Što je održivi razvoj?

Riječ „agenda“ danas je postala više od poštapalice. Čovjek bi pomislio da svatko ima barem po jednu skrivenu u rukavu, spreman da je izvuče u posljednji tren i pokaže kako njegove namjere od početka nisu bile čiste. Kad su u pitanju tzv. „elite“ one su za javnost već i po definiciji postale nositelji „agendi“, moćne i bogate doduše, ali potpuno podčinjene nekoj „agendi“ zbog koje čine sve što čine. Prva pretpostavka „običnih“ ljudi izraz je pokvarenosti karaktera. Pojedinac pretpostavlja kako je sve što drugi čine uvjetovano njihovim skučenim interesima, a ostvaruje se najčešće na nečiju štetu. Ako je čitatelj sklon takvom stavu, molimo ga da prestane čitati i ode na neku mrežnu stranicu koja se bavi teorijom igre ili nečim sličnim, gdje će naučiti kako da politički korektno kaže:“malo nas je, ‘al smo govna“.

Druga pretpostavka „običnih“ ljudi predmet je ovog teksta. S njom ne bi bilo ništa krivo da nije jedne implicitne pretpostavke. Mase, naime, danas misle kako je globalizacija izraz onoliko agendi koliko ih oni mogu zamisliti. Tako imamo agende od komunističko-pederske zavjere do implementacije milenijskog plana gušterskih doseljenika iz orbite zvijezde Beta Draconis. Tu ćemo pretpostavku ovdje nastojati ispraviti. Elite koje su inicirale ideološku globalizaciju i nastoje njome s dvojbenim uspjehom upravljati imaju jednu jedinu, potpuno javnu, temeljnu agendu. Ona je kodificirana kao jedan od šest^[1] Ostali dokumenti: Deklaracija iz Rija, Načela šuma, Konvencija o bioraznolikosti, Okvirna konvencija o klimatskim promjenama, Konvencija Ujedinjenih nacija za borbu protiv dezertifikacije. dokumenata proizašlih iz Earth summit-a Komisije za okoliš i razvoj Ujedinjenih nacija, održanog u Rio de Janieru 1992. godine i objavljena kao plan za globalno uvođenje održivog razvoja u 21. stoljeću. Kratko i lako upamtljivo – kao „Plan“ ili, da se zadržimo na uvriježenoj tuđici, „Agenda 21“.

Teza ovog teksta jest da je Agenda 21 ni manje ni više nego Ustav globalizacije. S obzirom na to da je Ustav dokument koji se u najvećoj mogućoj mjeri tumači uzet sam po sebi, u prikazu okolnosti i povijesti nastanka Agende 21 ograničit ćemo se samo na njihove osnovne crte. Premda je riječ o dokumentu koji nije nastao u vakuumu, ipak čak i uz minimalno poznavanje povijesnih okolnosti i s njim povezanih dokumenata, ovaj voluminozni tekst (351 str.) jasno sažima i otkriva napore jedne politike koja već dva desetljeća progresivno oblikuje naše živote, a da toga uopće nismo svjesni; politike čiji su povijesni korijeni preduboki da bi ih iscrpno izlagali na ovom mjestu, ali čije ambicije su toliko megalomanske da ih nikakva politička korektnost ne može adekvatno sakriti. Agenda 21 je dokument koji govori potpuno izravno. Samo ga je potrebno čitati bez cinizma, odnosno shvatiti ga ozbiljno i doslovno. Tada, naime, cinizam njegovih autora izbija na površinu i stvari postaju zlokobno jasne.

izvor:www.thebigbadbank.com

Earth Summit i pretpostavke Agende 21 Earth Summit u Riju i njegov zaključak u obliku Agende 21 rezultat je napora i konsenzusa stanovitog broja političara, znanstvenika, krupnih kapitalista i organizacija civilnog društva pri čemu su ove odredbe često zamjenjive. Tako, recimo, Kanađanin Maurice Strong, čovjek koji je otvorio zasjedanje samita i njime predsjedavao, stoji pred nama kao utjelovljenje „cjeloživotnog učenja“ i uspješnog javno-privatnog partnerstva. Od svoje 18. godine je djelatnik Ujedinjenih Nacija, proteže „East Coast Establishment“ multimilijardera, obitelji Rockefeller, i tijekom bogate karijere predsjednik odbora ili izvršni upravitelj nekoliko ključnih korporacija na području eksploatacije i trgovine energentima (Petro Canada, Power Corporation, CalTex Africa, Hydro Canada, the Colorado Land and Cattle Company, Ajax Petroleum, Canadian Industrial Oil and Gas, itd.).^[2]Usp.„Strong wasn’t born to privilege, but was cultivated by David Rockefeller whom he met at 18, when he took a job as assistant pass officer in the Security Section of the United Nations. A year … Continue reading Strong je također, prema vlastitoj izjavi, „socijalist u ideologiji, kapitalist u metodologiji“, pa je u skladu s tim svoju karijeru podijelio između tržišta energentima i predsjedavanja raznim sekretarijatima UN-a. Dosljednost vlastitim proturječnim uvjerenjima javno je dokazao najmanje dva puta. Prvi put kad je na svom 200000 hektara velikom ranču Baca Grande u američkoj Saveznoj državi Colorado pokušao provesti crpljenje golemih vodnih rezervi, što bi, da ga tužbom nisu uspjeli spriječiti građani i lokalni environmentalisti, pretvorilo u pustoš cijelu regiju.^[3]Usp. John Izard, „Discovering Maurice Strong“, https://climatism.wordpress.com/2013/09/17/the-creator-fabricator-and-proponent-of-global-warming-maurice-strong/; Claduia Rosett, „The UN’s … Continue reading Drugi put Strong se pokazao dosljednim kad je tijekom provedbe plana „Hrana za naftu“ otkriveno da je osobno primio ček na nešto manje od milijun dolara, zbog čega – pretpostavlja se – već godinama živi u Pekingu, siguran od Zapadnih institucija.^[4]„ Unfortunately, in 2005, the most powerful man in the push to save of humanity — by steady promotion of the theory of human induced greenhouse gases — was caught with his hand in the till. … Continue reading Drugi dosljedni zaštitnik okoliša i jedno od živopisnih lica oko Earth Summita je Mihael Gorbačov, od 1985. do 1991. Generalni sekretar Komunističke partije SSSR-a, a kasnije borac za očuvanje okoliša i bolji i pravedniji svijet, barem onakav kakav zamišlja UN.^[5]http://www.historyorb.com/russia/glasnost.php Kao i Strong, Gorbačov utjelovljuje neobičnu kombinaciju proturječja. Naime, svaki Europljanin, koji se sjeća osamdesetih godina prošlog stoljeća, morao bi se prisjetiti i tko mu je omogućio dvodnevno tuširanje u radioaktivnoj kiši: Sovjeti su 48 sati tajili katastrofu u Černobilu dok je radioaktivni oblak veselo odlutao prema Zapadu.^[6]„ The turning point for glasnost was the Chernobyl nuclear diaster in 1986. Soviet authorities initially tried to cover up the catastrophe and remained silent for 48 hours. The silence was followed … Continue reading Dan danas se ne zna koliko je ljudi u Kijevu umrlo od posljedica izloženosti radijaciji, kad je gradskim vlastima zapovjeđeno da se javnosti ne smije objaviti istina.^[7]http://archive.unu.edu/unupress/unupbooks/uu21le/uu21le0h.htm Gorbačov nikad nije pokazao nikakve znakove grižnje savjesti zbog toga što je ta direktiva CK morala imati ili njegov potpis ili njegov blagoslov. Štoviše on je, zajedno sa Strongovom suprugom Hanne, Stevenom Rockefellerom i Al Goreom, jedan od vodećih zastupnika globalnog religioznog preporoda kodificiranog u tzv. Povelji planeta Zemlje (Earth Charter), odnosno promocije animističkog kulta Gaiae.^[8]http://web.archive.org/web/20000531004758/http://www.gci.ch/GreenCrossFamily/gorby/newspeeches/interviews/laTimes.html; http://www.iucn.org/; … Continue reading

To su, dakle, dvojica među istaknutim inicijatorima i sudionicima Earth Summita. Unutarnja proturječja njihovih biografija, kako će se pokazati, veoma dobro zrcale sistematska proturječja unutar samog teksta Agende 21.

