Tužna su zelena polja

za čopor

izvor:http://www.coffeecoffeeandmorecoffee.com

Kako predvidljivo, scena je kafić zadimljen preko mjere. Glavni lik je za šankom, drugi od kraja. Pije se točeno pivo i raspravlja se, svatko s različitim intenzitetom. Jedva srednjovječni čovjek na kraju šanka energično se unosi u sve što govori ovom glavnom, recimo, junaku koji se blago smješka i s vremena na vrijeme pokušava nešto reći, ali ga predsjedavajući prekida. Inače šutljivi momak mrzi iz dna duše kada ga prekidaju u rečenici, ali s ovim ljudima i na ovom mjestu to mu je ne samo normalno, nego i ugodno. Stvar je u ritualu (a on, za nevjerovati, mrzi i rituale), i to takvom koji je zavolio od prvog dana, kao i ljude s kojima ga obavlja. No onda ipak stvar nije predvidljiva. Jer predvidljivi ljudi za predvidljivim šankovima samo piju i osjećaju se nekako…udobno…recimo da je to prava riječ. Ljudi, naprotiv, koji nešto vole ne osjećaju se udobno. Oni se žele kretati. Ne sjede, dakle, samo tek tako, čekajući da propadnu. A oni koji vise za šankovima našeg doba sjede i propadaju itekako tek tako. Bez daljnjeg, predsjedavajući je čovjek koji propada. Ali ne tek tako. Kada ga se pogleda, krupnog, duže kose i mračnog lica, obučenog u bezličnu mornarsku dolamu, prvo što pada na pamet je klošar koji goste birtije davi do smrti. Ali on to nije. Čovjek je obrazovan, i formalno i neformalno. Podnio je rat o kojem rijetko ili nikad ne priča. Nema PTSP. Radi društveno odgovoran posao. Ali u ovakvom društvu. Bit će da ga je tu posjeklo po nogama. Slabo je prilagođen vremenima. To mu momak ne zamjera, jer su po tom pitanju isti, jedino što čovjek ima više godina, a možda i više srca od njega. Što je najvažnije čovjek je dobar, kao i ostatak društva za šankom i nije mu trebalo dugo, kao ni ostalima, da šutljivog došljaka prihvati i zavoli bez zadrške. Ostatak društva je veoma šaren. Raspon godina je od dvadeset do šezdeset. Vikendom je sve dupkom puno do zore, muzika je vrlo retro, ljudi se polivaju pićem, ponekad netko pijan leži na podu. Prostor je mali i hermetički zatvoren teškim drvenim vratima, a tamo gdje je u većini kafića izlog prema ulici, stoje zavjese. No sad je još rano, izuzev tvrde jezgre društva za šankom nikog nema. Ljudi će početi dolaziti tek iza pola jedanaest. Ovo je, moglo bi se reći, vrijeme za intimniju atmosferu. Predsjedavajući s hinjenim, komičnim prezirom gleda momka do sebe koji je počeo govoriti o nečemu i započinje svakodnevnu društvenu igru:
‘Ma šta ti pričaš, a?!’
‘Ništa Striče, samo…’
‘Ti si nas došao špijunirat’
‘Nisam, Striče, majke mi.’, komično se brani momak.
‘Da vidimo jesi li napredovao.’ kaže predsjedavajući i uhvati ga za nadlakticu da bi mu opipao mišiće. Komičnom gestom pogleda ga jedan dugi trenutak, taman toliko da ovaj ne zna više gdje bi sam pogledao, jedva čujno uzdahne i zagleda se preko šanka u konobara koji se smije naslonjen na aparat za kavu, trzne pogledom prema momku do sebe i tužno zavrti glavom.
‘Ha.’
‘Ali Striče, ti mene nikad ne shvaćaš ozbiljno.’
‘On te uči našim običajima, da ne zalutaš u mraku. Da te ne moram žrtvovati na oltaru ovog soničnog hrama’, javlja se konobar, brkati, u pravilu šutljivi momak koji je našem junaku uvijek ostavljao utisak razduženog vojnika konfederacije iz Američkog građanskog rata. Imao je one, što bi se reklo, južnjačke brkove koji su se spajali s bafama, i neku melankoliju, ali i ponos, čovjeka naviklog na poraze. Inače njegov je najbolji prijatelj, iako rijetko, gotovo nikad, ne pričaju.
‘Koliko sam već ovdje, morao sam bit’ iniciran…’ajde, Virgil, pusti onu moju od Cult-a kad već spominješ sonične hramove.’
Konobar ga kratko pogleda preko ramena dok toči jednu za drugom krigle za novu turu koju je tko zna tko naručio, i ne kaže ništa. To je jedan od onih ljudi koji nikad ne odgovaraju odmah na pitanje, i kojima vrlo često čovjek govori bez da dobiva ikakvu povratnu informaciju o tome da li ga slušaju. Momak nije s tim imao problem, mogao je šutjeti satima kao što je mogao i brbljati. Na neki način, s ovim ljudima radio je oboje istodobno. Priča je bila samo polovica igre. Drugi, važniji, dio bile su pauze u njoj. Ona budistička rupa u središtu kotača u koju dolazi osovina. To je bila kičma ovog društva. Ona je bila zvuk jedne ruke, znak koji su svi poznavali i međusobno prepoznavali, i koji ih je vezao a da ga nitko nikad nije spomenuo. Sve o čemu su pričali, subotnje večeri pijanstva i ludovanja, jutarnje sjedeljke na kojima ponekad doslovno nije uopće dolazilo do razgovora vrtjelo se oko jednog – tišine koja je bila u sredini. I kroz tu rupu, zapravo otvorena vrata u tkanju običnog dana, ulazilo je sve ono što je ovim ljudima značilo, što je bilo i što je moglo biti. Zbog toga, momak je naučio voljeti obične dane i obične ljude. Samo, kao što to često biva, shvatio je istodobno kako ih je zapravo, i jednih i drugih, malo bilo u njegovom životu. Razmišljao je, dok se naizgled potpuno unesen u razgovor komično branio od „stričevih“ provokacija, koliko je ovaj šutljivi konobar mrkog pogleda preosjetljiv i usamljen čovjek, osuđen od djetinjstva na težak rad. Pokazivao je sve simptome plemenitog gubitnika, čovjeka koji kao da privlači udarce sudbine samo da bi ih trpio. Neki novokomponirani mudrac bi rekao kako on to sve uistinu nesvjesno privlači. Naravno, ništa on nije privlačio. Samo je bio siromašan, naivan i dobar, pomalo težak čovjek. To mu je i život činilo teškim, ali ga je čuvalo od krajnje nesreće, jer naivni ljudi rijetko ili nikad zapravo konačno stradaju, valjda zbog toga što u dubini duše nemaju ništa od one samouništavajuće sile ljudi koji visoko cijene same sebe. Pogledi su im se sreli, i konobaru je preko lica prešao kratki, blagi osmjeh.

