Zbigovo udaljeno zrcalo

Knjiga Between Two Ages – America’s Role in the Technetronic Era s vremenom je prerasla u sastavni dio svojevrsnog Svetog – ili pak „nesvetog“ – Kanona teoretičara zavjere. Ironično, to se zbilo upravo onda kad su se počela ostvarivati neka od Zbigovih predviđanja koja su razasuta po marginama i u fusnotama prve trećine knjige. Dakle, on doista spominje mogućnost manipulacije i militarizacije meteoroloških pojava, kontrolu uma pomoću psihotropnih sredstava, kao i stvaranje svojevrsne „globalne svijesti“. Sve to izražava na neobičan, moralno neodređen, način: ne možete pouzdano dokučiti da li on te stvari pozdravlja ili samo poziva čitatelja na oprez. Međutim, ako ste pomislili kako je Brzezinski naprosto znanstveno neutralan, smrtno se varate. Between Two Ages nije znanstvena rasprava premda zavodi čitatelja da je kao takvu shvati. Ta je knjiga jedna od dvije stvari: ili izlaganje filozofije povijesti ili politički pamflet. Istina je, čini se, negdje u sredini.

„Teoretičari zavjere“, naime, hvataju se za Zbigovu priču iz potpuno krivih razloga: premda je knjiga doista djelo globalno utjecajnog glavonje, pravi dokazi njegovih opakih namjera ne leže u usputnim primjedbama o geoinžinjeringu ili smart grid projektima koji nas čekaju u neposrednoj budućnosti. Sve to stoji, ali „teoretičari zavjere“ istodobno ne primjećuju koliko oni zapravo imaju zajedničkog sa autorovim svjetonazorom i metodom. Pritom, pod „teoretičarima zavjere“ ne mislim na nezavisne istraživače dubinske politike ili analitičare doba tranzicije – izraza koji se inače konstantno provlači kroz tekst Between Two Ages. Nasuprot tome, ova pežorativna etiketa lijepi se na ljude koji vjeruju kako je povijest ravna ploha koju se može opisati i učiniti transparentnom povezujući točke upisane na njoj – gdje točke označavaju ljude, događaje i institucije. Tako, primjerice, samo stanje stvari da je netko prominentan bio uzročno povezan s nekom kontingentnom činjenicom, recimo: da je studirao na Sveučilištu Columbia u doba kad je Brzezinski tamo bio profesor, pa je kasnije postao prominentna javna ličnost, služi kao dokaz „povezanosti točaka“. Tipičan je primjer ovakvog pristupa uvid Davida Ickea da je Papa Ivan Pavao II radio za Naciste, jer je navodno bio zaposlen u podružnici I.G. Farben tijekom Njemačke okupacije Poljske u Drugom svjetskom ratu. Ickea ne treba shvatiti ozbiljno, ali kao egzemplarni „teoretičar zavjere“ on pokazuje sve bitne osobine ovog gledišta. Naime, njemu očigledno ne pada na pamet kako je mladi Woytila najvjerojatnije bio napola rob zaposlen na izgradnji ratne mašine njegovih smrtnih neprijatelja, te kako je otud teško povjerovati da je svoj rad za I.G. Farben smatrao radnim mjestom iz snova, za koje je aplicirao zajedno sa stotinama oduševljenih volontera, sve Poljaka zaljubljenih u stvar nacizma i mogućnosti za karijeru koju je okupacija njihove zemlje otvarala. Razumnije je pretpostaviti kako je on jednostavno imao sreće da obavlja taj posao, umjesto da se druži s nezaposlenom ekipom u kantini koncentracijskog logora.

„Teoretičari zavjere“ spremno prihvaćaju ishitrene zaključke, jer zapravo nastoje proizvesti apsolutni, sveobuhvatni sistem znanja. I u tu, samu po sebi zabrinjavajuću, svrhu laćaju se najgoreg zamislivog oruđa: znanosti povijesti. Time oni zrcale svrhu i metodu nekih od najvećih negativaca iz njihovih kvazi-povijesnih priča, uključujući i samog Zbigniewa Brzezinskog.