Sazivanju skupa u Riju prethodila su dva ključna događaja. Prvi je bio Štokholmska konferencija UN-a iz 1972. godine, gdje je po prvi put u fokus politike ovog nadnacionalnog tijela došao okoliš i njegova navodno nužna povezanost s ekonomskim razvojem.^[9]http://www.unep.org/Documents.Multilingual/Default.asp?documentid=97&articleid=1503; http://en.wikipedia.org/wiki/United_Nations_Conference_on_the_Human_Environment Maurice Strong je, kao i 20 godina kasnije u Riju, bio njezin Generalni sekretar. Drugi ključni događaj bilo je formiranje Svjetske komisije za okoliš i razvoj, 1982. poznatije kao Bruntland komisija, po njezinom generalnom sekretaru, norveškoj liječnici i političarki Gro Harlem Bruntland.^[10]http://en.wikipedia.org/wiki/Brundtland_Commission; http://www.un-documents.net/wced-ocf.htm Cilj komisije bio je ustanoviti empirijske pokazatelje i ponuditi pojmovni okvir za rješenja onih problema koje je definirala Štokholmska konferencija. U tom smislu, dokument koji sabire zaključke rada komisije pod imenom Our Common Future, a objavljen je 1987. godine, definira ključni globalni problem i put za njegovo rješenje. U tom kontekstu, sama Agenda 21 je operativni plan, prvi u povijesti operativni Ustav, koji problem treba riješiti stavljajući čovječanstvo na ispravan put definiran od strane Bruntland komisije.

A problem je slijedeći: razvoj (development) odnosno rast (growth) izraz je ljudskih potreba (OCF. I 4.). Međutim, kako on nije intrinzično ograničen ničim do njihovim zadovoljavanjem, postavlja se pitanje: smije li se tako nastaviti? Je li to održivo (sustainable)? Odgovor je, ne. U budućnosti razvoj mora postati održiv, odnosno mora se globalno, bez iznimke, implementirati načelo održivog razvoja (sustainable development). Njegova definicija, mjerodavna za Agendu 21 i zapravo jedina jasna definicija nekog pojma koju ćemo u njoj pronaći, jest:

“Održivi razvoj je takav razvoj koji izlazi u susret potrebama današnjice bez da kompromitira sposobnost budućih generacija da ostvare svoje potrebe.“ (OCF. I 1.)

Ova naizgled benigna definicija treba nam stalno biti pred očima kad govorimo o Agendi 21, jer dokument nije ništa drugo do njezina operativna razrada koja mora obuhvatiti sve aspekte ljudskog života i sva bića, stvari i pojave na planetu Zemlji. Održivi razvoj, kako ćemo vidjeti, revolucionarna je ideja totalnog, zatvorenog, dinamičkog sistema u kojem bi se, prema uvjerenjima njegovih projektanata, trebao odvijati život nas i naše djece; sistema konstantne promjene (change) kojom se centralizirano upravlja.

Međutim, anticipiramo. Pogledajmo još jednom čemu nas uči Our Common Future.

Za razliku od same Agende 21, ovaj dokument veoma jasno ističe što ponajviše čini razvoj neodrživim. To je, nedvosmisleno, nekontrolirani rast ljudske populacije (OCF III 4.). Čitajući OCF i Agendu 21, očigledno je kako ostali vektori „neodrživosti“, kojima ćemo se u nastavku pozabaviti, blijede pred očima zagovornika održivog razvoja, kad ih se usporedi s ovom pojavom – ljudskom potrebom za imanjem djece. Kako je OCF ležernije pisan dokument od Agende 21 ton njegovih autora daleko je neposredniji, a samim tim je i njihov cinizam očigledniji. Za demonstraciju, dostajat će usporedba dva citata:

„Zapravo, poboljšan pristup uslugama planiranja obitelji sam je po sebi oblik društvenog razvoja koji omogućuje parovima – a osobito ženama – pravo na samoodređenje.“ (OCF. IV 4. 51.)

Evo kako to preformulira Agenda 21:

„Vlade trebaju pod hitno, a u skladu s uvjetima specifičnim za danu državu i pravni sustav, uvesti mjere koje će osigurati da žene i muškarci imaju isto pravo da slobodno i odgovorno odlučuju o broju djece koju će donijeti na svijet i o vremenskom razmaku između poroda; nadalje, da im se na odgovarajući način pruži pristup informacijama, obrazovanju i sredstvima koja će im omogućiti ostvarenje toga prava, poštujući njihovu slobodu, dostojanstvo i osobne vrijednosti, a sve to uzimajući u obzir etičke i kulturalne čimbenike.“ (A21. S 1. “Demographic dynamics and sustainability“, 5.50)

U prijevodu Kali Tribune:

„Dužnost na održivi razvoj daje nam pravo na samoodređenje kroz poboljšan pristup klinici za abortus. Time mi – osobito ako smo žene – istodobno ostvarujemo vlastitu potrebu za neplaniranim seksom i planiramo održivu obitelj, stvarajući istodobno radna mjesta za one koji neodrživi fetus trebaju iščačkati.“

Po pitanju izbora riječi, kako vidimo, Agenda 21 je daleko oprezniji dokument.^[11]Postoji i real-politički razlog za to. U varijanti Agende 21 za djecu, Rescue Mission: Planet Earth (Children’s Task Force on Agenda 21. New York, NY: Kingfisher Books, 1994) na str. 33 se … Continue reading Ništa čudno imamo li na umu kako je zapravo riječ o operacionalizaciji već utvrđenih načela i smjernica koje, nastojeći obuhvatiti svaku pojedinačnu kulturu i društvo na svijetu, proturječe istodobno svakom načelu svake kulture i svakog društva.

Agenda 21 – forma dokumenta U jednom intervjuu Maurice Strong o nastanku Agende 21 kaže slijedeće:

“… na koncu, dogovoreno je ono što nazivamo Agendom 21, Agendom za 21. stoljeće koja je do posljednje riječi rezultat mukotrpnih pregovora. Pregovore su vodile vlade. To je, naravno, ne čini velikim književnim djelom ali joj daje stanoviti stupanj političkog autoriteta.“^[12]http://www.ninehundred.net/~jveon/JOAN-VEON-INTERVIEW-WITH-MAURICE-STRONG.htm

izvor:www.stop21texas.com

Po pitanju književne forme, nema sumnje u Strongovu iskrenost. Agenda 21 je beletristički ekvivalent uputama za rukovanje veš mašinom razvučenima na 351 stranicu. Kao i većina dokumenata UN-a i njima veoma sličnih prijedloga i direktiva Europske komisije, ona je također dokument čiji se sadržaj zaboravlja dok se čita. Riječ je o apstraktnoj mreži neologizama, gotovo nikad jasno definiranih, koji trebaju obuhvatiti ono što „globalna zajednica treba činiti kako bi postigla održivi razvoj“. Međutim, dvojba o iskrenosti jednog od njezinih inicijatora pojavljuje se po pitanju „mukotrpnih pregovora“. Agenda 21 je nevjerojatno jednoobrazan tekst uzimajući u obzir da je, navodno, rezultat dogovora predstavnika 172 države potpisnice – ako je potpisivanja uopće bilo, jer Ured za odnose s javnošću UN-a nas obavještava da je bila riječ o „dogovoru“ (agreement) a ne o sporazumu (treaty).^[13]http://www.unep.org/Documents.Multilingual/Default.asp?documentid=78&articleid=1163 ; čini se da ni Glasnogovornik UN-a nije siguran koliko država je potpisalo sporazum, usp: … Continue reading Kompaktna vizija globalnog održivog razvoja predstavljena je kao nužan i općevažeći sistem, bez ikakve disonancije kakvu bi se moralo očekivati imajući u vidu partikularne interese država. Tako je, primjerice, teško vjerovati da George Bush senior nije imao prigovore na transfer kapitala u pravcu zemalja Trećeg svijeta, kako bi se postiglo „pravedniji (equitable) svjetski poredak“. Međutim, kako su izrazi „pravednost“ i „jednakost“ u kontekstu Agende 21 nejasno definirani, sasvim je moguće da je njihovo značenje daleko bliže poimanju eksponenta velikih igrača na polju financija i energenata, negoli siromašnih Afrikanaca koji bi trebali stvoriti „održivu ekonomiju“^[14]Za povijest uvođenja Agende 21 u Ameriku tijekom Bushove i Clintonove administracije: https://www.youtube.com/watch?v=11lZruSK-Uo. Zanimljivo je pritom da Strong, u predgovoru knjizi Beyond Interdependence autora Jima McNeilla, njegova suradnika od doba Štokholmske konferencije i člana Trilateralne komisije, najavljujući Samit u Riju, ima za reći slijedeće:

