Zdravica za idiote
Što se događa kad idioti postaju cijenjeni ljudi? Ništa, baš kao što se ništa ne događa ni kad mrtvi fazani lete iznad naših glava (a ni jedan ne pada). A ne događa se ništa jer svi ionako slabo čitaju, a i to što čitaju, krive stvari čitaju.
Ova naoko čudna amalgamna posveta pukovničkom sinu koji se ne može vratiti u domovinu jer ju je negdje putem izgubio (i to se događa) nije slučajna, još manje je sentimentalna, a nadasve je praktična. Kad se diže čaša idiotima, nedopustiva je svaka dvosmislenost. Nedopustiva je i bilo kakva eliptičnost u izrazu, pa stvari zato treba potanko objasniti.
Opće mjesto kako je na skali idiotizma viši rang proporcionalan ugledu i poziciji u društvu nije, naravno, Johnimirov literarni domišljaj ni otkriće. U pravilu, nitko od nas ne misli lijepo ni o kome od nas. To je toliko rašireno da se na neki način i objektiviziralo u činjeničnu prisutnost, što bi rekao Krleža, u “stanje fakata”.
U zamućenom kolopletu svekolikog idiotizma slabo ili nikako dolazimo u doticaj sa svojim vlastitim (to je ona intimna situacija kad se pljesnete po čelu i u napadu tko zna čime izazvane iskrenosti kažete: “Koji sam ja idiot!”). Osim u svakodnevnim prigodama kada to zapravo i ne mislite iskreno, nego samo ponavljate automatiziranu frazu (“Ostavio sam ključeve u autu! Koji sam ja idiot!”), pomirba sa samosviješću o vlastitom idiotizmu događa se najčešće u doticaju sa sferom politike. Jasno, stvar nije sasvim “transparentna” jer je kolektivizirana (“Koji idioti su opet glasovali za ove idiote koji će mi sad četiri godine krojiti životne uvjete?”). I tu je onda stvarno teško ostati ravnodušan, trezven, neidentificiran. Likovi su pretjerano izraženi, kao karikature, a pri tome iskaču iz svakog medija.
Hajde, budite realni – tko bi od vas bez zadrške i spokojna srca dao bicikl da vam ga na deset minuta pridrži Dragi Barba Luka dok vi časkom skočite u ljekarnu? Pa, naravno da mu ne biste dali svoj skupi bicikl! Ipak, nekim čudom, taj cijenjeni čovjek je predsjednik najvišeg državnog tijela, tijela koje sve nas predstavlja. I ovdje sad uopće nije pitanje vrijeđam li ja ovog ili onog političara kojeg sam uzeo za primjer. U opisu im je radnog mjesta da trpe uvrede po novinama, za to su sasvim lijepo plaćeni. Ne, ovdje je u pitanju taj rubni prostor privatnog i javnog. Privatno, idiotu ne bih povjerio bicikl da kasnije ne bih sebi morao govoriti “koji sam idiot”. U javnoj sferi netko je u moje ime povjerio idiotima (opet ne nužno na puno višoj ili nižoj poziciji na skali idiotizma od moje vlastite pozicije) da vode državu, upravljaju društvom, bogatstvima i našom srećom… i badava se lupati po čelu.
Kako jabuka ne pada daleko od stabla, pitanje je kakva li su idiotskog drveta plod, u kakvu su to tlu uzgojeni i odrasli svi ti “ti i takvi” idioti koji nas, naposljetku, čine još većim idiotima nego što uistinu možda i jesmo? Štulić se osamdesetih pomalo naivno čudio svom opažaju da idioti postaju cijenjeni ljudi, no još prije sto godina o tome se konkretnije i sveobuhvatnije izjasnio Janko Polić Kamov u noveli Ćuška. “Glupost je kod nas u zraku: ona se udiše i izdiše i – honorira, gospodine Dikiću, i honorira”, progovorio je Kamov kroz jednog od likova. Znači, stvar je u atmosferi?
Tako stigosmo i do letećih mrtvih fazana, samo naoko nalik pečenim prepelicama i kopunima iz zemlje Dembelije. Dembelijske ptice ipak padaju, pečene, direktno u usta. Ovi fazani su mrtvi, ne zna se jesu li pečeni, ali nije ni važno – ni jedan ne pada. To ih čini pomalo jezivima, ali kad bi i popadali, ne bi se puno promijenilo. Asocijativna veza je sasvim jasna. Da bi svi ti idioti, svi ti seoski gedže, poluobrazovani indolentni mužeki, moralni i emocionalni invalidi, probisvijeti, kradljivci i njegovatelji niskih strasti koji su postali utjecajni i cijenjeni ljudi mogli figurirati mađusobno kao takvi, a posljedično i više nego međusobno, potrebna im je odgovarajuća infrastruktura. To je carstvo mrtvih fazana, poznamo ga kao javno mnijenje, javnost, a još konkretnije kao medije i srodne sustave koji ih servisiraju. To je i carstvo marketinga, ne samo političkog. Carstvo nemrtvih gdje je sve živahno aktivno kao u ključalu loncu, gdje je novac krvotok koji pokreće stvari i opskrbljuje pijavice, a gdje je istovremeno sve tako beznadno patvoreno, neoriginalno, nesamoniklo, uvelo – mrtvo.