Povijest naime ima upadljivu sklonost opovrgavanju apsoluta – Hegel ju je pokušao prikazati kao  objavu istog, i promašio; Marx je preokrenuo njegovu ideju na glavu kako bi pokušao istu stvar polazeći od suprotnih pretpostavki, i posthumno to naplatio životima milijuna; Auguste Comte je pokušao reducirati povijest na apsolutnu jednostavnost i izmislio sociologiju kao znanost društvenog inžinjeringa. Brzezinski se nadovezuje, premda ne eksplicitno, upravo na posljednjega i to je ono što čini Between the Two Ages tako zastrašujućom knjigom. On kamuflira prilično sirovu filozofiju povijesti u sociološku odoru nastojeći pretvoriti našu prošlost, sadašnjost i budućnost u apsolutne, transparentne, danosti. Doduše, cijeli je narativ prožet izrazom „Promjena“, sročenim dok je Barrack Obama, čija je prva predsjednička kampanja uvela ovu riječ u mainstream suvremene političke komunikacije, bio još maloljetnik, ali buzzword tu služi samo da bi učvrstio sliku koju Zbig želi nametnuti svijetu. On polazi od pretpostavke – podrazumijevane, dakle shvaćene kao neupitna danost – da čovječanstvo čvrsto kroči putem „Napretka“ koji je započeo nastankom institucionaliziranih religija, razvio se u nacionalizam, kojega je, kao relativno najprogresivnija ideja, zamijenio marxizam, da bi na koncu, u doba nastanka knjige, svrha povijesti bila progresivno dosegnuta nastupanjem tehnetroničke ere. Otud Between Two Ages. I u čemu je točno ta svrha? Vjerujem da neću biti nepravedan prema Brzezinskom ako kažem da ona leži u konačnom ukidanju ljudskog bića kao takvog.

Upadljiva je osobina sociologije to što ona oduvijek ima problema s definiranjem svojeg stvarnog predmeta te, shodno tome, odgovarajuće metode. Dok su neki od klasika ove znanosti, poput Maxa Webera, rješavali problem uzimajući sociologiju kao svojevrsnu filozofiju društva, koja preuzima materijale različitih društvenih znanosti kako bi proizvodila strogo ograničene teorije i bježala od predviđanja budućnosti kao vrag od tamjana, drugi su – a Brzezinski je svakako jedan od njih – postupili potpuno oprečno tome. Naime, sociologija u svojem najsirovijem, Comteovom, obliku bavi se zrcalnim odrazima zbilje, shvaćenim kao apsolutne danosti koje se onda uzima za osnovu predviđanja ili, još bolje: projektiranja, budućnosti. Tom logikom, u Between Two Ages cijela je povijest podijeljena na četiri dijela i od čitatelja se očekuje da povjeruje kako je sve to nepregledno more vremena praktično upijeno u Zbigovu epistemološku spužvu. Svatko s imalo iskustva u društvenim znanostima već može naslutiti o čemu je riječ. Podjela povijesti na takav način moguća je samo u mašti, ne u zbilji, stoga imamo posla s projiciranom slikom. A Brzezinski, kao praktičan čovjek, ne projicira slike nizašto. On skicira plan i oblik „očigledne sudbine“ svijeta. Sve tablice, grafovi, oštroumna empirijska opažanja, samo su krinka, jer, kao što svaki znanstvenik vrijedan spomena zna, na svijetu ne postoji toliko podataka koji bi podržali takvu simplicističku teorijsku konstrukciju, izloženu na tek nešto više od stotinu stranica. Prava uvjerljivost Between Two Ages leži u oslanjanju autora na zrcalo zbilje, ali ne bilo kakvo. Ne, Brzezinski se oslanja na sasvim osobito zrcalo materije.

Nekome se ova tvrdnja može učiniti čudnom. Materiju ili tvar se uobičajeno zamišlja kao čvrsto i postojano biće, nešto što pruža otpor, ili je se pak uopće ne razumijeva – a to znači: ne definira. Međutim, tvar se zapravo definiralo još u antici kao osnovu za oblik. Kako sociolozi ne vjeruju u postojanje aristotelovskih ili, sačuvaj Bože, platoničkih oblika  (eidos – idea), čovjek se mora začuditi kad vidi kako unatoč tome neki od njih okreću naopako to u što navodno ne vjeruju. Naime, kad netko kao Brezinski počne govoriti o religiji, etici, tehnetroničkom drušvu, nutarnjem čovjeku i izvanjskom čovjeku, on zapravo manipulira odrazima-slikama što se zrcale u materiji. To je očigledno utoliko što on ne vjeruje u zbiljsko postojanje bića koje ovi izrazi označavaju, osim ukoliko ona imaju nekog smisla u našem, subjektivnom, razumijevanju, ali se ipak ponaša kao da su odraz stvarnosti. Primjerice, evo kako će „nutarnji čovjek“ ili najintimnija bit čovjeka, proći u tehnetroničkom društvu:

