Pedofil si, cijelo selo viče (e pa jesam, što se koga tiče)

src:www.jesus-is-savior.com

Nedavno, tijekom dnevne konzumacije sadržaja mainstream medija, naletio sam na jedan od onih rijetkih komadića slagalice koji čovjeku pruža mogućnost da predvidi kako će se cijela stvar posložiti u budućnosti. U ovom je slučaju riječ o društvenim perspektivama pedofilije i, po mom mišljenju, komadić velike slike kojim ćemo se u nastavku pozabaviti daje osnove za neka razumna nagađanja o društvenoj prihvatljivosti ove pojave u bliskoj budućnosti.

Naime, internet publikacija Salon.com objavila je podužu ispovijed pedofila, naslovljenu “I’m a pedophile, but not a monster” („Pedofil sam, ali nisam čudovište“), sentimentalnošću natopljenu priču o jadima navodno normalnog – čak dobrodušnog – čovjeka, rođenog (sic!) s potrebom da povremeno gurne prilično neudoban dio svoje anatomije u različite šupljine na dječjem tijelu. Naravno, on pazi da se ne predstavi baš u tom svjetlu, odnosno brižljivo zaobilazi tjelesne aspekte svoje filije, držeći se strategijski njezine emocionalne površine, dok opisuje kako ga je njegova ljubav prema djeci učinila dobrovoljnim prognanikom od društva: pedofilom celibatom. Unaprijed moram istaći kako, premda će se u daljnjem tekstu o autoru članka govoriti kao o samotnoj individui pod imenom Todd Nickerson, brižljiva upotreba emotivne ucjene, umetiljana u saharinsku, bajkovitu, sentimentalnost, opasno smrdi na konzultacije autora s nekim stručnjakom za odnose s javnošću. Ako je on stvarno sam samcat naučio pogoditi baš sve note koje javnost voli čuti – unatoč tome što je, kako priznaje, povučen čovjek, koji izbjegava društvene kontakte – onda je doista riječ o rijetkom talentu za manipulaciju. U svakom slučaju, do kraja članka čovjeku ostane neugodan utisak da Todd Nickerson stvarno zna kako razgovarati s djecom.

Bilo kao bilo, prva rečenica ove podugačke priče priprema scenu za teatar šmrcanja:

„Rođen sam bez desne ruke. Već kao dijete, taj me je deformitet brzo izdvojio od mojih vršnjaka. Nosio sam protezu, stvar što je plašila ostale mališane, jer je nalikovala gusarskoj kuki.“

Dakle, od početka nas se navodi da uzmemo u obzir par stvari: autor je zakinut od rođenja i prirodno izdvojen iz društva, u najranijem djetinjstvu ostala djeca su ga izbjegavala, jer je posjedovao zastrašujuću tjelesnu osobinu, a svi znamo kako su djeca sklona poistovjetiti izgled i karakter: rošavo lice majke Tereze vjerojatno bi na prvu loptu rasplakalo svakog klinca. Međutim, u Nickersonovom slučaju, to nije uzrokovao njegov prirodni izgled, nego pomagalo koje je bio primoran nositi, a nalikovalo je nečemu što je djeci, nesvjesnoj izmučene a dobroćudne duše malog invalida, izgledalo strašno. Međutim, Todd se othrvao svom invaliditetu na hvale vrijedan način:

„Bio sam stidljiv, nekoordiniranih pokreta i grozno loš u sportu što me je isključilo iz društva mojih vršnjaka. Ali bio sam dobar u crtanju i izmišljanju priča kojima bi samog sebe zabavljao, te sam sve više i više vremena provodio u svojoj glavi, kao svemirski avanturist, borac protiv čudovišta ili bilo kakav drugi lik koji bi zamislio. Te će mi se vještine u budućnosti pokazati korisnima, ali u to su me doba samo još više otuđivale od druge djece. Povrh svega, mučio me je mjehur odnosno nekontrolirano mokrenje – vjerojatno uzrokovano rastućom gomilom nesigurnosti koje su me teretile, dakle samo još jedan problem na gomili – sve dok dobrano nisam zagazio u osnovnu školu.”

