljati „meme“ o Sorošu, LGBT(xy?), degeneriranoj ljevici, itd. dok će onaj čija im prisutnost to omogućuje ujedno i omogućiti globalno bujanje svih vrsta desnih aberacija, ponajviše – i najopasnije – post-nacizma utjelovljenog u vodstvu Alt right pokreta.
Nema osnove da se očekuje poboljšanje stanja u pacijenata: Obamamanijaci još uvijek dijele „meme“ s riječima ušminkanih razbojnika iz UN-a, pozdravljaju aktivnost „bijelih kaciga“ u Siriji i zgražaju se nad zlima „neoliberalizma“ – aveti o kojoj su svi čuli, a nitko je nikad nije vidio.
Riječ je dakle o ispiranju mozga koje prosijeca obje krajnosti političkog spektra, krajnosti koje ja od rane mladosti smatram dvama suprotnim pozicijama istog klatna.
Jedina zaštita od oboljenja jest uočavanje ove jednostavne istine i življenje u skladu s njom, ništa više od toga.
Milenarizam je medij kojim se bolest širi. Dakle, ukoliko naglo osjetite želju da svijet što prije dokonča, da ne može to više ovako, onda znajte kako ulazite u rizičnu skupinu. Jednostavno presijecanje moralnog čvora od kojeg nas njihanje klatna s lijeva na desno spašava završava gubljenjem razuma. Zorni primjer:
… tako govoraše američki katolik i (puritano)pravoslavac. I budite uvjereni kako je veoma mala mogućnost da se ova dva idiota povrate pameti. Treba imati na umu kako je donji komentator promijenio četiri vjeroispovijesti prije svoje četrdesete godine, a iz ovog citata se jasno vidi da je bio i ostao protestantski milenarist opsjednut Knjigom i posljednjim danima. Otud, veoma teško da će tu biti nekog poboljšanja stanja.
Trumpofrenija je, dakle, opasna bolest koja nije nužno povezana sa stvarnim političkim odlukama Donalda Trumpa i njegovog kabineta, nego s njegovom medijskom projekcijom i njezinom percepcijom od strane masa. U našem kraju ona će omogućiti jačanje nacionalizma, odnosno dodatno legitimirati javnu prisutnost ideja kakve se iznose kroz medijske punktove tipa Dnevno.hr i Velimira Bujanca i to sve to radikalnije, jer će politička korektnost što se formira na kranjem Zapadu biti sve više desno obojana.
Ako netko misli kako će moralna legitimacija ove desne, pseudo-katoličke i pseudo-hrvatske sintetike biti bolja od ispiranja mladih mozgova održivim razvojem, spolnim odgojem i sličnim grozotama, taj se onda svojim mentalitetom uklapa u onaj sloj što našom zemljom upravlja već dvadeset i kusur godina. A ako ima jedan zajednički nazivnik što ga toj bratiji možemo pripisati to je da joj puca kolektivni reproduktivni organ za hrvatsku mladost.
Na koncu, možemo zaključiti da je Trumpofrenija mentalno-moralni poremećaj koji se liječi teško ili nikako te pogoduje rastu i razvoju novih i živopisnih oblika post-nacizma, post-fašizma, pa i veoma slabo uočljivog, ali itekako prisutnog naci-sotonizma što se umetiljao u vodstvo alternativne desnice. U svojoj dijalektičkoj osnovi on se ne razlikuje od Obamamanije: nasuprot tomu jedno uvjetuje drugo; simptomi su različiti, ali ishod je isti: razdor, cementiranje razlika među ljudima, uništavanje tradicije i, što je najvažnije, mentalitet „novog početka“ ili „nulte godine“ (year zero). U osnovi riječ je o milenarizmu i dualizmu – sa stanovišta tradicije Crkve, primjerice, ocu i majci svih hereza. Sve će početi ispočetka sada kad se Amerika, a posljedično i cijeli svijet, dijele na spašene i proklete. Bog ili Mammon, Trump ili Soroš, razjedinjenje ili smrt.