„Od Earth Summita će se zatražiti da prihvati Agendu za 21 stoljeće, koja će ocrtati međunarodno prihvaćeni radni program, uključujući ciljeve prema kojima će se procjenjivati nacionalni i internacionalni napredak po pitanju nekoliko kritičnih problema. Ova „Agenda 21“ ne može izbjeći pitanje reforme politika koje danas upravljaju svjetsko tržište protiv ekonomije i okoliša.“^[15]McNeill et al: Beyond Interdependence: The Meshing of the World’s Economy and Earth’s Economy. (A Trilateral Commission book: Oxford, 1991.), Uvod M. Stronga, str. X

Knjiga je objavljena skoro godinu dana prije Earth Sumitta.

Bilo kako bilo, Agenda 21 je kompaktan dokument koji bi se dalo nazvati aksiomatskim sistemom da je iti jedan od aksioma i postulata, osim samog održivog razvoja, definiran. A takav sistem teško može nastati spontano, iz mukotrpnih pregovora i sukoba mišljenja. Prije, on je racionalizacija i operacionalizacija već postojećeg plana.

A zahvat plana oduzima dah, već i kad samo pogledamo što sve nastoje obuhvatiti 40 poglavlja Agende 21. Održivi razvoj mora prožeti svaku interakciju tri sistema koji zajedno tvore totalni globalni sistem održivog razvoja. To su društvo, ekonomija i okoliš čija dinamička i neprekidna promjena sačinjava mrežu lokalnih i globalnih međuodnosa. Da bi se postigao održivi razvoj oni moraju biti u harmoniji, odnosno niti jedan od tri sistema ne smije pretegnuti i narušiti harmoniju ostalih. Tako, recimo, u slučaju da industrija neke suverene države bilježi vrtoglav rast, a istodobno devastira okoliš, rast nije održiv ma kako vrtoglav bio i morat će ga se ograničiti, usporiti ili čak zaustaviti, dok se ne postigne njegova ravnoteža s dobrobiti (well being) okoliša. S druge strane, ukoliko se rast temelji na životnim navikama odnosno – jezikom Agende 21 – obrascima konzumacije (consumption patterns) ljudi, tj. društvenog sistema, tada se ti obrasci moraju izmijeniti dok se ne postigne održiva kvaliteta života. Održivi razvoj na taj način nije statični sistem u kojem se ekonomija razvija, dobra i usluge multipliciraju, a društvo živi prema konačno ustanovljenom sustavu vrijednosti i time određenom odnosu prema okolišu. Nasuprot tome, održivi razvoj je dinamički sistem konstantne promjene (change), gdje se neprekidno vrši usklađivanje sva tri jednako vrijedna sistema, a svaki oblik vrijednosti ili načela koja oblikuju ljudski život samo je provizorni oblik upravljanja (managment), odnosno držanja promjene u granicama održivosti.

Agenda 21 pruža operativni plan za provođenje ove aktivnosti u svim sferama, ne samo života, nego postojanja uopće. Od distribucije i redistribucije bogatstva država, upravljanja svjetskim tržištima (A21 1 – 9), do implementacije održivog šumarstva i održivog suzbijanja erozije tla na globalnoj razini (A21 12.1 – 12.63); od upravljanja željama i apetitima svih ljudi do upravljanja proizvodnjom roba i usluga (A21 1 – 40); od obrazovanja djece, do održivih odnosa među spolovima (A21 24.1 – 25.17); od planiranja održivih naseobina (sustainable habitats) do stvaranja gigantskih prirodnih rezervata za stvaranje održive divljine; od održivog javnog i komercijalnog transporta ljudi i dobara do implementacije biciklističkih staza za održive gradove (A21 7.1 – 7.80). Što vam god padne na pamet već je načelno predviđeno i, ako vam se ideja održivog razvoja čini privlačnom, možete biti sigurni da ćete u njoj naći okvir za svoje ideje i svjetonazor unutar tri velike cjeline koje dokument pokriva: Društvene i ekonomske dimenzije, Očuvanja i upravljanja resursima za razvoj i Jačanja uloge grupa. Svako poglavlje unutar ovih cjelina podijeljeno je na paragrafe: Osnova za djelovanje – gdje se definira problem sa stajališta održivog razvoja, Ciljevi – gdje se problem razlaže na stanoviti broj konkretnih ciljeva, Aktivnosti – gdje se opisuju djelatnosti potrebne da se ciljevi ostvare i Sredstva implementacije – gdje se opisuju načini financiranja i projiciraju budžeti. Na kraju gotovo svakog poglavlja naglašava se potreba integriranog prikupljanja informacija, odnosno stvaranje inventara bića, stvari i pojava koje potpadaju pod određeno područje programa, rezultata aktivnosti, itd. Samo po sebi to ne bi bilo neobično da nije riječ o nečuveno obuhvatnom planu te nužno ispada da prikupljane informacija treba obuhvatiti doslovno sve: od kompletnog globalnog građevinskog zemljišta do provedbe školskih programa. Druga stvar koja se provlači kroz gotovo sva poglavlja je naglašavanje uloge žena u sistemu održivog razvoja. Čak i u naše doba, kad je sintetičko izjednačavanje spolova postalo standard javnog govora, neobično je da su autori Agende 21 baš morali naglašavati da u borbi protiv erozije tla žene igraju ključnu ulogu. Vratit ćemo se na tu neobičnu, a doista ključnu, stavku dokumenta.

To su dvije među brojnim neobičnostima Agende 21 koje ne upadaju u oči naprosto stoga što čitatelj nije obratio pažnju na formu dokumenta. Naime, tekst se odnosi na sve što postoji. Agenda 21 nije utopijski manifest – kako neki istraživači pogrešno misle. Ona je operativni nacrt za potpuno, odnosno totalno obuhvatni sistem koji se treba implementirati globalno i konačno, dakle nema ni govora o tome da bi održivi razvoj bio ideal kojem se samo stremi. Nasuprot tomu, riječ je o načelu upravljanja globalnim sistemom bez iti jedne trunke utopizma ili idealizma. Pogledajmo primjer iz poglavlja 3. „Borba protiv siromaštva“, paragraf 3.4:

„Dugoročni cilj omogućavanja svim ljudima da ostvare održivo življenje (sustainable livelihood) treba pružiti faktor integracije koji dozvoljava politikama da simultano adresiraju probleme razvoja, održivog upravljanja resursima i iskorijenjenja (eradication) siromaštva.“ (A21,3.4)

Dugoročni cilj nije ideal.^[16]Simptomatično je da prije Earth Summita, Maurice Strong već ima rok za implementaciju Agende 21 u nacionalne strategije i planove:“ Twenty years after Stockholm, world leaders will meet in Rio as … Continue reading Svi ljudi nisu ‘ideal čovječanstva’, nego baš to što se kaže: svi ljudi – prebrojani i popisani. Ovakvi detalji veoma lako promaknu nepažljivom čitaocu Agende 21, a zapravo su do bola upadljivi, kao što je ponekad na geografskoj karti najteže uočiti najveća slova. Geografska analogija odgovora i zbog toga što je pravi problem s Agendom 21 upravo to što nitko pri zdravoj pameti ne bi pomislio da ima pred sobom operativni plan koji obuhvaća baš sve na zemaljskoj kugli. Nadalje, u Agendi 21 se pri formuliranju načela najčešće koristi riječ ‘treba’ (should). Zbog toga su je njezini autori nazvali tzv. „mekanim zakonom“ (soft law), dakle dokumentom koji ne obvezuje suverene države da ga izričito inkorporiraju u svoje legislative. Međutim, pogledajmo primjer iz istog poglavlja:

„Održivi se razvoj mora postići na svim razinama društva. Organizacije, ženske udruge i nevladine udruge važni su izvori inovacija i inicijatori akcija na lokalnoj razini te moraju imati snažan interes i dokazanu sposobnost da promiču održivo življenje. Vlade, u suradnji s odgovarajućim međunarodnim i nevladinim organizacijama, trebaju podržati na zajednicu orijentirani pristup održivosti …“ (A21, 3.7)

Dakle održivi se razvoj mora postići, ali vlade se samo trebaju obvezati na to da ga postignu. Proturječje dolazi iz načina na koji je zamišljena implementacija Agende 21. Naime, ona treba početi od razine vlada suverenih država koje moraju ugraditi načela održivog razvoja u svoje razvojne, socijalne i ekološke politike. Time se u politički jezik, nazive ministarstava i zakona unosi, ne najprije konkretne propise, nego prije svega terminologiju održivog razvoja. Nakon toga vlade moraju pružiti podršku nevladinom sektoru i lokalnim inicijativama tako da osnuju agencije za dodjelu sredstava projektima koji su u skladu s propozicijama Agende 21. Na koncu u provedbu moraju biti uključeni privatni sektor – unutar tzv. javno-privatnih partnerstava – te svi građani kao civilno društvo, ali, naravno, u skladu s propozicijama održivog razvoja koje su sada ugrađene u legislativu. Evo kako to u Preambuli sažima sama Agenda 21:

„Agenda 21 (…) odražava globalni konsenzus i političku obavezu na najvišoj razini u pogledu suradnje na područjima razvoja i okoliša. Njezina je uspješna implementacija ponajprije odgovornost vlada. Nacionalne strategije, planovi, politike i procesi ključni su za postizanje ovog cilja. Međunarodna suradnja treba podržavati napore država. U tom smislu Ujedinjene nacije igraju ključnu ulogu. Druge međunarodne, regionalne i unutar-regionalne organizacije se također pozivaju da daju svoj doprinos. Ohrabruje se najšira participacija javnosti i aktivno uključivanje nevladinih organizacija i drugih grupa.“ (A21, 1.3)

Ovaj paragraf daje sažeti presjek piramidalne strukture implementacije Agende 21. Na vrhu su vlade, na dnu je civilno društvo i građani. Ali svi moraju biti aktivno uključeni, odnosno civilno društvo mora pristati na načela koja propisuju nad-nacionalne institucije i programi, a implementiraju vlade, i u skladu s njima djelovati. Civilno društvo se pritom praktički pretvara u polje djelovanja nevladinih organizacija. Međutim, problem je u tome što nevladine udruge zapravo provode vladine programe. Na taj način jačanje civilnog društva u skladu s propozicijama globalnog Ustava prije se čini kao uništenje supstancije građanskog društva – a to je relativna neovisnost o politici države – uz zadržavanje forme, odnosno prefiksa “nevladin-“. Vratit ćemo se na to pitanje. Bilo kako bilo, u „dinamički program“ (A21, 1.6) Agende 21 moraju biti uključeni svi, ona mora biti, da zaključimo ovaj uvod posljednjom rečenicom Preambule:

„(…) znak početka novog globalnog partnerstva za održivi razvoj.“

U nastavku ćemo analizirati što je točno to partnerstvo. Analiza se pritom usredotočuje na društveni fokus Agende 21, dakle na one stavke globalnog Ustava koje se odnose na regulaciju stavova, djelovanja i integriranja ljudi na privatnoj i javnoj razini. Razlog tome je što je društveni sistem – kako naš cjelokupni javni i privatni život definira Agenda 21 – predmet njezinih uvjerljivo najjezivijih paragrafa.

Dakle, dragi čitaoče: vi ste već preko dvadeset godina u partnerstvu za održivi razvoj. Kažete da vas nitko ništa nije pitao? Točno. Ali također je veoma, veoma vjerojatno da ni vi niste ništa pitali nikoga.

izvor:www.psdbd.org

Održivi razvoj Jedan od faktora kojim politika proizašla iz Agende 21 zna zavesti naivne na pristanak jest njezin zeleni aspekt. U krajnjoj liniji ona je produkt skupa koji se deklarativno bavio pitanjem okoliša, a dobar dio participanata bili su predstavnici krupnog biznisa, osobito trgovine energentima. Stoga ekološki entuzijast s pravom očekuje da će ekonomija održivog razvoja kombinirati skrb za prirodu i inovativne načine proizvodnje. Deklarativno Agenda 21 propisuje upravo to. Međutim, kad pogledamo razvoj ove teme unutar samog dokumenta, raspored je pomalo zbunjujući. Kako se pretpostavlja da su među ljudskim djelatnostima, glavni neprijatelji prirode industrijska proizvodnja i transport, čovjek bi očekivao da će prva cjelina dokumenta početi s obradom ovih gorućih problema. Ništa od toga. Prva tri poglavlja ne bave se uopće proizvodnjom, nego strukturom svjetskog tržišta i načinima njegove regulacije da bi se razvijene i zemlje Trećeg svijeta dovelo u harmoniju i „izbrisalo siromaštvo“. Održiva privreda ne polazi od pretpostavke “zelene energije” ili “održive industrije”, nego od rekonfiguracije međunarodnog tržišta – “Promoviranju održivog razvoja kroz trgovinu” (A21, 2.5). Tako u prva dva poglavlja čitamo o “otvaranju i restrukturiranju tržišta” (A21, 2.5 – 2.8), s “posebnim obzirom na zemlje u razvoju” (A21, 2.7), potrebi za “… pravodobnom uključivanju svih zemalja u svjetsku ekonomiju i sustav međunarodne trgovine” (A21, 2.10 c.). Redaju se naslovi poglavlja poput “Usklađivanje trgovine i okoliša” (A 21, 2.19 b), “Pomoć siromašnima na ostvarivanju održivog življenja” (A21, 3), “Osnaživanje zajednica” (A21, 3.6 a), itd, itd.

Gdje su albatrosi umrljani naftom? Gdje je Černobil? Gdje su filteri? Gdje je veganska kužina?

