Predigra prijestolja
Svi se danas boje povratka u srednji vijek, putem nacionalizma, fašizma ili nekog sličnog modernog imaginarnog konstrukta koji fokusira dezorijentiranost masa, a blage veze nema ni sa čim starijim od 80 godina. I onda upale TV i s guštom odgledaju “Igru prijestolja”. Ma koga vi z..ebavate truli moralisti …
Danas je znak kultiviranosti i moralne „apdejtiranosti“ kad netko za sebe kaže kako nije “srednjovjekovnog” mentaliteta. Premda je ova izjava – inače jednako suvišna koliko i glupa – dostupna svakome kao poštapalica e da bi svaka budala mogla biti kulturna i moralna, u njezinoj promašenosti ima neke suptilne istine. Naime, srednji vijek je vrijeme između Uskrsnuća i Ponovnog dolaska Krista te stoga, ako se želi sačuvati pravo značenje izraza, treba biti dosljedan i istaći da smo još uvijek usred ove prezrene epohe, pa joj se onda na neki način još može mentalitetno pripadati ili ne pripadati. Da budemo točniji, još smo uvijek u dobu tranzicije. Međutim, kako je pežorativno značenje apsolutno jedino koje se danas koristi u moralizirajućem govoru, izvornik se može prepustiti onima koji vjeruju u izvorna značenja riječi. Kako ih je malo i kako ih nitko ništa ne pita, njihova mišljenja ionako imaju slabu vrijednost na tržištu ideja. Istina u laži, s druge strane, doista zvuči cool i više je nego očigledna ako se imalo zagrebe ispod površine slike koju društvo o sebi izgrađuje.
Naime, prezir spram srednjeg vijeka uglavnom proizlazi iz nesvjesnog poistovjećenja razine tehnološkog s razinom moralnog razvoja epohe. Premda na prvi pogled izgleda čudno, suvremeni čovjek zapravo uopće nema problema sa standardnim grozotama srednjeg vijeka koje na deklarativnoj razini ismijava i kojih se užasava: nasiljem, slijepom vjerom, neobuzdanom voljom za moć i nepromjenjivosti društvene stratifikacije, beznačajnošću pojedinca, itd. Iz nekog razloga, jedino praksa gradelanja vještica uvijek iskače pred oči kao najveći zločin epohe, premda je riječ prije o specijalitetu renesanse. Pritom se moralistima kao glavno jelo obično nudi Giordana Bruna, okultista, muljatora, špijuna i manipulatora zapanjujuće nalik modernim stručnjacima za politički marketing, u stilu Edwarda Bernaysa, kako je to uvjerljivo u svojoj knjizi “Eros i magija u renesansi” pokazao pokojni rumunjski filozof i religijski komparativist Ioan Coulianu.
Ali ne, suvremeni čovjek nema s time problema. Zapravo stječe se utisak da mu se sviđaju okrutna nedjela njegovog srednjovjekovnog pandana. Znači li to da je on primitivac koji čini sve te užasne stvari koje smo upravo naveli? Ne. On je samo primitivac koji zamišlja da ih čini na spektakularnoj razini. Jedino što to danas postaje manje-više ista stvar.
Popularna TV serija Igra prijestolja dobar je primjer u koliko su mjeri suvremeni ljudi fascinirani srednjim vijekom. Doduše, ne srednjim vijekom Tome Akvinskog ili Meistera Eckharta, nego baš izmaštanom erom izdaje, nasilja, odsijecanja glava, roštiljanja ljudi i surove igre moći. Sve je to jako prihvatljivo kao izmaštani prizor koji se promatra na zaslonu i, na prvi pogled, potpuno bezopasno, dok “stvarni život” teče kako treba, nitko ni mrava ne gazi niti daje homofobne izjave. Ali onda, čovjek baci još jedan pogled i zabrine se. Jer prosvijećena društva nisu osvijetljena svijetlom razuma – inače eminentno srednjovjekovni, dakle danas odbačeni, izraz – nego upravo neonskim svjetlom zaslona i spektakla koji se na njima odigrava. Doduše, društvo spektakla je već dobrano ofucana sintagma. Ne jer govori nešto pogrešno, nego zato što je se gotovo nikad ne shvaća doslovno, kako bi se je zapravo trebalo shvatiti. Pravi je raison ‘d etre suvremenog društva pružiti priliku da se vidi i da se bude viđen, bez ikakvih ograničenja. Ono brižljivo otklanja stvarnu bol i patnju na vlastite margine, pridajući pritom izabranim grupama izmišljenih ili stvarnih žrtava auru svetosti, i ubrizgava u središte čistu sliku u pokretu. Biti u slici, biti zamišljen u mašti, metastazira sve brže u smisao postojanja. Čovjek ne treba Heideggera ili Deleuzea da shvati. Samo uzmite Igru prijestolja.