‘Brother wolf…………and sister moon……..Your time has come………“

Shvatio je da je pustio njegovu pjesmu, kad je već zaboravio da mu je to spomenuo. Priča za šankom se nastavila u burnom tonu, a on je, ne prekidajući ni trenutka razgovor o smješnim zgodama na vozačkim ispitima dopustio da ga pjesma baci unatrag, u vrijeme prve mladosti, bezvrijedne priče koja ga je hranila nepresušnom inspiracijom koju samo prošlo vrijeme može izroditi. Slika je bila mekano konkretna, osjećaji shodno tome opipljivi kao voda, ako je voda stvarno opipljiva…
… Zapušteno igralište u zamračenom gradu pod svakodnevnom zračnom uzbunom za koju zapravo nije bilo nikakvog razloga, jeftino vino, vrućina i komarci, san o djevojci uvijek u pozadini, zelenkasta omaglica vremena koje lijeno, ali graciozno ovija svoj poklon dok ga prikazuje pametnom djetetu koje mu se tako brzo vratilo…

…….and the winds will blow my tears awwwaaayyyyyy……

…Grupa klinaca sjedi na betonskim tribinama košarkaškog igrališta i pije jeftino vino. Jedan od njih šuti i gleda pred sebe kao da je duboko zamišljen…

… dok društvu opisiva kako je nekidan pao na vozačkom ispitu u deset minuta, momak pokušava nešto šapnuti i tom dječaku na igralištu …

… a on cuca bocu jeftinog vina, dok ga bodu komarci i muči vrućina, atmosfera beznađa kojeg je zbog mladosti jedva svjestan, slutnja potopa koji ih je sve već zahvatio. Pokušava mu reći da je veo koji ga obavija sada Izidin veo, pokrov misterije i sna jednog boljeg čovjeka nego što je ikad mislio da jest, jednog siromašnog i slobodnog čovjeka, kojega je vrijeme, najvjerniji brat čovjeka, zavoljelo. Šapuće mu da je on taj čovjek u svom najboljem izdanju i da mu zavidi, uza sve grozote koje u neznanju čini svaki dan, pored toga što ga čizme užasno žuljaju, i jedna djevojka nije za njega. Da nije važno što nije heroj, i što je njegova mladost lažna jer je sputana strahom, svaka je mladost sputana strahom i lažna, ljudi lažu, uvijek lažu o tim stvarima. Mladost je prepuna straha, možda najpunija kad je najhrabrija po svojim nezrelim kriterijima. Govori mu kroz duboku vodu da će slutnje postati glasovi, milijun glasova, da će naći ono što traži (što god da je to) kad zavoli svaki trenutak običnog dana kroz zamračeno staklo u zagonetci prošlosti, kad se odrekne i diše slobodno, jer on sad zna…voda nosi sve……

