Samoubilačko bombardiranje galaksije: neobična poruka novih “Zvjezdanih ratova”

ratovi-zvijezda-rogue-one

Uvriježena je predrasuda kako su Lucasovi Zvjezdani ratovi utemeljeni na ideji mono-mita. Navodno, riječ je o mitskom “putovanju heroja”, prikazanom u obliku avantura Lukea Skywalkera koji kreće na putovanje što vodi sazrijevanju i duhovnoj realizaciji, sasvim u skladu s modernim, “novokomponovanim” razumijevanjem ove drevne pedagoške metode “pričanja priča”, čija je izvorna svrha bila “naslikati vjerojatnu sliku istine” (Platon) onda kad je se ne može izraziti izravno.

Premda je utjecaj Josepha Campbella, koji je prvi razvio ovu ideju, na Lucasa i neke druge vodeće filmaše njegove generacije nepobitan, već neko vrijeme mi se čini kako u kvazi-mitološkom podtekstu Zvjezdanih ratova čuči nešto istodobno fundamentalnije, ali i banalnije.

Naime kao izvanjski – i sasvim demodirano blagonakloni – promatrač američkog mentaliteta nisam mogao ne primijetiti kako gotovo unisona ljubav Amerikanaca prema ovim filmovima ima više veze s njihovom nedavnom prošlošću, negoli s “arhetipovima” koje nam moderna psihologija prodaje kao nešto izvorno i fundamentalno ljudskom biću.

Jednostavno, teško je ne opaziti kako vatra iz topova Millenium Falcona, napadi X-Wing lovaca i sve žrtve herojskih pojedinaca u ime Galaksije slobodnih i Svemira hrabrih zapanjujuće podsjećaju na scene iz Drugog sv. rata, kako ga se prikazivalo u američkim propagandnim filmovima: s B 17 letećim tvrđama koje rigaju vatru po valovima njemačkih ili japanskih lovaca, ili bombarderima za obrušavanje koji razvaljuju japansku Carsku flotu u bitci za Midway.

Štoviše, moram priznati kako, što se mene tiče, Luke i njegova ekipa ne podsjećaju na Jazona i Argonaute. Prije bih rekao da je riječ o tipičnom klincu naivnog lica iz kasnih sedamdesetih u društvu svemirskog kauboja, slabo artikuliranog, ne-arijevskog, nježnog diva i kraljice maturalne večeri s izgledom djevojke iz susjedstva.

Posljednji dani diska ...

Posljednji dani diska …

U osnovi, dakle, rekao bih kako je univerzalna ljubav Amerikanaca uzduž političkog spektra – od patriota do onih koji preziru vlastitu “američku imperiju” – spram Zvjezdanih ratova prije izraz podsvjesnog, ali sasvim tvrdoglavog, nacionalnog ponosa.

Zbog toga me se Rogue One: priča iz Ratova zvijezda dojmio kao krajnje zbunjujući film. Naime, riječ je o emocijama natopljenom ratnom filmu s neizgovorenom, ali utoliko jasnijom porukom: pohvalom samoubojstvu kao činu otpora spram SAD-a.

Pred našim se očima razvija slika svemira u kojem sveprisutno Carstvo ratuje protiv pobunjenika podijeljenih na umjerene i radikale. Obje grupe su, naravno, multi-kulti s prepoznatljivim bliskoistočnim fizionomijama u prvom planu, a radikale upoznajemo kroz scenu koja bezobrazno očigledno zrcali urbano ratovanje iz doba okupacije Iraka:

Junakinja i njezin kolega – po zanimanju: ubojica – pretražuju glavni grad pustinjske planete u potrazi za njezinim nekadašnjim mentorom, sada vođom Al-Qa … khm … radikalnih pobunjenika. Grad je očigledno simulakrum stereotipnog bliskoistočnog naselja, što se dodatno pokazuje u trenutku kad se protagonisti nađu usred terorističkog napada Al-Qa … khm … radikalnih pobunjenika na patrolu carske vojske. Vojnike u njihovim čistim, bijelim uniformama, što govore standardnim američkim engleskim i opremljeni su nezgrapnim oklopnim kolima, odjednom napadnu sa svih strana pripadnici radikalizirane “demokratske opozicije” – civilne se žrtve slažu na gomilu i jedan od protagonista nema problema upucati nesretnog borca za slobodu koji mu se našao na putu. Scena je zapravo preuzeta iz franšize akcijskih filmova nastalih nakon 11. rujna. Sve je tu: džamija, prašnjavi gradski trg i prljavi civili.

Zbunjujuća je stvar to što smo zapravo suočeni sa standardnim holivudskim prikazom napada na američke vojnike.

We are here for your f..in' freedom!

We are here for your f..in’ freedom!

Samo, ovaj put se od gledatelja očekuje da simpatiziraju napadače.

Štoviše, Carstvo je došlo na svemirski Bliski istok kako bi izvlačilo dragocjene sirovine za svoj vojno-industrijski kompleks koji ga čini neupitnim suverenom galaksije. Ako pretpostavimo da film zrcali povijesnu zbilju – ili njezinu medijsku sliku, što je danas manje više isto – onda Carstvo nema biti što drugo do SAD i/ili NATO.

