Živjeti i umrijeti u pretposljednja vremena
„Da malo ubijemo vrijeme…“Ponekad se dogodi da čovjek ujutro otvori oči i u jednom kratkom trenutku nije siguran gdje se nalazi; u kojem je gradu i koja je godina, u koji se period njegovog života to jutro uklapa. Da li je još uvijek dijete u roditeljskom domu, čeka li ga uskoro ispit na fakultetu, da li je sam ili netko diše pored njega. Trenutak, naravno, traje kratko i lucidnost buđenja munjevito prati trljanje očiju … “Ah da, ovdje sam i sada.“ Manje-više svatko to doživi i onda nastavi živjeti bez da se opterećuje kratkim trenutkom nesigurnosti. No što ako kažemo da je ovaj trenutak prestao biti izuzetak i postao naša svakodnevica? Što ako kažemo, parafrazirajući anđela Apokalipse, da ako se tako nastavi „…vremena više neće biti“? Bez sumnje to je smjela tvrdnja, osobito imajući u vidu autoritet izvornog autora. Međutim, nitko ne može osporiti da svakodnevica ima puno toga s gubljenjem ili, kako se zna reći, ubijanjem vremena. Logička veza između ubijanja i smrti je tautologija. Da bi je uzeli ozbiljno, samo je trebamo shvatiti doslovno.
Nekad je ‘ubijanje vremena’ bilo izraz za niz nehajnih radnji kojima se ubijalo dosadu dok je vrijeme bilo samo kolateralna žrtva. Kratilo se čekanje na nešto zanimljivo i bitno, uzimalo se malu dozu otrova da se život učini dramatičnijim kroz ogovaranje, ispijanje kava ili piva, kartanje i slične stvari za koje je danas vremena sve manje. Doza se međutim lagano i neprimjetno pojačavala, jer je i dosadno nedjeljno popodne bilo to duže što su devedesete godine prošlog stoljeća bile to bliže. U tom je pogledu dosada jedini među uzrocima raspada Jugoslavije o kojem nitko ništa ne govori. A to opet kaže nešto o subverzivnosti ubilačke namjere koja oblikuje epohu tranzicije. Ta namjera nije od jučer i ne potječe iz dubina nesvjesnog “naših naroda i narodnosti”, kao uostalom ni sama tranzicija. Ona se doduše obilato koristi labavošću zahrđalih ventila što osiguravaju kolektivni deponij niskih poriva, čije povremene provale se nazivalo imenima šovinizma i nacionalizma. Međutim, njezino porijeklo je tajnovitije i geografski šire od našega “ovdje i sada” koje oblikuje svojom nevidljivom rukom. Akademski obrazovani ljudi dali su joj provizorno ime ‘postmoderna’, označavajući nehotice njezinu neuhvatljivu prirodu, ali i vlastitu nedoraslost umijeću nazivanja stvari pravim imenom. Oni drugi nikad je nisu imenovali, možda iz učene slutnje da se tihi ubojica najbolje krije iza lažnih imena. A sva imena postmoderne su lažna, osim jednog. Doći ćemo do njega.