Ogoljeni infotainment s događajima koji se katkad nisu ni dogodili i protagonistima koji s tim ne bi ni imali veze da nije medija, sav taj reality koji nije realan, svi ti tiskani tračlaraji nikoga ni o čemu, sve te šunke na akcijskim rasprodajama, sponzoruše na vlastitim rasprodajama, političari na nemuštim verbalnim ringišpilima, komentatori koji frazama komentiraju fraze pa nikad ništa ne kažu, sve to kao u nekom mikseru uvijek po istom obrascu i po istoj formuli, uz neku gluhu buku, u mikseru iz kojeg se napokon cijedi mutan, otrovan i neprobavljiv talog koji pak, kao nekom mračnom vradžbinom, izdašno hrani političku, financijsku i medijsku moć i utjecaj.
Mrtvi fazani gledaju vas svojim staklenim okom punjene ptice i na koncu ne možete odoljeti toj hipnozi. Uređujete stan da izgleda kao u katalogu jer vjerujete da tako izgleda stvarnije, nosite odjeću koju poznati nose jer vam tako izgleda stvarnije, pijete i jedete i plaćate mrtvom fazanovom oku sve kako biste se osjećali stvarnije, a zapravo nalik na tu artificijelnu mrtvu nestvarnost.
Ako ste pak pomislili kako je nekad bilo bolje, ne bih se kladio na tu kartu. Gotovo pedeset godina nekakvi drugi punjeni kopuni izdavali su direktive oboružani mrtvim, i živu čovjeku besmislenim citatima Marxa, Engelsa, Tita i Kardelja. Uporno su nastojali živu stvarnost ukalupiti u svoju neživu predodžbu, a ljude su tjerali u zatvore slično kao što ih se danas tjera u siromaštvo.
I ako je sav taj šareni medijski život koji nije živ, jer je mrtav kao punjena šljuka, nekoć predstavljao šarenu fasadu kojom se skrivaju prosječnom građaninu nepojmljive financijske muljaže i transferi moći, s vremenom se to prigodno Potemkinovo selo pretvorilo u industriju koja generira vlastitu moć i koja se već odavno otela kontroli. Sad je našla svoje mjesto u konstelaciji i širi idiotizam. Stratosfera je to iz koje, srećom, ne padaju mrtvi fazani, ali sigurno ne padaju ni blagotvorne kiše. Bez brige.
Sve bi se to još nekako dalo izliječiti, kad se već nije moglo spriječiti, da idioti malo više čitaju. I to bi bilo polovično rješenje, jer kako nam je pjesnik lijepo objasnio: “a i to što čitaju, krive stvari čitaju”. Sad je već bjelodano i koje su to krive stvari. Prije svega – novine. Već smo spomenuli mrtve fazane, prepoznat ćete ih po idiotskim komentarima u kojima pasuse tekstova najčešće započinju sa “prvo, drugo, treće…”. To je vrlo jednostavan obrazac po kojem se takav tekst kasnije zove “komentarom”. Počinje nekim jučerašnjim događajem poput “slovenska vlada odbila je to i to…”, nakon čega slijedi komentar: “pred našom vladom sada su tri mogućnosti: prvo, da se sastane sa Slovencima, drugo, da se odbije sastati sa Slovencima, treće, da pričeka nekoliko dana…”. Ako godinama čitate takve ingenioznosti, pa ako ste u početnim fazama ovisnosti još i pljesnuli dlanom po čelu “koji sam ja idiot”, s vremenom ste podlegli i svojim teško zarađenim novcem plaćate svoju ovisnost o idiotizmu. I ne, nema tu isprike. Galamit ćete kako su svi ti novinarski kopuni lažljivci i idioti, ali ćete uredno u društvu uz pijaču ponavljati njihove “prvo, drugo, treće…“, i pretvoriti ih u potpuno nesamozvane, legitimne opinionmakere. Na neku čudnu foru, idiotizam kao da je zarazan. Tuđi, koji tako rado zlurado primjećujemo, kao da hrani naš vlastiti – slabo vidljiv vlastitim nam snagama. Pa uporno i dalje “krive stvari čitamo”. Osim novina, u nježnim godinama formiranja ličnosti tijekom petnaest ili dvadeset godina školovanja prisiljeni smo pročitati cijelu literaturu krivih stvari. Sve te silne školske udžbenike i lektire, sve te naslage čudnih uspavanki čiji se nauk otprilike svodi na tvrdnju kako je čovjek nekakav probavni trakt s pripadajućim udovima za kretanje, što ga čini izuzetno složenim probavnim traktom, ponosom evolucije. I što sad; kad si jednom ustanovio svoj humani status hodajućeg probavnog trakta, ne preostaje ti odviše opcija, osim da gutaš sve to smeće, bez obzira na udio hranjivih sastojaka. Postao si regularan idiot. Glad je tvoje najviše, ako ne i jedino emocionalno stanje, vučja glad koja ne bira i koja se, s vremenom, od vučjeg pretvori u apetit svinje, ili morskog psa.
Ironično je što se na kraju ne radi o “svega gladnim” idiotima koji će baš sve progutati i, s druge strane, o vještim i pametnim, lukavim manipulatorima koji ih iskorištavaju. Kamo sreće! Klasna i kastinska podijela ne vrijedi kad je probava u pitanju. Bogate idiote od siromašnih ne dijeli ništa drugo doli jačina gladi i kapacitet pohlepe.
Jesmo li se razumjeli? Nismo? Takvo što sam i očekivao.
E, pa, živjeli!
* Naslov posuđen i tekst posvećen znamenitom učitelju plesa i baletnom koreografu i pedagogu G. I. G.-evu
Nenad Perković