Pamtite me po stipendijama mojim

src:www.businessinsider.com.au

Nacionalna zaklada za civilno društvo objavila je na svojoj web stranici zanimljiv oglas:

„Zaklada Anna Lindh i Europski institut za Mediteran objavili su osmi međunarodni natječaj za kratku priču “More riječi” koji je otvoren za prijavu kratkih priča mladih autora iz 43 zemlje euro-mediteranske regije.

U okviru godine održivog razvoja, natječaj te otvoren za kratke priče o održivom i neisključujućem rastu, koji povećava životni standard, pogoduje cijelo društvo kroz distribuciju bogatstva te štiti kulturnu i ekološku baštinu.

Natječaj je usmjeren na podršku stvaranju kratkih priča koje pomažu podići svijest o potrebi za održivim razvojem, u kojem logika maksimalne dobiti zamjenjuje fer raspodjelu prosperiteta i poštivanja okoliša.

Kratka priča ne smije biti duža od 2.500 riječi i može biti napisana na nekom od službenih jezika država euro-mediteranske regije.“

Natječaj je, na žalost onih koji su se možda zainteresirali, zaključen krajem prošlog mjeseca. Međutim, nema straha: civilno društvo metastazira svakim novim danom, a spontano i prirodno obavljanje nekih društveno relevantnih djelatnosti može se civilno ugušiti samo kontinuiranom i repetitivnom aktivnošću. Budući da je pisanje pritom jedna od žilavijih među njima, možemo stoga očekivati još ovakvih oglasa. „Civilno društvo“ je, naravno, intrinzično ironičan izraz što označava mrežu pojedinaca i udruga koji djeluju van institucija vlasti, ali provode politiku vlasti utoliko ukoliko je ova u skladu s globalističkim smjernicama, uglavnom posredovanim putem institucija Europske unije. U tom smislu Civilno društvo nastoji ovladati pred-političkim i van-političkim – u krajnjoj liniji: privatnim – životom ljudi na način da ga oblikuje u skladu sa željama onih koji vladaju, nastojeći pritom stvoriti privid kako ljudi vladaju samima sobom. O tome je na Kali Tribune već bilo riječi, a činjenica je očigledna manje-više svima, osim predstavnicima „civilnog društva“ samog. Doduše, stvar donekle šepa s istog razloga zbog kojeg šepa sve u Hrvatskoj. Preoblikovanje svakodnevice u „civilno društvo“ zahtjeva prije svega funkcionalnu lokalnu samoupravu i dovoljan broj mladih ljudi koji će ispiranje želuca alkoholom zamijeniti ispiranjem mozga „održivim razvojem“. U tom smislu specifična kaotičnost hrvatskog društva nas donekle spašava od njegove totalitarizacije, koja je na Zapadu postala već toliko očigledna da su dokazi za to potrebni samo hrvatskim „javnim intelektualcima“, uglavnom kolumnistima čitanijih novina i portala.

Ako se netko pita, čemu sve to, odgovor je jednostavan i, samim tim, duboko slojevit. Svrha „civilnog društva“ je ukinuti pojedinca kao takvog. Svi programi mobilnosti, cjeloživotna učenja, stipendirane antifašističke akcije, treninzi za Toleranciju i sl. tu su da stvore jasno omeđene i definirane grupe; sve ostalo je mazanje očiju. Odgovor je jednostavan, a da bi dokazali njegovu valjanost pokazat ćemo koliko je zapravo slojevit.

Raslojimo ga dakle.