„Umjesto da prihvaća sebe kao spontanu danost, čovjek u najrazvijenijim društvima mogao bi se više pozabaviti svjesnom samo-analizom u skladu s izvanjskim, eksplicitnim kriterijima: koliki mi je IQ? Koje su moje sklonosti, osobine, mogućnosti, želje i mane? „Nutarnji čovjek“ – koji spontano prihvaća svoju vlastitu spontanost – sve će više biti izazivan od strane „izvanjskog čovjeka“ – onoga koji svjesno traži samosvjesnu sliku sama sebe.“

Kvazi-dijalektika nutarnjeg i izvanjskog čovjeka sačinjava pravu svrhu Between Two Ages i na to ćemo se uskoro vratiti. Ali ono što je ovdje prvo i neposredno zanimljivo jest metoda: nutarnji je čovjek prikazan „izazvan“, ne kao zbiljsko biće, nego kao u povijest projicirana slika. Institucionalizirana religija pružila je prva načela i definicije, nacionalizam ga je preobrazio u romantika, marksizam je nastojao pomiriti ga s izvanjskim čovjekom kroz revolucionarnu praksu; tehnologija će ga konačno ukinuti. Međutim, izraz „nutarnji čovjek“ izvorno označava sasvim konkretno biće: za velike starogrčke metafizičare to je bio nous, ili aktivni um, dok je u kršćanstvu to kognitivna podloga za prihvaćanje Krista – prostor u kojem može obitavati Istina. Za manje više sve nas, to je onaj skriveni kutak gdje nas svijet ne može dohvatiti. Pogledajmo sad što Brzezinski čini. On historizira ovaj pojam, pretvarajući ga na taj način u projiciranu sliku. To je metoda njegove sociologije koju se u osnovi može svesti na samosvjesni dijalektički materijalizam; samosvjesni utoliko što njegov subjekt zna kako u osnovi slike ne stoji nikakva stvarnost. Svaki je predmet znanosti slika što se zrcali u ogledalu materije. Njezin se smisao projicira i može ga se dokučiti i izložiti, ali uzeta po sebi ona ostaje odraz u bezobličnom zrcalu. Otud lakoća izgradnje sveobuhvatnog pojmovnog aparata koji je sveden na minimum dijelova – četiri epohe – koje najbolje odgovaraju autorovim političkim namjerama. Između Comteovog i Zbigovog postupka nema značajne razlike – on je evolucijski, odnos polazi od pretpostavke postojanja „Napretka“ i, iznad svega, „Promjene“, a u odnosu na zbilju je u osnovi potpuno umjetan. Ali za potrebe autora, sasvim je prikladan, jer je u skladu sa ciljem koji on priželjkuje, a to je: kvazi-dijalektički Aufhebung ‘nutarnjeg’ u ‘izvanjskom’ čovjeku.