Negdje daleko, daleko niže niz listu prioriteta. Što je sasvim normalno, jer Agenda 21 nije dokument o zaštiti prirode. Ona je akcijski plan za uključivanje prirode kao resursa i, vjerovali ili ne, kvazi-subjekta u proces tranzicije, odnosno u globalizaciju. To uključivanje je moguće primarno kroz strukturu globalne trgovine – dakle kroz globalnu političku ekonomiju – i specifične promjene u ljudskim stavovima i obrascima ponašanja. Uvodna poglavlja Agende 21 stoga, sasvim dosljedno, ističu primat reforme ekonomskog i političkog odlučivanja u skladu s propozicijama globalizacije: liberalizacija, uklanjanje poticaja poljoprivredi u razvijenim zemljama (A21, 2.7), međunarodna ekonomska integracija, itd, a sve u svrhu “promicanja podrške domaćim i međunarodnim politikama koje čine da ekonomski rast i zaštita okoliša podupiru jedno drugo” (A21, 2.9 d). Da bi napokon stigli do nekog paragrafa o proizvodnji i okolišu trebamo se strpjeti do poglavlja 4. I tu nas čeka iznenađenje. Poglavlje se zove “Izmjena obrazaca konzumacije” (A21,4.), a dijeli se na dvije programske oblasti: “a) Usredotočenje na neodržive obrasce proizvodnje i konzumacije” i “b) Razvijanje nacionalnih politika i strategija za ohrabrivanje promjena u neodrživim obrascima konzumacije.” (A21, 4.1). Problem dakle nije primarno u onečišćenju i uopće upotrebi tehnologije ili energenata. Problem je prije svega u ljudskim bićima: njihovim stavovima, navikama i obrascima ekonomskog i društvenog ponašanja. Agenda 21, ponavljamo, od svih tema ima ponajmanje veze s prirodom. Njezin je smisao standardizacija sistema. Standardizacija znači dvije stvari: prvo, da sistemi moraju biti strogo i konačno definirani i, drugo, da njihova interakcija mora biti strogo i konačno kontrolirana. Kao što je već rečeno, svi sistemi se mogu svesti na tri: okoliš, društvo i privredu. Otud imamo tzv. “three e-s” Agende 21, odnosno tri aktivnosti koje moraju biti u neprekidnoj i beskonačnoj harmoniji: economy, ecology and equity. Zagovornici održivog razvoja kažu nam da ih trebamo zamisliti kao tri lopte s kojima žongliramo. One uvijek moraju biti u kretanju i ako jedna ispadne, sve propada, jer održivi je razvoj sistem promjene – zatvoren i totalan, ali u stalnom unutarnjem kretanju i mijeni. Vrlo je važno pritom primijetiti slijedeće: sva tri sistema su međusobno jednako vrijedni. To znači da čovjek, ponašajući se održivo u društvenom i ekonomskom životu vrši svoju dužnost prema pravu okoliša; pojam ‘prava’ tu postaje sistemsko, a tek izvedeno pravno načelo, dok je njegova moralna osnova potpuno uklonjena. Društvo, privreda i priroda su sistemi resursa, a ne samostojna bića, i da bi bili u sistemu održivog razvoja sva tri sustava prava moraju biti međusobno usklađeni. Na taj način, kad UNICEF ili UNESCO odluče pokrenuti kampanju za ljudska prava neke društvene skupine, tada nije riječ o prizivu na humanost i pravdu, nego naprosto na izjednačenje neusklađenih podsistema. Budući da u provedbu Agende 21 moraju biti uključeni svi i sve, nužno je kodificirati sustav pravila prema kojima će se odvijati njihovo djelovanje. To su ljudska prava o čijoj zaštiti se toliko govori. Ali ona nisu jedina. I okoliš ima prava, a da bi ih ostvario, društvo svojim članovima mora omogućiti pravo na kvalitetu života. Kad je kvaliteta postignuta, društvo je u skladu s okolišem. Međutim, kako to obično biva s pravnim začkoljicama, jedna stavka se prešućuje. Naime: kako stoji s dužnostima? Ako je kvaliteta života pravo, što je onda dužnost. Implicitni odgovor Agende 21 je jednako toliko zapanjujući, koliko je i jeziv. Kvaliteta jest dužnost. Ukoliko kvalitetan život nije moguć, onda se podrazumijeva da pravo na život – ako tako nešto uopće postoji – više ne vrijedi. Što se pod tim podrazumijeva možemo naslutiti već sad, u uvodnim poglavljima našeg zajedničkog Ustava:

“Siromaštvo i degradacija okoliša usko su povezani. Dok već i samo siromaštvo izaziva neke probleme, ipak je glavni uzrok uništavanja globalnog okoliša neodrživi obrazac konzumacije i proizvodnje, osobito u industrijaliziranim zemljama. To je razlog za ozbiljnu zabrinutost, jer gomila siromaštvo i neravnotežu.” (A21, 4.3)

“Potrebna je aktivnost koja će izaći u susret dvama općenitim ciljevima: a) promicati obrasce konzumacije i proizvodnje koji smanjuju štetu za okoliš i koji će izaći u susret osnovnim potrebama čovječanstva.” (A21, 4.7)

Održivi razvoj mora uskladiti “osnovne potrebe čovječanstva”, odnosno uspostaviti “ravnotežu” između bogatih i siromašnih te, posljedično, društva, ekonomije i okoliša. Da bi se to ostvarilo, i jedni i drugi moraju promijeniti svoje društveno i ekonomsko ponašanje, odnosno staviti se pod kontrolu nekoga tko zna što je održivo, a što neodrživo. To mora biti tako, jer totalni sistem mora biti istodobno centraliziran i sveobuhvatan. Tako Maurice Strong u jednom intervjuu sasvim jasno kaže kako je UN samo nesavršena ispostava za odlučivanje, nipošto nekakav centar iz kojeg se vlada svijetom. Uostalom, održivi razvoj mora biti globalni sistem, a ne program koji provodi neki globalni komitet.^[17] https://www.youtube.com/watch?v=fhkxC1Q2FNU; 25:00 min Međutim, on tu prešućuje da su parametri globalnog sistema već utvrđeni te da je njihova naizgled spontana implementacija zapravo provođenje u djelo već utvrđenog plana. Kako drugačije provesti globalizaciju nego na osnovi odluka kodificiranih u jednom jedinom sistemu pravila? Jer ako je riječ o procesu regulirane deregulacije tržišta, izmijeni načina ponašanja svih ljudi i njihovih obrazaca konzumacije, nužno je da postoji, ne središnji komitet, nego središnji dokument koji cijeloj gomili komiteta daje terminologiju i općenite naputke što da misle i što da čine. Agenda 21 je dinamički Ustav, dakle plan u stalnoj mijeni i stalnoj implementaciji, ali osnovno načelo održivog razvoja ostaje isto. Pristanak koji ona od nas traži je, međutim, apsolutan. Globalni Ustav propisuje apsolutnu uključenost:

„Za uspješnu implementaciju ciljeva, politika i mehanizama oko kojih su se vlade dogovorile unutar svih programskih područja Agende 21, od kritične će važnosti biti posvećenost i istinska uključenost svih društvenih skupina.“ (A 21, 23. Osnaživanje uloge glavnih društvenih skupina – Preambula)

Partnerstvo za održivi razvoj zahtjeva „posvećenost“ zajedničkom cilju i „uključenost“ u održivi razvoj. Ponovo – dok glavobolja polako raste – treba reći: riječ je o svima. Na koji način autori Agende 21 planiraju postići takav totalni konsenzus? U nastavku ćemo pokušati odgovoriti na to pitanje.

Upravljanje grupama i kontrola populacije Agenda 21 promatra ljudska bića kao pripadnike grupa. Ništa neobično za politički plan – društvo na osnovnoj razini može biti sastavljeno od pojedinaca, ali tek kao pripadnici društvenih grupa oni postaju akteri društvenog djelovanja. Ako im se želi ponuditi razuman program za društvenu reformu, normalno je da im se on obraća kao pripadnicima grupa. Međutim, dok uobičajeni politički programi republikanski i/ili demokratski ustrojenih država, naprosto nude prijedlog usmjerenja određenog društva, Agenda 21 želi dati smjer još uvijek nepostojećem globalnom društvu. I, da bi to uopće postalo moguće, a ne naprosto bilo izvedivo, ona mora poduzeti paradoksalnu vizuru društvenih grupa. Naime, kad u dokumentu piše svi onda se i misli svi – sve društvene skupine moraju sudjelovati u donošenju odluka u skladu s već donesenim odlukama kodificiranim u Agendi 21:

„Jedna od fundamentalnih pretpostavki za postizanje održivog razvoja je obuhvatna participacija javnosti u procesu donošenja odluka.“ (A21, 23.2)

Ovdje, naravno, nema ni govora o tome da bi se odluke mogle donositi protiv održivog razvoja. U skladu s tim, diljem Agende 21 čitatelj će naići na stavke koje naglašavaju nužnost kvalitetnog informiranja javnosti o svim aspektima danog problema i politika koje ga trebaju rješavati. Dolje potpisani tu mora primijetiti da sam izraz „informiranje“ sobom nosi pomalo neugodnu dvoznačnost. Čovjek se može informirati u smislu da prikupi informacije. Ali on jednako tako može biti i informiran u smislu da ga oblikuju informacije. Agenda 21 podržava isključivo drugi smisao, dakle onaj gdje je „informiran čovjek“ genitiv objectivus, dakle ne čovjek koji se informirao, nego čovjek što mu se dogodilo informiranje. Evo kako se to plastično sažima:

„Sve politike, definicije ili pravila koji utječu na pristup i participaciju nevladinih organizacija radu institucija ili agencija Ujedinjenih nacija povezanih s implementacijom Agende 21 moraju se jednako primjenjivati na sve glavne društvene skupine.“ (A21, 23.3.)