and the winds….will……blow…..my……tears…..away

‘Znaš li ti kako su se prije polagali vozački?’, pita Stric.
‘Kao i danas?’
‘Kao i danas…kao i danas…’, ponovo pogled prema konobaru i odmahivanje glavom.
‘Ne, tada si vozio, pa bi sjeo ovdje na piće s instruktorom, pa bi opet vozio, opet popio nešto s istruktorom…’
‘…i onda bi položio?’
‘Da i šta? Svi su bolje vozili nego danas.’
‘Je, ima tu nešto. Lošiji auti, nikakvi propisi, nema poligona…’
‘…a opet su svi naučili.’
‘Jesu’
‘To ja uvijek govorim vama klincima…’
‘Nismo mi baš klinci.’
‘…Šuti! Vremena su to gora, što su bolja, mali.’
‘Znam ja to Striče.’
‘Ma šta ti znaš.’
‘Pa to.’
‘Šta, to?’
…
‘Oooo….. tužna su zelena polja. Idem u WC, čuvaj mi mjesto.’
‘Dok je proletera na Ljubinom grobu, neprijatelj neće proći druže Striče.’
Stric se bučno i teško izvlači iz klinča barskih stolica, gledajući ga smrknuto i odlazi prema vratima. A momak se nasmije čovjeku sa svoje lijeve strane, koji odmahne glavom i doda jedno mudro,
‘Ah.’
Bio je otprilike Stričevih godina, premda je izgledao mlađe bez obzira na to što je bio potpuno sijed. Uzgajao je umjetničku bradicu i uopće odavao izgled nekako prirodno očuvane mladosti i grešnosti. To drugo mu je svakako bilo prirodno svojstvo i izgled mu nije gradio iluziju. Bio je prilično poročan čovjek. Proveo je osamdesete i devedesete godine prošlog stoljeća u Zagrebu na špici događanja, bavio se svim i svačim, od vođenja klubova do vođenja cura unproforcima. Pored toga i nasuprot tome, bio je i dobar otac, a kao i cijelo društvo na svoj je način naivčina i sanjar, premda dobro verziran u stvaranju love mimo pravila i pristojnosti, na čemu mu je naš junak koji je pomalo s godinama gubio urođenu uštogljenu principijelnost zavidio.
‘Kad voziš trebaš zamisliti da si jedno s mašinom. Kao kod Castanede, udubljenjem u orlov let, postaješ orao…’
‘Onda si ti na vozačkom postao Trabant.’, dobacuje konobar.
‘…ne, Jugo. Moraš zaboraviti da voziš, da bi vozio.’
‘O, majko. Blažene osamdesete, kad ste mogli stvarno vjerovati u takve stvari. Šamanizmom do vozačke dozvole’.
‘Ja još vjerujem’, nasmije se Sijedi.
‘Da. Nekad mi izgleda čudno da su ljudi kao Castaneda tako jako utjecali na druge. Sada to izgleda veoma daleko, valjda kao i sve što se događalo prije rata.’
‘Kome govoriš, to je bilo moje vrijeme’.
‘Donekle i moje. Ovdje kao da nije prošlo’.
‘Možda i nije.’ Zamislio se i povukao dim cigarete. ‘Rijetko mislim o takvim stvarima. Zapostavio sam ih zbog love, nemam vremena…za duhovne stvari’, nasmijao se kao da se izvinjava.
Da je ovo čuo od bilo koga drugog, naš momak bi brzo promijenio temu i gledao da se izvuče iz društva. To su bile slabo artikulirane riječi jedne generacije koju je dobro poznavao i za koju je malo mario, nešto kao neobičan, a opet nezanimljiv fosil na kakav bi katkad nabasao. No ovaj čovjek je iza kratke lamentacije zbog zapostavljanja djela jednog američkog šarlatana, govorio istinu. Nije bio toliko obrazovan da nađe neki prikladniji fokus svojim mislima, ali bez obzira na to one su bile autentične, možda baš zbog toga što su izrasle iz života koji nije bio bezgrješan. Ne treba napomenuti da bi mu na sam pomen Henry Millera oči zasvjetlile. ‘On je našao Boga među ženskim nogama’, običavao bi reći, sretan što mu momak, koji je krajnje iskustvo tražio negdje drugo, odobrava. Ovaj se nije mogao dovoljno načuditi koliko mu zapravo odgovaraju svi, ali baš svi, ljudi koji su se okupljali oko ovog kultnog mjesta. Nije to bila ljubav prema gubljenju vremena u običnom smislu riječi. Jer on nije volio šankove i zapravo nije mnogo pio, premda je ostavljao takav utisak na druge. Nije štoviše volio ni kultna mjesta. Od crkvi do birtija, sva su mu išla na živce. Nije volio isprazne priče u kojima su samo narkomani bili veći majstori od pijanaca, a koje su itekako sličile ovoj koja se trenutno vodila. Sve je to već vidio i čuo, prezreo i pokopao. „Vremena su gora što su bolja…“, vidi dijalektike, dostojno Hegela. Strašno. „Biti u vožnji jedno s mašinom.“ Ooooo….ouummm. Pa ipak, bez sumnje, gotovo svaku večer, a nekad i u pauzama posla, on ih je pobožno slušao i sudjelovao u njima. Nikad ih nije čak ni dobroćudno ismijavao kao drugi, mlađi, konobar koji je upravo došao na smjenu i smjestio se iza šanka. Vojnik konfederacije skinuo je konobarsku Žuja je zakon pregaču, zaobišao šank, i s kriglom u ruci sjeo do njega, na Stričevo mjesto. Mlađi konobar je pojačao ionako glasnu glazbu i primijeto:
‘S čime te davi vijeće staraca frende?’
‘S vozačkim brate, i starim vremenima. S čime drugo?’
‘Sve ga naučite!

Missisipy queen…..If you know what I mean….Missisipy queen, she taught me everything….

‘Može…li to…malo tiše, boga ti tvoga…’, zavapio je drhtavim glasom mršavi gospodin za barskim stolcem tik do šanka, dok mu je u ruci koja je lagano podrhtavala stajala gotovo prazna krigla piva.’…i daj mi još jednu’, dodao je jedva primjetno oborivši oči.
‘Ne huli u soničnom hramu koji ne poznaje tišinu. Nema ovdje stišavanja.’, odgovorio je mladi konobar dok mu je točio tko zna koju kriglu piva, i uputio mu hladan pogled, sa samo jedva vidljivom primjesom tuge. Naš momak im je bio kućni prijatelj, i dobro je znao zbog čega je inače prirodno srdačni sin tako nemilo pogledao oca. ‘Nitko ne zna što je alkoholičar, ako nije morao sa njim živjet’, rekao mu je jednom dečko. I to je bilo dovoljno da ga ne osuđuje.

Way down along Vicksburg….down Louisiana way…lived the cajun lady…named Missisipy queen……..

Pustio je da ga ponovo uhvati vrtlog…ne….ne….budimo poetični, zagrljaj vremena. I opet mu pred oči dolazi ono zamračeno igralište, sada malo jasnije i malo bliže…

