Bratstvo i jedinstvo

izvor:www.24sata.hr

Lansiranje mačke Pouzdan znak pupanja patološki nasilnog karaktera kod djeteta je okrutnost prema životinjama. Nije da nedostaje suvremenih primjera, ali niže potpisani nikako ne može zaboraviti jednu od bizarnijih zabava progresivne odnosno punk mladeži iz arkadijskih dana Jugoslavije. Teško se sjetiti kako su je kreativni mladići nazivali, pa ćemo je za potrebe jasnoće krstiti kao „lansiranje mačke“. Kako je to bilo vrijeme kad se roba široke potrošnje nije bacala, upaljači su se punili plinom što ga se u plavim plastičnim bočicama kupovalo na kiosku. Postupak „lansiranja“ se sastojao od hvatanja mačke, obično pitome, kojoj bi se u rektalni otvor ispraznila bočica plina. Nakon toga slijedilo je lansiranje, odnosno paljenje i prinošenje upaljača istom.

„Frrrrr …. mjauuuuu…“

Danas, čini se, ipak živimo u prosvjećenije vrijeme. Štoviše, mali životinjski prijatelji sve su prisutniji, ne samo u stvarnom životu, nego i u medijima. Samo jedna stvar može izazvati jače navale nježnosti od slike psića ili mačkice. To je slika djeteta, po mogućnosti bolesnog ili u nekoj nevolji. Stoga kad se čovjek sjeti dana kad se „lansiralo mačke“ i smatralo neotesanim pustiti životinju u kuću, i kada je zaklati i očerupati kokoš bila uobičajena stvar, teško je biti nostalgičan. Pogotovo ako se posjeduje istančan osjećaj za mala, nježna stvorenja koja provociraju na maženje. Međutim ima nešto nejasno uznemirujuće u svakoj ljubavi što zahvaća mase ljudi. U ovom slučaju, osim činjenice da je patološko nasilje odavno iz ekscesa preraslo u pravilo, to je veznik ‘i’ između životinje i djeteta. Pogledajmo, primjerice, kako najčitanije novine i portali promatraju zajedništvo ta dva objekta javnih izljeva nježnosti:

izvor:www.t-portal.hr

 Djeca i ljubimci promatraju se paralelno. Postavljaju se snimke smiješnih situacija, priče o pametnim ili požrtvovnim psima koji spašavaju dječje živote, itd., itd. Zanimljivo je međutim primijetiti kako isti mediji imaju još jedan vizualni trik za privlačenje čitatelja. Evo jedne tipične naslovnice najčitanije novine u Hrvatskoj:

izvor:www.24sata.hr

I, nakon što se hibrid soft core pornografije i nekrofilije isporuči čitatelju, obavezno slijedi nešto ovakvo:

izvor:www.24sata.hr

Čovjek se mora zapitati, kako u istoj poruci – jer medij, osobito ako je franšiza, jest jedna cjelovita poruka – zajedno mogu stajati prizor seksa i smrti na jednoj, i kombinacija nježnosti i infantilnosti na drugoj strani? Konzumentima ovakvih sadržaja to očigledno ne predstavlja problem. Što stvar čini zabrinjavajućom, jer ako čovjek konzumira proturječnu poruku bez razmišljanja moguće je samo da je u sebi proturječan on ili da je poruka zapravo u sebi dosljedna. Ako se dobro i promišljeno odvažu te dvije mogućnosti, doista se ne može reći što bi bilo gore.

