Slobodni strijelci

Situacija u Francuskoj se smiruje – svi akteri su mrtvi.

Građani EU uložili su svoju sućut, bijes i osjećaj za pravdu u virtualnu podršku žrtvama napada kroz isticanje sveprisutnog Je suis Charlie natpisa na transparente ili, daleko masovnije, na svoje Facebook profile.

Svetost žrtve je možda jedina neupitna svetost koju oni danas priznaju, pa je reakcija bila predvidljiva gotovo kao automatsko ažuriranje antivirusnog programa.

Međutim, potkralo se jedno malo proturječje.

Žrtve su bili ljudi koji su kao životnu misiju uzeli na sebe da, među ostalim, satirom razore sve što iole prismrdi svetosti, pa tako i svetost žrtve.

Charlie Hebdo je, kako doznajemo, satirički tjednik s preko četrdeset godina tradicije, pa ne bi bilo pravedno prosuđivati ga po onih par karikatura što su ovih dana preplavile Internet. Međutim, ako one oslikavaju tekuće satiričke potencijale pokojnih Francuza, moramo zaključiti kako ovi i nisu bili bogzna kako bogati. Unutar političkog arsenala, satira je jedno od najmoćnijih oružja, barem među onima koja se koriste prije nego što progovore topovi, a muze zašute. Tko to zna bolje od Francuza čijoj su revoluciji, među ostalim, prethodili satirički pamfleti protiv Marije Antonaete eda bi tek nakon toga progovorile vile i sjekire?

No uspješna satira ima jednu pretpostavku. Njezin predmet mora imati element ridikuloznosti već sadržan u sebi, kako bi ga satiričar uspješno izvukao na površinu. U tom smislu dolje potpisani ne može se priključiti ‘o pokojnicima sve najbolje’ egzaltaciji redakcije Charliea, jer im je satira, sudeći prema dostupnim karikaturama, bila dobrano ispod razine zadatka. To naravno neće spriječiti političku nomenkulaturu i njome prosvijetljene mase samosvjesnih građana da njihove uratke proglase svetim ikonama. I, kad se to dogodi, a bez sumnje se upravo događa, za iole osviještenog čovjeka svaka sućut, osim elementarne sućuti prema nasilno prekinutim životima, srušit će se kao kula od karata.

Francuski satiričari vjerovali su u svoje apsolutno pravo da guraju granice slobode do njihovog nepostojećeg kraja. Time su afirmirali svoju slobodu da sruše sve što nije solidno zavareno za društveno dno, dakle sve ono što bi na bilo koji način moglo ograničiti slobodu čovjeka da, kako je to plastično sažeo Max Stirner, „svoju stvar stavi na ništa“.

Smisao kritike kakvu su oni provodili jest ukidanje svega što čovjeku može nametnuti smisao koji on sam nije izabrao. Otud bespoštedna kritika svakog oblika vlasti, svakog oblika religije i svakog oblika mišljenja koji se na neki način ne oslanjaju na jedini pravi temelj: obespravljeno dno društva dakle neku poizbor skupina što trpi imaginarnu ili stvarnu nepravdu. Međutim radikalna, odnosno dosljedna ljevica egzaltira i pošteđuje kritike ponižene i uvrijeđene isključivo zbog toga što su oni već čvrsto oslonjeni na ništa, pa im se ništa ne može ni odreći. To ih čini idealnim ljudima bez svojstava kakvima bi svi trebali postati ukoliko žele ispuniti ideal ove negativne slobode.

Takva je, u najkraćim crtama, bila vjera mučenika. Nju će u budućnosti slaviti njihove karikature-ikone. Oni su bili spremni umrijeti za nju i na koncu su podnijeli i tu konačnu žrtvu. Zbog toga se kroz svu buku oplakivanja javlja jedna prigušena, ali za osjetljivo uho sasvim primjetna, nota radosti.

Pojava političke satire, čiji je jedini smisao razaranje svakog postojećeg oblika političke strukture, znak je težnje za apsolutnom slobodom nepripadanja. To je apsolutna ‘sloboda od…’ čije se zagovornike obično naziva radikalnim ljevičarima, ali njihovi pravi motivi sežu daleko dublje od površine na koju se primaju politološke etikete. Radikalna ljevica je samo drugo ime za provizorni oblik koji preuzima netko tko teži tome da nema nikakvog oblika. Pozivanje na socijalnu pravdu, otkrivanje i ridikuliziranje marifetluka moćnika, stalno isticanje masovnih zločina, siromaštva i nepravde samo su pomagala na beskrajnom putu njegova vlastitog oslobođenja. Kraj puta je smrt. Otud upadljiva sklonost te vrste ljudi, ako su pisci ili, u ovom slučaju, strip crtači metaforama i prikazima smrti i seksa. Ti oblici postojanja koji upućuju na nepostojanje za njih su zemaljski simboli izvjesnosti njihovog raja. Kako bi proaktivno požurili u tom pravcu, oni moraju razoriti sve što ih ograničava i veže za ovaj svijet; stoga u ovoj dolini suza moraju precizno nanišaniti i eliminirati sve što bi se moglo suprotstaviti njihovoj slobodi. Oni dakle također moraju biti slobodni strijelci – što slobodniji, to precizniji i obratno.