Postoji uvriježena predrasuda o piscima da su to u prvom redu moralni ljudi, kojima je osnovni motiv sažeti neku „dobru praksu“ u par rečenica pogodnih za citiranje na društvenim mrežama. U tom smislu nije teško zamisliti Mešu Selimovića kako izbacuje tekst kratke priče o održivom i neisključujućem rastu, koji povećava životni standard, pogoduje cijelo društvo kroz distribuciju bogatstva te štiti kulturnu i ekološku baštinu. Čovjek je doživio preporod na Facebook-u, jer mu je jedna od rijetkih stilskih slabosti bila sklonost mudrovanju, odnosno zaključivanju tekstualnih cjelina nekom općevažećom „mudrom“ izrekom, postupkom koji je njegovo djelo učinio pogodnim za citiranje i očajno loše kopiranje. Pritom nije na odmet primijetiti i to da je započeo karijeru kao politički komesar, kao i da je bio iznimno identitetski osviješten: rođen je kao Bosanac, a umro kao član SANU, što bi ga, tako identitetski profesionalnog, činilo prototipom pisca kakvog Zaklada Ana Lindh očekuje od nas. Samo da nije jednog sitnog detalja. Meša Selimović je, naime, bio pravi pisac. To podrazumijeva kvalifikaciju koja ukida sve ostale. On za pisanje nije imao apsolutno nikakvog dovoljnog razloga ili nužnog uvjeta, osim jednog: želje da kaže jednu osobnu, sasvim privatnu, istinu što je opet na neki način, sasvim usput, osvijetlila jedan ugao svijeta. To ga potpuno diskvalificira u poslu izgradnje „boljeg & pravednijeg“ društva i, da je živ, nema citata koji bi mu pomogao da dobije lovu od Zaklade Ana Lindh. Svi su izgledi da bi ga neki od njegovih suvremenih epigona ostavio daleko iza sebe u toj trci, i prepustio ga utapanju u anonimnosti i nepraktičnom larpurlatizmu.

Želimo li to svojoj djeci, drugovi?!

Naravno da ne. Pisci nam moraju pomoći da učinimo svijet boljim i funkcija im je podići svijest o potrebi za održivim razvojem. Što je to točno „održivi razvoj“ i što se krije iza ideje o „fer raspodjeli prosperiteta i poštivanju okoliša“ objasnili smo na drugom mjestu, ali dovoljno je pripomenuti kako imaju veze s boljim svijetom koliko i manikiranje leša s uljepšavanjem mladenke. Sve to malo zanima pisca. Ne zbog toga što je on možda društveno neodgovoran – nasuprot tome, on može biti krajnje društveno odgovoran. Razlog je priroda njegovog rada – ne „profesije“ – koji ga tjera na odvajanje od grupe. Od svih lijepih umjetnosti, pisanje je vjerojatno najviše izolirajuća. Jedan čovjek se usredotočuje na radnju koju i fizički može izvesti samo on, a sve u nadi da će na neki način njome stvoriti most prema drugom čovjeku, onome čija je djelatnost također potpuno jedinstvena i izolirana, njegovom nepoznatom čitaocu. Nasuprot tome, pisanje koje se obraća grupama je sastavljanje pamfleta. Ono je profitabilno, jer ljudi vole biti dio grupe i žele da im netko jasno i razgovijetno definira grupni zajednički nazivnik, ono što ih sjedinjuje i stavlja nasuprot drugim grupama. Koliko nižepotpisani može vidjeti, javno dostupna hrvatska književnost od početka devedesetih je samo pamfletizam. Nije potrebno ni čitati gomilu riječi, dovoljno je samo primijetiti da hrvatski „pisci“ uglavnom djeluju kao grupe, i to oko inicijativa koje će poboljšati njihovo kolektivno financijsko stanje. Ideja svojevrsnog sindikata književnika kao interesne skupine na tržištu rada je otprilike sve što su hrvatski „književnici“ uspjeli postići u posljednjih 25 godina, kroz profesionalizaciju njihovog „posla“. Tu su, naravno, i „libertarijanci“ poput Ante Tomića koji žele zadržati svoj status na slobodnom tržištu i zagovaraju privatno poduzetništvo kao što je pisanje reklamnog romana za vegetu. Kako god okrenete, riječ je o parama i antitalentu da ih se zaradi. Jergović je zanimljiv samo po nevjerojatno uspješnom promašaju epohe kad se pokušao uvući u šupak Kriminalcu u ostavci kako bi zauzeo poziciju Nedodirljivog, u stilu Miroslava Krleže; Dežulović i njegovi kolege u ostavci iz Slobodne Dalmacije upravo igraju ulogu mladih Skojevaca koji starim, korumpiranim „drugovima gore“ govore što ih spada; srednjovječni Skojevci napadaju niži Udbin kadar koji se oportuno preobratio u ‘Rvatine i stvaraju općedruštveni problem od vlastitog sukoba s poslodavcem, a sve praveći se ludi prema činjenici da je pravi opis njihovog radnog mjesta kolumnista “diseminacija primjera dobre prakse”, a ne nekakvo govorenje istine. Valjda praveći se lud, čovjek na kraju stvarno i poludi.