… ‘Što ćemo biti za deset godina?’ glasno je upitao zamišljeni dečko, pogleda uperenog prema moru zaklonjenom mrakom i lučkim instalacijama. ‘Bit ćemo narkomani’, javio se nevjerojatno mršavi dugokosi momak, koji je nastojao zvučati pijanije nego što je bio. Kroz veo sjećanja nazirao je njegovo lice…nije mogao povjerovati, ali gotovo ga je skroz zaboravio. Pred očima mu je bila samo silueta i njezine riječi, jedina mentalna slika iza imena koju je još pamtio u zelenkastoj omaglici koja je pružala samo onoliko koliko je skrivala. ‘Bit ćemo…nešto…šta ćemo bit…a, ti reci!’, obratio mu se drugi dugokosac, oniži plavokosi klinac pomalo starmalog držanja koji je imao jako visoko mišljenje o samom sebi. ‘Bit ćemo….’, cijedio je riječi ne gledajući u sugovornike nego još uvijek ispred sebe,’…ne znam što ćemo biti. Ni vi ne znate.’ Nastavio je zamišljeno gledati pred sebe s bradom i grlićem boce među koljenima, i nije slušao odobravanje ovog drugog koji je inače razmetljivo odobravao sve što nije razumio, jer je tako sebi izgledao pametnije.
To neobaziranje, izbjegavanje kontakta očima, bila je to nezgodna navika koju je zadržao do zrelog doba, naime da ponekad uopće ne gleda svoje sugovornike, premda ih je uvijek slušao. Možda zbog toga što je uvijek tako lako i spontano zaranjao u neko drugo vrijeme koje je bilo dio iste priče. Ne da se netko ikad potrudio da to razumije ili da mu olako oprosti urođenu neuljudnost.
Sparina je bila nesnosna u gradu izgrađenom na močvari, blizu ušća velike rijeke. Recimo, velike za naše prilike. Ali ipak dovoljno velike da ostane Missisipy njegove rane mladosti. Sasvim prirodno, i ovaj je Misissipy imao svoju kraljicu, sa debelim cvikerima, nepojmljivim za naše vrijeme pristupačnih kontaktnih leća, pomalo krive kičme, s viškom kila….ali ona je daleko….way down Louisiana way….petnaest kilometara daleko, i vrlo rijetko dolazi, i (premda on to ne zna) to joj daje pola od kraljevskog veličanstva. A on bi ponekad ustopirao neki auto i došao u njeno mjesto samo da slučajno nabasa na nju. Tamo bi sjedio na klupi pored rijeke u srcu sparine na pragu močvarne delte, i osjećao se grozno i uzaludno. Pravi easy rider, nema što. Gledao je i gledao, polako pijuckajući vino. Nije vidio dalje od mjesec dana unaprijed, ako i toliko. Zbrka rane mladosti zatvarala je pogled u izmaglicu sličnu sparini kroz koju je gledao kranove i terminal luke koji su zatvarali horizont.
Ali njega su gledale sjetne oči kroz zelenkastu maglu, godinama unatrag. Razlomljenim i isklizlim godinama prijeloma epohe, one koja je bila i one koje po svoj prilici neće ni biti. Da li bi mu išta značilo, njemu balavcu, da zna koliko je važan jednome toliko pametnijem od sebe? Jednome koji ga ne gleda samo radi sebe i radi njega, nego zbog svih srca koja kucaju u tami. Ne, naravno, u tami Conga … prije u tami zamračenog malog, umirućeg, grada. Ali svaka tama ima svoje srce, pa i ta. I ona bi htjela da je neoprezna, radoznala ruka dodirne. Što bi mislio o čovjeku koji želi posegnuti za takvim jednim srcem? Jednim dobrovoljcem što se javlja za riječ kod duhova iskonske provincijske pripizdine, kad mu neka glamuroznija tama nije nadohvat lijene ruke. Koji možda sluti da su sve naše rane samo jedna rana koja zacjeljuje polako u rijetkim osjetljivim dušama, dok tama guta sve što smo bili, a ono što ćemo biti to se niti ne nazire.
Da li čuje kad mu njegov odlutali brat šapuće kroz duboku vodu: ‘Sve je dečko … way down along this way … samo je jedan Missisipy djetinjstva, easy rider će se na kraju spustiti niz njega, on će završiti svoju vožnju na odmorištu ceste kod jedne male, uske delte. Baš te niz koju ti stopiraš HV pinzgauere, one za koju u New Orleansu nitko nije čuo. Samo mani se te Missisipy queen, nikako nije za tebe. Vidio sam je u Zagrebu više puta. Slušao njezine lamentacije o besparici i usamljenosti. Vidio sam kakve muškarce gleda gladnim očima. A krempita se taloži na krempitu i dug na revolving karticu, i ona je sve zatvorenija, i sve deblja, i sve starija, bez one tuge koju je nekad imala. Samo joj treba svjetlo neona i krempite da ih naslaže i njima izbroji svoje dane, i pokrije prazninu. Zaboravila je patnju i čežnju za izgubljenim naručjem majke. Ti to ne znaš, ali zato si je volio. I zbog prkosa prema svijetu koji je na svoj način djelila s tobom, zbog toga ste zvali jedno drugo „brate“ i „sestro“. Privlači te patnja dečko, nemoj misliti da te to čini boljim od drugih. Ali, sanjaj sanjaru. Bit će i dubljih snova kad izbiješ još koju utakmicu u nogama. A kad se probudiš možda će to opet biti u snu san.’ Dečko se malo štrecnuo dok je lagano otpijao gutljaj vina.
Mountain su završili žestoko kao što su i počeli. Neotkriveni band sedamdesetih, uhvatili su duh doba, žestine i nježnosti, a i stilizirane praznine nad kojom su lamentirali neki od onih koje već danas zovemo klasicima. Kad bi znali što je praznina…ali dobro, nema veze. Sada su druge stvari na tapetu. Momak je, naime, upao u priču s konobarovim ocem. Bio je to jedini hard core pijanac koji mu je bio ugodno društvo u svakom pogledu. Volio je on ponekog pijanca, neke je osjećao veoma srodnima, ali to nije nikad bilo zbog toga što piju. U načelu, bili su mu dosadni, premda ih nije prezirao kao narkomane za koje nije imao nikakve milosti. Toliko dosadni ne mogu biti ljudi. Stari je bio potpuno atipičan pijanac u tome što mu alkohol bez obzira na količinu nikad nije mutio rasuđivanje. Uvijek je bio artikuliran i njegov govor, premda izlomljen drhtajima koji su mu periodički potresali mršavo tijelo, nikad nije gubio nit. A to je bilo nešto čime se ni naš junak nije mogao pohvaliti. Nikad mu nije počeo govoriti ‘ti’ što je ovdje bilo normalno, vjerojatno zbog toga što je ispravno osjećao da mu izraz poštovanja pripada.