Na prvi pogled širokogrudno, zar ne? Kulturno umjetničko društvo „Seoska sloga“ iz Runovića jednakopravan je dionik održivog razvoja, kao i World Wilde Life Fund, jedna od nevladinih organizacija koje su sastavljale Agendu 21. Naravno. Ali samo uz mali otklon. Društvene skupine dobivaju jednak pristup informacijama kao NVO-i, ali samim tim i jednake obaveze. Tako, recimo, radnički sindikati, seljaci, nastavnici i pedagozi, umjetnici i ostali nositelji društvenog djelovanja postaju zapravo nositelji održivog razvoja tome pripadnih, u legislativi strogo propisanih, obaveza. Dobivamo društvo nevladinih organizacija i nevladinih pojedinaca, koji bi, u idealnom slučaju, morali za svoje djelovanje polagati račune jednako tako kao što ih polažu oni koji provode nevladine projekte vladine politike. Naravno, nevladini projekti su oni projekti koje ne provodi vlada, ali ipak implementiraju njezinu politiku, kao što je danas slučaj za manje-više sve nevladine organizacije. U sistemu održivog razvoja taj se princip namjerava prenijeti na svakoga. Osnovu za to predstavlja prva stavka Deklaracije iz Rija, donesene kad i Agenda 21:^[18]United Nations A/CONF.151/26

„Ljudska su bića u središtu skrbi oko održivog razvoja. Ona imaju pravo na zdrav i produktivan život u harmoniji s prirodom.“

Ovdje još jednom nailazimo na standardnu zamku održivog razvoja. Naime, ljudi imaju pravo na to i to … i … idemo dalje. Nema definicije, nema tumačenja. Sve izgleda lijepo i jasno. Međutim, jedno jedino pitanje je potrebno da se cijela stvar razbije na komade i počne širiti smrad truleži, naime ovo:

„A tko to kaže?“

Danas je postalo uvriježeno uzimati zdravo za gotovo cijeli sijaset ljudskih prava, od prava na vodu do prava na bicikličke staze. Međutim rijetko tko se zapita, otkud nekome pravo da meni daje pravo? Produktivan i, kako se to tisućama godina zvalo, dobar život je nešto što se smatralo urođenim čovjeku, a kodificirani izrazi u obliku prava i zapovijedi bili su sekundarni izrazi nečega što je po sebi jasno. Ako je čovjeku baš trebalo da stvar kritički ispita, mogao je posegnuti za filozofijom ili umjetnošću; Ili se mogao pozvati na religiju kojoj pripada, ponajprije na Kršćanstvo koje po svojoj prirodi nadilazi partikularnosti i promatra čovjeka kao takvog, bez obzira na porijeklo i vanjske zadanosti. U krajnjoj liniji, društvo je horizont djelovanja i, ma kako loše moglo biti, ono počiva na neizgovorenim i tek djelomično u Ustavu kodificiranim načelima ljudske prirode. Naravno, „ljudska priroda“ danas nije popularan izraz među znanstvenicima i intelektualcima. Čitajući Agendu 21 mi vidimo posljedice implementacije toga metafizičkog stava u realnu politiku. Pravo, naime, na zdrav i produktivan život nije urođeno nego nam ga propisuje Komisija UN za okoliš i razvoj. Ona zapovijeda pravo. I samim tim, ona ga i definira, premda nam tu definiciju nikad izričito ne daje. Ključni dio ove zapovijedi formulirane kao molba jest „… u harmoniji s prirodom“. Već je ustvrđeno kako Agenda 21 nije primarno plan za zaštitu okoliša. Harmonija s prirodom znači usklađivanje i standardiziranje sistema društva i ekonomije s okolišem. Ono što nepažljivi čitatelj tu može propustiti jest činjenica da usklađivanje podrazumijeva da prava jednog sistema ne mogu nadići prava drugog sistema i obratno. Tako, recimo, ako čovjek škodi okolišu, represija ne slijedi zbog toga što on škodi drugim ljudima. Ne. Represija slijedi zbog toga što je on narušio prava okoliša. Ljudska se prava sabiru u izrazu „kvalitetan život“, a ne „dobar život“, odnosno nemaju nikakvu moralnu konotaciju, nego predstavljaju načela prema kojima se mjeri dopušteno i nedopušteno, ono što Agenda 21 naziva društvena pravednost (equity). Iz nekog razloga ona je uvijek povezana s demografskim pitanjima:

„Rast svjetske populacije i proizvodnje u kombinaciji s neodrživim obrascima konzumacije teško opterećuje kapacitete za održavanje života naše planete.“ (A21, 5.3)

Nije stvar dakle u tome da činimo okoliš nepogodnim za naš život, nego činimo same sebe nepogodnima za život okoliša. Izraz „life supporting system“ pritom ukazuje na specifičnu vizuru kroz koju Agenda 21 promatra prirodu. To je sistemska, tehnificirajuća, vizura za koju priroda nije samostojno biće, jednako kao ni čovjek, nego sistem potpuno usporediv s nekim drugim sistemom. Na toj osnovi sve se promatra kao resurs, dakle sve je u nekoj mjeri potrošna roba na jednak način, bez ikakvih moralnih konotacija. U tom smislu zelenilo Agende 21 prije daje na zelenilo mentalne gangrene nego autentične ljubavi prema prirodi i skrbi za naš planet: netko je ustvrdio da Zemlja ima toliki i toliki kapacitet za ljudska bića. Ako je taj kapacitet prenapregnut – a od sedamdesetih godina prošlog stoljeća neo-maltuzijanski luđaci kakvi stoje iza ovog dokumenta tvrde da jest^[19]Usp., primjerice, predavanje Webstera Tarpleya o envirnomentalistima u Vladi Barracka Obame: https://www.youtube.com/watch?v=ls2j3aI_lRw – tada ljudska prava i prava okoliša nalažu da se taj broj smanji. U Agendi 21 se neprekidno ponavlja da je onečišćenje usko povezano sa siromaštvom. Međutim, to je samo varka za naivne. Istina je da je onečišćenje izraz nesklada kvalitete života i dobrobiti okoliša. Stoga kvaliteta mora biti uravnotežena na globalnoj razini, odnosno siromaštvo mora biti ukinuto. S druge strane obrasci konzumacije razvijenih društava također škode dobrobiti okoliša i kvaliteti života. Stoga i razvijenost mora biti uklonjena da bi svjetski sistem bio u ekvilibriju. U prijevodu: nitko neće biti pošteđen prava na zdrav i produktivan život u harmoniji s prirodom, na ostvarenje svojih osnovnih potreba o kojima će odlučivati komiteti slični onome koji je sročio Agendu 21. To mora biti tako, jer ako nema ljudske prirode, onda mora postojati konsenzus o tome što čovjek treba i što može. Konsenzus ne može biti globalni referendum, nego posao malog broja tehnokrata koji posjeduju monopol na istinu, odnosno koji navodno znaju koliko točno ljudi može živjeti na zemlji, u kojoj se mjeri suverena država smije razvijati, koliko privatnosti je održivo da bi čovjek živio kvalitetan život, itd. I ti tehnokrati imaju imena. Da navedemo samo neka, to su Gro Harlem Bruntland, Maurice Strong, Bill Gates, David Suzuki, Al Gore, Ray Kurzweill, Mihael Gorbačov i ostali posjetitelji UN i Davos samita. Oni koji nazivaju kritičare Agende 21 teoretičarima zavjere propuštaju primijetiti ovu činjenicu, naime, da je zavjera samo drugo ime za potpuno transparentni dogovor upravljačke elite i masa koji je zapravo nužan da bi se ovakav obuhvatan plan proveo. Jedna od najvažnijih stavki globalnog Ustava – barem ako je suditi po učestalosti njezinog ponavljanja kroz cijeli dokument – koja jasno pokazuje što za njegove sastavljače znači „sveobuhvatnost“ jest odnos žena i održivog razvoja.