Ljubav i virtualnost Ljubav djeteta prema životinjama je početak procesa sazrijevanja sposobnosti za ljubav prema ljudima. Nije bez razloga što mala djeca ne spavaju s plišanim ljudima nego s plišanim medvjedićima, a crtići najčešće prikazuju životinje s ljudskim svojstvima odnosno ljudska svojstva kroz životinje. To uostalom nije ništa novo. Basne i bajke od drevnih vremena koriste to načelo da bi pospješile odrastanje. Ljubav prema ljudima, ako stavimo po strani najužu obitelj koju dijete osjeća kao dio sebe, dolazi tek u zrelosti, odnosno nastupa kad se barem rudimentarno razvije osjećaj za dobro i zlo. Ljubav prema životinjama ne zahtjeva investiciju odgovornosti kakvu zahtjeva drugo ljudsko biće, pa je stoga na neki način uvod u emotivno sazrijevanje. Međuljudski odnosi, a osobito odnosi spolova, nose sobom komplikacije, teškoće pa i neizbježne tragedije za koje nema gotovih pravila i rješenja. Brak, kao barem teoretski najzreliji, ujedno je i najteži izraz ljubavi. Kad ga se sagleda u perspektivi s ostalim mogućnostima koje život pruža, pitanje je da li je pretjerano poželjan. Imati posla s principijelnim ljudima također je živa muka. Tko god pozna nekog takvog zna da on mora biti težak drugima, jer nastavlja tamo gdje oni odustaju ili odustaje tamo gdje oni nastavljaju. Također voljeti ga znači biti spreman i na tragediju, jer je veoma izvjesno da će mu životni put biti strm i krivudav, pa bilo da vodi prema gore ili prema dolje. Moglo bi se dakle reći kako je ljubav čovjeka prema čovjeku više stvar prihvaćanja vlastitog mjesta u svijetu – vlastite odgovornosti – nego traženja vlastite sreće. Nije istina da ljubav ne postoji, ali ona nije tu da bi ikoga učinila osobito zadovoljnim. Koliko je širok krug intime, tolika je i odgovornost. A to je cool samo u filmovima. U stvarnosti riječ je o poslu, a ponekad i ratu, zajedno s diplomacijom, žrtvama, pomirenjima, itd., itd. Na kraju krajeva, očekivati od djeteta da ponese takav teret bilo bi stvarno previše.

Ljubav prema životinjama provocira nešto slično, ali izbacuje jednu važnu komponentu. Voljeti čovjeka na neki način uvijek znači stati pred ogledalo. Prijatelj ili suprug/a su ona bića koja razumijevamo kao ‘drugo ja’, odnosno vidimo u njima vrijednost koju prvobitno osjećamo u samima sebi i dio svog prirodnog samoljublja napuštamo kako bi ga prenijeli na njih. Međutim, ako je stvar doista zrela, slika u ogledalu nije osobito lijepa. Ljubav počinje tamo gdje prestaje romantika, infantilnost, projiciranje vlastitih snova na transparent bližnjeg. ‘Drugo ja’ nije anđeo ni princ niti princeza. On ili ona je nužno jednak/a meni i sve što zamjeram sebi, nesvjesno ću zamjeriti i njemu ili njoj. Otud nitko ne može živcirati kao bližnji, osobito obitelj, jer nitko ne voli provoditi dane zagledan u prizor koji nikad ne laže, prizor dakle koji pokazuje ogledalo.

Voljeti životinje u zrelom dobu nasuprot tome znači samo imati osjećaj sućuti za živo biće. Ali taj osjećaj nikad ne može prerasti u gore opisani odnos prema čovjeku. No uznemirujuća stvar je što sada dolazimo do djece. Rastapanje u emocijama što ga doživljavaju konzumenti masovnih medija potpuno je jednako u oba slučaja: kad je riječ o djetetu i kad je riječ o životinji. Znači li to da su, u skladu s gornjom pretpostavkom, pas ili mačka postali ‘drugo ja’? Intenzitet emocija koje medij oglašava i provocira u konzumentima je potpuno isti. Također užitak i bol su potpuno isti. Zgražanje nad trovačem pasa i majkom koja je ostavila dijete u kontejneru potpuno je isto, jednako kao i oduševljenje nad pametnim psom i pametnom bebom. Da su medijski konzumenti djeca u tome ne bi bilo ničeg čudnog, međutim radi se o odraslim ljudima. To može značiti dvije stvari: ili oni svoje ‘ja’ vide jednako u drugom čovjeku kao i u drugom psu, ili su paktijekom odrastanja zaglavili na infantilnoj razini. Na žalost, čini se kako je na djelu kombinacija ove dvije mogućnosti. Medijska poruka provocira regresiju već samim tim što izbjegava tekst i koncentrira se u slici – masovni mediji su iznad svega lascivne i morbidne ‘slikovnice’. Na taj način njihovi su konzumenti djeca s razvijenim ukusom za lascivno i morbidno. Zastrašujuća stvar je međutim onaj trenutak kad im se prešutno sugerira da su oni također i psi, mačke, papagaji ili majmuni. Sve to pusto rastapanje u emocijama koje vidimo u komentarima na slike dječice i psića, sve to zajedništvo koje na društvenim mrežama izazivaju akcije zaštite životinja i bolesne djece, ne podsjećaju na zajedničke emocije  solidarne grupe ljudi. Prije bi se reklo da je riječ o demonstraciji solidarnosti stanovnika zoološkog vrta. Ako čitatelj misli da je ovo pretjerano, neka pogleda s nama malo ispod haube medijskog pogona.