‘Naučit ćeš…vozit’…ne brini se’
‘Ma znam…naravno. Samo puno mi je već godina, klinci mi se rugaju.’
‘To je prije bilo…normalno. Samo danas bi svi…neke…ispite zrelosti…’
‘Malo zrelosti ja vidim oko sebe, ako ćete me razumijeti.’
‘Razumijem…razumijem. Zrelost se ne kupuje…to su ljudi zaboravili…pa njihova djeca nisu ni naučila.’
‘Samo, znate, čudno mi je ovo mjesto. Stvarno mi je čudno…’, pogledao je zamišljeno pred sebe i primijetio da ga mlađi konobar promatra ispod oka, vjerojatno da ne bi ukrstio pogled s ocem.
‘Zašto je drugačije od svih drugih koje znam? To mi nije jasno. A nije me, da vam pravo kažem, ni briga. Poklonjenom konju se ne gledaju zubi.’ Nazdravio je konobaru, koji se široko nasmijao.
Stari je drhtavo klimnuo glavom i malo se zamislio.
‘Nisi ti jedini…puno je ljudi ovdje došlo i otišlo. I svi se ili vrate ili jave… a i oni koji nisu…ja znam da se svako malo sjete ovog mjesta.’
‘Ali zašto?’ momak je zgrčeno zamahao rukama i glasno se nasmijao.
‘Jer im nije do zaborava, budalo’, stigao je odgovor iz neposredne blizine. Stric je stajao pored njega.
‘A sad se diži starijem!’
‘Ali Striče nisam ja na tvom mjestu. Eno Virgil Caine iz Teneseea ti je zauzeo mjesto.’
Stric se prijeteći nadnio nad njega dok se ovaj nije sav zgrčio na barskoj stolici.
‘Hmm…’
‘Evo Striče, ustajem…ustajem’
‘Sjedi, samo mi napravi mjesta, a ti Virgil…dodaj mi moju pivu.’
Stric se ugurao za šank, i pogledao momka, ovaj put ozbiljno. Točno kao da je pogledao na sat ovaj je znao da je prošlo sat vremena da tu sjedi. Stric je bio od onih ljudi koji ništa ozbiljno ne kažu bez dugačkog igrokaza za zagrijavanje atmosfere.
‘Šta ti misliš tko uživa u ovakvoj zemlji u ova vremena? I, da se razumijemo, koga je stvarno briga za tajkune, lopove, heroje, ubojice, Zapad, Istok, napredak, nazadak…i sve ono za što ljudi govore da ih je briga. Svaki čovjek kad mu prvi put sine malo pameti uživa samo u jednom, tome da je i danas to što je bio jučer. Nije bitno gdje će bit’ sutra ili hoće li ga uopće bit’. Ja sam, evo, izgubio sve živce i par prijatelja u onim glupim godinama. Neke je ubila granata, a neke je ubilo ono za što su se borili. Ali da nije bilo borbe, da nije bilo rata, bilo bi nečeg drugog. Znaš li zašto?’
‘Naslućujem, Striče.’
‘Zbog toga što nam je bilo predobro. Ne mislim na bivšu državu, ona bi bila smiješna da nije bila tragična. Mislim na vrijeme…na cijeli svijet. Rat ne samo da nije završio. Nije ni počeo kako treba. Ljudi još nisu do kraja srušili ono što su stvarno htjeli srušit’. Nisu oni htjeli državu, slobodu, novi početak…ni ovo ni ono, jer da jesu ja ne bi’ bio pijanac, a ti ne bi obijao pragove stranaca. Dobro to upamti. Nije bilo jasne slike što se hoće. Ali bilo je nejasne, a to je slijedeća: oni su, dečko, htjeli pobjeći od sebe. I još uvijek nisu uspjeli, a sve izgovore imaju. Točno je da su se morali braniti – tko od nas ovdje to bolje zna – , točno je da su i ovi drugi morali napadati, stvari su se morale promijeniti. Ali oni, oni se nisu trebali promijeniti. Baš ono što su bili, pomoglo im je da prežive. I sada bi da umru. Da budu nešto drugo…’
‘Ja to nikad ne bi htio.’
‘Zbog toga si s nama. Ooooo…Tužna su zelena polja…gdje smo se voljeli mi.’ Pogledao je s tugom ispred sebe i momak je znao da mu je neka uspomena pred očima, pa je preskočio bilo kakav komentar očekujući nastavak razgovora.
‘Ne zanima me zdrav razum’, nastavio je zamišljeno Stric, ‘jer on me neće utješiti.’
‘To je točno. Neće.’
‘Zašto onda da ga slušam? On mi kaže, ti si ovaj ili onaj, ti bi ovo ili ono, a neki drugi onaj ili ovaj bi htio ono ili ovo. Pa tko si ti onda, da si bolji od njega? Ali nije tako. Znaš, ja ne bi vratio vrijeme unazad, dečko…
‘…ti bi da se ono nije prekinulo.’, završio je tiho rečenicu njegov sugovornik.
‘Ja bih da su nam djeca odrasla i da ne lutaju u mraku, da se zelene polja, kako su se uvijek zelenila. Možda samo s nekom drugom nijansom.’ Momak je znao da je stričeva najveća patnja bila što ne može imati djece. Otud valjda metafora, ako je to bila metafora.
‘Kakvi smo mi ljudi, Striče? Jesmo li u mrtvom kanalu jer se vraćamo, odakle drugi odlaze?’
‘Zavisi gdje se vraćamo.’, rekao je Stric i pogledao ga u oči.
‘Možda k sebi?’
‘Prije svojim iluzijama dečko. Čovjek je jadan kad izgubi iluzije. A kad mu je predobro, dakle kad ih ima da mu na uši izlaze, onda misli da ih treba škartat’, otić’ od njih na Zapad da ih više nikad ne vidi ili nešto slično. Ali ljudi ne znaju da iluzije nisu njihove, nego im ih je Bog dao da mogu odraditi svoj posao i otići odavde…ljudi bi da je sve njihovo djelo, pa i oni sami i njihova djeca, i njihove iluzije. I onda kad vide da nije, požure napravit’ da tako bude. A tako nikad neće bit’. Zbog toga je danas sretan možda samo onaj koji je sjetan, jer takav zna odakle je došao i gdje će se vratiti. Ovi što zuje okolo i hoće da ih gledamo će odzujat’ na vrijeme. Kad nam popiju ovo malo krvi što nam je ostalo.’
‘A mi, mi tonemo’.
‘Šta fali tome?’
‘Ništa, Striče. Ništa ne fali tome.’