Kad je Bog hodao zemljom…Funkcija postmoderne pokušaj je definicije doba što slijedi raspad moderne. Kada se odstrane sve semantičke naslage „označitelja“, „narativa“, „strategija“, „struktura“ i „poststruktura“, razlika između dvije epohe leži u njihovom poimanju vremena. Zbog toga akademska se rasprava bez napora može izvesti iz kabineta u šetnju. Jer s ulice gledano, stvarni lik postmoderne polako izranja iz mraka u doba uspostavljanja novog svjetskog poretka, dakle epohe što stječe konačni oblik okončanjem Hladnog rata i raspadom društvenih tvorbi koje su za njega bile vezane. Ove epohe. Njezina osnovna odredba – njezina svrha – smrt je vremena kao takvog. Za dokaz i ilustraciju – ili pouku i zabavu, kako hoćete – pogledajmo najprije što o tomekaže neki sugrađanin na kojeg naletimo na ulici, a čije pamćenje seže prije devedesetih godina prošlog stoljeća. Jer, osim što se povijest pisala na njegovoj koži, rutinski razgovori između neznanaca najčešće se, da vrijeme što prije prođe, bave baš metafizičkim ili svjetonazorskim temama. U tom smislu kada se načne priča o vremenu, to uvijek vodi u jadikovku nad zlom današnjice i kad-tad se kaže nešto o dobrim starim vremenima prije raspada bivše države. Tada, gotovo bez iznimke, dolje potpisani je od našeg radnika ili seljaka čuo neku varijantu slijedeće izjave: „To je bilo vrijeme kad je Bog hodao zemljom“. Stavimo li zagonetni filozofem u kontekst, u prvi trenutak ostajemo zbunjeni, jer Bog je u Jugoslaviji bio navodno persona non grata. Stoga, prva misao što se nakon početne zbunjenosti kristalizira jest cinična: legendarna ležernost života jugoslavenske dekadencije, neodgovornost i raspad sistema uz socijalno, zdravstveno i redovnu plaću, ono je za čime krvari srce. Međutim stvari nisu tako jednostavne. Jer pored svega toga posljednja dva i kusur desetljeća bilježe tihi raspad svih veza, ne samo kulturnih i političkih, koje su stradale prve, nego i intimnih, od bliskih prijateljstava do najbližih rodbinskih veza. To kulminira u otuđenju od svega što se držalo poznatim i bliskim, raslojavanju lica i pejzaža koje se poznavalo kao odraz u ogledalu ili dlan vlastite ruke. Proces se okončavau totalnom raspadu obitelji. Ne naprosto slova na papiru, predmeta aktualnog referenduma, nego konkretne činjenice. Onoga što je uvijek ‘moje’ ili ‘tvoje’. Čovjeku koji to vidi ne preostaje ništa osim hladnog sarkazma dok gleda referendumske „za“ i „protiv“ označiteljedok svojim sukobom – svojim virtualnim referendumom – trgaju mrtvo tijelo ovog davno izgubljenog utočišta. Oni ne znaju da je smrtonosni virus u njega ušao davno prije negoli je njima prodan softver čiji kod poslušno izvršavaju, surađujući u konačnoj tranziciji svog društva u globalnu duhovnu tamnicu. Jer obitelj je samo kolateralna žrtva procesa ubijanja vremena, procesa čija je osnova umjetno usađeni zaborav, negacija prošlosti kao takve. U tom smislu ni plač za dobrim starim vremenima nije toliko banalan koliko se čini. Nostalgija za čudnom kombinacijom samoupravnog socijalizma i božanske paruzije upućuje na duboku izgubljenost. Na nemogućnost, zapravo, da se nađe put kući.
Ex pluribus unum „Dom je tamo gdje ti je srce“, kaže izreka. Ako prihvatimo da narodna mudrost ima neke osnove, onda čovjek današnjice ima grdan problem. Njegovo srce je, čini se, nigdje. Zbog toga, a ne zbog genetske ili etničke uvjetovanosti, jedan upadljiv postotak adolescenata odraslih u ovoj osobitoj epohi viču da su za njega „spremni“. I, naravno, prekasno ili nikad će postati svjesni da su zapravo spremni za ništa. Treba im doduše priznati da dosljedno ponavljaju ubilačku namjeru svojih uzora i uopće ne treba sumnjati da bi ih, ako bi im se za to pružila prilika, dosljedno oponašali. No oni doista samo žele pokazati ono što je preteško reći, naime da u njima zapravo ima previše ništavila eda bi to oprostili svijetu. Prirodno je pritom da etikete neoustašta, katolibana, fašista, homofoba, itd. dobivaju od strane onih koje oni sami pakiraju kao srbofile, ateiste, globaliste, komuniste, itd. Međutim ono što nije prirodno, odnosno ne uklapa se u tijek života kakav se poznavalo prije ove epohe, jest zajedničko uvjerenje društva da su ovi ljubavnici u mržnji sami, odnosno da van njihove parcelizirane zajednice u sukobu nema nikoga. Jer svi koji misle kako zalijevaju nasade tolerancije i kozmopolitizma, veoma su sličnog porijekla kao i njihovi smrtni neprijatelji, dakle nemaju previše veze s naslijeđem koje misle da njeguju. I jedni i drugi, pod lupom vremena, imaju iznimno plitke korijene. A mora se primijetiti i ovo: kad neka akcija uzrokuje automatsku reakciju, onda između njih mora postojati srodnost i intimna povezanost; u tako strasnoj semantičkoj tuči mora postojati i zrno ljubavi. Očajničke potrebe izoliranog Narcisa za nekim sebi sličnim, pa makar to bio samo odraz u ogledalu koje će trenutak poslije razbiti vlastitim čelom.