Mediji i virtualizacija Mediji su posrednik između svijesti i svijeta, odnosno oni su oruđe svijesti, produžeci osjetila. Međutim njihov sadržaj ne oblikuju konzumenti. Stoga ono što mediji pokazuju kao stvarnost jest to što njihovi tvorci žele da bude stvarnost. Budući da postoji samo jedna stvarnost, koja s medijskom slikom najčešće nema nikakve veze, na djelu je virtualizacija. To je proces kreacije simulirane i stimulirane stvarnosti na račun one istinske. Pritom virtualno ima neke zanimljive osobine. Recimo, virtualna ljubav je jedna te ista u svim svojim oblicima. Ništa čudno jer virtualnost dopušta metamorfoze po volji i pruža osjećaj stvarnosti po želji; zamjenjujući stvarnost tako što je negira virtualno je ujedno sposobno manipulirati kao i biti manipulirano. Otud čovjek što se naizmjenično ledi i topi pred serijom slika koje provociraju gađenje, zluradost, užas, bol, ugodu, sućut, saharinsku sentimentalnost, itd., itd. zapravo je ujedno i manipulator i manipulirani. On se uklanja od stvarnosti i odgovornosti koju ova nameće, i prepušta se prividnom što izlazi u susret svim njegovim željama odnosno provocira one emocije za koje on želi da budu provocirane. Stvar nije slučajna, barem u smislu da mediji to prepoznaju i diskretno bacaju udicu na koju hvataju svoje konzumente. Na naslovnici seks i smrt kao aperitiv, a negdje u sredini psići i dječica. Medij kao poruka je sinteza pornografije, crne kronike, savjeta za mame i egzaltacije kućnih ljubimaca. Ako se prisjetimo mladih „lansera mačke“ koji su nas uveli u temu, moramo se zapitati koja je razlika između njihove infantilne bešćutnosti i neobične mješavine osjećaja koji vladaju odraslim konzumentima masovnih medija. Niže potpisani smatra da je drugi slučaj mnogo, mnogo gori. Jer suosjećanje s ljudskim bićem isključuje mogućnost konzumiranja čorbe pomiješane od okrutnosti i sentimentalnosti; nesreća koja pogađa ono ‘drugo ja’, suosjećajnog čovjeka ne može ostaviti hladnim ili potaći perverzni užitak. U tom su smislu virtualna okrutnost, ali i virtualna sućut, daleko opasnije od stvarne maloljetničke bešćutnosti. Barem jedan dio „lansera mačke“ je odrastao i naučio suosjećati, makar samo na elementarnoj razini. Ljudi koji konzumiraju virtualnu stvarnost treniraju se u zreloj bešćutnosti koja sobom pakira sve potrebne izgovore. Jer kako je moguće da netko tko se topi nad slikama djece i životinja, bude okrutan? Vrlo jednostavno. Samo je potrebno okrenuti stranicu i smrzavati se pred opisima okrutnosti i degradacije, ili kliknuti na drugu sliku. Nema stvarnosti, dakle nema ni odgovornosti. Nema ‘drugog ja’, nema ni suosjećanja.