…Flow,river, flow….flow to the sea….where ever that river flows, that’s where i want to be….

Zvuk akustične gitare ispunio je prostor i pomogao im u pauzi razgovora koja je morala nastupiti. Pametni ljudi ne govore previše ozbiljnih stvari odjednom, a Stric, makar pijan, još je uvijek bio pametan čovjek. Sve više ljudi je ulazilo, bližio se trenutak kad će se kafić napuniti i terevenka stvarno započeti. Momak je upijao kakofoniju nepovezanih razgovora, dobacivao s vremena na vrijeme prijateljima koji su ulazili i izlazili, i tu i tamo krao poglede djevojaka. Ali to je površina. U njemu vrata su se do kraja otvorila, pjesma je prodrla unutra i ponijela ga sa sobom…..

...all that he ever wanted was to be free, and that’s in the end how it came to be….flow, river, flow….flow to the sea, where ever that river flows…that’s where I want to be………….

Dečko je gledao kratko ošišanu djevojku kako priča i živo gestikulira, bez da ju je slušao, što je bilo atipično za njega. Bili su dvoje neobičnih klinaca, osobito ona, a on možda samo zbog toga što joj je po nečemu, ni sam nije znao čemu, bio srodan. Utapao se u njenim očima, kao i svatko iole senzibilniji tko bi u njih pogledao. Bile su neopisive. U zelenoj izmaglici koja je obavijala prizor, njihov sjaj se probijao kroz naslage godina starom vatrom. Kako ju je samo mogao zaboraviti? Nekako je iskliznula, toliko duboko koliko je nekad bila važna. U njenim očima se ogledao ne kao kroz slomljeno staklo, u zagonetci. Vidio se kakav jest…..i sjetio se kako je dečko počeo slušati………’Imat ćeš ženu’, rekla je, ‘imat ćeš djecu, i posao i šefa što sa sobom nose duge dane, a ne noći koje ti voliš, i sto problema, i sto radosti, i sto izgovora da ih složiš u piramidu, pa ih razbiješ i opet složiš. Imaćeš jada i sretnih dana što ćeš misliti da nikad neće proći….ali mene imaš samo kratko….prijatelju moj….zato, iskoristi me. Ne glumi mi balavca. Znaš ti dobro tko si ti i tko sam ja. Ne traži ono što ne želiš, ne vrijeđaj me dragi. Nitko mene stvarno ne želi. Vi ljudi volite nas demone samo kao zanimljiv prizor što kratko traje, da drugima pričate kako ste vidjeli jednog. Ali nije vam stalo da nas dodirnete. To bi vas ukaljalo preko mjere, i izbilo vam ono što vas drži iznad površine’, pogledala je u stranu s tugom koja joj je u trenu gotovo oslikala potpuno nove crte lica. Gledao je kroz maglu i jasno vidio kako je to lice bilo izražajno, najizražajnije za koje je ikada znao. Oblikovalo se i preoblikovalo prema stanju u kojem se trenutno nalazila. To nije bila metafora. Ona se naočigled njemu mijenjala iz oblika u oblik. Vidio ju je svirepu, nježnu, brižnu, beskrupuloznu, sveticu i kurvu…vidio ju je nekad kao muškarca a nekad kao ženu. Volio ju je i nije ju volio, jer nekad nije znao da li su te crte lica zapravo njegove vlastite, odnosno jer nije znao gleda li nju ili svoj odraz u njenim očima. Zato je valjda i zaboravio. Nikome nije mogao pričati. Nitko ne bi razumio, a nikoga ne bi ni zanimalo. Ali ljude bi trebalo zanimati, ne zbog njega, bože sačuvaj, nego za volju principa. Za volju principa koji život čini onim što jest, bezdanom tajnom. Dečko je gledao u tu malu, kratko ošišanu, bezdanu tajnu, koja je pred njim na trenutak oborila svoj čudni pogled. ‘Oborila ga je zato što bi htjela da te voli, a ne može jer ona voli sve ljude, i ne može voliti jednog.’, pokušao mu je došapnuti momak. ‘Sve je u tebi posloženo da shvatiš, ali previše si nezreo, nije ti još vrijeme. Ti misliš da ti je teško, ali njoj je teže nego što možeš zamisliti. Ona je potpuno sama, oduvijek i zauvijek. Otkad je bila dijete, uvijek je sama. I priznaj sebi ono što slutiš, da je možeš raniti na smrt, jer te je pustila blizu sebe…pusti je…budi joj prijatelj, ako možeš, samo još malo.’…Dečko ga je poslušao iako to nije znao….nije rekao ništa krivo….nije je pokušao uvjeriti u ništa. I ona je bez riječi to prihvatila za zahvalnošću. Naslonila je glavu na njegovo rame i šutila. On je bez riječi gledao negdje u mrak kroz izlog pivnice u kojoj su sjedili, i da je netko obratio pažnju na njih učinilo bi mu se da to dvoje mladih tuguju zbog nečega ili se spremaju na konačan rastanak. Tako nešto.
A okus u ustima onoga koji ih je kroz maglu vremena gledao, bio je toliko drugačiji da to nije mogao opisati. Kako je moguće, pitao se, da se stvari tako promijene? Ne politički sistemi, ili antisistemi, moda, glazba, što god…ne, ne, ništa od toga. Kako se promijenio okus života? Ili, bolje, kako se izgubio? Neki brzopotezni mudrac bi mu, naravno, instant odgovorio: „Ti si se promijenio!“. Da, promijenio se, i mijenjao se još. Ali on je bio čovjek koji živi u dubini. Kad se takvi ljudi mijenjaju, svi se mijenjaju s njima, a sa svima mijenja se i cijeli svijet. A oni se pak nikad ne mijenjaju iz ničega, nego uvijek iz nečega u nešto. Oni nikad ne zaboravljaju. Uvijek kad bi zaronio u duboko zelenilo, znao je da sa njim roni i cijeli svijet; da se on zapravo i nalazi tamo, u dubinama. I onaj koji to nikad ne čini, koji hoda po površini vode, valjda da se naruga jedinom svecu za kojeg danas još znamo, taj nije u svijetu i nije u životu. On ne vidi i ne zna kad se voda namreška od težine duše koja je u nju zaronila. On je samo muti i od nje strahuje, pa se onda trudi da je zamuti još i više. Da kaže na kraju, ovo je mutna lokva, ona niti nema dubine. Zbog toga se danas ljudi koprcaju kao ribe na suhom. Jer su ribe i jer su na suhom, ni zbog čega drugog. Zbog toga su on i njegovi prijatelji tako voljeli tonuti. Jer su znali, svatko na svoj način, da će se na površini ugušiti.
‘Znaš, kad bi svi ljudi znali ono što ja znam, svi bi vjerovali u Boga’, progovorila je djevojka ne gledajući ga.
‘Što znaš, sister moon?’
‘Ono što mi govore ljudi koje imam u sebi. Od djetinjstva mi govore stvari, čudne, a meni opet jasne. Kažu mi,recimo, da je glupost neuništiva. I ja, vidiš, zato znam da ima Boga…i da ću uvijek biti sama…kako mi je bilo od djetinjstva.’
‘Kako to misliš…’
‘Ne trudi se, brother wolf.’, pogledala ga je i nasmijala se s dobronamjernom ironijom.
‘Ne boj se, neću.’
‘Možda jednom shvatiš.’
‘Možda.’
‘Misliš li da sam luda?’
‘Ne.’
‘Ali jesam.’, nasmijala se.
‘Pa šta onda?’
‘Ništa…ništa onda. Idemo kući.’
Dok su ustajali slika se lagano rasplinula, dok su se u njegovu svijest urezivali zvuci nove melodije.

