Coprnjaki

izvor: http://www.freevintageposters.com/

Plešu kolo coprnjaki,

neka crknu svi bedaki.

 Sjedimo pod cinktorom Majke Božje Gorske u Zagorju, kasno je popodne, prošćenjarske klupe su ispražnjene i u crkvi je tišina. Pod drevnim zidom je vrlo ugodno sjediti i nitko ne zna koliko je još pod nama zidova, premda arheolozi svake godine marljivo kopaju i pronalaze nove. Sjedimo sa Štefom, gazdom kuće pokraj crkve, jedine na ovom strmom brijegu, i pijuckamo njegov kiseliš, stravični napitak koji steže usne i grlo i smrdi kao da je klijet negdje u polukatu između limba i pakla. Pijuckamo, dakle, iz pristojnosti, nikako iz gušta.

 Moj prijatelj A. pita Štefa kako grunt. Štef se ne žali. Onak, pol od kak je prije obrađival, nemre se; godine, zdravlje i “se to skupa”. A. kaže kako je to velika šteta, generalno, kako nam propada sve, a Štef sliježe ramenima da kaj se tu more, to je tak. Meni to zvuči logično i trezveno pa i dalje šutim, napola pratim njihovo ćaskanje i puštam pogled da miluje brege pred suton skroz dolje na jug do Medvednice. Pomislim kako, s ekološke strane, malo zapuštenosti ne može škoditi, neka se tlo odmori, a korov popije toksine. A. kaže kako je to dobro za Štefa jer će se manje izlagati ozonskim rupama i pita Štefa što se njemu čini, mijenja li se stvarno klima, kako se zadnjih godina govori? On je zemljoradnik, trebao je primijetiti. Štef samo mahne rukom, kaj bi se mijenjala, furt je to tak nekak “na isto”… Meni i to zvuči logično i trezveno, premda Štef već otprije sapliće jezikom od svog tuduma, cvićeka, direktora ili kojeg mu je već pedigrea taj delanec što ga je tako gostoljubivo iznio. Ali A.-a, izgleda, zabavlja podbadati starog.

– Čekaj malo, Štef, znanstvenici tako kažu, ne čitaš novine, ne gledaš televiziju?

– Ko? – pita Štef.

– Pa znanstvenici.

Štef ga pogleda kao da je sišao s uma. Opet mahne rukom:

– Vragihjebi. Coprnjaki!

 Naravno, meni i to zvuči logično i trezveno, premda nisam popio ni “frtalj kupice” Štefove đavolske kapljice. Nego kaj su nego coprnjaki. I pijani Štef, i župnik, i svi kaj tak veliju imaju praf, a svi mi ostali, školovani i vučeni ljudi pojma nemamo, uključujući i veleštovane čitatelje ovih redaka i ovih novina koje, znamo, ne čita makar tko! Prosvijetljen tjelesnim naporima radova na zemlji, imam sreću pa znam koliko je Štef u pravu i koliko je, premda pijan svakodnevno, logičan i trezven u ovoj Čudnoj šumi, iako bi, po uobičajenim uzusima, trebao biti zatucan, nazadan i, u krajnjoj liniji, neobaviješten o suvremenim svjetskim procesima, pak onda tako i tretiran: sa dozom sažaljenja.

Malo morgen, štovane moje i moji. Štef je čvrsto s obje klimave noge na zemlji, za njega je svijet isti stoljećima jer svijet jest isti stoljećima, samo se nama pomutilo pa nam se čini drukčijim. Bi rekli: zacoprali su nas coprnjaki.

 Molim, složit ću se s vama i u ovome: Štef i “njegovi” žive u srednjem vijeku, a “mi” živimo u dvadeset prvom stoljeću. Pa ipak… Možemo brojati stoljeća kako nam drago, ali da smo se odmakli od srednjeg vijeka to mogu pričati coprnjaki, Štefu i meni to nitko ne bu podvalil, pa ni onaj stari coprnjak Max Weber, s čijim coprarijama copraju svakoga tko god se vučil na nek’vim društvenjačkim velkim školama jer, kakti, sad je odčarobirano nekaj kaj je prije bilo začarano. Međutim, ništa od toga. Dovoljno je prelistati medijske naslove, i pritom se uopće ne zamarati detaljnim sadržajem:

Otočanin se sretno vratio kući nakon tri mjeseca u zatočeništvu gusara.

Trgovina ljudima u zabrinjavajućem porastu.

Kraljevsko vjenčanje stoljeća!

Sveti Otac blagoslovio državne dužnosnike.

Kolera usmrtila tisuće stanovnika Haitija.

Pošast se iz Njemačke širi na Europu

U Rumunjskoj babe vračare prijete vladi urocima.