Nema tu nikakvog izbora, nikakve desnice i ljevice, tradicije i kontra-tradicije. Samo novi zamah klatna i nova faza mentalnog oboljenja uparenog s apatijom. Trijumf neodgovornosti i sarkazma koji trebaju zamijeniti političku korektnost – moralni nominalizam koji je propisivao da iole krivo pogledati pripadnika neke zaštićene skupine može povući zakonsku sankciju sada treba zamijeniti sarkastičnom neosjetljivošću prema svemu i svakome. Što je zapravo potpuno logično. Dijalektika Obamamanije i Trumpofrenije samo je razvijanje jedne te iste nemoguće ideje, odnosno bolesti, „novog početka“ koji treba osloboditi ljudska bića njihove savjesti i volje, tereta rasuđivanja i odlučivanja.
I, ako obratimo pažnju na „memetičke ratove“ alternativne desnice, trijumf Internet podzemlja u političkoj areni, ustoličenje boga-žapca, o čemu smo već pisali, i još par zanimljivih detalja o kojima će biti riječi ubuduće, nazrijet ćemo kako u postskriptumu cijele priče stoji nešto kao potpis – čvrsti, vojnički, rukopis službenika vojske što već desetljećima nastoji usavršiti metode na operacije usmjerenog iliti asimetričnog ratovanja.
No to je već druga priča.
Branko Malić
Kali Tribune se financira isključivo potporom čitatelja. Ako vam se sviđa ono što nudimo, razmislite o financijskoj potpori.
Vec neko vrijeme pratim Kali i zahvalan sam na brojnim kvalitetnim analizama, uvidima i informacijama.
Osvrnuo bih se samo na neke aspekte analize koja se razvija sad u novom smjeru u ovoj novoj (Trumpofrenoj) eri:
pomalo prateci alt-medije, nabasavsi na neke autore manje vise slucajno i iz raznih pravaca, vjerojatno nemam detaljan panoramski pregled svih strujanja, kakav ima kakav (semi)Profi istrazivac, ali mozda bas zato su neki moji dojmovi organski -amaterski.
Ako bi promatrali alt-right kao spektar labavo povezanih utjecaja, internetskih aktivista itd. vjerujem da je korisno orijentaciono predociti cijelu scenu u stupnjevima od vise klasicno usmjerenih mislilaca i kriticara (Paul Craig Roberts, Stefan Molyneux, Milo) prema onima koji su vise senzacionaisticki/komercijalno usmjereni (npr. AJ) pa do onih koji su vec vise u problematicno rasno-post nazi podrucju (npr Spencer, red Ice, ) pa sve do onih vise ili manje ogrezlih u eksplictnije sotonjarske obrasce (pocevsi sa Duginom pa prema svim ovim pravim mracnjacima koje spominjes u nekim clancima).
Od svih su, rekao bih, prve dvije skupine najzanimljive u smislu da su najkonstruktivnije i ostaju u okviru elementarnog humanizma, ma sta to znacilo, Njihova kritika je najvrijednija jer je od one prave motivacije kojoj je na pameti Istina i objektivna obsevacija itd. Tu bih ja ubrojio i KT.
AJ je imao svoje trenutke ali trenutno svjedocimo njegovom padu u potpunu instrumentalizaciju , odnosno neko ga je napokon u potpunsti kupio i na njega se najvise odnosi ova najnovija kritika prelaska sa margine u mainstream. Vidimo kako alt AJ postaje novi CNN…
Tu su i ostali slicni ali mozda manje uspjesni i eksponirani wannabe mainstream decki i cure.
Mislim da ce se ostali iole inteligentniji i posteniji aktivisti kao Stephan M. ili Paul Watson brzo distancirati od AJ, mozda ne eksplicitno vec ignoriranjem,
Dakle, mislim da prvenstveno predstoji faza *raslojavanja* unutar dosada heterogene mase/oblaka pod nazivomm alt ili alt right.
Na mracnom dijelu spektra, koji otprilike pocinje sa Duginom, slazem se da od njih predstoji najveca potencijalna opasnost. Npr. ako Putinova relativno racionalna struja popusti ili izgubi bitku u konstrantnom nadigravanju sa zapadom, Duginofili bi mogli preuzeti i tada se ne pise dobro.
S druge strane Sjever moze potpasti pod utjecaj pseudo-retro-pogansko-prirodno-magijsko-goth-black- metal -pedo- sotonisticki nordijski mood koji moze odnijeti k vragu (i doslovno) cijeli taj sektor oko polarnog kruga.