Do posljednjeg klika Smrt vremena je smrt jedinstva. Jer vrijeme kaže: „Ako je nešto bilo to znači da je sačuvano, da se zbilo i da se raščiniti više ne može. Ako će nešto biti to ne znači da ono naprosto nije, ono može biti i nitko to ne može spriječiti, pa makar se bude zbilo samo u snu.“ Današnjica – ako smijemo upotrijebiti ovaj arhaizam –niječe ovu istinu. Ona kaže: „Ja jesam, sve je drugo ništa.“ Stanimo načas. Na što ovo sliči? Odgovor je na Facebooku, modelu duha današnjice. Modelu koji svaki hir nabujalog narcizma pretvara u savršeno simuliranu mitološku borbu dobra i zla. Odgonetka je u jedinstvu mnoštva koje je „za“ ili „protiv“, električnoj vječnosti podataka o svojevoljno razorenoj intimi pohranjenima na udaljeni server, umreženoj, užičenoj, uvezanoj slobodi da se donese odluka bez posljedica i izreče riječ bez značenja. Sadašnjica koja ubija prošlost i budućnost je virtualna vječnost pojedinca koji „lajka“. Jer kako bi moglo biti referenduma o definicijama, da su njihovi istinski predmeti još uvijek živi, i da svojim postojanjem neposredno pokazuju istinu? Cijela priča bi iz perspektive stvarnosti njezinog predmeta bila apsurdna. No sada, kad je zbilja izgubljena, nema nikakvih problema da se raja igra definicijama, samo treba brižljivo poraditi na tome da se svako sjećanje na prošlost koja bi mogla navesti na razmišljanje izbriše. Komično je u tom smislu kako temeljna dijagnoza moderne o budućnosti čovječanstva – ona T.S. Eliota – dobiva svoju postmodernu ispravku:
Ovako završava svijet: ne s praskom nego s klikom.
Ako netko sumnja u apokaliptički potencijal društvenih mreža, vratimo se malo u akademske plićake. Razlika između moderne i post-moderne ogleda se u intenzitetu ubijanja vremena. Dok je moderna, osobito u doba između dva svjetska rata, proglasila smrt vječnosti, odnosno ispunjenog i besmrtnog vremena bez podjela, post-moderna je marno uznastojala na ukidanju konačnosti vremena, njegovoj smrtnosti. Razgradnja izvornosti koju moderna pripisuje smrtnom pojedincu, od Heideggera do Meše Selimovića, pokazuje se tako kao izgradnja virtualne vječnosti digitalne svijesti, otiska pojedinca na elektronskoj mreži i njegovom uključenju u ono što futuristi – ali odnedavno i Europska komisija – nazivaju singularnost. Riječ je o pojmu koji figurira kao dijametralna suprotnost tradicionalnom poimanju „svjetske duše“ pa i –recimo to tako da i mladomisnik može shvatiti – „mističnog tijela“. Pretpostavka izvornika je jedinstvo ljudi u duhu, njihova intrinzična nerazdvojnost u ljubavi, mišljenju i patnji, razlog zašto kroz cijelu muku povijesti plamen svijeće na vjetru još tinja. Singularnost pak je parodija, tipična post-moderna ironična konstrukcija: pojam stvoren da samom sebi proturječi. Jer digitalno jedinstvo i vječni život internetskih avatara samo je konačna, globalna i vječna grobnica njihov originala, ljudi i riječi koji su prestali biti tijelo, misli koje su prestale biti duh, vremena koje je postalo data transfer rate. Ako se želi ostvariti jedinstvena svijest, tako da se misao – ono najintimnije što se nikad ne može do kraja izgovoriti – uploada na mrežu i integrira s drugim svijestima, onda se radi o eutanaziji njezinog vlasnika. Singularnost je poziv na kolektivno samoubojstvo koji će, nema sumnje u to, imati masovni odaziv. Ukoliko čitatelj sumnja u zdrav razum dolje potpisanog, ukoliko ne vidi u kojem pravcu se integracija novog kolektiviteta kroz privid slobode i afirmacije ljudskih prava zahuktala, podaci i politike koje pripremaju nastupajuću singularnost dostupne su na Internetu uključujući i službene stranice Europske komisije. Imaju lajk dugmiće.
