Pogled iza zavjese na izbjegličku krizu

src:http://21stcenturywire.com

Dok se Zapadni mediji trude prikazati nagli priljev izbjeglica kao da se pojavio ni iz čega pred vratima Europe, istina je zapravo da se ti ljudi već godinama skupljaju u golemim izbjegličkim logorima u Turskoj.

Zapravo Turska je uvela preko 2 milijuna izbjeglica na osnovi sumnjive politike „otvorenih vrata“ i potrošila preko 6 milijardi dolara na izgradnju i održavanje kampova za njihov smještaj. Turci su to učinili u sklopu dugoročne strategije čija je svrha opravdati stvaranje tzv. „sigurnih luka“ u sjevernoj Siriji – zapravo omogućiti da NATO prodre i okupira teritoriju Sirije, usput štiteći svoje terorističke proxy borce unutar granica ove zemlje, kako bi oni mogli početi napadati bliže Damasku te na koncu oboriti vladu predsjednika Bašara al Assada.

Planovi SAD-a o stvaranju „sigurnih luka“ ili „tampon zona“ u sjevernoj Siriji sežu do u 2012. godinu, dakle u vrijeme prije nego što je kriza uopće počela. U dokumentu „Middle East Memo 21“, “Assessing Options for Regime Change,” jasno stoji:

“Alternativa leži u tome da se diplomatski napori usredotoče prvo na zaustavljanje nasilja i mogućnosti uspostavljanja slobodnog pristupa humanitarcima, kao što se bilo učinilo pod Annanovim vodstvom. To bi moglo dovesti do stvaranja sigurnih luka i humanitarnih koridora, koje bi morala osiguravati vojna sila. To, naravno, ne bi postiglo ciljeve SAD-a u Siriji, jer bi Asad mogao ostati na vlasti. Međutim, koristeći „sigurne luke“ i „humanitarne luke“ kao polazište, postalo bi moguće širokoj koaliciji s prikladnim međunarodnim mandatom da vrši dodatne prisilne radnje u željenom pravcu.”

Brookings Institute razrađuje ovu kriminalnu zavjeru u jednom nešto novijem izvješću pod naslovom, “Deconstructing Syria: Towards a regionalized strategy for a confederal country.” Tu stoji (naglasak, T.C.):

“Ideja je pomoći umjerenim elementima pri uspostavljanju pouzdanih sigurnih zona unutar Sirije čim to one budu u stanju izvesti. Američke, saudijske, turske, britanske i jordanske vojne snage, kao i vojne snage ostalih arapskih zemalja, djelovale bi kao potpora, ne samo iz zraka nego i na zemlji, raspoređivanjem svojih specijalnih jedinica. Ovakvom bi pristupu išao u prilogu i sirijski otvoreni, pustinjski teren, koji bi mogao olakšati stvaranje tampon zona koje bi se onda mogle nadzirati i štititi od neprijateljskih napada kroz kombinaciju tehnologije, patroliranja i drugih metoda što bi, pored specijalnih jedinica, pomoglo lokalnim sirijskim borcima da se učvrste na terenu.

Ako bi Asad bio toliko glup da napadne ove zone, pa čak i kad bi nekako uspio natjerati strane specijalne jedinice na povlačenje, najvjerojatnije bi ostao bez zračnih snaga uslijed odmazde stranih sila, što bi njegovoj vojsci oduzelo jednu od rijetkih prednosti koju ova još zadržava nad ISIL-om. Stoga, malo je vjerojatno da će on povući takav potez.“

Na žalost po one koji stvaraju američku vanjsku politiku, teško je naći opravdanje ili javnu podršku za ove planove koji streme izravnijem uplitanju u Siriju, a s ciljem tzv. „promjene režima“ maskirane u nešto sasvim drugačije, npr. osiguravanje „tampon zona“ za izbjeglice.

Međutim, u nadi da će si osigurati javnu podršku, Zapad je naprosto uzeo ogroman broj izbjeglica koje se gomilaju od početka destabilizacije Bliskog istoka i Sjeverne Afrike, i odjednom njima poplavio Europu. Već i sami zapadni mediji počinju optuživati Tursku kao izvor poplave, recimo, u izvještajima poput onoga iz grčkog izdanja International New York Timesa, Kathimerini, naslovljenog „Refugee flow linked to Turkish policy shift,”gdje se tvrdi (Naglasak, C.):

“Nagli porast u priljevu migranta (sic! KT) i izbjeglica, uglavnom iz Sirije, u Grčku, dijelom je, kako doznajemo iz diplomatskih izvora, uzrokovan promjenom turske geopolitičke taktike.

Ovi dužnosnici u diplomaciji povezuju val migranta u Istočnom egejskom moru s političkim pritiscima u susjednoj Turskoj, koja se priprema za izbore u listopadu, kao i sa nedavnom odlukom Ankare da se pridruži američkom bombardiranju ciljeva pod kontrolom Islamske države na sirijskom teritoriju. Neke analize upućuju na to da je val izbjeglica iz Turske krenuo uz prešutni pristanak ili čak na poticaj turskih vlasti.”

Ovo se događa tek nakon godina orkestriranih terorističkih napada diljem Europe, dakle nakon nastojanja da se pojača strah, „ksenofobija“, rasizam i „islamofobija“ (op. navodnici KT, riječ je o nedefiniranim izrazima). Svaki od ovih napada uključivao je pijune koje su pratile zapadne obavještajne službe, u nekim slučajevima i u razdoblju od do deset godina. Mnogi su sudjelovali u od NATO-a iniciranim i na daljinu vođenim ratovima u Siriji, Iraku ili Jemenu prije nego što su se vratili kući i izveli predvidljive nasilne činove. U slučaju zloglasnog Charlie Hebdo masakra, francuske su sigurnosne službe godinama pratile počinitelje – te je jedan od njih na kratko vrijeme čak bio i uhapšen. Nadzor nad njima bio se nastavio sve do posljednjih šest mjeseci koji su im trebali da isplaniraju i provedu svoj teroristički čin. Kad se francuskim sigurnosnim agencijama postavilo pitanje zašto su obustavile nadzor šest mjeseci prije napada, odgovor je bio da im je manjkalo sredstava.

Tony Cartalucci

izvor: 21st Century Wire