Dvanaest žrtava terorističkog napada bit će javno beatificirane, dok će, naravno, njihovi dželati biti javno demonizirani. Međutim selafijska metafizika kakvu su, pretpostavljamo, ovi slijedili nije toliko neprihvatljiva suvremenim zapadnjacima kao što se to na prvi pogled čini. Brisanje samog sebe kroz mučeničku smrt dosljednog selafijskog šehida vođena je težnjom prema ništenju svega što ograničava njegovu slobodu postojanja u „Kući Islama“. To je utopijska težnja koja duboko u sebi ne priznaje granicu „Sudnjeg dana“ nego aktivno čisti teren od svega što bi moglo postaviti granicu sakralnom građevinskom pothvatu. Jedina bitna razlika između njihove težnje i onoga čemu su stremile njihove žrtve ne leži u opreci ateizma i teizma, jer obje su težnje fundamentalno ateističke, nego u tome što je religija Charlievih autora nešto starija. U svojoj mladosti, tijekom i neposredno nakon Francuske revolucije, i ona je propovijedala sakralni prostor revolucionarne države isključive prema svim ostalima i tako, među ostalim, izrodila i moderni nacionalizam, fenomen koji radikalna ljevica strasno mrzi, vjerojatno zbog toga što je zjenica vlastitog oka jedino ogledalo koje ne može razlupati. U oba slučaja riječ je o političkim teologijama, različitih metoda, ali istoga neprijatelja. Za očekivati je kako će ništavilo, koje im je izvor i cilj, izroditi efikasan način da ih u budućnosti izmiri. Na kraju krajeva, postmoderna je potpuno slobodna u preformuliranju pojmova. Nema razloga da se i rat do istrebljenja ne preformulira u oblik izmirenja čijoj će se efikasnosti teško moći staviti prigovor.

Religija koja će sahraniti francuske satiričare – a čije su Facebook karmine već u tijeku – naziva se provizorno „politička korektnost“. Međutim, to je veoma neodređen izraz. Ako želimo biti točniji onda moramo reći da je to religija koja sekularizira i strogo kodificira zapovijedi kršćanstva i na taj način efikasno – daleko efikasnije nego propovjednici neke druge vjere, pa čak i ateizma – uklanja izvornik. S obzirom na to da kršćanstvo nije jednostavno izbor pojedinca, nego način na koji Zapad, a i dobar dio Istoka, postoje već tisuću i pozamašan kusur godina, uklanjanje ove religije je manje-više ista stvar kao i dubinsko miniranje svih društava koja su od njega dobila svoje oblike. Nova religija ima svoju Kongregaciju za nauk Vjere – Ujedinjene nacije za vladare i New York Times za raju – i, shodno tome, svoju inkviziciju, sve one ljude koji budno prate da netko ne upotrijebi krivu riječ kad govori o ženama, homoseksualcima ili nekoj drugoj skupini dezigniranoj kao pravedna žrtva. Na taj način ona gradi svoju moć, usput potpuno trivijalizirajući stvarnost bića, stvari i pojava koje egzaltira. Naravno, kao i sve druge religije, ona ima svoje mistike. One koji vole malo požuriti stvari. Neki perom, neki puškom. Ako čitatelj smatra kako su autori Charliea bili politički nekorektni zbog toga što su bez zadrške ismijavali čak i svetinje političke korektnosti, kao recimo ljude pobijene u nekom drugom terorističkom napadu, onda on još nije shvatio što je zapravo politička korektnost. Njezina svrha nije u tome da se zaštiti tankoćutnost radnih ljudi i građana. Ne, dragi čitatelju. Njezina svrha je smrt. Radikalizam ovih slobodnih strijelaca leži u tome što im doista ništa nije bilo sveto, pa ni ona sama. Oni nisu štedjeli čak ni napaćene i obespravljene mase za koje ih je vjerojatno, kao i sve radikalne ljevičare, živo bolio stanoviti organ. Njihov je cilj bio konačna granica slobode i oni su je dosegli. Smatrate li sebe politički korektnim, shvatite njihov svetački podvig kao obećanje vlastitog spasenja.

Pritom, savršeno je dostojno i pravedno, pravo i spasonosno što su ih na put u ništa otpravili slobodni strijelci fundamentalno iste vjere, ali drugih izgovora. Selafisti, sa svojim džamijama nalik shopping centrima, jednako su žedni slobode i smrti, bijega od svijeta u kojem su strano tijelo. Metode se razlikuju, ali ishod je isti, pa onda i vjera. Korektnost islamističkih radikala samo je naličje jedne te iste političke korektnosti, jednog te istog izjednačenja u vakuumu. Za crve, svaki je Šehid isti, premda mu, naravno, ostavljaju neupitno pravo da sebe smatra različitim.

U tom smislu, dolje potpisani ni u kom slučaju ne dijeli sućut javnosti prema pobijenim zatočnicima slobode. Razlog je jednostavan. Egzaltacija i sućut kojima ćemo svjedočiti u danima koji slijede zapravo su prirodna reakcija vjernika na uzašašće njihovih svetaca, vjernika vjere kojoj dolje potpisani ne pripada i nikad joj neće pripadati. Ona nema veze s onim što je osjećao John Donne kad je iz bolesničkog kreveta zapisao:

No man is an island entire of itself; every man
is a piece of the continent, a part of the main;
(…) any man’s death diminishes me,
because I am involved in mankind.
And therefore never send to know for whom
the bell tolls; it tolls for thee.

Ništa slično tome. Prije sve nasuprot tome. U tom smislu, uz uvjerenje da će nasilje eskalirati u skladu s povijesnim okolnostima i trenutkom, ostaje da u skladu s propozicijama međureligijskog dijaloga čestitamo vjernicima uzašašće njihovih apostola uz želju da se što prije i sami razviju u slobodne strijelce.

Branko Malić