Virgil Caine is my name, and I rode on a Denwille train…till Stoneman’s cavalry came…and tore up the tracks again…

Pogledao je Virgila koji je pohlepno iskapio kriglu piva i bezizražajno se zagledao pred sebe. Strašno je volio tog čovjeka s kojim je izmijenio toliko malo riječi. Znao je da je razbio njegovu usamljenost i zatvorenost u sebe nenamjerno i bez mnogo, zapravo bez imalo riječi. Uostalom, s njim se drugačije ionako nije moglo. I to je stajalo među njima kao prešutni dogovor, jedna od najjačih spona među ljudima koju oni koji misle da se sve može iznijeti na svjetlo nikada ne spoznaju. Virgil je pio kao spužva, ali nije bio alkoholičar, niti se momak brinuo da bi jednom to mogao postati. Bio je samo užasno, djetinjasto tvrdoglav i buntovan. Mislio je, valjda, da opijanjem nakon teškog rada udara dovoljan inat životu. Ali u onom trenutku kada osjeti da nije odgovoran samo za sebe, odnosno kad dobije djecu, smirit će se. Bio je u ranim tridesetim, radio je od šesnaeste, a osjećao kao dijete od dvije godine, koje kada se spotakne o kamen misli da ga je kaznilo ako se vrati i udari ga nogom. No život je jedan osvetoljubiv kamen. Bez obzira na to što je znao raditi različite poslove, često mu se događalo da ostane bez ikakvih primanja, premda mu se nikad nije dogodilo da ostane bez posla. Kao i svi ljudi iz njegovog kraja, volio je piti, ali je uz to uvijek bio sposoban da se raduje. Jedino, to mu se nije baš čitalo na licu, i ljudi koji ga nisu dobro poznavali držali su ga za mračnjaka, kao uostalom i našeg junaka. Što ti je ljudska pronicljivost, kad nemaš što reći, ti šutiš i već ti opale neki pečat da te mogu staviti u ladicu. Ali nema veze, jer čudo se upravo dogodilo, Virgil je progovorio prvi,
‘Ti si budala.’
‘Pa što?’
‘Ništa, dečko, ništa.’ Pogledao je ponovo pred sebe, i nasmijao se.
Nije teško rastumačiti što je to on u ovo malo riječi rekao: ‘Školovan si, a živiš u pripizdini. Družiš se s ljudima koji su outsideri i koji svoje dane prebrojavaju kriglama piva. Pa dobro, da je to neka faza u životu, ali ti očigledno ne bi išao od nas, dakle riječ je o ozbiljnoj stvari. Znaš, možda ti i nisi tako lud, ovo ti ja samo kažem onako, rasprave radi, da te podbodem malo. Ali ti nisi ni od onih koji prave kompromise, pa mi se čini da smo ti ušli pod kožu, pustio si nas blizu sebe i uskoro nećeš moći nazad.’ A momak mu je u svom kratkom odgovoru zapravo rekao: ‘Lijevo, desno, gore, dolje i opet gdje god krenuo tu si. Što ja to gubim ako pijem s ljudima koje volim, umjesto da ne pijem s ljudima koje ne volim? Prvo, outsider sam više nego itko od vas, jer ne samo da sam takav rođen, nego sam to i slobodnim izborom potvrdio. Drugo, moje školovanje mi je dalo nešto što danas ljudima treba kao rupa u glavi. Napravilo me je začuđenim, naivnim i odgovornim. Tko bolje od tebe zna gdje te vrline vode u ova vremena. Kad me je već poplava izbacila na ovaj sprud, bolje da na njemu i ostanem, jer ima ih i puno, puno gorih. Osim toga, prijatelju, mi smo vršnjaci, i mislim da ti ne trebam posebno tumačiti što znači biti sam. Za nas rođene ‘in the winter of seventy-five’ malo utočišta ima u ovom skučenom vremenu. Kad sjedim ovdje, znam da me netko vidi kakav jesam i ne trebam se podsjećati da postojim, ne osjećam se kao da mi je rok istekao prije roka. A to je vema važno. Razumiješ li me? Premda to prosto oko nije moglo zabilježiti, Virgil se prije gore navedenog odgovora duboko zamislio. Evo prijevoda njegove posljednje sentencije: Da, razumijem te i ti to znaš. Uostalom sama činjenica da školovanost uzimam kao neki faktor, puno govori o tome zašto se družiš sa mnom. To je znak da sam zastario kao i ti, ništa više. Sporedni putevi…da to su putevi ljudi kao ti, ljudi koji se vraćaju negdje, a ni sami ne znaju gdje. Mi ovdje smo rođeni pored sporednog puta, pa za neki drugi i ne znamo. Nećeš mi zamjeriti što ne djelim tvoje oduševljenje nečim na što sam navikao. I to je onaj trenutak kad je pogledao pred sebe i nasmijao se.

In the winter of sixty-five, we were hungry, just barely alive. On May the tenth the Richmond fell, It was a time I remember, oh, so well………….