izvor:www.quickmeme.com

Hrvati i ‘Hrvati’ Saharinska sentimentalnost uparena s patološkom okrutnošću najbolje pokazuje svoje pravo lice u komentarima čitatelja popularnih portala. Ako komentatori predstavljaju točan presjek konzumenata ovih medijskih sadržaja, onda je masovna patologija odavno prošla fazu pupanja i u punom je cvatu. Teško je vjerovati da bi netko od njih imao problema uživati u sceni „lansiranja čovjeka“ istom metodom kojom su pubertetlije iz dobrih starih vremena „lansirale mačku“. I, što je osobito važno, oni ne bi imali problema nakon toga se rastapati pred slikama dječice i životinja.
Virtualnost štiti od stvarnosti tako da je razara. Naravno, razaranje nije konačno jer se ono ipak zbiva samo u svijesti konzumenta. Problem leži u tome što je na djelu tendencija maksimalnog zatvaranja u virtualno oblikovanu svijest. Ona mora biti izolirana, odnosno mora promatrati sebe kao autora stvarnosti. A da bi to postigla mora razbiti povezanost s drugima. Čovjek se mora separirati i izolirati. To se pokazuje u težnji da se sebe deklarira drugačijim od drugih. Danas se u tu svrhu uobičajeno koristi neki derivat izraza ‘Hrvati’. Nekad ga se maskira kao izraz distanciranja od nacionalizma, nekad kao izraz distanciranja od budala. Međutim uopće se ne radi o tome. Jer ovaj izraz koriste svi, i oni koji se distanciraju i oni od kojih se distancira; od opinion makera do proste raje. Svi Hrvati nemaju veze s ‘Hrvatima’. Riječ je dakle o izrazu separacije, koji uzgred najviše vole politički korektni neprijatelji rasizma, a njegova je svrha izolacija od bilo kakve uzajamne povezanosti, odnosno odgovornosti. Kao biva, tipični ‘Hrvat’ je xy koji čini yx, a ja to nisam. Problem je, naravno, što to svatko kaže. Dakle nitko nije to što jest, nego jest to što nije. Čovjek koji je sklon lamentacijama nad glupošću ‘Hrvata’ najčešće jest upravo tipični Hrvat od kojeg se kao ‘Hrvata’ želi separirati neki drugi Hrvat. Nekad je on poduzetnik koji se zgraža nad neradnicima u državnim službama, nekad državni službenik koji se zgraža nad „kapitalistima“, nekad urbani omladinac kojem se gade ‘rvatine’, uopće nije bitno. Svojstvo virtualnosti je da se kroz atomiziranje, pojedince zapravo čini potpuno jednakima. U takvom se svijetu izraz “‘il je govno il se pas posro'”, doista prava parola bratstva i jedinstva. I, koliko god se nastojalo separirati, zapravo se stvara nova i veoma koherentna zajednica jedinstvena u nevjeri, beznađu i mržnji s jedne, i aktivizmu za dobrobit kućnih ljubimaca s druge strane.

Virtualnost je svrha masovnih medija, a izjednačenje je svrha virtualnosti. Dok u stvarnosti nije moguće izbjeći razlike koje provociraju moralne dileme, odnosno slobodu, u virtualnom svijetu nema razlika. Dijete je psić, psić je dijete, ljubav je mržnja, mržnja je ljubav. Hrvatska je još uvijek na počecima toga puta u disperziju stvarnosti, ali nema sumnje da njime grabi junačkim koracima. Jer prije nego što virtualna sućut zamijeni ljubav i prije nego što se ljudi pretvore u beštije, a beštije u ljude, znat ćemo da smo svoji na svome. Jer lansiranje je obavljeno: Hrvat je već sad ‘Hrvat’. Utješno je primijetiti samo to da pri lansiranju nije bilo potrebe za plinom i upaljačem.

Branko Malić