U svakom slučaju, ovdje nema ni govora o pisanju kao književnosti nego o političkom i tržišnom pozicioniranju. U ovom trenutku na Hrvatskom dijelu interneta djeluje najmanje deset blogera koji u svoje slobodno vrijeme i za nikakve novce pišu nemjerljivo bolje i zanimljivije nego bilo tko od navedenih. Ali oni ne mogu dobiti lovu od Zaklade Ana Lindh, jer njihovo pisanje je zanimljivo upravo stoga što se ne obraća grupi kako bi joj ponudilo zajednički nazivnik ili, u radikalnijem obliku, konkretni program društvenog djelovanja. Pisanje koje doista izražava neki stvarni duševni sadržaj je potpuno nepredvidiva, i stoga nemalo jezovita, djelatnost. Autor nikad nije siguran od čega će početi i gdje će završiti, jednako kao ni njegov čitatelj. Nema nikoga da ih podrži dok traje proces pisanja ili čitanja, nema nikakve garancije da će spoznaja koju steknu ikoga na ovome svijetu učiniti boljim ili sretnijim. Ali, kad su u pitanju održivi razvoj i fer potrošnja resursa, možemo uz nešto napora sasvim apodiktički pokazati kako je riječ o totalitarnom političkom projektu što u Hrvatskoj šepa iz sasvim efemernih razloga, a daleko je opasniji od bilo čega što su Hrvati uspjeli izmisliti od nulte „četrdeset i prve“ godine do danas. Jer, koliko god se ovo društvo vrtjelo u krugu jedne davno minule epohe, ono nije izolirano od svijeta i onoga što taj svijet donosi, a o čemu gotovo nitko ne govori. Moglo bi se pokazati da je stvarnost ovog vremena i prostora još uvijek potpuno neispričana. Možda tome ne bi bilo tako kad bi se medijska buka malo stišala. Ali neće se stišati. Prave će riječi čekati neko tuđe vrijeme da ih izvede na svjetlo dana. Dogodi li se to, međutim, slika našeg doba koja će ostati za budućnost neće biti ovaj spektakl Skojevaca, Udbaša, umjetničkih sindikalista i libertarijanaca, nego nešto njima sasvim nevidljivo, nešto što ne može biti parola, pamflet ali ni deklaracija s cijenom.

Stoga, ako se želite utopiti u pisanju – u zbiljskom moru riječi a ne u natječaju Zaklade Ana Lindh nazvanom „more riječi“ – zaboravite što vam govore suvremena medijska proročišta. Stanite i gledajte – možete i prileći, nema veze – sačekajte malo i vidjet ćete … magla se prvo krene razmicati, kao da će se nešto pokazati i razbistriti … i onda shvatite da se zapravo zgušnjava u sliku, slike, slova, riječi i rečenice … vi bi da ih ne čitate … jer spoznaja nije prehlada, tko će vas izliječiti jednom kad je dobijete; ali, kasno je … udarac izbija dah, istina dobiva oblik i vi se gušite u njoj … u moru riječi koje morate izreći prije nego što se utopite.

To je, otprilike, trenutak kad čovjek postaje pisac. Teško da ga to čini prihvatljivim dionikom civilnog društva, a još teže da će plod njegovog utapanja u jeziku biti pogodan za dobivanje stipendije ili uključivanja u neko od Društava pisaca, pa čak i za uključivanje u neku od birtaških zajednica kakve su odgajale hrvatske kolumniste – od Skojevaca do onih koji su ih prisluškivali, sasvim svejedno. Pa ipak to je pisanje u zametku – neodrživi razvoj, nefer raspodjela resursa na kvadrat: talent je rijedak a onaj koji ga ima, želi ga zamijeniti za nešto drugo, love ni od korova. Stvar je totalno beskorisna. Ne zbija redove, ne čini društvo civilnim. To vam dođe nešto ovako:

Pet je uvjeta osamljene ptice,
Prvi je da uvijek leti prema najvišoj točci;
Drugi je da odbija društvo čak i vlastite vrste;
Treći je da joj je kljun uvijek upravljen prema nebu;
Četvrti je da ona nema neke posebne boje;
Peti je da pjeva veoma lijepo.

Tako kaže sv. Ivan od Križa. Dodajmo međutim još jedan uvjet, nešto prozaičniji:

Šesti je da joj puca reproduktivni organ za održivi razvoj i fer raspodjelu resursa.

Branko Malić