One igre na sreću i one igre za ljude – o mitologiji teorije igre

izvor:http://archive.4plebs.org/tg/thread/29545080

 Čovjek se katkad zapita, koliko je stvarno bogat jezični fond informativnih medija? Jer kad na tapet dođu tzv. ozbiljne teme, odjednom se počne obrtati zapanjujuće malo riječi. Sve se to zbiva u prikazu one ravni života koja podrazumijeva određenu ‘ozbiljnost’, a ipak, unatoč inflaciji medijskog prisustva stručnjaka, gotovo nikad ne čujemo odgovor na neko od slijedećih pitanja: zbog čega se u politici i ekonomiji govori o igračima? Zašto u članku nekog profesora čitamo o strategiji Nietzscheovog argumenta? Što to znači imati kulturnu strategiju? Odakle književnom kritičaru ideja da pisac koristi narativnu strategiju? Što znači sinergija ljevice i desnice oko strategije referendumske kampanje? Zbog čega se, naime, o tim ozbiljnim stvarima govori kao da su svojevrsna igra?

Žargon teorije igre Ako bi se nekom od medijskih hijerofanta izričito postavilo to pitanje, odgovor bi trebao brzo uslijediti. Žargon igre temelji se na globalnoj prevlasti misaonih modela matematičke teorije igre (engl. Game Theory). Njezini brojni apstraktni i kompleksni oblici (tzv. modeli ili moduli), kao i globalna primjena na sve aspekte života, izgrađuju duhovni okvir današnjice, premda se o njima van stručnih krugova veoma malo govori. Međutim, teorija igre nije samo problem stručnjaka. Ako imamo u vidu kako je scenografija globalnog svijeta – sa svim globalnim igračima – također i obitavalište milijardi ljudi koji znaju da se njima bave igrači, ali nisu čuli da ovi imaju i teoriju koja ih legitimira, onda je jasno i to da bi njezine osnove morale biti podnesene na kritički uvid. Zadatak je tim preči – ali i lakši – imamo li u vidu kako je teorija igre, za razliku od brojnih drugih matematičkih modela, utemeljena na sveobuhvatnom i krajnje jednostavnom – da ne kažemo priprostom – opisu čovjeka i svijeta. To znači da je ona u osnovi jedno metafizičko učenje, odnosno da ima ambiciju obuhvatiti sve aspekte života. A takvo je učenje, kad se odstrane apstrakcije i ezoterični jezik struke, uvijek potencijalno razumljivo svima onima kojima nastoji ovladati. To je jedan prešutni uvjet, jedno, recimo to tako, drevno pravilo svjetonazorske igre, ujedno njezina najveća snaga, ali i najveća slabost: da bi poluistina ovladala svima, ona mora govoriti njihovim jezikom. Pogledajmo dakle, uz pomoć nekih osnovnih teorijskih pojmova, u čemu se sastoji ta poluistina gledana iz žablje perspektive nekoga tko nije igrač, ni veliki ni mali.

             Teorija igre je tumačenje odlučivanja. Ona ga definira kao racionalnu aktivnost, čiji je cilj uvećanje blagostanja jedinke koja odlučuje. Svako ponašanje koje naizgled odstupa od toga zaobilazni je put da se cilj postigne na racionalniji način, ili je naprosto „iracionalno“. Riječ je, dakle, o definiciji čovjeka koju se zna označiti i kao ‘liberalnu’, premda je zapravo naslijeđe starogrčke sofistike. Imajući u vidu to da je pojedinac uvijek okružen drugima, i mora se osloniti na njih ili sukobiti s njima kako bi postigao svoje ciljeve, društvo također treba biti uređeno racionalno kako bi se minimaliziralo sukobe. Babaroga političke filozofije, Thomas Hobbes, smatrao je svojevremeno da tako nešto može učiniti samo apsolutni suverenitet države, jer je, ne bez vraga, bio uvjeren kako ovi na sebe usmjereni atomi ne teže harmoniji nego sukobu i, sasvim dosljedno, ratu svih protiv sviju. Teoretičari igre pokušali su ovaj dosljedni zaključak zaobići ili ga iskoristiti da pokažu nešto drugo: atomizirani racionalni pojedinci ne teže sukobu nego ekvilibriju. Ova riječ označava stanje sukoba koji je postao latentan, kao prijetnja ili upozorenje, ali ne i destruktivan; to je, rječju, sukob koji je postao racionalan, rat koji je postao hladni rat. Naime, racionalno djelovanje je primarno strateško, odnosno ono nastoji postići cilj unatoč mogućem otporu na način da predvidi strategije tog otpora. Zdravo je društvo ono u kojem se neizbježni sukobi kanaliziraju u relativnu harmoniju osiguranu pravilima igre, jer su igrači shvatili da je relativna jednakost isplativija od rizika igre na sve ili ništa. Teorija igre dakle ima jedan upadljiv militaristički aspekt, što potvrđuje i njezina povijest: procvat je doživjela unutar vojnih think tank-ova tijekom prvih godina Hladnog rata, da bi se naknadno proširila na cijeli društveni sistem Zapada.