Pravi konspirološki i doista opaki aspekt ove knjige – daleko više od marginalija o kontroli uma, klimatskim oružjima i globalnoj svijesti – jest težnja da se demonstrira – i to eksplicitno – kako je tehnetronička era doba uništenja ‘nutarnjeg čovjeka’. Ono što Brzezinski naziva „rast znanja“ – a to je sama bit tehnetroničke ere – označava se kao svojevrsno „izvanjštenje“ ‘nutarnjeg čovjeka’, jer to je rast znanja što se permanentno širi u beskonačnost, tjerajući čovjeka da se podvrgava beskrajnim testiranjima, treninzima, poboljšanjima, cijeloživotnom učenju, itd. To je znanje bez nutarnjeg načela jedinstva, stoga, moglo bi se reći, nešto prije nalik neznanju o sebi ili, još bolje, izmišljanju sama sebe. Čovjek prestaje biti subjekt znanja i postaje njegov objekt. Tko je onda subjekt? Njegov odraz u beskonačnom, fragmentiranom, zrcalu tehnologije. Ako zbilji priđemo onako kako joj prilazi Brzezinski – a to znači s implicitnom namjerom da je preoblikujemo – onda doista nije bitno što je zbilja, a što slika. Nutarnji čovjek postaje slika nutarnjeg čovjeka, a sliku se može učiniti manje ili više vjernom, osobito kad zavaramo promatrača da pravi uzor zapravo ne postoji. U tom smislu, tehnologija, koja u tehnetroničkoj eri zamjenjuje prirodu kao okoliš usavršeno je zrcalo materije. Naime, dok su odrazi u nesavršenom materijalnom zrcalu primitivni, odnosno zadržavaju neku vezu sa svojim uzorima, tehnologija ovo zrcalo usavršava, ne tako što ga na neki način „uglača“ nego upravo suprotno: tako što ga učini fluidnim – nalik tamnoj vodi ili hladnom, tekućem, metalu. U takvom se ogledalu svakakvi odrazi mogu prikazati kao stvarnost. I za njega je sve izvanjsko. Stoga Aufhebung je kvazi-dijalektički, jer je riječ o procesu unutar kojega ništa ne ostaje sačuvano. Izvanjski čovjek mora prestati biti čovjek, odnosno on mora izgubiti sve što je ‘nutarnje’. Znanje ovog ne-čovjeka mogli mi usporediti, ne sa docta ignorantia Kuzanskog ili Sokrata, nego prije s ‘učenjem neznanja’ kakvo nameće „društvo znanja“ današnjice. To je u osnovi učenje što ukida učenika. I unatoč svim Zbigovim geopolitičkim majstorijama i dobro dokumentiranim političkim utjecajem tijekom posljednjih 45 godina, njegov je najveći zločin to što je takvu projekciju istakao kao očiglednu sudbinu čovječanstva, čiji su „diseminator“ Sjedinjene Američke Države. Jer kakvu sudbinu može imati netko tko je nitko?

Kao zaključak: čovjeka rastuži spoznaja da kvazi-akademski stil ovog još uvijek itekako relevantnog pamfleta može zavarati toliki broj ljudi kako je riječ o bilo čemu drugom do političkom pismu namjere. Pojednostavljen i diseminiran kroz postere, letke, video klipove, programe i „analize“ tehnokratskih upravljača globalističkih institucija od UN-a do EU-a on je danas relevantniji i uvjerljiviji za mase nego što je bio prije 45 godina. Tehnetronička era je pokus preoblikovanja čovjeka u ništa kroz inverziju znanja u neznanje – svojevrsni atentat putem logike. Sav rast znanja nastaje primjenom zvuka i slike – kako to Brzezinski eksplicitno kaže – stoga, metodama koje otežavaju ili čak sprječavaju nutarnji proces razmatranja i uopće interioriziranja bilo kakvog sadržaja. Sasvim doslovno to je proces epistemološkog vađenja iznutrica. Cjeloživotno učenje kakvo zahtjeva tehnetroničko načelo jest odučavanje onoga što je nutarnje ili habitualno za volju prepuštanja preoblikovanju izvana, u skladu sa zahtjevima tehnološke zbilje koja je uvijek u stanju mijene. Na koncu sve se svodi na činjenje samog sebe izvanjskim samom sebi, dakle na postizanje apsolutnog ne-identiteta. Ako mislite da pretjerujem, pogledajte, primjerice, kako ljudi iz EU think tankova koji imaju ambicije pisati zakone EU, vide europske građane budućnosti:

izvor:www.ectr.eu

Slika govori tisuću urlika. Ovo je, doslovno, odraz čovjeka u razbijenom zrcalu; prikaz razbijenih i po volji ponovo slijepljenih identiteta, ukinute biti – i u EU to nazivaju „Tolerancija“, o čemu smo već pisali na Kali Tribune. Uostalom ako je Arbeit mogao nekoga macht frei, zašto ne bi vidjeli što može učiniti Toleranz.

Stoga „teoretičari zavjere“, čuvajte se! Brzezinski bi vrlo lako mogao biti jedan od vas.

Ili ste vi samo odraz u njegovom udaljenom zrcalu.

Branko Malić