Neprihvaćenost ga je napravila umjetnikom i omogućila mu u budućnosti sredstvo za zaraditi za život, ali ta ga je činjenica svojevremeno dodatno otuđivala od vršnjaka, što mu je – okrutne li sudbine – prijevremeno poslalo mjehur tamo gdje kad tad odu svi mjehuri.

Očigledno, imamo posla s klasičnim „ružno pače“ narativom, kakav mediji, pa i filmska industrija, obilato koriste pri propagiranju i provođenju politike normaliziranja homoseksualnosti i, konačno, legalizacije homoseksualnih brakova, koja je sad, manje više, fait accompli. Poruka je, prije svega, kako vas zakinutost čini osjetljivima za tuđe patnje, omogućava vam da otkrijete posebne talente i općenito vas pretvara u samosvjesnog pojedinca – self made pojedinca, ako hoćete – sposobnog za istančanu percepciju drugih ljudi. Sve su to stereotipi koji se uobičajeno koriste kako bi se proguralo prihvatljivu, premda potpuno izmišljenu, predodžbu o homoseksualcima, i oni uopće nisu slučajno odabrani, ako je vjerovati rječima samozvanih stratega gay pokreta s kraja osamdesetih. Oni su brižljivo probrani kako bi trznuli upravo one prave žice – kako bi opalili baš onaj pravi akord – društva koje iznad i ponad svega, bez ikakve kvalifikacije, sakralizira pojedinca i prikriva vlastitu okrutnost saharinskom, hinjenom, sućuti. Stoga, Nickerson u svoj njegovoj hinjenoj nevinosti i navodnoj povučenosti, veoma dobro zna kako suvremena javnost reagira na podražaje, nešto što brojni, dobro prilagođeni, ljudi nikad ne bi mogli prokužiti. Ali nemojmo suditi preoštro, jer on je „pogođen najnesretnijom seksualnom orijentacijom, sklonošću grupi ljudi koji (mu) legalno, moralno i psihološki ne mogu uzvratiti osjećaje i žudnje.“ Naravno, bože sačuvaj da bi njegova slobodna volja tu igrala neku ulogu, pa se njegovo pravo na zadovoljenje osjećaja i požuda zapravo pokazuje kao nešto neupitno. I ono jest neupitno. To je razlog zašto je nadolazeće prihvaćanje i legalizacija pedofilije na Zapadu nešto sasvim neizbježno. Nema teorije da bi pravo biološkog automata zvanog ‘čovjek’ na legalno i legitimno ispunjenje želja bilo na neki način dovedeno u pitanje. Ono je zajednički nazivnik koji ovaj saharinski predator dijeli s dobrim dijelom svojih bližnjih „mainstream orijentacije“, i čini se kako je on toga itekako dobro svjestan. Evo kako nam opisuje svoju „situaciju“:

„Ali zar to nije definicija pedofila, netko bi mogao upitati, naime da je to čovjek koji zlostavlja djecu. Zapravo ne. Premda se izrazi „pedofil“ i „zlostavljač djece“ često u medijima rabe kao zamjenjivi, a postoji i stanovito preklapanje, u osnovi, pedofil je netko koga djeca seksualno privlače. To je to. Nema nužnog razloga da on djeluje prema stvarnoj djeci u skladu sa svojim žudnjama. Neki pedofili to čine, ali većina nas ipak nije. Budući da nas moćan tabu tjera na skrivanje, ne možemo znati koliko ne-prakticirajućih pedofila ima, ali pokazatelji su tu da nas ima mnogo, i da prečesto patimo u tišini. Zbog toga sam odlučio progovoriti.“

Dakle, pedofil je pojedinac koji želi penetrirati djecu i to je to. Moćan tabu, što će reći: predrasuda, sprječava ga da legalno i legitimno bude to što jest. Ono što prekoračuje „tabu“ – koji bi neki ljudi još uvijek nazvali „zdrav razum“ – i čini ga čovjekom na mjestu je odlučnost njegove, po svemu sudeći nepostojeće, slobodne volje da ne gura reproduktivni organ u djevičansko meso niti da masturbira dok gleda nekog drugog kako to radi.