Zatvorenikova dilema Na ovoj razini upadljive postaju neke neobičnosti. Izraz ‘igra’ je jasno definiran, ali je očigledno sužen na specifičnu mjeru. Jer otkad igra mora biti kompetitivna? Štoviše, nju se najčešće definira kao odmor od napora i sukoba. Igra također ne mora imati pobjednike i gubitnike. Ona može biti – i najčešće jest – sama sebi svrha. U tom smislu su igre i ples, likovno i jezično stvaranje, rječju: umjetnosti. Sve su to djelatnosti koje, lišene vanjske svrhe, ostaju autonomne, odnosno slobodne. Međutim, igre kakve podrazumijeva teorija igre, zapravo su ponajviše specifični oblici sportskog i, još više, kockarskog natjecanja. One podrazumijevaju sukob, binarnu podijelu na pobjednika i gubitnika, element sreće i odnos dominacije. One su dakle, na ovaj ili onaj način, igre moći. To dobro ilustrira jedan od najpoznatijih modela teorije igre, tzv. „zatvorenikova dilema“.

            Riječ je o zamišljenoj situaciji koju teoretičari igre primijenjuju na zbilju, a pojavljuje se u mnogo više ili manje kompliciranih oblika. Može ju se predočiti, u modelu koji se naziva statički, na slijedeći način: dva su kriminalca privedena u policijsku postaju na ispitivanje. Počinili su zločin, ali ukoliko policija ne dobije priznanje, izvući će se bez posljedica. Razdvojeni su i smješteni u izolaciju, tako da prvi ne zna što govori drugi i obratno. Od obojice se traži priznanje. Situacija u koju su stavljeni nameće im ograničeni broj strategija: svaki za sebe može priznati ili ne priznati. Ukoliko obojica priznaju njihov je dobitak (engl. pay-off) podjednako mali, ako prizna jedan njegov je dobitak mali, ali ipak veći od dobitka drugog, a ako ne prizna niti jedan, dobitak je jednako velik za obojicu. U igri su ključne dvije stvari: to da su oni potpuno izolirani, odnosno da imaju informacije samo o pravilu igre i dobicima na osnovi kojih izrađuju strategiju, i da je u svakom slučaju cilj obojice uvećati isključivo vlastitu dobit. U dinamičkom modelu situacija se mijenja samo po pitanju širine polja odlučivanja, jer postoji mogućnost dogovora o strategijama prije situacije.

            Ovdje treba zabilježiti naizgled usputni, ali zapravo ključni aspekt teorije igre: tendenciju da se o akterima govori kao o kriminalcima. U drugim modelima je to bjegunac pred potjerom, nekad su to pljačkaši dijamanata, a osobito je zabavan primjer iz jednog enciklopedijskog članka gdje se govori o igri bacanja zavezanog protivnika u provaliju, unatoč otporu: autor, u skladu s boljim navikama političke korektnosti, nastoji kroz tekst rabiti zamjenicu ženskog roda she i tada, suočen s književnom „zatvorenikovom dilemom“, na žrtvu primijenjuje muški rod he. Imajući u vidu da je danas biti žrtvom oblik efikasnog psihološkog i geopolitičkog oružja, jednako kao i biti politički korektan, dilema se pokazuje doista kompleksnom.