Takodjer, u cijeloj kaoticnoj i prevratnickoj situaciji ne treba nam promaknuti kljucevi kakve bi mogli donijeti uvidi u to tko stoji iza Trumpa npr financijeri iza Breitbarta razni tehno- hedge moguli, odnoso mozda presudno jedan odredjeni, Merser i ekipa. Mozda je chaos magija odigrala svoje, ali kombinacija high techa i financijskih injekcija u pravom trenutku sigurno nisu odmogle.
Za kraj ovog komentara imao bih jedno pitanje: iako nisam strucnjak za Guenona ili opcenito filozofiju u skolskom smislu, razaznao sam da je slijedom njegove doktrine ezoterija uglavnom nesto suspektno ili ako ne generalno onda prema odredjenim kriterijima u odnosu na Tradiciju itd.
Zanimalo bi me zasto u svojim istrazivanjima ne ukljucujes izvor koji ima potencijal rasvijetliti nepojmljivo sirok i dubok spektar problematika, pritom mislim na R. Steinera. Naime, samo bih ukazao na cinjenicu da se ljudi uglavnom rukovode 2nd hand misljenjima o njegovom radu, dok se tek u zadnje vrijeme vecina njegovih radova moze proucavati i online te se tek odnedavno u punom opsegu dostpuna neovisnom proucavanju i procjeni svakome koga zanima.
Nppr. Guenonova analiza kvalitete i kvantitete je u punom suglasju sa nekim od kljucnih premisa koje su omogucile i razvoj “duhovne znanosti” u Steinerovom smislu, te, bez obzira na neke mozebitne doktrinarne razlike, Steiner kao autenticni ezoterik i seer je predragocjen izvor informacija da bi ga se u ozbiljnom istrazivamnju moglo ignorirati.
Lijepi pozdrav!
Problem je što ih ne možemo tako promatrati. Oni su pokret s ideologijom, vođom i hijerarhijom, i oni koji iste ne priznaju morat će otpasti. Problematični koje spominješ su stvarno i simbolički vodstvo alt right, koje manje više svi priznaju. Ako malo pogledaš chanove, forume i uopće komentare na alt right siteovima, primijetit ćeš kako neonazi-židomrsci čine cca. 90% njihove demografije. Inače, izdavačka kuća Arktos, koja je glavni punkt za promulgaciju alt right ideja, osnovana je kako bi objavljivala Dugina na engleskom.
Hvala na komplimentu (mislim to potpuno ironie-frei) ali ne pripadam ja tu i nitko koga ću objaviti tu se neće uklopiti. Prave motivacije? Evo jedne: Paul Craig Roberts je motiviran promicanjem ruske vanjske politike i nazivanjem toga govorenjem istine. Koliko sam naučio o Amerikancima čak bih rekao da je sasvim prirodno da bivši Reaganov savjetnik postane Putinova djevuška mladinka i ne vidi u tome proturječje.
Ne bih se složio. Mislim da je cijela internetska konspirološka kultura od sredine devedesetih samo franšiza za prodaju magle ili pak nešto gore. Pogledaj malo pozadinu Disinfo website-a, malo se informiraj o diskordijanizmu, Robert Anton Willsonu, itd. (bit će riječi o tome na KT) i vidjet ćeš da bi sve ovo moglo biti jedna, ako ne režirana, onda barem lažirana igra. Falschspiel kat exohen.
Kako da ne. Watson i Bujanec bi činili divan par.
Slažem se. Kremlj je nedavno dao jasan signal kako drže Dugina luđakom. Da su otvoreno poslali vojsku u Ukrajinu, imali bi vjerojatno nešto kao novi Afganistan. Međutim, čisto sumnjam da je o tome itko razmišljao kad su je bili u stanju poslati pritvoreno ha, ha. Treba razgovarati s Ukrajincima malo kako bi se dobila slika o situaciji tamo.
Guenon je bio ezoteričar, ali vrlo kritičan prema ezoteriji. Utisak proizlazi vjerojatno od toga što ja smatram svaku, pa i njegovu, ezoteriju suspektnom.