Doista, teško je popušiti priču kako „nema nužnog razloga da on djeluje prema stvarnoj djeci u skladu sa svojim žudnjama“ kad je cijeli pedofilov identitet izgrađen oko seksualnosti i seksualne žudnje. Ako netko doista prihvati takvu argumentaciju, bez da uoči proturječje, taj zaslužuje da mu djecu klistira neki Nickersonov supatnik. Pojedinac čiji je identitet potpuno izgrađen oko seksualne žudnje koja mu je, navodno, nametnuta bez njegove odluke – nema veze što je to izopačena žudnja – očekuje od čitatelja da mu povjeruje kako će on primijeniti nepostojeće slobodnu volju, odnosno odlučiti da svoje „instinkte“ zauzda. Naravno, Nickerson tu počinje muljati o nature vs. nurture kauzalnosti njegove „seksualne orijentacije“, žurno povezujući svoj „slučaj“ s uspješnijom grupom kolega („Mnogi homoseksualci su postali svoje seksualne preferencije negdje u pubertetu, ako ne i ranije. Kod mene je bio isti slučaj.“). Evo kako opisuje svoje seksualno buđenje, što se zbilo kad je imao 12 godina:

„Uskoro, mala je djevojčica ušla u trpezariju, stala na ulazu u dnevnu sobu i počela me promatrati kako crtam. U sebi je vidim i dan danas: obučenu u plavi jeans i modru jaknu, s nevinim plavim očima i oreolom rijetkih plavih pramenova što su joj uokvirivali lice. Doimala se nekako većom od života i gotovo drevnom, dok je stajala tamo, potpuno mirna. I onda, iznebuha, jednostavno je nestala; otišla je sa svojom obitelji. Taj trenutak, premda teško da je trajao duže od par minuta, zauvijek mi se urezao u pamćenje.“

Dakle mladi Hiperion je sreo Nimfu. Ovaj odlomak predstavlja za budućnost egzemplaran prikaz normaliziranja perverzije na način da je se presvuče u bajku … „nevine plave oči“ … „oreol rijetkih plavih pramenova“ … „veća od života“ … „gotovo drevna“. Cijeli članak, od samog uvoda („Tko sam ja? Drago mi je da smo se upoznali. Ja sam Todd Nickerson i ja sam pedofil. Čudi li vas to?“), prema formi uznemirujuće nalikuje priči za djecu koju pripovijeda netko tko je i sam dijete. Izravna, pa ipak melankolična, frazeologija nekoga toliko istrošenog vlastitom nevoljom, fatalistički spremnog da prihvati nerazumijevanje; čovjeka što se unatoč svemu priprema za posljednji pokušaj da dopre do svojih bližnjih, na neki način ogoljen do prostog “drago mi je da smo se upoznali” – sve to priziva u svijesti čitatelja sliku djeteta što ovlaš, još samo prstićima jedne ruke, drži ruku plišanog mede, i kaže:”zagrli me”, jer sad, kad je sve rečeno i učinjeno, više nema što za reći. Nema više snage ni da doda:”molim te”. Sudeći prema komentarima na članak, konzumenti Salon-a su u značajnom broju pali na ovu priču. No, nemojmo ih osuđivati olako, jer naš prijatelj Todd ih je doista stručno obradio. Zamislite, uostalom, da se nešto ovako dogodilo vama – isprike zbog nužno dugačkog citata:

“I kako se to dogodilo? (Todd postao djecoljubac, op. KT) (…) Kad sam imao sedam godina, doživio sam da me u vrtu moje bake pipka muškarac kojeg sam jedva poznavao. Dogodilo mi se to samo jednom u životu i nije bilo osobito traumatično. Čovjek kojeg ću ovdje zvati Hans, poznanik mojih strica i strine iz Njemačke (…) došao je u posjet Americi. Proveo je jedan dan i noć u njihovoj kući, a oni su živjeli odmah do moje obitelji (…) Baka je odlučila poslati Hansa vani s jednim od unučadi, i (…) dogodilo se da to budem ja. “Povedi ga vani i pokaži mu djedov vrt,” rekla mi je. “Reci mu kako se zovu različite vrste povrća. To će mu se sigurno svidjeti.” Pristao sam. Pored toga, premda nisam znao ni riječi njemačkog, osjećao sam se dobro pored Hansa. Bio je bolno mršav, neuredne kose, i nosio je velike naočale. Treba istaći kako su muškarci u mojem životu, uključujući i oca, svi bili grubi, radnički, tipovi kojih sam se plašio. Hans je bio drugačiji: nježan, ljubazan i simpatično nespretan – baš kao i ja! Uzeo sam ga za ruku (…) i poveo u vrt (…). Otpratio sam (ga) niz gredice povrća, i kako smo prolazili imenovao bih naglas svaku biljku, a Hans bi veselo ponavljao za mnom. Tako smo prošli cijeli vrt. Bio sam ponosan što podučavam odraslu osobu (…) Kad je lekcija iz engleskog završila, Hans je sjeo na zemlju i potapšao dlanom mjesto pored sebe, pokazujući mi kako želi da sjednem pored njega. Poslušao sam ga. Nisam mogao vjerovati da se taj neobični čovjek kojeg sam jedva poznavao želi družiti sa mnom, čudnim malim dječakom kojeg nitko ne voli. Bio je to dobar osjećaj. Tijekom dugih minuta jednostavno smo uživali u našem druženju. Tada, odjednom, Hans je uvukao ruku u moje hlačice, premda smo bili samo par metara daleko od seoske ceste (…) To je trajalo nekoliko minuta. Bio sam zbunjen, ali ne i uplašen ili zabrinut. Jedina stvar koja mi je pala napamet da prozborim bila je „pi-pi“, (…) odnosno riječ za moje genitalije (…) Hans je (…) ponavljao riječ za mnom: „pi-pi“. Na koncu stvar se završila i Hans me je, pošto je dobio što je htio, odgurnuo. Ne znam zbog čega nije pomislio da ću ga odmah cinkati: možda je znao, ali ga nije bilo briga. U svakom slučaju nije me mogao tražiti da to ne činim, zar ne? Otrčao sam baki i ispričao joj što se dogodilo. Neko je vrijeme razmišljala i onda rekla da nikome ne kažem što se dogodilo, čak ni mojim roditeljima te mi je naredila da se ubuduće klonim Hansa. Nije se zvalo policiju i život je nastavio svojim tokom. Hans je (…) otputovao sutradan. Više ga nikad nisam vidio.“

O čemu je ovdje riječ?

Jednostavno je. Mali dječak upoznao je look inteligente Nijemca, jednako usamljenog kao i on, jer nije znao engleski i razlikovao se od dječakova oca koji je bio grubi radnički tip, a Švabo je bio nježan, ljubazan i simpatično nespretan – baš kao i sam dječak. I dječak nije mogao vjerovati da se taj neobični čovjek kojeg je jedva poznavao želi družiti s njim, čudnim malim dječakom kojeg nitko ne voli. Bio je to dobar osjećaj. Toliko dobar da ga je dobri Hans počeo prijateljski napastvovati. Dječak je bio zbunjen, ali ne i uplašen ili zabrinut i sve što je uspio reći bilo je „pi-pi“ i Nijemac je za njim ponavljao: „pi-pi“, pa su par minuta zajedno „pi-pikali“. Odrasli se čovjek toliko zanio da ga nije bilo briga hoće li itko doznati. Ništa čudno, jer odrasli su na kraju odlučili ne učiniti ništa.

