Revizija se bliži kraju, pa ćemo gladnim očima čitatelja ponuditi jednu od priča iz "Filma sporedne ceste", odnosno onu koju je Kremer u svom predgovoru nazvao najboljom. Ne bih se složio, ali moje je da pišem, ne da hvalim, a još manje da kudim napisano.
Tamo negdje u osvit renesanse (2014.), hrvatska je javnost umalo na uvid dobila jednu srednjovjekovnu romansu (dovršena 2013., dakle na samom kraju mračnog doba), svojevrsni pikarski roman na hrvatski način – odnosno niti je roman, niti je pikarski, ali mu sliči iz sasvim neobjašnjivih razloga. Jedan je privilegirani poznavalac ovog tajnovitog djela tom prilikom napisao predgovor koji o knjizi govori kao o nečemu što postoji, odnosno kao o nečemu što se može naći na policama bolje opremljenih knjižnica. Međutim, kako je nesuđeni izdavač odlučio kako je potpis na ugovoru mrtvo slovo na papiru, ova je romansa ostala neobjavljena. S obzirom na to o kakvom je djelu riječ, nije ništa neobično da ono ima upravo takav – neobjavljeni – predgovor. Kako sam i sam detaljno upućen u sadržaj nepostojeće knjige, ne ponajmanje zbog toga što sam je napisao a kao narator se, modnim urlicima za dišpet, dičim pouzdanošću, ne preostaje mi ništa drugo nego da vratim dug njezinim likovima i objavim je, nakon još jedne temeljite revizije, on line, na stranicama KT. No za početak, pročitajmo predgovor Zdenka Kremera, jer on, bez ikakve svjesne namjere, samim tim što o nepostojećem piše kao o postojećem, sažima i formu i sadržaj “Filma sporedne ceste”.