Mitologija igre Ova značajka je usko povezana s ključnom osobinom teorije igre, njezinim površnim određenjem racionalnosti. Jer „veliki igrači“, o čijem vedrenju i oblačenju govore medijski hijerofanti, dolaze u situaciju ne samo da ih se iz ogorčenja proklinje kao zločinačke organizacije, nego im se tu kvalifikaciju – opet, ne bez vraga – s vremena na vrijeme ugradi u definiciju. Svaki igrač traži isključivo maksimalnu vlastitu dobit, a to što se misli pod ‘vlastitim’, dakle ‘racionalnim’, temelji se na privatnom koje se uvijek opasno približava privativnom. Imajući u vidu i to da se takvi isključivi tržišni igrači sve češće stapaju u harmoniju s političkim – što je najosnovnija, polazna, definicija fašizma – stiče se utisak kako i u temelju naizgled nad-privatnih tijela leže, ne samo privatni, nego i privativni interesi. U tom smislu – već po treći put – nije bez vraga da je novovjekovni liberalizam nekad bio glasovit po pozivanju na ‘ljudsku prirodu’ i ‘prirodno pravo’, a zapravo je oduvijek u sebi nosio zrno bijega od stvarnosti, osobito vidljivo u tzv. ‘teorijama prirodnog stanja’ i ‘društvenog ugovora’, mitovima o nikad postojećem stanju iz kojeg su ljudi izašli nikad donesenom odlukom. Kroz teoriju igre ti mitovi su transformirani, obogaćeni, ali ne i raš-čarani, i podmetnuti su kao validan svjetonazor, prizma kroz koju se prelama suvremena slika svijeta. I, doista, ta slika, koliko god koherentno izgledala, veoma je lomljiva.

Uvjerljivost mita je proporcionalna vjernosti kojom on odslikava istinu, a uvjerljivost laži snazi njezinog apela na slabost mišljenja, na inerciju kojoj odgovara lakoća općenitih sudova. Mitologija društva kao racionalnog igrališta pada u drugu kategoriju, jer sebe ne razumijeva kao mit nego kao nužan i općevažeći sistem. No u trenucima katastrofalne krize svih aspekata života, kakva je u tijeku, sve se više pokazuje koliko je ona neprikladna za objasniti bilo što i shodno tome održati iluziju vlastitog važenja. Shvaćanje čovjeka kao ‘sebičnog informacijskog aparata’ zapravo je nehajna distorzija klasičnog, Aristotelovog, razumijevanja temelja ljudskog zajedništva kao ljubavi prema sebi transponiranoj na drugog. A, ako se nešto danas može nedvojbeno ustvrditi, to je činjenica da odvajanje moći od onih koji nisu veliki igrači – što je zapravo jedini smisao krize – proizvodi potpuno spontanu i, za jednog kockara ili krimosa, krajnje iracionalnu odluku na odricanje od sebičnosti, na odustajanje od igre.

 Duhovi u mašini Takva mogućnost, naime izbor iracionalne odluke dovodi nas i do ključne sistemske greške u definiciji čovjeka i igre koju ova pseudometafizika postavlja. Riječ ‘iracionalno’ u teoriji igre ne nalazi zadovoljavajuću definiciju. Istinabog ni racionalnost nije dobro prošla, ali barem se može iskoristiti da se via negativa utvrdi što iracionalno nije. Iracionalno ponašanje za teoretičara igre nije ponašanje u pravom smislu riječi, odnosno to je  pseudoponašanje koje ne pretpostavlja odlučivanje. Imajući u vidu kako se model teorije igre profitabilno primijenjuje i u mikrobiologiji, gdje su i geni svojevrsni racionalni igrači u borbi za opstanak, ne možemo čak reći ni da se iracionalni igrači majmuniraju. Kako onda u ovu globalnu mrežu uloviti takve endemične primjerke ljudskog roda koji se ne bave strategijama, kampanjama, krađama, i prilagodbom političkom trenutku?