Postoji, međutim, alternativno čitanje ove „ispovijedi“:

Jednostavno je. Pedofil, i to maštovit, normalizira izopačenost ponajprije stavljajući u kontrast stereotip senzibilnog, intelektualnog stranca i domaće sirovine od čovjeka – ni manje ni više, nego njegovog oca – ukazujući na to da djeca trebaju društvo nekoga kao što je prvi, jer je drugi bezosjećajni primitivac. Otud, pedofil nam objašnjava da klinci trebaju društvo predatora s cvikerima, osobito ako su emotivno nestabilni i dijelom antisocijalni, jer su sami pedofili kao djeca. Na taj način izraz „zlostavljanje“ bi otpao sam od sebe samo kad bi dopustili pedofilima da masturbiraju dok se igraju dječjim genitalijama i zajedno s njima viču: „pi-pi“.

Što se mene tiče, zahvalan sam Toddu Nickersonu za njegov „izlazak iz ormara“, jer me ohrabruje – zapravo: prisiljava – da i sam podijelim jedan intimni detalj s čitateljem. Naime, od rane adolescencije fantaziram o tome kako promatram vuka dok oblači janjeću kožu. Nemojte me suditi, nikad nisam povrijedio ni jedno janje niti pokušao obući vuka u bilo kakvu kožu. Ja sam vukujanjećojkožifil, ali nisam čudovište. Samo sam uzbuđen što sad, po prvi put u životu, imam prilike vidjeti kako izgleda kad vuk iz narodne izreke stavlja svoju masku.

Ironiju na stranu, ovaj naprosto dijabolični uzorak medijske manipulacije pakira još par stvari koje naša analiza ne smije zaobići. Nakon što pedofil ocrta moguće uzroke njegovog stanja (urođeno, stečeno, itd.) dolazimo do slijedećeg odlomka:

„Sjećam se događaja koji se zbio kad mi je bilo 11 godina. Vozio sam se u džipu s ocem i njegovim prijateljem Andyem kad se na radiju počelo govoriti o slučaju seksualnog zlostavljanja neke djevojčice, na što je moj otac dobacio prijatelju nešto u stilu: ‘Takvim ljudima treba na genitalije staviti tegove da ih polagano zgnječe’. To je prilično zastrašujuća slika za jedanaestogodišnjaka i nisam mogao a da ne suosjećam sa zlostavljačem. U krajnjoj liniji, mogao sam se savršeno prisjetiti vlastitog zlostavljanja, a ono teško da je zasluživalo takvu reakciju.“

Čini se kako je ovdje amaterski perception manager malo počeo vrludati, jer kao što znamo iz prethodnoga, mladi je pedofil u razvoju već prijavio vlastito zlostavljanje baki i, ruku na srce, teško je vjerovati da stvar ne bi došla do ušiju ostatka obitelji. Logika narativa razbila se na trenutak, ali to nije bitno ako je poruka usađena u „umove“ povodljivih idiota koji su popušili Nickersonovu priču. Smisao je da je „zastrašujuća slika“ navela klinca da „suosjeća“ sa zlostavljačem, jer njegovo vlastito zlostavljanje „teško da je zasluživalo takvu reakciju“. Ovdje imamo posla s jednostavnim, očiglednim i nepobitnim normaliziranjem seksualnog zlostavljanja djece. Neizravni Nickersonov zaključak je da kažnjavanje pedofilije zapravo predstavlja sankcioniranje neobičnog, ali iskrenog, čina nježnosti. Ovdje treba primijetiti kako je polagano gnječenje testisa, ruku na srce, prilično nepraktično. Međutim, kemijska kastracija bi mogla riješiti problem ukoliko bi je se na neki način učinilo javnom, jer bi se tad poslalo jasnu poruku ostalim predatorima. Naravno, to su pusti snovi, jer sama mogućnost javne poruke kao što je pojava Nickersonovog članka pokazuje da je društvo već otišlo predaleko. Za one koji smatraju da je ova interpolacija o zločinu i kazni neka vrsta desničarske surovosti, ponudit ću objašnjenje, razjašnjenja radi, uz napomenu da je moja surovost savršeno apolitična i sasvim dobro funkcionira bez naljepnica „lijevo“ ili „desno“. Naime, preko neposrednog očevica, upoznat sam sa slučajem pokušaja napastovanja dvanaestogodišnje djevojčice. Nakon događaja, poslana je u Italiju kod usvojitelja i tek poslije godinu dvije došla je na praznike u svoje rodno mjesto. Nije se sjećala ni riječi materinjeg jezika. To je, ponavljam, bila posljedica pokušaja napastovanja dvostruko starijeg djeteta nego što je to bio Salonov kućni pedofil kad je pretrpio napastovanje koje „teško da je zasluživalo“ kastraciju počinitelja.