Otkud sad to? Carstvo iz izvorne Lucasove trilogije bilo je očigledno koncipirano po uzoru na nacističku Njemačku s njezinim hipermodernističkim, crno-bijelim kontrastima uniformiranost i reda. Ovoga puta pak, ne samo vizualno, nego i u smislu priče pred nama je nešto sasvim drugačije: ein Volk, ein Fürher monolit ima par pukotina, jer i u ovom i u prethodnom filmu franšize imamo posla s humaniziranim antagonistima među kojima neki odlučuju napustiti Reich i postati protagonisti. Progresivistička homoerotičnost odnosa između afro-carističkog prebjega i bijelog pilota iz prethodnog nastavka sada se razvila u novi lik semitskog prebjega koji upada u kandže Osame bin Whitakera koji živi u pećini i vodi radikalne pobunjenike. Nakon što uz pomoć “umjerene opozicije” uspije pobjeći on će steći njihovo puno povjerenje birajući mučeničku smrt u završnoj bitci.

Još jedan jasan pokazatelj identiteta “dobrih momaka” predstavljaju dvojica nezaposlenih samuraja, jedan od kojih stalno ponavlja mantru “Allahu Ak … khmm … Ja sam jedno sa Silom … Sila je sa mnom.” Na kraju filma i njegov kolega je stane recitirati upravo u trenutku kad se odluči na samoubilački napad kako bi osvetio palog druga. U suprotnosti s prethodnim filmom iz franšize, zazivanje Lucasovog dualističkog “duhovnog” načela što upravlja svemirom ovoga je puta isprazno, mehaničko ponavljanje riječi, a ne šapat duhovnog vodiča ili trenutak introspekcije glavnog junaka – nešto dakle sasvim nalik sumanutom, idiotskom, neprekidnom i vjerojatno sintetičkim drogama potaknutom mantranju boraca ISIL-a.

Dakle svi ključni medijski stereotipi Bliskog istoka su prisutni: demokratska opozicija carstvu podijeljena na umjerenu i radikalnu struju, vođa radikala s bazom u pećini, ljudi koji se dižu u zrak na slavu Sile, izbezumljeni tehno vojnici koji ih pokušavaju zaustaviti ne shvaćajući da ljude koji su odlučili umrijeti ne možete zaustaviti. Sve je veoma jasno i očigledno.

I upravo to zbunjuje.

Naime, Ratovi zvijezda su filmovi izvorno i ponajprije stvoreni za Amerikance. Ako su prethodni nastavci iskorištavali sistematski potisnuti nacionalni ponos, zbog čega bi ovaj slavio samoubojstvo njemu u prkos?

Jer uloge su se zamijenile i pobunjenici nisu više Američko zrakoplovstvo iz Drugog sv. rata kojim upravlja Vijeće sigurnost UN-a, nego labavi savez očajnika razbijenih u frakcije, ujedinjenih samo u odlučnosti da samoubilački izbombadiraju svojeg tehnološki naprednog neprijatelja do smrti. Junake ne predvode američki tinejdžer i svemirski kauboj nego duševno oštećena djevojka i profesionalni ubojica. Nema ni govora o individualizmu – na kraju svi dobivaju priliku da se žrtvuju, navodno za volju “nade”, što treba poslužiti kao spona s prvim filmom franšize.

Međutim u filmovima riječi nisu bitne. Bitne su pokretne slike. A ovaj zbir pokretnih slika, čini se, priča sasvim drugačiju, zlokobno beznadnu, priču.

Ja zastupam ideju prema kojoj je zapadnjačka filmska industrija sredstvo oblikovanja nesvjesnog uma masa. Štoviše, držim da blockbuster potencijal ukazuje na to da film sadrži subliminalne poruke u rasponu od onih koje su svjesno usmjerene na proizvodnju novih modnih izričaja, do onih koje su tu da proizvedu nove kulturalne pokrete.

Noge u zrak !!!

Noge u zrak !!!

Primjerice, film Matrix je izvor gotovo cjelokupne suvremene “kulture teoretičara zavjere” – njezina žargona, “filozofije” i ciljeva: popiti “crvenu pilulu”, spustiti se niz “zečju rupu”, probiti se kroz “matricu”, itd. Štoviše, sofisticirano nasilje pobunjenika iz Matrixa upravljeno je protiv establishmenta – policije i specijalne policije, da budemo precizniji – uz prigodni izgovor da je riječ o ljudima koji “spavaju, dakle o potencijalnim neprijateljima”.

Nije ni čudo da je film toliko popularan, jer pružio je mladim ljudima priliku da maštaju o ubijanju svojih bližnjih pod izgovorom da su ovi “uspavani” ili “ovce”. To je savršena osnova životne filozofije svakog otuđenog adolescenta, jer mu omogućava da istodobno konzumira gnostički ideal spasenja kroz spoznaju i beskrupuloznost sociopata.

Dakle, imamo posla s paradoksom gdje establishment suptilno sugerira gledatelju da napadne sam establishment.

Ne znam koja je svrha podteksta Rogue One: priče iz Ratova zvijezda, ali ne mogu a da ne primjetim jasan poticaj na neprijateljstvo prema vlastitom društvu, već prisutan u cijelom nizu filmova, od Matrixa nadalje. Bilo kako bilo čini mi se da je riječ o nečemu zlokobnom i, imajući u vidu duboki utjecaj koji ovaj celuloidni softver ima na Amerikance, nimalo slučajnom. Nikako nije za očekivati happy end.

 

Branko Malić

 

Kali Tribune se financira isključivo potporom čitatelja. Ako vam se sviđa ono što nudimo, razmislite o financijskoj potpori.

 

Print Friendly

Share and Enjoy

  • Facebook
  • Twitter
  • Delicious
  • LinkedIn
  • StumbleUpon
  • Add to favorites
  • Email
  • RSS
Liked it? Take a second to support Malić on Patreon!

You may also like...

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *