Sol Invictus

Rano popodne u jesen što se još nije othrvala ljetu bilo je prazno i manje-više slično mnogima prije njega: možda čak u tolikoj mjeri da bi dalo isprovocirati suptilan um na meditaciju o vječnosti kao o popodnevu što se neprekidno ponavlja. Manje suptilan čovjek bi kroz njega prošao kao i kroz svako drugo popodne, bez da bi tome posvetio misli, čime bi potvrdio tezu koju nikad nije ni postavio. Novi Zagreb slika tu zamornu scenu pravim bojama. Kao da je njegov neimar znao da će doći godine koje će starom gradu konačno popiti krv i pretvoriti ga u mašinu koja se drma u praznom hodu, ali iz nekog razloga odbija bilo stati, bilo eksplodirati. Zbog toga ga je sagradio u prostranim razmacima koji, premda donekle lišeni sivila socrealizma, razdvajaju prolaznike na upadljiv način. Tako ujesen, kad lišće opada i kiša zablati ono što asfalt nije osvojio, sivilo prodire u prolaznike i čini ih sličnim zgradama – razmaknutim i razdvojenim, bez nade da će se sresti.

Jedan je čovjek prolazio između nebodera u Sigetu na neuhvatljivo neobičan način. Kad bi netko obratio pažnju na njega, ne bi bio siguran što to nije u redu s mladim čovjekom, normalno obučenim, koji je koračao prilično sigurnim korakom. Ono što bi ga pak pronicljivom i perceptivnom oku učinilo neobičnim bilo je nešto što se samo naslućuje kao blagi odraz unutarnjeg stanja, jedan od onih blijedih znakova koje zapažaju samo ljudi navikli da strpljivo proučavaju lica i geste: on, za razliku od ostalih prolaznika, nije išao nigdje.

Došao je do solitera, preko puta crkve. Na trenutak je zastao, kao da je neodlučan bi li ušao u ogromnu zgradu ispred koje je dežurao prosjak. Na kraju se okrenuo u suprotnom pravcu, prema ulazu solitera nad kojim je stajala reklama frizerskog salona. Nije znao da li ga prosjak prati pogledom. Ušao je.

Frizerski salon bio je u prizemlju, odmah do ulaznih vrata. Na trenutak je neodlučno zastao pred vratima. Nije znao zbog čega je tu završio. Šišanje mu se nije činilo dobrim načinom da ubije vrijeme. Tupi, konstantni bol na tu se misao pojačao: ubijao je vrijeme. Bio je kao i prosjak pred crkvom, možda još niže, jer prosjak je ipak na radnom mjestu, dok se on nalazio tamo gdje mu nije mjesto, radno ili neradno, i nekako mutno je osjećao da nešto takvo kao njegovo mjesto možda ni ne postoji. Prekinuo je tijek misli što je, kao i obično, otišao od banalnog početka prevelikom brzinom u više pravaca. Zbog toga mu je bilo svejedno što će učiniti samo da ga prekine: hodati, jesti, oženiti se, zaposliti, živjeti ili umirati. Ispalo je da će se ošišati. 

U salonu vlasnica je bila sama. Da je bilo nekoga i da mora čekati, ispričao bi se i otišao. Pomalo ga je zabolio izgled frizerke. Bila je mlada kao on i jako lijepa na običan, zdrav način. Zbog čega ga je nešto lijepo zaboljelo? Zbog toga što on ni po čemu nije bio ni običan ni zdrav. A inteligencija koju je imao, bila je, kako mu se činilo, daleko drugačija od njezine. Izjedala ga je iznutra, sada kada više nije imala svrhe. Okrenula se protiv svog gospodara kao životinja obučena da ujeda, ostavljena bez žrtve i puštena na slobodu.

            ‘Bog…može šišanje’, rekao je s blagim smiješkom. ‘Sjedi se’, rekla je frizerka. Jednostavnim pokretom je okrenula stolicu prema njemu i gledala ga dok je sjedao. Primijetio je kako su joj oči žive i zainteresirane, pa se ugrizao za usnu da se ne nasmije. To je bila gesta kojom je često izbjegao zbunjene poglede, jer je vrlo teško kontrolirao smijeh koji mu je moglo probuditi bilo što ili bilo tko, a ostavljala je utisak kao da jezikom čačka šupalj zub. Pogled ove frizerke je tjerao na smijeh, jer je bio tako smiješno ispitivački. Udobno se smjestio i pogledao se u ogledalo dok je ona rutinski prebirala po svom priboru.

‘Kak’ ćeš’, rekla je frizerka gledajući ga u oči u ogledalu.

‘Ma…nakratko, kako ti je najlakše’.

‘Kako se češljaš?  Na stranu, razdjeljak…?’

‘Ne češljam se.’

‘A-ha.’

Počela je obavljati svoj posao rutinski i, naravno, poslije nekog vremena je morala nešto reći.

‘Otkud ti toliko sijedih?’, upitala je

‘Ne znam, valjda se puno živciram’

‘Nemoj se živcirati, kosa to osjeća. Oćelavit ćeš.’

Oboje su se nasmijali. Osjetili su, nesvjesno i premda to nisu mogli reći jedno drugom tako rano, da su se prepoznali. Kao i sva djeca tranzicije, oni nisu imali simbole koji bi to obavili za njih. Nisu imali ideale, sjene koje ljudi gone, ako imaju sreće, do smrti i zbog toga zadržavaju u sebi uvijek jedan dio mladosti. Njihov znak prepoznavanja bio je neizrečen i nedorečen kao i oni sami. Pa ipak bio je tu i djelovao je brzo i nedvosmisleno.

‘Čime se baviš’, upitala je.

‘Ničim, nezaposlen sam’.

‘Ah, vremena su zajebana, naći ćeš nešto’.

‘Valjda’.

‘Jesi li završio fakultet?’

‘Jesam, ja sam profesor’.

‘A vi ste svi … tako opičeni?’

‘Pa ne znam. Što ti misliš’.

‘Ja ih znam nekoliko. Ima jedan koji predaje biokemiju na faksu. Uvijek me davi s biokemijom. Evo, ostavio mi je udžbenik da ga pročitam’. Pokazala je prstom na debelu knjigu na gomili novina u kutu. To mu je izgledalo malo čudno. Zašto fakultetski profesor davi frizerku s biokemijom? I zašto ga ona sluša? Nije izgledala kao netko tko previše razgovara o stvarima koje opterećuju mozak, premda je očigledno bila inteligentna. Ali njezina inteligencija izgledala je prije kao onaj instinkt života što neke ljude provlači kroz sve situacije, a da ne razmišljaju puno o njima. Sasvim suprotno od njega. Osjećao se sve gore i gore.

‘Vruće je’, rekla je frizerka poslije kratke stanke

‘Da, bez veze. Sav sam ulijepljen od ovog smoga, a već je jesen’.

‘Kako je sunce drugačije…mutno je. Jel’ da?’

Izjava ga je zatekla. Bila je neobična i ona ju je izgovorila zamišljeno, kao za sebe. Pa ipak čuo je sebe kako odgovara:

‘Nije kao prije’.

Frizerka nije rekla ništa. Nastavila ga je šišati i prešla preko njegovog odgovora. Bilo mu je neugodno. Pretpostavljao je da ga je smjestila u ladicu za čudake, i očekivao je kako će se nastavak razgovora svesti na uobičajene, banalne, stvari koje olakšavaju tišinu. Ni sam nije znao što je htio reći. Kakvo je to sunce bilo prije? Drugačije. Bilo je nekako više u fokusu, a sada kao da je samo iz prikrajka podgrijavalo dan. Svanulo mu je da ga je negdje u pozadini dugo mučilo nešto što nije mogao reći. Stajalo mu je u grlu, gušilo ga je uporno i dosadno. Stisak na vratu je bio slab, ali uporan i znao je da ga se ne usudi maknuti, pustiti misao da dođe do riječi, i dalje da riječ malo uznemiri nepomičnu atmosferu. A sada, kada se najmanje nadao, netko je to izgovorio,. Čuo se zvuk škara koje su prolazile kroz njegovu kosu. Frizerka je nastavila, ne gledajući ga u oči, kao za sebe,

‘Ništa nije kao prije. Svi ljudi koji dolaze kod mene su nesretni, a neki su i ludi. Imam jednog profesora povijesti. Stalno visi kod mene. Nekad me čeka pred vratima i prati me kući samo da može popričati sa mnom. Ali nemam ga srca otkačit’. Samo mi nije jasno što mu je i što je … svima’.

‘Usamljen čovjek.’

‘Da usamljen je. Svi ste vi opičeni’.

‘A?’

‘Ma ništa.’

 Promijenila je temu. Počela je pričati o svadbi na kojoj je bila kuma. Smijali su se dok je pričala kako izgleda svadba dvoje skinheadsa. Kada je posao bio završen, platio joj je i uz kratki pozdrav otišao preko vrata.

***

Prošlo je mjesec dana ili nekako toliko. Moglo je biti i sto godina, jer kada se malo toga mijenja i po dvije tri godine su kao jedno kišno popodne. Stoga moglo bi se reći da nije prošlo nimalo vremena, nego je netko samo prošetao kroz vrijeme kao kroz kružni, ograđeni prostor i vratio se na mjesto od kojeg je krenuo. Mladi je čovjek ponovo pokucao na vrata frizerskog salona. Frizerka ga je prepoznala i pozdravila rutinski, kao nekog koga odavno zna.

‘Sjedi se’, rekla je, ‘Kak’ ćeš?’

‘Kao i prije’, odgovorio je, očigledno pretpostavljajući da ga se sjeća.

Neko vrijeme se nije čulo ništa osim zvuka škara koje uklanjaju čuperke kose.

‘Jesi li se zaposlio?’

Tek je s tim pitanjem otvoreno potvrdila da ga je zapamtila. Inače, u cijelom njezinom nastupu bilo je neke neobične, prešutne familijarnosti kakvu žene obično pokazuju prema nekome tko ih zanima. Znao je da je ne privlači, a začudo ni ona nije privlačila njega. Samo je nekako osjećao potrebu da priča s njom.

 ‘Jesam, radim ovdje blizu’.

‘I, kako ti je?’

‘Nije loše’.

Zapravo bilo je loše, ali to nije bilo pristojno reći. Gledao se u ogledalu. Izgledao je ozbiljno i zamišljeno. Kosa je nestajala u pramenovima i otkrivala prilično svježe lice. Ali iza njega nije bilo svježine ni vitalnosti, nego samo zbrka iluzija i jedna oštra misao što se spremala probiti kroz njih. Osjećao se neobjašnjivo nemiran. Trudio se to ne pokazati frizerki. Nije uspio.

‘Kaj ti je?’

‘Molim?’

‘Živčan si.’

‘Nisam.’

‘Onda se prestani mrdati, jer ću ti odsjeć’ uho.’

Nasmijao se. Već se neko vrijeme osjećao čudno. Trebalo je vremena da to primijeti, spoznaja mu se uvukla pod kožu blago kao nagovještaj gripe, jednako neuhvatljiva i jednako izvjesna; kao jedna od onih upornih i neuhvatljivih izvjesnosti, kojima nam priroda nagovještava neku promjenu. Ali i inače mu je sve izgledalo neuhvatljivo i izvjesno. Smrad smoga koji se nikad ne može jasno izdvojiti od drugih mirisa grada, a opet je sasvim sigurno prisutan; razmak među ljudima koji je bio nestalan kao sjena, ali i pored toga jednako sklon produživanju, širenju i produbljivanju što je težnja svih sjena; sunce što je nekako neodređeno drugačije sjalo. Osjećao je da se nešto sprema i kao da je nekako u pozadini svojih misli znao što je to. Nešto što je zaboravio ili nije htio vidjeti kucalo je na vrata njegove svijesti. Razmišljao je o popodnevu od prije nekoliko dana. Bio je hodao Savskim mostom i odjednom shvatio da mu ničim isprovocirana naviru sjećanja. Pustio ih je da teku, ali i da je htio ne bi ih mogao zaustaviti. Slike su se samo redale bez zadrške, dugo zaboravljene, ali opet poznate i bliske kao onaj trenutak kad se budimo iz sna i shvaćamo u trenutku da je noć prošla. Djetinjstvo je živjelo svoj život nesmetano ispod naslaga novih dana. S njim je bio cijeli kontekst. Minuli svijet čiji su dani živjeli svoj strpljivi život što je tekao kao duga mirna rijeka ispod mosta kojim ga je nosio njegov put, od izvora prema ušću. U prvi mah nije primijetio kako je to neobično, kako je stvarna bila prošlost. U tom trenutku on je bio tamo, odrastao čovjek gledao je sebe kao dijete. Nije ga mučila nelogičnost toga osjećaja što je poremetio uobičajene dimenzije vremena. Nije ga mučilo, pa čak ni iznenadilo ništa, jednako kao što nas ne iznenađuje ni kad se blago prenemo iz sna. Sve je bilo jako, jako poznato i blisko, kao da nije zaboravljeno prije mnogih godina, nego je tek jučer malo iskliznulo iz fokusa. Bilo mu je samo neobično kako su sjećanja koja su počela navirati bila stvarna, zapravo stvarnija od onoga što mu je prolazilo pred očima dok je hodao mostom što je svako malo podrhtavao pod kotačima automobila. Nosila su sobom jasan osjećaj smisla, bila su povezana kao dijelovi i organi jednog tijela koje je bilo njegov život. A u blatu pored mosta bilo je nečeg drugačijeg i uznemirujućeg. To nije bila samo prljavština i nepodnošljiva sparina rane jeseni. Razmišljao je, hipnotiziran zujanjem mašinice za šišanje, što je to nekidan bilo tako odvratno u prisavskom glibu.

U toj kaljuži je bilo neke ogoljenosti. Ali to nije bila ogoljenost do srži, jer tako nešto kao srž ne postoji u glibu. Ogoljena je bila golotinja sama. Odvratna i svemoćna zrcalila je u sebi cijeli grad. Put ga nije vodio nigdje. Nije tonuo u glib, nije osjećao da propada ni da se guši, nije osjećao egzistencijalni užas ni nekakav bad trip. Nije osjećao zapravo ništa posebno. Samo je znao da je glib osvojio nepokoreni grad. Nasuprot tome sjećanja su mu bila nevjerojatno jasna, kao da je vrijeme života bilo hodnik kroz koji po volji može šetati naprijed i natrag. Ono što je bilo još je uvijek živjelo. A ono što je sada gledao nije bilo živo, samo se nekako nejasno kretalo. Stvarnost nije pružala otpor, jer je on nije napadao. Samo se kretao s njom kao čestica prašine, nošen polumrtvim povjetarcem rane, učmale, jeseni.

‘Kak’ si inače?’, upitala je frizerka. Prenuo se neprimjetno.

‘Pa evo … ok. Radim.’

‘Ideš vani?’

‘Slabo. A gdje da idem?’

‘Pa i nemaš gdje. Ovaj grad je postao bez veze’

‘Kako se to dogodilo?’

‘Kaj?’

‘Pa to…da više nemaš gdje otići?’

‘Kriza?’, pogledala ga je u ogledalu sa jedva primjetnom, ali dubokom ironijom u očima. Prihvatio ju je kao činjenicu, premda je bila neuobičajena. Prešutno, njihov razgovor je skretao ispod površine. Nisu se ni upoznali. Nisu razmijenili imena ni nikakve uobičajene konvencije, a ipak njezin pogled je pretpostavljao razumijevanje, i našao ga je.

‘To je jednostavan izgovor da se živi u četiri zida’, odvratio je s blagim smiješkom, ‘Mislim da isto treba izmisliti bolji’.

‘Koji je tvoj izgovor?’, upitala je, svratila pogled s njegovih očiju na kosu i nastavila šišati.

‘Nemam izgovora’.

Ponovo ga je pogledala u oči, ovaj put s neskrivenom ironijom.

‘Stvarno?’

‘Stvarno.’

‘Ti si onda drugačiji od drugih pacijenata’.

‘Kakvih pacijenata?’

‘Ljudi koje šišam.’

‘Zašto ih zoveš pacijenti?’

‘Zato što su…pacijenti. Zašto drugo?’

‘I što im ti radiš, osim što ih šišaš? Vadiš im slijepa crijeva?’

‘Slušam ih. Većini je lakše kada dođu kod mene i istresu se. Ja svakog saslušam, nikome ništa ne savjetujem. Samo sam uvijek tu i oni to znaju.’

‘Znači ja sam drugačiji, ali ipak sam pacijent?’

‘Zar nisi?’

‘Nisam ti pričao o sebi’.

‘Polako, tek si došao. Raspričat ćeš se’.

Oboje su se nasmijali.

‘Možda i hoću…ali nemam o čemu pričati’.

‘Ma daj, svatko ima neku priču’.

‘Svatko ima beznačajnu priču. Jel’ ti se sluša tako nešto?’

‘Navikla sam’.

‘To nije izgovor.’

Nasmijala se i nastavila obavljati posao. Neko su vrijeme pošutjeli, bez neugodnosti.

‘Ma, izgubljen sam, o tome se radi’, konačno je progovorio.

‘Ne izgledaš tako’.

‘Zato što mi to nije u prirodi. Ali ipak sam izgubljen’.

‘Ti si fakat u frci’.

‘Pa…jesam. Ti nisi?’

‘Jesam, isto kao i ti.’

‘Pa ni ti ne izgledaš tako.’

‘Eto, nismo onakvi kakvi izgledamo’

Morao se složiti. Ništa nekako nije bilo tako kako je izgledalo. Najmanje od svega ono što bi trebalo biti čvrsto i postojano kao, recimo, svijet. Kretanja nikad nije bilo toliko kao danas, mislio je dok ga je frizerka nastavila obrađivati mašinicom, a opet sve je nekako stajalo u mjestu. Sve je bilo stvarno, jer je pružalo otpor i stvari nisu prihvaćale prolaznika koji ne prati njihov tok. A njihov tok je bio prazni hod, veoma brz, veoma formalan, veoma isključiv i veoma sređen kaos. Izgleda da je svijet stvarno ono što mi mislimo da jest. Jučer smo mislili jedno, i on je bio to, danas mislimo drugo i on je to drugo. A kako stvari stoje ne mislimo na sutra. Jer ovaj grad koji je zaboravio što je bio jučer i svakog dana se ponovo rađa i umire na isti način, nema svoje sutra. ‘Ali ja znam da sam bio prije!’, gotovo je izgovorio jasnu i oštru misao.   

 ‘…pa zašto bi se onda ja žalila…slušaš li ti mene?’, nasmijala se

‘O, oprosti zamislio sam se.’

‘A ja ti otvaram dušu’, podbočila se i pogledala ga tobože prijekorno u ogledalu.

‘O čemu?’

‘Nije bitno, možda ti ispričam drugi put’.

‘Hajde sad.’

‘Ne. Drugi put.’

‘Pa dobro. Ne ljutiš se’.

‘Ma nisam, rekla sam ti da si opičen’.

Nije bilo smisla poricati. Promijenili su temu.

Te noći probudilo ga je ubrzano lupanje srca. Nešto se događalo i tu više nije bilo ničeg nejasnoga. Bio je u panici. Tresao se kao prut i nije mogao shvatiti što mu se događa. Drhtavim rukama je zapalio cigaretu i otvorio prozor. Noćna panorama grada bila je uobičajena. Ipak, nešto u njoj ga je ispunjavalo jezom. Najednom je shvatio što je to. Ona je bila sve. Iza stvari nije bilo ničega, a ona vrijednost koju im je nesvjesno cijeli život pridavao, raspala se u jednom pogledu kao kula od karata. U jednom trenutku koji ga je otrgnuo od sna isplivala je spoznaja što se dugo pripremala i koju je svakodnevno krio od sebe. Nema izlaza i nema povratka. Uzalud je u sebi tražio neki oslonac, neku staru ili novu iluziju da ga drži na površini. Brisale su se kao kreda pod pokretima vlažne spužve, i s njima brisao se i on. Nije znao kako izgleda infarkt, ali je ubrzano lupanje srca ostavljalo utisak da mu se približava nešto tako. Noć nad gradom sad je izgledala kao požar, crna vatra u kojoj se peče sve što mu je ležalo pred očima. Jedan pakao bez ulaza i izlaza u kojem nema ničega što bi moglo pružiti odmor ili utjehu. Samo tama koja peče. Prvi put u životu bio je svjestan koliko je zapravo nemoćan prema svijetu. A svijet u kojem se te noći probudio bio je sagrađen od nakupina bića koja se gibaju i proždiru jedno drugo u neprekidnom kretanju bez smisla. Stvarnost je bila užasna, prijeteća i, naravno, okruživala ga je sa svih strana. Sve su maske pale kao da ih nikad nije bilo. I nije mogao zamisliti nešto što bi to iskupilo, nikakvu metafiziku herojskog pesimizma, nikakvu nirvanu, pa čak ni smrt. Jer, u krajnjoj liniji, osjećao je da je blizu smrti. Ona je bila upravo to: brisanje svega što nam je pružalo oslonac znali mi to ili ne. Banalna činjenica kojoj se ne može herojski pljunuti u lice, jer jednom kad je vidimo usta nam ostaju suha i nijema. I jedino što nas od nje odvaja, kad iluzije popadaju kao mrtve ptice jest jedna gola glad za postojanjem, koja mora jesti i na kraju biti pojedena. Počeo je moliti. Nije znao što mu drugo preostaje, iako je osjećao da mu ne pomaže. Te noći, prve i posljednje u njegovom životu, nije bilo Boga.

Zaspao je pred zoru, potpuno iscrpljen. Dani koji su uslijedili bili su normalni i morao se tu i tamo začuditi kako je užas te noći brzo minuo. Prolazio je kroz život kao kroz igrokaz tramvaja, površnih druženja, dvojbi koje počinju oko podne, postaju akutne popodne i prerastaju u očaj prije spavanja. I sve je to ipak bilo nekako udobno. Samo jedna stvar razbijala je kolotečinu. Prijateljstvo s frizerkom. Više nije dolazio samo na šišanje, formalno su se upoznali i on je uvijek kad je mogao svraćao kod nje na razgovor. Upoznao je mnogo čudaka koji su o njoj bili gotovo ovisni, ‘pacijenti’ kako ih je zvala. Neki su stvarno imali i medicinski karton. Nikoga nije odbijala od sebe, premda je to svakako mogla, jer je očigledno posjedovala neiscrpnu energiju koja je jadnike hranila.

Jednog popodneva, smijali su se zajedno njegovoj prvoj i posljednjoj posjeti psihijatru, koja je završila pozivom na piće i razmjenom iskustava. Govorio joj je da je u životu važno imati svrhu.

‘Znači ti imaš misiju’, rekla je. Sjedili su, on na naslonjaču, a ona u stolici za šišanje. Zamislila se.

‘I ja imam tako nešto. Počela sam ti jednom o tome pričati, ali me nisi slušao. Imam prijatelja koji leži u zatvoru zbog nečega što nije učinio. Dobio je deset godina i ja sam mu jedina veza s vanjskim svijetom. Tako, svakih par tjedana odem do Lepoglave, donesem mu nešto da čita, pitam ga kako mu je, slušam njegove priče, on sluša moje. On je moja misija. Kada izađe, primit ću ga kod sebe i sredit ću mu posao. Već sam pripremila muža na to’.

‘A zbog čega leži?’

‘Zbog ubojstva. Optužili su ga da je ubio svoju tetku.’

‘Pa je li?’

‘On ne bi mrava zgazio. Imao je poznanika s kojim je skupa radio provale. Tip je totalna koma, dođe na tulum, zakolje mačku i polijepi joj crijeva po zidu, takve stvari. Skupa su radili provale, bili su klinci, ovaj moj je iz rasturene obitelji, jebi ga, nije znao bolje. Pričao je ovom tipu o svojoj bogatoj tetki i, uglavnom, jedan dan eto manijaka kod njega s nekom bijelom tehnikom, kaže mu, mogu ovo ostaviti kod tebe dok se stvari malo skuliraju. Naravno, on kaže, može. Za par dana eto ti murije, naprave pretres, nađu stvari i on tek tada sazna da mu je tetka masakrirana, a njen stan opljačkan’.

‘Pa dobro je li imao nekakav alibi, što je rekla rodbina, kako se branio?’

‘Vjeruješ li ti meni?’

‘Vjerujem ti. Pričaj’

‘Stara ga je odjebala odavno, odnosno oduvijek je znao da ga nije ni željela, tako da je sad dobila priliku da ga se riješi. Advokat se nije potrudio. Bog zna da li je imao alibi, nikoga nije bilo ni briga. Dobio je deset godina za ubojstvo koje nije napravio.’

‘Isuse!’

‘Nisam ga napustila. Vidiš onu masku na zidu?’ Pokazala je na drvenu masku koju je primijetio odavno, ali je nikad nije pitao odakle joj. Prikazivala je jedno dijabolično lice obojeno u jarko crveno.

‘Vidim. Što je s njom?’

‘On ju je napravio. Ima talent za drvodjelstvo i slikanje. Inteligentan je preko svake mjere.’

‘Znači upropašten život vrijedan življenja’.

‘Nije još završio, znači nije upropašten. On ima nade, i ja imam nade za njega’.

Sada su oboje gledali u pod. Nije im bilo neugodno, ali nisu imali što reći. Napokon, promijenili su temu. Počeli su se smijati, i zatvorenikova je priča izašla iz fokusa. Ipak on je nije mogao zaboraviti. To što je ona radila za tog dečka bilo je krajnje milosrđe. Nije teško nekoga posjetiti u zatvoru, ali vjerovati da čovjek bez vlastite krivnje može tako duboko pasti ne može svatko. Koliko god ljudi pričali da je svijet kaotičan, nepravedan i na koncu zao, ipak na kraju većina vjeruje da postoji logika nagrade i kazne, barem toliko da se ravnoteža održi. Zbog toga su neki ljudi odbačeni. Nije problem u tome da im se ne može pomoći. Problem je što oni postoje. I zbog toga je jad sastavni dio života, jer se negira da je uopće moguć. A on je znao da je ono što leži iza običnog dana u Zagrebu gore od jada. To je nešto što ga je poučila jedna neobična, strašna noć. Nije sumnjao ni da frizerka zna nešto o tome. Njena inteligencija nije bila, kako mu se na početku njihovog poznanstva učinilo, oblik mentalnog instinkta. I ona je, kao i on, ronila do dna. Mogla je to zato što se nije ni čuvala ni štedjela. Nitko od njenih ‘pacijenata’ nije joj mogao nanijeti štetu. Ono što je bilo opasno jest to da su je svaki dan podsjećali na to što se krije iza obrazine običnog dana. I ona je to podnosila neumorno i svakodnevno.

***

Njihovo poznanstvo u vječnom sabatu Novog Zagreba, nastavilo se istim intenzitetom, dok se krug napokon nije razbio. Našao je posao u drugom gradu, nikako neki pomak u karijeri, ali to je bila jedna šansa da se počne ispočetka. Malo-pomalo izblijedio mu je iz sjećanja utisak one noći. Novi grad bio je blagoslov promijene, koji je prihvatio s velikom zahvalnošću i nije imao ni najmanju želju da se vrati tamo odakle je došao. Ipak, prijateljstvo s frizerkom se nastavilo, premda smanjenog intenziteta, sada kada su bili toliko prostorno udaljeni. A treba dodati da je i vrijeme drugačije teklo tamo gdje je otišao, sve je bilo nekako novo i dani nisu izgledali kao ograđeno, kružno dvorište. Prošlo je najmanje godinu dana prije nego se prisilio da opet dođe u Zagreb. Bila je rana jesen, slična kao i ona kada je prvi put otišao na šišanje koje se pokazalo tako sudbonosnim. Užasavao se pomisli da se opet osjeti kao tada.

Pretrčao je cestu mimo semafora, nervozno se osvrćući. Uputio se prema neboderu pored ogromne crkve. Ušao je u salon. Zagrlili su se i izljubili. Srećom nije bilo previše posla i mogli su na miru popričati. Pretresli su puno tema, ona je rekla da mu zavidi što se makao iz male džungle u koju se Zagreb pretvorio; on je rekao da većina ljudi, čini se, ne želi otići iz džungle jer da jesu on bi imao veću konkurenciju na natječaju za posao. Pričao joj je o živopisnim ljudima koje je upoznao, ona njemu o svojim ‘pacijentima’, i razgovor je nekako neprimjetno skrenuo na nešto davno prije spomenuto.

‘Sunce’, rekla je, ‘više nije isto kao prije.’

‘Znam’, odgovorio je,’Ti se možda ne sjećaš, ali ja sam to jednom rekao kad smo se tek upoznali’.

‘Ne sjećam se, a na što si mislio?’

‘Pa na to da se svijet promijenio preko noći, postao je nekako zaboravan. Kao da se stvari koje su bile prije nisu dogodile.’

‘Kakve to ima veze sa suncem?’

‘Pa ne znam ti si ga prva spomenula.’

Zamislila se. ‘Stvarno’, primijetila je,’sunce prati sve što se događa. Možda bi zato ono uvijek trebalo biti isto’.

‘Da, valjda.’

‘Pa kako onda može biti drugačije?’

‘Mislim da smo mi ili barem većina ljudi postali drugačiji.’

‘Ali to nismo htjeli.’

‘Nismo. I opet nekako jesmo. Izgubili smo iluzije. Zaboravili smo puno toga.’

‘Ja’, uznemirila se, ‘ne zaboravljam’.

‘Znam.’

‘Što bi onaj zatvorenik da ga zaboravim? Zamisli kako je to biti zaboravljen.’

‘To znači ne postojati.’

‘Onda puno toga više ne postoji’.

‘Tako izgleda’.

‘A sunce koje sve, kao, gleda, ono ništa ne bi moglo zaboraviti?’

‘Da, valjda se o tome radi’.

Sada je bila vidljivo uzbuđena. Vidjelo se da traži riječi za neku tešku misao. Tražila ju je pogledom kao neku stvar, po zidovima salona, ladicama, plafonu. ‘Što ti je?’, upitao je premda je znao što joj je. Obgrlio ju je oko ramena. Blago mu je odmakla ruku i ustala.

‘Ja znam samo da je na kraju…nešto zlatno. To je…Bog…koji nije pobijeđen, to je…sunce.’

Ove posljednje riječi izgovorila je tako nadahnuto, da ga je ostavila potpuno nijemim. Shvatio je odjednom da su one sažimale sve što ga je mučilo. U njima je bio odgovor na njegovo pitanje, kako sunce može biti drugačije. Ne može biti drugačije. Sada kada su oboje zašutjeli i više nije bilo što za reći postao mu je jasan smisao njihovog prijateljstva i njihovih pitanja. Znao je da nikad neće zaboraviti posljednju riječ. Nikad, dok je živ:

Nepobijeđeno Sunce.

Sunce koje ne umire, nego samo zalazi i ponovo se rađa da sjaji zatvorenicima u zatvorima, frizerskim salonima, na katedrama, u tramvajima. A, evo, mislimo da smo ga pobijedili. Da je rijeka vremena našla ušće. Sve što je bilo prije je ništa, dakle sve što će biti isto je tako golo ništa. Pa ipak netko je zazvao stari lik božanstva, makar i kao sklepani simbol, de profundis, ravno iz frizerskog salona u iscrpljenom, ispražnjenom i korumpiranom Zagrebu. Frizerka ga je zazvala za prijatelja koji čeka u dubljoj tami od njihove. Sjetila se njegova imena i lika – zlatnog sunca. Osjetila je ono što su nebrojeni tko zna kada sve osjećali i imenovali ispravno, na jedini mogući način. Nije važno što su se vremena promijenila, što su postala prazna, banalna, pragmatična, funkcionalna. Nije važno što je tama došla u centar grada. Svjetlo je još na periferiji. Rijeka je možda postala ponornica ali još uvijek teče. Prijateljstvo je u dubinama, na dnu. Mnogi neće otići do dna. Ali neki, sretniji, nikada neće isplivati na površinu. Za njih, i samo za njih, Sol Invictus čuva svoj blagoslov.

Branko Malić