Popularna je serija savršen okvir za postmodernu stvarnost. Ogromno igralište pojedinaca i grupa u beskonačnoj međusobnoj borbi, koji pokazuju beskonačan raspon emocija, motiva i moralnih stajališta, i uvijek izdaju očekivanja gledatelja. Plemenite se ubija na najokrutniji način, dok se zli, poslije samo par epizoda, pokazuju kao ne baš tako zli, štoviše: oni postaju plemenitiji od vlastitih žrtava; zaplet se obično rješava potpuno nasumice, odbacujući pravila drame i stvarnosti što bi je ona trebala zrcaliti. Ali koje stvarnosti? Sve se to odigrava u izmaštanom srednjovjekovnom svijetu mačeva, spaljivanja na lomačama, kastracije, silovanja, ludih religija, zmajeva i sličnog. Zaplet se nasumice račva u svim pravcima, kroz živote brojnih likova kojima je teško popamtiti imena, uvijek ukazujući na nešto novo što je odmah iza ugla, i onda razočarava gledateljeva očekivanja. A gledatelj uživa u tome. Sva ta brutalnost, surova ljubav izdana za par novčića, prijateljstvo što strada zbog političkog oportunizma, kastracija lika čiji je „stojko“ mogao obaviti toliko božjeg posla u budućim epizodama. Srednji vijek. Tragedija. Komedija. Stvarni život gdje su grupe-žrtve stvarne žrtve grupirane u gomilu unakaženih tijela i sve ono zabranjeno voće rasizma, “seksizma” i “homofobije“ ponuđeno je besplatno na pladnju, sve za užitak gledatelja. On sebe zamišlja usred svega toga. Ne možemo to dokazati, ali ipak: svatko sebe zamišlja među herojima i heroinama ove krvave anti-drame. Svatko pravi male misaone eksperimente u stilu:”Što bih ja učinio?”, “Nije li ovo kao u stvarnom životu?”, “Ja bih ga podržao”, “Ja bih ga izdao”. Bez uživljavanja spektakl ne vrijedi ništa. A danas, kad se sredstva uživljavanja usavršavaju kako bi savršeno asimilirala život u imitaciju, spektakl postaje zbilja. Ništa nova u tome, samo jedna stvar nije jasna.
Zašto svaka budala toliko voli srednji vijek?
U prvom redu, da se ne zaboravi: srednji vijek nešto je sasvim drugo od slike koju suvremeni ljudi o njemu imaju, posebno ako su je dobili od „History“ Channela. Međutim, pitanje ostaje, zašto je, makar i u iskrivljenoj slici, toliko popularan kod vjernika političke korektnosti u Americi i Europi? Da to nije možda znak pobune? Ne. Svašta može biti čin pobune, ali gledanje TV-a teško. Naprotiv, na djelu je podčinjavanje, čin prihvaćanja svijeta koji mutira u virtualnost i asimilacija političkoj korektnosti što gledatelja priprema za prihvaćanje politički korektnog nasilja. Nije uopće bitno što se prihvaćanje nasilja odvija u mašti, ako znamo da je tendencija da se svi parametri zbilje presele upravo tamo.