 Štef živi u istom vremenu i u istom svijetu kao i svi mi, u srednjem vijeku, ali on to zna, dok vi ili ne znate, ili pak znadete, ali coprate. Coprate sa svojih katedri neupućenu mladež, coprate s televizijskih ekrana skidajući svake noći uroke ili mantrajući o povijesnim ciljevima države danju (sasvim svejedno), coprate o zdravlju dok trujete, o blagostanju dok kradete, o sreći dok unesrećujete, o dobročinstvu dok gulite lihvarski. Coprate dok lažete, jer nemre se coprat ak se istina poveda, i lažete dok coprate, jer coprnjaštvo navek treba skriveno biti. Tako dakle stoje stvari. Sve se to meni prosvijetlilo dok smo pili Štefov bućkuriš, ne morate se ni truditi razuvjeriti me. To da je srednji vijek nešto gadno, ružno, smrdljivo, zaostalo, teško, jadno, opako i prošlo, vaša je coprarija i izmišljotina kako bi nas uvjerili da je sada nešto bolje, ljepše, svjetlije, zdravije i u svakom smislu obećavajuće. Na vašu žalost, pročitali smo vas i Štef, i ja, i mnogi drugi. Ništa se nije promijenilo, ne samo od srednjeg vijeka. Dobro i zlo miješaju se kao vino i voda u bevandi, oduvijek je tako bilo, i bit će, i lažući, samo povećavate udio zla u omjeru, vi coprnjaci! Zašto bi vam itko normalan, dok sjedi pod stoljećima starim zidom na proštenjarskoj klupi u topli proljetni suton, uopće išta vjerovao? Iz svakog vašeg racionalnog argumenta, znanstvenog dokaza ili očite činjenice – vire obične coprarije. Već pedeset godina redaju se revolucionarna otkrića koja će “do kraja desetljeća” donijeti lijek protiv raka. Coprarije… Zdravstveni sustavi? Coprarije. Farmaceutska industrija? Coprarije; “prije upotrebe posavjetujte se sa svojim liječnikom ili ljekarnikom”. Prehrambena industrija? Coprarije. GMO, coprarije. Bozoni i čestice koje to nisu? Coprarije. Parlamentarna demokracija? Magla, mutež – coprarije. Bankari, financijska industrija? O, coprarije, kako se tek ovdje dimi i kadi, iz šupljega u prazno, iz nečega u ništa, iz ono malo u – dužničko ropstvo. Marketing? Svakog dana zacopraju milijune žrtava, a da nitko i ne primijeti. Pobačaj? Coprarije, mračne. Europska Unija? Plati članarinu da dobiješ pristup sredstvima. Jedva da je i čestita vradžbina, obično buvljačko šibicarenje. Izborne liste i mrtve duše? Nekromancija, gadne, gadne coprarije. Povelje o ljudskim pravima, životinjska prava, ustavna prava, NGO… Dajte molim vas, to je već neozbiljno, coprarija na coprariju, coprarija coprariju stiže. Sekularizam? Coprali ste, coprali, od srijede do petka, niste se pomaknuli… od srednjega vijeka? Ako bismo nastavljali niz, čovjeku već ne preostaje drugo nego da ozbiljnije potegne iz Štefove čaše.

 I kada bi malo obustavili opskurnu coprnjačku praksu, vidjeli bi da se od srednjeg vijeka niste maknuli jer se od srednjeg vijeka ne može maknuti. Nemamo kud, sve kad bi i htjeli. Štefu s brijega pokraj crikve to je jasno i kad je najpijaniji. Štef je logičar. Da sam ga imao potrebu pitati za objašnjenje, a nisam, jer sam spil kupicu njegovog delanca tako da je sve sjelo na svoje mjesto, rekao bi mi da očito postoje tri doba, staro, koje je bilo, novo, koje ima doći, i srednje, koje nema kad biti nego između ta dva. A to je sada. Je, ono traje, i ono nije sada-u-bitku ili bitak-u-svijetu ili kakogod (Štef nikad nije čitao Heideggera, niti je morao, pa ako nije morao Štef, ne mora, zapravo, nitko), nego je Štef tak i tak sve jasno shvatio porazmislivši o stvarima o kojima je pripovijedao njegov župnik, a dok je bio mali njegov japa i njegov deda, i drugi spametnejši muži od njega. Stari vijek je sve ono kaj je bilo prije neg se rodil Gospodin naš, hvala mu i slava naveke vekov, Kristuš. Onda je Isusek rekel da sve kaj je staro više ne vredi, jer ni baš dobro, neg da bu sad sve drugač, ali ne odmah, neg kad se on još jemput vrne. To bu Novi vijek. Sve kaj je između toga je, a kaj bi drugo bilo, Srednji vijek. Alzo, ima neki osel komu to sad ne bi jasno bilo? Prema tome, coprnjaki i coprnice drage, badava drugima lažete i badava sebi glumite. Ništa nije bolje i nikamo nismo napredovali. Što bi se reklo, ne možemo iz svoje kože, pa kako ne možemo mi, ne može ni svijet. Bez Sudnjeg dana nema ni Novoga vijeka. Zar ne bi zato bilo bolje, korisnije i jednostavnije sjest sa Štefom i popiti u miru, po mogućnosti ipak nešto bolje od njegovog kiseliša, nego coprati i coprati u uzaludnoj nadi kako će nas to izbaviti od žvakanja vlastitog jezika od muke, što će nas zadesiti, između ostalog, i zato što smo coprali?

Lijepo. No otkud mi znamo da je to baš tak? Ah, ljudi moji, pa nije to Štef izmislio! Postoje stvari koje se ne mogu izmisliti. (Relativizam: coprarija). Notorno je da nešto sa svijetom ne valja i da to nije od jučer nego se vuče, vjerojatno, od samih početaka. Notorno je također da postoji jednostavno i elegantno, premda radikalno rješenje i da nam ga je netko donio i ponudio. Notorno je također da to traži potpun preokret s bolnim, ali oslobađajućim posljedicama, individualno i kolektivno. Svako izbjegavanje, izvrdavanje i odgađanje kako se ne bi napravilo jedino moguće nije drugo nego – copranje.

 Osim toga, tvrditi da je različito od srednjeg vijeka, a živjeti u vremenu kad gusari oslobode pomorca iz zatočeništva u kojem ga drže još od kraljevskog vjenčanja stoljeća, dok vještice urocima prijete vladi, a tisuće umiru od kolere – ili si lud, ili si zacopran.

 No, ako smo već iskreni, nemojmo se zavaravati, treba i to reći: nije ni Štef bez grijeha.

Da, da, Štefov delanec – coprarija.

 Nenad Perković