Bio je period kad sam čitao Steinera, osobito o povijesti filozofije. Nemam osobitu potrebu da ga ponovo obiđem. Mislim da nema osnove da ga se dovodi u blizinu Guenona, a jedan njegov utjecaj na KT se može uočiti kroz Marijana Cipru. Međutim, i tu sam selektivan jer Ciprina ideja antropofanije kao sudbine, koju je pretpostavljam preuzeo od Steinera, je nešto što ne prihvaćam. Također, hermeticizam “Metamorfoza metafizike” je nešto što ne mogu prihvatiti ni pod razno.
Čudno je to kako dojučerašnji frend, suradnik i kolega o kojemu se iskazuje samo pozitivno mišljenje preko noći može postat idiot opsjednut milenarizmom i to nakon što se “preobratio” na Donalda Trumpa. Po ovome bi se moglo zaključiti da boluješ od iste bolesti kao i oni koje kritiziraš, budući da ideš iz krajnosti u krajnost, najprije nakoga nazivaš pametnim, bistromnim itd. koji ne potpada pod raznorazne sugestije, a poslije ga proglasiš totalnim idiotom kojemu uz to nabiješ na nos četiri promjene vjeroispovjesti koje prije nisi spominjao, a koje se očigledno nisu mogle dogoditi tek u zadnjih nekoiko mjeseci. Svatko ima neku svoju zanimaciju, neko mjenja poslove, neko žene, neko stranke a neko pak vjeroispovjesti. Tko smo mi da im sudimo? Osim toga, čemu tolika preokupacija A. Duginom. U zadnje ga vrijeme konstantno spominješ, kao da si pomalo opsjednut s njim? To podsjeća na neke paranoične tipove koji iza svakog ugla vide Dugina ili Putina. Nije mi jasno ni zašto se tokiko baviš tim raznoraznim altrajterima, post-teen wannabe nacistima i praznoglavim sotonistima, koji ionako nemaju preveliki utjecaj na širu javnost, kad kod kuće imaš jednog Plenkovića koji na mala vrata uvodi sve moguće agende. Ustalom, nije li još prerano govoriti o totalnom porazu nekakvih “progresivaca” ili “globalista” s obzirom na stanje stvari u Europi, u medijima te raznoraznim centrima moći koji su još daleko od svog poraza? A i pobjeda D. Trumpa na izborima može se pokazati pirovom pobjedom ukoliko ne ispuni većinu svojih obećanja, a vjerojatno neće, te će onda ove “progresivne” snage imat još više razloga da učvrste svoju moć bez prave alternative. A Kant je ionako Cunt, kao i Obama, uostalom.
Doista je čudno. A njegovo ponašanje prema meni zavrijedilo je daleko goru kvalifikaciju od pukog “idiota”, samo ne vidim potrebu da čitatelje opterećujem takvim detaljima.
Da sam na tvom mjestu dobro bi razmislio o tome što si sve u ovoj rečenici izjednačio.
Samo podsjeća. Dugin je moja babuška i ne dam ga nikome.
Mislim da u Hrvatskoj do sad nigdje nije bilo više napisano o “održivom razvoju” i ostalim tehnokratskim (ne “ljevičarskim”) “agendama” koliko na KT. Nema potrebe stalno obrtati nešto što je već rečeno. Plenkija dobro secira cijeli niz ljevih komentatora, a moje mišljenje o njemu je veoma slično onome o Kolindi G.K., koje je, nadam se, veoma jasno.
Politički smjer koji je izgrađivan desetljećima naravno nije poražen. Međutim u fokus sada dolazi populizam, i to globalni. Ne vidim razloga da do u beskraj ponavljam priču koju sam već, kako mi se čini, jasno izložio. Ono što ti smatraš marginalnim grupama i idejama će se veoma brzo razviti u respektabilno masovnu ideologiju, po mom mišljenju. KT polazi od pretpostavke da su politička desnica i ljevica, barem u onom smislu u kojem one danas postoje samo jedna te ista iluzija. Desnica sada u percepciji ljudi dominira i simboli nove desnice će eksponencionalno zaraziti svijest ljudi. Sasvim je prirodno da KT napusti analizu ljevice za volju sile koja će u slijedećih, najvjerojatnije, osam godina dominirati zapadnom polutkom.