Neobično je kako se značenja riječi preokreću kroz povijest. ‘Virtualno’ zapravo znači ‘zbiljsko’ kao suprotnost ‘izmaštanom’, ‘nesavršenom’ ili ‘iluzornom’, slično kao što ‘dinamičnost’ izvorno označava inerciju tvari i modalnu kategoriju mogućnosti, dok se danas pod tim misli na izraz aktivnosti i energije, dakle na nešto dijametralno oprečno. Čini se, međutim, da je svijet napravio puni krug jer virtualno ponovo postaje ono što jest. I tako, ako živimo u virtualnom svijetu, znači li to, recimo, da možemo prolaziti kroz zidove? Da. Doduše, ne baš ovih dana, ali svakako do 2050. godine, kako nam obećava Ray Kurzweil. Posthumani san je prikladan izraz za opisati postmodernu stvarnost jer ona je upravo to: san bez onoga koji sanja. Istinska sposobnost da se svijet nanovo stvori, odnosno izmašta, u materijalnom smislu – da ga se pretvori u ono što gledatelj želi da bude, kako posthumanisti obećavaju – priča je, naravno, za potrošače kojima treba prodati globalni politički i ekonomski sistem postmoderne. No to je ne čini proturječnom, jer iznevjeravanje očekivanja je bit imaginarnog, čega je Igra prijestolja dobar primjer. Sve je uvijek „gotovo tu, samo ne još“, rješenje je iza ugla, ali – ah! – eto još jednog ugla i krivog puta, i tako dalje i tako bliže. Ništa čudno, sve je to samo dobra stara logika sna. Sv. Augustin zahvaljivao je Bogu što nije odgovoran za svoje snove. Platon je isticao „mnogoglavu zvijer“ u čovjeku koja se budi tijekom sna, i koju tirani vole njegovati u umovima svojih podanika putem glazbe i slike. Što za sebe ima reći postmoderni promatrač? Njegovi su snovi projicirani na zaslone, da ih svi vide, oni postaju posredovana, medijska stvarnost. I on je itekako odgovoran za njih. Što kad izmaštani moral nazvan „politička korektnost“ bude nanovo izmaštam u skladu s izmaštanim srednjim vijekom? Želja postoji, mogućnosti su sve veće i veće. Svatko se želi vidjeti u svijetu pravog nasilja i beskrajnog grananja zapleta, brisanja identiteta, rastvaranju dobra i zla, lijepog i ružnog. Pod uvjetom, naravno, da ne zaprlja ruke. Bez brige. Ako Kurzweill može učiniti da ljudi prolaze kroz zidove – a kaže da može – onda može stvoriti i novi par ruku, ako je stari previše prljav. Međutim, neće biti potrebe za tim. Moral se već rastvorio, kao što se vidi iz sveprisutnosti slika i simbola koje čovjek srednjeg vijeka ne bi mogao ni zamisliti bez da automatski poduzme neku vrstu pokore. Prikaz užasa projicira se na zaslone kao istinski sadržaj duše postmodernog čovjeka, a ne kao nešto iz vanjskog svijeta. U stvarnosti svi su korektni. Međutim zaslon će zamijeniti stvarnost, što tranzicija u posthumani svijet zahtjeva. A igra slika koja će se odigravati na njemu bit će projekcija duša žitelja postmoderne, kontroliranih, promatranih i ponekad kažnjavanih građana svijeta koji je uvijek na rubu ponora, ali ujedno uvijek „ne još“ i preko njega. Jasno se vidi kakve su to slike. One su destilirana esencija nasilja projicirana u prezreni srednjovjekovni svijet, virtualno doba tranzicije što se zauvijek odigrava i zauvijek izigrava očekivanja. Cenzura umjetnosti u najširem smislu, koja danas postoji isključivo u smislu da nametne prihvatljivo i neprihvatljivo, nije u prošlosti bila nužno čin represije. Mogla je biti i čin zaštite. Jer, dok u prošla vremena nitko nije mogao cenzurirati stvarnost, uvijek prisutnu u neograničenim količinama, simboli i misli ljudskog bića bili su suptilni, brižljivo izraženi, i zaštićeni. Emocionalni i filozofijski sadržaj srednjovjekovne romanse danas bi ismijao svaki prosječan konzument pornografije. Sve je to njemu, prokušanom u virtualnoj bestijalnosti od malih nogu, tako nestvarno. Treba li zbog toga vjerovati da ljudi srednjeg vijeka nikad nisu otkrili težinu i tragediju egzistencije? Da nisu poznavali bol postojanja i dubine do kojih okrutnost ide? Možda stvarno nisu. Sjećam se prije par godina kako sam, dok sam radio kao fizikalac na arheološkim iskopavanjima, iskopao grob iz 14. stoljeća. Ništa posebno, samo metar i nešto centimetara duboka rupa trapezoidnog oblika, rubova popločanih plosnatim kamenjem i poklopljena s tri kamene ploče po kojima je nasuta zemlja. Stvarno ništa posebno, nikakve keramike, nikakvih priloga unutra, nikakvih komada metala, samo ženski kostur i na njemu kostur malog djeteta. Mala