„Prohujalo s propuhom“No vratimo se na standardni fenomenološki početak, odnosno na ulicu. Jedan od znakova smrti vremena što ga možemo iščeprkati na razvalinama Jugoslavije, oličen u čudnoj izreci o božjoj prisutnosti, jest tzv. jugonostalgija. Ovaj sentiment, u metastazama od prizivanja „nekih dragih prika“ do osnivanja virtualnih partizanskih odreda, potpuno je istog reda kao i svijest koja na Facebooku čini svoje prve infantilne korake prema singularnosti. Ona je falsifikat istinske tuge za izgubljenim vremenom danas zajedničke svim srcima koja kucaju u tami postmoderne. Da li itko stvarno misli da je ičemu vrijedio duh koji se raspao zajedno s političkim sistemom, nestao sa derutnim kancelarijama, raspadajućim organizacijama udruženog rada, gašenjem pojačala svih onih vanserijskih bandova, i preselio se bez ikakvih problema na mrežu da je natapa svojim virtualnim suzama? Ili je tada stvarno Bog inkognito hodao po zemlji? Ono što je falsificirano i ugušeno u nostalgiji – krajnje ljigavom osjećaju stvorenom da guši – jest istinska tuga čovjeka čije je vrijeme presječeno napola, čovjeka kojem je oduzeta njegova prošlost. Nije uopće bitno kako se živjelo prije nego što je konačna razgradnja hladnoratovske tvorbe krenula, jer to vrijedi za cijeli Zapadni svijet, bez obzira na etničke i političke razlike; bez obzira na različite sisteme koji su nametali svoj pečat životu. Bitno je da se živjelo, odnosno da se bilo.
Ne osjećaš li to čitatelju, ako si dijete pretposljednjih vremena? Kako te sjećanje slabo služi? Kako slike prolaze pred očima, a nešto im nedostaje? Vidiš li u duhu sliku obitelji? Primjećuješ li tko nedostaje? Koja se to osobita nijansa izgubila iz pejzaža djetinjstva kad prolazi pred okom duha? Ti nedostaješ. Jer kroz vrijeme te sada vozi vlak bez voznog reda, onaj koji ruši prugu kojom bi se mogao vratiti. A da bi se tragovi izbrisali, moraju nestati oni koji pamte. Jer vrijeme je život duše, dakle želi li se ubiti vrijeme mora se ubiti i dušu. Čovjek mora umrijeti da bi njegov avatar živio. To je transhumani raj u koji nas vozi tranzicija, put do njega popločan je zamornim argumentima njezine zlokobne namjere, od Foucaulta i Derridae do posthumanističkih futurista. Zato je ime postmoderne, sad kad napokon ona doživljava svoj trijumf, sasvim jasno. Da ne gubimo dramski efekt, ostanimo na njezinoj omiljenoj retoričkoj figuri:
„Pleased to meet you, hope you guess myname…“
To je bar lako. A ako je čitatelj skeptičan, ništa zato. Ako smo svi jednaki, to znači da nitko neće biti pošteđen. Stvari se odvijaju brzo, jednako kao i vijesti o znanstvenim dostignućima, moralnim pobjedama virtualnih načela jednakosti i prava, sjedinjenju čovječanstva u jedno. Stvari napreduju nezapamćenom brzinom. Moralnost je postala univerzalna, jednakost, san čovječanstva od kad ga se ‘čovječanstvom’ nazvalo, približava se svom cilju vrtoglavom brzinom. Brzinom kakvu ima samo slobodni pad.
Oči se naglo otvore, i čovjek shvaća da je samo sanjao užasni pad u provaliju. Probudio se u zadnjem trenutku, kako to u snovima obično biva. Svijet sigurno nije fantazmagorija o kakvoj je maločas sanjao … svijet je ovakav ili onakav, ali baš da je vrijeme otegnulo papke…to je već previše. Ali što je tu je, valja doći k sebi. Samo gdje je to? I koji je dan uopće? Koji je ovo grad? Tko sam ja? Ali, jebi ga, nema više vremena za pitanja …
‘Click!’
Branko Malić