Jasni glas Joan Baez ispunjao je prostoriju, a brzi ritam sjetne, a žive pjesme tjerao je one koji nisu bili zadubljeni u razgovore da se lagano gibaju ili cupkaju. Nitko osim našeg junaka nije pjevušio, jer većina ljudi nije znala tekst (kao uostalom ni sama Baezica koja ju je preuzela od The Banda, i na par je mjesta krivo interpretirala). Situacija je polako prelazila u pravu terevenku. Krupni plavokosi momak, kojega su zvali zlatni medvjed, teturao je od društva do društva i upoznavao ljude s Lucijom, balončićem ispunjenim helijem, koji je držao u lijevoj ruci i predstavljao ga kao svoju zaručnicu. Na sebi je imao majicu Sokol Šafranić, i onako krupan i medvjedu nalik, mogao je proći kao redar. To mu je, inače, bila strategija za upad u obližnji najt klab u koji izlaze srednjoškolci, odnosno srednjoškolke. Momak se nasmijao kad ga je vidio i pozdravio ga kratkim pokretom ruke prema sljepoočnici, kao da dodiruje šešir. Ovaj je samo nešto promumljao, jer već je bio toliko pijan da je izgubio artikulirani govor. Pored vrata je stajao uvijek ozbiljni geodet ledeno plavih očiju. Društvo mu je pravila cura, zgodna crnkinja, inače zaposlenica OESC-a iz Švicarske, koju su zvali crna Ličanka, ne zbog boje kože, nego zbog omiljenog piva. Oboje su bili temeljito razvaljeni, i geodet, koji je inače uvijek djelovao ozbiljno i strogo, imao je na licu osmjeh djeteta pred kojim su otvorili sanduk čokolade. Momak u životu nije vidio čovjeka koji se toliko djetinje iskreno raduje pijanstvu. To je još više upadalo u oči, jer je trijezan odavao utisak pretjerane ozbiljnosti. U društvu nekoliko djevojki stajao je ogromni bradati momak, inače prvak Hrvatske u arm wrestlingu, i ispijao tko zna koju kriglu piva. U jednom trenutku cure su se razbježale, a jedna od njih je s dva prsta začepila nos. On se počeo potmulo smijati, dok mu se cijelo krupno tijelo treslo. Kad bi mu netko smetao, ili kad bi priča postala preozbiljna, on bi jednostavno prdnuo i oživio atmosferu, što je napravio i sad. Konobar na dužnosti nije skidao široki osmjeh, koji mu je ispunjao cijelo, također široko, lice. Stari je otišao kući, Stric je nešto burno raspravljao sa Sijedim, a Virgil je mudro šutio i najvjerojatnije nije mislio o ničemu. Pjesma je došla do refrena.

It was a night when they drove old Dixie down, and all the bells were ringing…It was a night when they drove old Dixie down, and all the people were singing… They went na, na, na, na, na, na, na……………

Momak se uvijek ježio na ove stihove i njihovu sjetu u veselom ritmu, sa samo jednim mol akordom u melodijskoj liniji. Očigledno i njemu je nedostajao neki old Dixie. Samo što je on bio? Možda neko vrijeme, ili životno doba? Mladost, najvjerojatnije. Ni ova pjesma ne govori o starom američkom Jugu, nego o mladosti jednog stoljeća koje se prelomilo in the winter of sixty-five, i dubokoj sjeti nekoga tko je nadživio svoje vrijeme. Nije ni čudo što ju je napisao kanadski hippie, nakon što je posjetio Missisipy na zalazu šezdesetih. Naš momak je, kao što mu sam književni pseudonim kaže, mlad čovjek, dapače u naponu snage. Ali i on je doživio prijelom svjetova, i zadobio ranu koja zacjeljuje samo u sjeti spomena. Zbog toga se tako mlad sprijateljio s vremenom i njegovim diskretnim darovima, koje je toliko teško opisati i objasniti ljudima koji ih odbijaju primiti. Tonuo je duboko i svakodnevno, i uživao u tome toliko više što se u tim trenucima nikad nije osjećao sam. A, paradoksalno, bio je očigledno sklon osamljivanju, jer i u žaru terevenke on je kopao po sebi. Samo, čini se da je u sebi i on, kao i ona sister moon, koje se nakon toliko godina večeras sjetio, imao nekoliko prijatelja. Nitko nikad ne odlazi, nitko stvarno ne umire, jer spomen je vječan, to mu je vrijeme otkrilo. Zaborav je samo konačan, dakle kratak. Spomen je vječan, spomen je vječnost. I u žaru terevenke otvorila su se konačno vrata svjetova, da se više nikad ne zatvore. Nestala su, bolje reći. Jer ova pijana, vesela noć je samo djelić radosti bezbrojnih noći koje skrivaju dubine, da ih pažljivi pogled nađe i na njima se odmara u tihoj radosti. Nasmijao se i toplim pogledom zagrlio pijanu, bučnu gomilu. Njegov dragi čopor. Sad kad je sretan, vrijeme je da krene. Nema više za čim zauzimati mjesto za šankom. Ustao je, kimnuo Virgilu, koji na to uopće nije odreagirao i krenuo vani.
Otvorio je s mukom teška vrata proguravši se pored geodeta, koji mu je mahnuo na pozdrav, i isteturao u zimsku noć. Krenuo je lagano zaleđenim korzom, po kojem su i trijezni ljudi padali. Temperatura je bila blizu minus dvadeset, ali nema potrebe da se brinemo za njega. Kao što je prije rečeno, on zapravo i nije toliko puno pio. Vedro, zvjezdano nebo privuklo bi mu pogled da je bio sigurniji na nogama, ali sada je ipak predostrožnosti radi gledao gdje hoda. ‘Puno su tužna naša zelena polja’, govorio je sam sebi, ‘Lijepa, ali tužna. No ne treba ih gledati samo s te strane. Ona su opet toliko sretna, da ih čovjek ponekad mora i napustiti, čisto da dođe k sebi. Sreću je ipak teže podnijeti, nego tugu. Vrijeme je, dakle, da se i na nju odvažimo. Po mogućnosti malu i plavokosu, sklonu prigovaranju i nesklonu ponorima. Samo da, kao Virgil, iza riječi koje kaže uvijek ima više dubine nego što bi neka budala pomislila. Vidjet ćemo. Tko zna što nosi duboka voda, i kuda vode sporedni putevi. Vrijeme će pokazati, to mu je posao’.
I lagano koračajući s tim mislima, otišao je niz korzo tih i nevidljiv kao sjena među sjenama.

Branko Malić

iz zbirke Film sporedne ceste