Održive žene ^[20]Za ovu problematiku od ključne je važnosti samit UN-a u Nairobiju. Za informacije o samitu i uopće problematici žena u održivom razvoju, usp. … Continue readingVeć smo primijetili kako Agenda 21 u gotovo svakom poglavlju po nekoliko puta naglasi nužnost uključivanja žena u sve predložene aktivnosti. Danas je već postalo uobičajeno – da ne kažemo: normalno – do u besvijest slušati o isključivanju, izrabljivanju i povijesnoj nepravdi što ih patrijarhat oličen u svemu, od Boga Oca do falusocentričnih zakona fizike, nanosi ženama. U doba Samita u Riju, takav svjetonazor je tek hvatao pravi društveni zamah – da ne kažemo: legalizaciju – i nije ga se još moglo shvatiti kao mainstream. Feminizam je generalno iritirao, ali još uvijek nije uspješno proskribirao na masovnoj razini. Danas su stvari drugačije, ali čak i kad to uzmemo u obzir, kompulzivno isticanje žena kao društvene grupe koja mora pridonijeti održivom razvoju još uvijek bode oči. Jedna stvar pritom mora biti jasna: Agenda 21 se odnosi na cijeli svijet. Tako kad u njoj pročitamo, primjerice, da ženama mora biti osigurano pravo na pismenost, ključna uloga pri održivom sprječavanju erozije tla ili izmijeni neodrživih obrazaca konzumacije, tada se to ni u kom slučaju ne odnosi samo na žene Trećeg svijeta. Čitatelj koji zanemari ovu pretpostavku u opasnosti je da pomisli baš ono što sastavljači dokumenta žele da pomisli: stalno isticanje prava žena na uključenost u sijaset aktivnosti – često onih u koje su već uključene – ne odnosi se na siromašne žene kojima prijeti genitalna mutilacija, dogovoreni brak i sl. Premda se spominju i te stavke istinskog nasilja prema ženama, one su marginalni dio Agende 21 za potrošačice i kućanice. Ovaj društveni podsistem prije svega i u najvećoj mjeri mora dati svoj doprinos održivom razvoju na način da mu se omogući usklađivanje s drugom društvenom skupinom, odnosno muškarcima. Tako je Agenda 21 posuta mjestima gdje se naglašava inkluzija žena u procese odlučivanja (A21, 3.7 a), reguliranje broja žena uključenih u reforme zdravstvenog sustava (A21, 6.8); naglašava se posebne dimenzije odnosa žena i okoliša (A21, 24.1), potreba da se žene informira i stavi u poziciju odlučivanja na svim razinama, itd., itd. Valja unaprijed napomenuti jednu stvar što je pozorni čitatelj možda već primjećuje. Naime, kad Agenda 21 iz nekog razloga posebno nastoji osigurati prava nekoj specifičnoj društvenoj skupini, tada njezini pripadnici teško da imaju razloga za slavlje. Sve stavke dokumenta odnose se na uvođenje održivog razvoja, tako da su i sva prava koja se naglašavaju razumljiva samo u odnosu spram dužnosti koje održivi razvoj nameće. Zadržite to na umu osobito ako ste žena. U tom smislu, poglavlje 24 naslovljeno „Globalna akcija za žene prema održivom i pravednom razvoju“ izvrsno zrcali stav sastavljača globalnog Ustava prema društvenim grupama i njihovoj ulozi uopće. Za početak, dostajat će dva citata:

„Vlade trebaju poduzeti aktivne korake na implementaciji slijedećih stavki:
(…)
d. Programa koji promiču smanjenje radnog opterećenja žena i ženske djece kod kuće i vani putem ustanovljenja pristupačnijih jaslica i vrtića od strane vlada, tijela lokalne samouprave, poslodavaca i ostalih relevantnih organizacija te osiguravaju podjelu zaduženja u domaćinstvu između muškaraca i žena na osnovi kriterija jednakosti (…)“ (A21, 24.3 d)

„Države trebaju razviti rodno osjetljive baze podataka, informacijske sisteme i na participaciju orijentirana istraživanja i analize politika u suradnji s akademskim institucijama i lokalnim ženama istraživačima po slijedećem pitanju:
(…)
e. Integracija vrijednosti neplaćenog rada, uključujući rad koji se za sada definira kao rad u domaćinstvu u mehanizme obračunavanja resursa kako bi se bolje predstavilo istinsku vrijednost prinosa žena ekonomiji (…)“ (A21, 24.8 e)

Nepregledno bogatstvo cinizma može se izlučiti iz izraza u kurzivu. Tako netko naivan – ili glup – može pomisliti da se prva stavka odnosi na olakšavanje života ranjivijem spolu. Ali takav zaključak vrijedi samo ako se ne promisli o radu „kod kuće i vani“ i „podjeli zaduženja u domaćinstvu“. Žena, pak, koja pomisli kako je svanuo dan kad će kao domaćica napokon dobiti priznanje za svoj rad na održavanju četiriju uglova kuće morala bi se pripremiti za hladan tuš u obliku pitanja: a tko to točno odlučuje koliko se treba raditi u kući i vani te tko će to podijeliti zaduženja u domaćinstvu? Agenda 21 nije tu da bi olakšala život ženama nego da bi olakšala provedbu održivog razvoja, dakle razvoja koji mora biti apsolutno kontroliran. Da bi se to postiglo, privatnost i s njom povezana nepredvidivost – Nemeza svakog sistema – mora odletjeti kroz prozor. Perfidnost ovog dokumenta leži u tome što za svaku stavku kojom oduzima neku fundamentalnu slobodu, on istodobno nudi i neko pravo. Tako održive žene trebaju postati domaćice čiji se rad obračunava na razini institucija koje, da bi to bilo moguće, moraju ući u njihova domaćinstva. Cilj je, potpuno očito, izbaciti iz igre sferu života koja se po svojoj prirodi ne može uključiti u žongliranje triju resursa održivog razvoja. Pritom sastavljači Agende 21, uz svu profeminističku retoriku, pokazuju izvanrednu sposobnost iskorištavanja patrijarhalnih obrazaca koje deklarativno preziru. Posebna uloga žena u izmijeni obrazaca konzumacije toliko se ponavlja da je nema smisla posebno citirati. Razlog je očigledan. Premda sastavljačice i sastavljači Ustava pozivaju na „Programe usmjerene na eliminaciju negativnih stereotipa, stavova i predrasuda o ženama kroz promjene obrazaca socijalizacije, medije, oglašavanje i formalnu i neformalnu edukaciju“ (A21 24.3 i), očigledno je da jako dobro znaju tko po prirodi stvari obavlja shopping. Uvođenje „ekološki razumnih“ obrazaca potrošnje nedvosmisleno je zaduženje žena. Naravno, kao i svugdje u Agendi 21, tu je i malo proturječje. Žene, naime, moraju dobiti priliku da se ostvare u poslu, odnosno maksimalno izvuku iz intime vlastitog domaćinstva i uključe u „svijet rada“. Time, na prvi pogled, ostvaruju svoje pravo na emancipaciju, kreativno samoostvarenje i ostale pizdarije koje promoviraju oglasi za potrošačke kredite i letci shopping centara. Međutim, razlog je nešto sasvim drugo. Pravo na emancipaciju ima drugi naziv i predstavlja vjerojatno najčešće ponavljani pasus u Agendi 21. To je pravo na abortus. Ponovit ćemo citat s početka ovog teksta:

„Vlade trebaju pod hitno, a u skladu s uvjetima specifičnim za danu državu i pravni sustav, uvesti mjere koje će osigurati da žene i muškarci imaju isto pravo da slobodno i odgovorno odlučuju o broju djece koju će donijeti na svijet i o vremenskom razmaku između poroda; nadalje, da im se na odgovarajući način pruži pristup informacijama, obrazovanju i sredstvima koja će im omogućiti ostvarenje toga prava, poštujući njihovu slobodu, dostojanstvo i osobne vrijednosti, a sve to uzimajući u obzir etičke i kulturalne čimbenike.“ (A21. S 1. “Demografska dinamika i održivost”, 5.50)

Demografija je početak i kraj Agende 21. Sve stavke i sve propise, sva prava i sve slobode, svaku jotu može se svesti na jednostavnu tvrdnju: ljudi je previše. Ako samo postavite pitanje: „A tko to kaže?“, nemojte se truditi iskopati tko je točno sastavio Agendu 21. Samo otiđite na Internet i pogledajte popis sudionika nedavnog Samita u Davosu.^[21] http://www.weforum.org/events/world-economic-forum-annual-meeting-2015Svi oni to kažu. Agenda 21 samo je prvi operativni plan, nacrt kontrole i, povezano a u stanovitom smislu istovjetno s time, smanjenja populacije. Agenda 21 je temeljni dokument, nacrt za djelovanje globalne tehnokratske elite, skupine ljudi koji imaju znanje, volju i tehnološke resurse da bez ikakve zadrške kontroliraju i reguliraju do u najsitniji detalj sve ljude, sve stvari i sve procese na zemaljskoj kugli. Teorije zavjere nema jer nije riječ niti o teoriji niti o zavjeri. Riječ je o dogovoru i konsenzusu. Tko je dogovorio konsenzus? Vi i oni, dragi čitatelju.

Teorija dogovora Započeli smo ovaj tekst isticanjem jedne razlike. Rekli smo da ljudi misle kako postoji onoliko zavjera koliko i ideja o njima. Također, primijetili smo i to da se tzv. „elite“ promatra kao nedodirljive „velike igrače“ koji iza kulisa kroje sudbinu masa. Mase su, tako kaže svaki pripadnik mase, slijepe i glupe, ali se podrazumijeva da su u svemu tome ipak blaženo nevine. Ispravit ćemo tu pretpostavku. U prvom redu, Agenda 21 je dokaz da ne postoji globalna zavjera nego globalni dogovor – partnerstvo za održivi razvoj. Taj dogovor su sastavile nadnacionalne elite i ratificirali predstavnici suverenih država, a provodi ga se danas na svim razinama društva, osobito kroz školstvo i medije. Međutim dogovor nije sklopljen između pojedinih pripadnika globalne elite. On je sklopljen između njih i vas. Jedna od stvari koja tragično izmiče oku kad se čita Agendu 21 jest da je zapravo riječ ne samo u Ustavu, riječ je također i o društvenom ugovoru. On ne obvezuje stranke na izričito poštovanje njegovih stavki izravno. Nasuprot tome, on obvezuje njihove legalne i legitimne zastupnike. To nisu samo, a ni primarno, šefovi država. To su nevladine organizacije, mediji, edukatori, pisci popularno-znanstvenih knjiga … sve one instancije koje oblikuju vaš svjetonazor. Ako smatrate da je feminizam bilo što drugo do metoda da vas se pretvori dionikom (stakeholder) procesa održivog razvoja, ako mislite da je razumno smanjiti broj ljudi na svijetu, uvesti građanski odgoj koji će nalagati djeci građanske kompetencije i glasanje s napunjenih šesnaest godina, ako mislite da su homoseksualni brakovi stvar ljudskih prava a ne prijelomna točka za razbijanje intime i institucije braka, e onda ste ga popušili drugovi i drugarice. I to popušili ste odavno. Jer ono što danas imamo, samo je rezultat onoga u čemu smo odrasli. Sve što su nas učili i sve što smo usvojili kao razumno i normalno vodilo je upravo tu gdje smo sad. Već dugo, recimo, stavka kojom Zakon definira mladog čovjeka ili dijete jest resurs. Ona nije tek danas ugurana od strane nekog mračnog zavjerenika. Ne, ona je tu odavno. I vi, kao pravni subjekt, djelujete u skladu s njom. Agenda 21 se provodi tako da legislativa jednostavno izmijeni tradicionalne odredbe i zamijeni ih terminologijom održivog razvoja. Tada na scenu stupaju nevladine organizacije koje su, barem one male, zapravo vojnici-pješaci održivog razvoja. Volontiranje, multikulturalizam, osnaživanje žena, staraca, djece, invalida i ostalih marginalnih skupina samo je cementiranje već postojećih okvira i navikavanje društva na njih. Naravno, stare navike koje s održivim razvojem nemaju veze, mogu se iskorijeniti samo ako ih se zamijeni nečim. Tako istinsku društvenu svijest i građansku savjest treba zamijeniti „građanska kompetencija“; autentične odnose između spolova, održiva jednakost; obrazovano društvo, „društvo znanja“, itd. Pristanak populacije očituje se u prihvaćanju novih pravila kroz prihvaćanje novog jezika, pa posljedično, i novog mišljenja. Ako čitatelja iritira, recimo, to što se sve više u akademskim tekstovima mora koristiti zamjenice ženskog roda tamo gdje to prije nije bio slučaj tada treba shvatiti da nije riječ o patrijarhalnim porivima. Ne, riječ je o reakciji na subverziju koja će rezultirati degradacijom oba spola, a koja, kao i svaka subverzija, napada najslabiju kariku u lancu. Prava žena nisu tu da zaštite žene nego da im oduzmu slobodu te na koncu i samu definiciju, pretvarajući oba spola u androgini melange.^[22]Za problematiku androginosti i feminizma, usp. https://www.youtube.com/watch?v=oTTfUsEYLos Prava djece su tu da im se smanji broj. Prava siromašnih su tu da se ni slučajno ne bi obogatili. Prava čovjeka su tu da bi prestao biti čovjek. Osobitost održivog razvoja je pritom apel na svjesno prihvaćanje koji dolazi nakon višegodišnjeg kondicioniranja javnosti. Ono se provodi na način da se stvara iluzija kako je rječnik što sve više zamjenjuje povijesno tradirane oblike govora zapravo oduvijek bio tu. Međutim, ono što je oduvijek bilo tu su stvarna značenja riječi kojima je podmetnut novi oblik što im samo na prvi pogled odgovara. Prihvaćanje jezika održivog razvoja otud je prvi korak u svjesno ropstvo. Izričiti pristanak očituje se kroz odobravanje legalizacije mjera smanjenja populacije kao što su homoseksualni brakovi, eutanazija, abortus, komisijsko određivanje strukture i broja zaposlenih prema spolu, proglašavanje međunarodnih dana kao što je Dan volontera ili Dan broja 112 i sl. Europska komisija u tom smislu daje pregršt dobrih primjera kao što je, recimo, kampanja za sprječavanje padanja na ravnim površinama, koja rezultira time da poslovni subjekti moraju uložiti novac u znakove koji upozoravaju korisnike da mogu pasti i na ravnoj površini.^[23]http://www.hsa.ie/eng/Topics/Slips_Trips_Falls/Slips_Trips_Falls_Info/ Oni kojima je to smiješno su naprosto budale. Jer kad kažemo da Agenda 21 regulira sve, onda se pritom doista misli na sve.

Agenda 21 je Ustav za tehnokratsku globalnu zajednicu čiji je početak i kraj kontrola. Osnovna stavka kontrole je broj i prostorni razmak ljudi na globusu. Poanta je da i broj ljudi i razmak među njima mora biti što je moguće manji.

Ovaj tekst samo je uvod u problematiku koja budi vjerojatno najvažniju dilemu u osvit 21. stoljeća. Ta je dilema zapravo, jednom kad se čovjek probudi za okolnosti u koje je ubačen, veoma jednostavna. Ona se svodi na odluku da li će ostati čovjek ili to prestati biti. U sistemu održivog razvoja prva opcija nije moguća. Dakle, održivi razvoj je nešto što se mora neodloživo i neopozivo odbaciti.

Branko Malić