Doista, priča za malu djecu.

Plauzibilno je zaključiti kako bi Nickersonov članak mogao biti sonda za novu inicijativu: normalizaciju pedofilskog „lajfstajla“. U krajnjoj liniji, ako malo razmislite, on nam i nije ostavio mnogo alternativa. Ili ga prihvatite ili ga odbacite, nema sredine. Već je smogao snage odgovoriti „licemjerima“ koji su optirali za odbacivanje u drugom članku kojim se ovdje nećemo baviti, ali možemo u to ime primijetiti: da li bi bilo moguće, ako je pedofilu dopušteno javno napisati: „zamišljam kako guram penis u dječju stražnjicu, ali ne bih nikad stvarno to učinio“, da Salon objavi kako netko kaže: „zamišljam kako guram Nickersonovu protezu u Nickersonovu guzicu, ali ne bih nikad stvarno to učinio“? Mislim da je odgovor potpuno očigledan.

Što se tiče težnje pedofila da ga se prihvati, ono što on stvarno želi nije jednostavno pravo na masturbaciju – na kraju krajeva rekao je da je celibat i očekuje od čitatelja da mu vjeruju kako ne čini ništa u skladu s osnovnim porivom koji ga vodi kroz život. Nasuprot tome, on želi da ljudi odobravaju njegove težnje. Naposljetku:

„U osnovi, vaš mozak zna što voli i neće prihvatiti ne kao odgovor. Zbog toga je pitanje da li je seksualna orijentacija stečena ili urođena irelevantno – i jedno i drugo se ubrzo prepletu i zavare dok ne postanu ono jedino što znate. Težnja jača sama od sebe, bez obzira koliko je željeli iskorijeniti. Na koncu, ona se ispreplete sa svim ostalim što vas čini onim što jeste“.

Vidite, nije to on. To je njegov mozak. A s mozgom nema rasprave, to svi znaju. Ljudi neće prihvatiti i odobravati ovog čovjeka zbog toga što prihvaćaju i odobravaju pedofiliju per se, nego zbog toga što veći dio javnosti drži vlastito djelovanje u skladu s izvanjskim impulsima svetim pravom. Kriti se iza vlastitog mozga je tragikomičan pokušaj da se sebe sakrije iza sama sebe, krajnja neodgovornost – krajnja sloboda – koju se može očekivati na ovome svijetu. Doduše, riječ je o za razum nepojmljivoj budalaštini, ali, na kraju krajeva, što razum ima s tim? Tko treba prosipati pamet kad može prosipati vlastiti mozak uz javno odobravanje?

Stoga:

„Tko sam ja? Drago mi je da smo se upoznali. Zovem se Branko Malić, i rado bih Toddu Nickersonu zabio njegovu vlastitu protezu u njegovu vlastitu guzicu. Čudi li vas to?“

Ako jest, prije nego što me osudite, molim vas shvatite:

Ja sam možda čudovište, ali nisam pedofil.

Kriv je, valjda, moj mozak.

Branko Malić