U potrazi za tim „duhovima u mašini“ ne moramo otići daleko. Evo ih na našem pragu, štoviše u naslovu teksta: racionalni informacijski aparat M. Mladenović, čiji stih je parafraziran u naslovu, igrao je modul potpuno maglovitih ciljeva koji su uključivali iracionalno odbijanje nastupanja u okolnostima koje su vrijeđale njegov moralni osjećaj, za stvaranje svoga djela obilato se koristio modulom neposredne blizine smrti, i bio vjerojatno svjestan toga da će sve što čini polučiti pay off  tek kad ga više ne bude, i kad više ne bude u stanju reći da nikad nije strateški planirao buduće situacije u kojima će njegovo ime nositi bulevari i ulice gradova kojima više nikad neće proći. Postoji li ijedan racionalni akter koji može zamisliti da je on tako nešto strateški isplanirao, imajući u vidu otpor drugih racionalnih igrača? Ili se pak racionalno igraju svi oni koji su svjesno odlučili da svoje profesionalne skrupule sačuvaju od korupcije, pa sada kao „zviždači“ uzalud kucaju na zaključana vrata „svijeta rada“, često gušeni krivnjom i raspeti između odgovornosti prema svojim obiteljima i odgovornosti prema vlastitoj savjesti? Da ne govorimo o onima koji misle, govore i pišu samo kako bi od zaborava sačuvali činjenicu da su još uvijek ljudi ili da su barem nekad to bili? Nije li to potpuno iracionalno, zaista potpuno iracionalno? Dakle, nije li to upravo ono što nas ovdje zanima?

S one strane igrališta, iz nepoznatog Teorija igre iracionalno vidi kao svoju granicu; žicu koja okružuje njezino igralište ili nepredvidljivu okolnost koja razbija njezin pravilima utvrđeni poredak. Imajući u vidu da se radi o svjetskom poretku – kao i o globalnoj žici – skučenost iracionalnog je apsolutna kao što je apsolutna i mitska prevlast racionalnog. Endemični, strogo logički neopisivi, primjerci svedeni su na šumove u komunikacijskom kanalu igrača. Jedino, problem je u tome što se doima kako oni predstavljaju veći dio naše respektabilno napučene planete, pa šum poprilično ometa akademski rad think thank-ova, a znamo da izrada kompleksnog i apstraktnog logičkog, a kamoli matematičkog modela, zahtjeva koncentraciju, stanovito povlačenje u osamu kabineta, tu suvremenu parodiju monaške izbe. Ne prelazi li taj iritantni zvuk u nepredvidljivu, nepodnošljivu buku čiji izvor prevazilazi snage osiguranja kampusa? Nije li racionalno strateški predvidjeti kako je mreža dovoljno velika da uhvati globalnu ribu, ali i pretanka da izdrži njezino koprcanje? Što ako pukne? Jer riječ je o iracionalnom protivniku, velikom Nepoznatom, nečemu ravnom invaziji iz svemira. Da li je magija poluistine, polufilozofije, polukulture i poluživota još uvijek dostatna da mu oči ostanu širom zatvorene?

Ako je suditi po onome što mediji prenose iz svijeta velikih igrača, ova se pitanja baš i ne postavljaju. Diskrepancija između medijski prisutnih i odsutnih ni najmanje se ne smanjuje, a ovi prvi kao da ne shvaćaju kako nije racionalno to što onaj misteriozni iracionalni svijet kojem sve otvorenije objavljuju rat gleda njih, dok oni zanemaruju njega. Jer kad, primjerice, jedan TV hijerofant progovori o uspješnom strateškom postupku kojim je bivša HR premijerka preživjela tzv. facebook prosvjede, a ostali stanu dostojanstveno klimati glavama, ne pada li nekom od njih na pamet kako publici postaje jasno da su prosvjednici bili njihovi sugrađani, koji su na ulicu izašli jer više nisu znali gdje će, a ovi ih gledaju kao žetone u igri koju je netko dobro odigrao? Ne bi li se onda moglo reći da ‘premijer’ znači netko tko igra kao da je „premijer“. Pa kad idućeg tjedna iracionalni „običan svijet“ vidi one što se igraju kao da su partizani i ustaše, neće li pojedincima početi svitati? Jer svi smo se nekad igrali rata i znamo da forma kao da– predstavlja preduvjet igre, njezin odmak, oslobođenje od stvarnosti. Ne postaje li polako jasno da su stvarnost i igra zamijenili uloge? I da ozbiljnost izraza sućuti, fraza o pravdi i slobodi, rituala pokajanja pred žrtvama dovršenih pogroma, dok se prešućuju sadašnji, a očekuju budući, dolazi s figama u džepovima svih igrača, što nije izraz licemjerja, nego je sastavni dio igre? Koliko onda ozbiljnosti treba pokloniti tim igračima jednom kad se jasno kaže: ali sve to vaše pričanje bilo je kao da, vi ste samo igrali igru, a prodali ste nam je pod život.

Branko Malić