Biti ili izgledati?
Sa slobodarskog The end bloga prenosimo edukativni post polemičke naravi. Novo doba ljudskih prava temelji se na vjeri da prava imaju svi. Pogledajmo kako u demokratskoj raspravi poznati sineastički masovni ubojice Lord Hummungus, Jason Voorhees i Michael Myers raspravljaju o identitetskim i modnim pitanjima na način koji može biti samo uzor budućim nastavnicima Građanskog odgoja i obrazovanja.
“Prava ljudi u kupaćim gaćicama koji govore na mikrofon kroz hokejašku masku toliko su erodirala od osamdesetih godina prošlog stoljeća, da se čovjek mora zapitati: kamo idemo?! Ako netko misli da sam patetičan i da fraziram poput kakve stare dame što ima kolumnu u dnevnim novinama, dopustite da, nakon što dotičnom smjestim metak u čelo, preciziram svoj stav. Smatram da je pravo ono što čovjek sebi uzme za pravo. Da nije tako ne bih već godinama bio na čelu postapokaliptičke horde drumskih razbojnika, piromana, silovatelja, ubojica i prekoračitelja ograničenja brzine. No, dok sam prije zbog svojega svjetonazora imao sijaset – podvlačim: očekivanih – problema u vidu mjestimičnog oružanog otpora žrtava i uvreda koje su se za mene lijepile kao žvaka na linoleum, danas imam problema objasniti ljudima da je retro moda osamdesetih nešto na što svaki pravi organizirani zločinac ima pravo. Današnji su masovni ubojice, premda poštujem njihovu modnu orijentaciju, jedna gomila fizički, mentalno pa i emotivno nedoraslih individua. Dokazi? Ne može se dokazati očigledno. Premda moja udruga nije uspjela ući u institucije na lokalnim izborima, naša borba se nastavlja, a gornji stavovi ugrađeni su u plan i program. Naše ceste nikad neće doseći razinu postapokaliptičkih uzora, ako na njih ne vratimo prave razbojnike. Moja poruka svim istomišljenicima jest: izađite iz ormara. Ne mora svatko nositi hokejašku masku i kupaće gaćice. Tu su maska za varenje, pilotska kapa iz I sv. rata, skafander, gasmaska….u ovo postmoderno doba bar imamo izbora.”
Humungus, Ajatola rock n rolla, predsjednik građanske liste “Krivo skretanje” – “Hokejaši posadimo cvijeće – govor na skupu ‘Masovno ubijanje – kamo poslije Petka trinaestog’
“Primitivno je i samo naizgled logično ustvrditi da maska ne čini zločinca. Hannibal Lecter, krajnje pretenciozna i tašta osoba, dobio je tri nastavka. Ja sam ih dobio osam plus nedavni remake. Misli li itko da je to slučajno? Da su ljudi budale? Takav negativizam možda ostavlja trenutni utisak rafiniranosti, kao i svi opći sudovi. No čim malo bliže pogledamo činjenice, postaje sve jasnije kako je hokejaška maska vrhunac jednog dugogodišnjeg razvoja u izražavanju male, ali značajne zajednice, ubojica iz B i C filmova. Želimo li opet osjetiti blaženstvo novog hita Cindy Lauper, i vratiti maloljetnim nasilnicima kreativnost, makar i po cijenu manjeg body counta, mi se moramo vratiti hokeju. Bez utemeljenja u tradiciji nema pravog napretka. Bez priznavanja prava manjini, nema osnova za pokolj većine.”
Jason Voorhees – “Ipak pak – manifest hokejaša”
“Žalosno je, nakon toliko godina aktivizma, shvatiti da borba za ljudska prava može mutirati u najobičniju borbu za društvenu dominaciju, najbanalniju, kažem, težnju da se svoju vlastitu minornu skupinu stavi u povlašten položaj prema svim drugima. Pamtim dane kad masovno ubijanje bez nekog vidljivog razloga, nije dijelilo nego spajalo ljude. Sjećam se doba kad nitko nije pravio pitanje od toga kakvu masku pojedinac nosi. Ja sam preferirao decentan izraz, netko je nosio gasmasku, netko običnu vreću – i nitko mu se nije rugao zbog toga – a netko pak hokejašku masku. No danas vidimo kako, pod krinkom političke korektnosti, neki među nama zapravo žele ostvariti prizemne ciljeve vlastitog probitka. Zbog čega bi masovni ubojice s hokejaškim maskama bili privilegirani ili, što je za njih čini se isto, zbog čega bi to oni bili osobito ugroženi? Povijesno gledano ljudski rod još uvijek nije došao do točke kad će masovni ubojice biti masovni prihvaćeni. Svi smo ugroženi, pa čak i jedan Charlie Manson koji, premda veoma popularan i omiljen, još uvijek čami u zatvoru. U mene su pucali sijaset puta, bio sam spaljen, gazio me auto…pa što? Moraju li naše privatne ozlojeđenosti mijenjati sudbinu generacija? Nalazim također da je agresivnost kolega s hokejaškim maskama degutantna, osobito po pitanju onih pojedinaca koji maske ne koriste. Zbog čega bi Hannibal Lecter bio, kako je nedavno rečeno, “tašta” osoba samo zbog toga što je ulagao u svoje školovanje i što ne nosi masku? Smatram da su “hokejaši” daleko veće “ormaruše” nego ponosni pojedinci kao Hannibal, koji svoju orijentaciju ne kriju ni pred samima sobom, a kamoli pred drugima.
Ne bi li stoga bilo bolje da skinemo maske, umjesto da se borimo za to da ih ponosno nosimo. Ionako je uvijek presudna stvar u našim životima bila samo dobra volja, kuhinjski nož, motorna pila, bacač plamena, očajnički urlici………”
Michael Myers – “Ne tako drugovi, ne tako – polemika s masovnim ubojicama koji nose hokejaške maske”
Kao što možemo vidjeti, ljudska prava su samo naizgled jednostavno, kako se zna reći: no brainer, pitanje. U tom smislu ova mala demokratska rasprava u egzemplarnom tonu može poslužiti kao primjer cijeloj lepezi javnih politika. Zbog čega je ne bi, ako već ne i zbog same civilizacijske forme, uveli u naše škole?