dječja lubanja bila je raskoljena na vrhu jer je dijete umrlo prije nego što su se kosti stigle skrutiti, a mali mliječni zubi, bijeli kao reklama za zubnu pastu, još su bili u vilici. Možda je bila riječ o majci i sinu ili kćeri. Ili se njihovim bližnjima jednostavno nije dalo kopati novi grob za tuđe dijete, pa su ga istovarili tuđoj majci na grudi. Bili su to seljaci iz od Boga zaboravljene zemlje između Istoka i Zapada, proživljavali su svoje živote na golom kršu Dalmatinske zagore, koju se čak i danas smatra od Boga zaboravljenom, tijekom posljednjeg, i vjerojatno najmračnijeg, doba pravog srednjeg vijeka. Palo mi je tada na pamet pitanje, što bi mi oni mogli reći o sebi, ti moji preci koji su zagnojili ovu zemlju, kad bi im postavio pitanje da li je bilo ikakvog smisla u njihovom životu i smrti. Mislim da bi žena samo slegnula ramenima i prešla šutke preko pitanja, kako to žene obično rade kad muškarci počnu igrati svoje igre osvajanja, pa makar i intelektualne. Ili bi se možda, vidjevši moju egzistencijalnu tjeskobu, smekšala i dala mi odgovor. Najvjerojatnije bi pokazala prstom prema nebu, jer u to doba na tom prostoru nije bilo katedrala, nikakvih razrađenih prikaza srednjovjekovne metafizike, ugrađenih u arhitekturu ili oslikanih u mozaicima i obojenom staklu. Morala bi dakle projekciju vlastite duše pokazati izravno i neposredno, u nadi da ću skopčati stvar. Ako bi to bio odgovor srednjovjekovne žene postmodernom simulakrumu, koji sjedi i zamišljeno puši cigaretu na rubu njezina groba, onda smatram sebe poraženim zagonetkom te Sfinge. Jer naše je nebo postalo zaslon luđačke virtualne mašte, igralište sklepanih anđela koji bdiju nad virtualnim dušama, sve nekim stvarima u koje se ne isplati ni upirati prstom. Skoro besmrtni, ali ne još; skoro savršeni, ali ne još; skoro mrtvi, ali ne još; skoro na kraju puta, ali zauvijek ne još. Samo nasilje, nasilje duše koja projicira svoj san o surovosti na zaslon svijeta, preoblikuje ga kroz milijarde gadgeta, čineći ga surovijim nego što bi ikad sam od sebe mogao postati – a opet sigurnim da se u njemu može nesmetano uživati – bez homofobnih izjava i ijednog mrava zgaženog, žeđ za krvlju je veća nego što je ikad bila. Naravno, jer na Zapadu krvi je sve manje.
Ako je ovo budućnost, a postmoderna je implicitno zamišlja upravo na ovaj način, onda molim bez Kurzweilovih nano robota, transplantacije organa, cyber sexa i besmrtnosti za mene. Tražim samo priliku da opet iskopam onaj grob, popušim još jednu cigaretu za put, i onda u njega pokopam sebe i svoj sram. Jer ako je ova vječna predigra prijestolja konačni komentar čovjeka na vlastitu povijest, ako je ovo što imamo danas trijumf ljudskog roda – beskonačni, CGI efektima obogaćeni spektakl divljaštva i nedosljednosti – onda su ona dva kostura dobro društvo za vječnost. Ako neki metafizički psihopat kao Kurzweil stvarno pronađe način da preoblikuje svijet na vlastitu sliku, onda plitki grob srednjovjekovne seljanke ne izgleda kao tako loš stambeni izbor, prikladno sklonište pred uvredom u koju se ljudsko biće pretvorilo. Dobro mjesto za odložiti sram posljednjeg čovjeka. Za čovjeka-gledatelja, bol života nikad nije bila manja, a želja da je sam nanosi … također ništa manja. Možda nikad veća? Ruke su čiste od krvi, duše su okupane u njoj. Tako to ide s dušom, ona zadržava pravo vlastitog suda o samoj sebi, sviđalo se to njezinom vlasniku ili ne. Prezreni srednjovjekovni čovjek poznavao je ljepotu, to znamo jer je njegova duša ostavila svoj trag u kamenu. Kakav će trag ostaviti postmoderni čovjek? Nikakav. Jer njegova je strast brisanje svih tragova. To je jedini način da ubije vrijeme i sam sebe prevari na vrhunski način, da sam sebi proda metafizička muda pod bubrege – zamijeni vječnost s beskonačnim ponavljanjem istog, inače jednom od glavnih teoloških odrednica Pakla.
To je dakle predigra prijestolja. Štakori u labirintu uzašli u sliku, u pokretnu ikonu. Beskonačno odgađanje Posljednjeg suda u neprekidnoj trci kroz tunele koji se beskonačno granaju. Kakav ludi kraj svijeta. Beskonačna TV emisija za trutove, koja samo što ne počne. Ali ne još.
Ali, što se može. Napravi mi mjesta, kostur-djevojko. Stvarno je tijesno ovdje. Zagrli ovog razmetnog sina, jer umire od stida zato što je čovjek … skoro je mrtav …
… samo ne još.
Branko Malić