Depresivna tolerancija

Prije nego se o nečemu počne govoriti, dosljedno je prvo odrediti barem provizornu definiciju što je to zapravo.

Riječ je o potpuno dosljednom misaonom slijedu, koji pak s uobičajenim ljudskim ponašanjem ima veoma malo dodirnih točaka. No, ništa čudno: nipošto ne treba zbog toga automatski započeti lamentaciju nad iracionalnošću ljudskih bića i njihovom nesposobnošću da u vlastitim glavama stvari poslože kako treba. Slabost mišljenja je uobičajena, ali ne i nužna osobina čovjeka; a gdje postoji slabost, mora postojati barem mogućnost snage; gdje je glupost neuništiva, tamo je i pamet koja to shvaća.

Međutim, postoje i pojedinci koji za sebe smatraju kako ne podliježu ovoj urođenoj nedoraslosti zahtjevnim pitanjima. U Europskoj uniji ti ljudi uglavnom sjede po upravnim odborima NGO-a ili su članovi njezinih institucija. Njihova je zadaća, u skladu s deklariranom sposobnošću dosljednosti, definirati i propisati do u najsitnije detalje što pokusni štakor u labirintu postmodernog društvenog eksperimenta treba misliti, govoriti i činiti.

Uzoriti nacionalni statut za promociju tolerancije Na ovom ćemo mjestu analizirati jednu od inicijativa ovih dosljednih ljudi, čiji je cilj propisati granice i doseg mišljenja, govorenja i djelovanja. Riječ je o inicijativi za aktivnu implementaciju vrline Tolerancije. Ako je čitatelj zbunjen nad tim da implementacija tolerancije može imati loše, a kamoli, kako će se u nastavku pokazati, katastrofične učinke po slobodu mišljenja, govora i djelovanja, dolje potpisani moli za strpljenje. U nastavku ćemo se, naime, pozabaviti „Uzoritim nacionalnim statutom za promociju Tolerancije“ („The Model European Statute for the Promotion of Tolerance“, dalje: MESPT. Kako je verzija dokumenta dostupna preko navedene poveznice sada prerađena i krajnje razvodnjena, prilažemo izvornu varijantu na kojoj je utemeljena ova analiza, KT), dokumentom što ga je sastavilo 5 (i slovima: pet) pojedinaca pod egidom međunarodnog NGO-a The European Council on Tolerance and Reconciliation (dalje: ECTR), a s ambicijom da bude osnova zakonodavstava koja reguliraju mišljenje, govorenje i djelovanje svih 743.122.000 građana Europske unije. ECTR se bavi pravnom definicijom i okvirima za implementaciju Tolerancije, a detaljna analiza teksta preambule i devet članaka Statuta bit će dopunjena stavljanjem dokumenta u kontekst tekuće zakonodavne politike EU po pitanju tolerancije i borbe protiv diskriminacije.

Dokument MESPT nije povelja niti deklaracija, dakle on nije izraz poželjnih načela i vrijednosti prema kojima bi države članice EU trebale usmjeravati svoje legislative i obrazovne sustave. Riječ je o statutu „sastavljenom na način da ga mogu usvojiti legislative europskih država“.

Bavimo se, dakle, prijedlogom zakona, a ne etičkim manifestom kako bi se na prvi pogled moglo učiniti. Naravno, nije se teško zbuniti, jer MESPT čini nešto što pozitivni zakoni ne čine i, po svojoj naravi, ne bi ni trebali činiti: on propisuje što je to dobro, a što zlo pod prilikom onoga što je legalno i onoga što nije legalno. Pritom, njegovi su se sastavljači potrudili uključiti u priču i jednu ljudsku aktivnost koju se do sada, zbog njezine specifično intimne naravi, nikad nije pokušavalo izravno regulirati. Ta aktivnost je mišljenje. MESPT veoma jasno, kako ćemo vidjeti u nastavku, uključuje stavku „dobrog mišljenja“ kao ne naprosto moralno poželjnog, nego zakonski propisanog oblika društvenog djelovanja.

Dokument je dovršen i predstavljen 16. rujna 2012. godine, ali su ga njegovi autori počeli ponovo pojačano gurati prema institucijama nakon masakra redakcije magazina Charlie Hebdo početkom ove godine. ECTR je, nakon predstavljanja, proveo „konzultacije“ s Vijećem Europe i Europskom komisijom za borbu protiv rasizma i netolerancije sa sjedištem u Strasbourgu. Pritom valja napomenuti kako Vijeće Europe nije institucija Europske unije nego „međunarodna organizacija koja promiče suradnju među europskim državama na polju pravnih standarda, ljudskih prava, demokratskog razvoja, vladavine prava i kulturalne suradnje.“ Međutim, ne treba otud zaključiti kako ambicije autora ne streme prema zakonodavnim institucijama Europske unije, nego prije da su oni na tom putu metodični i dosljedni. Naime, Vijeće Europe, među ostalim, igra značajnu ulogu u integraciji potencijalnih država članica i njegov je utjecaj daleko širi od europskih institucija koje imaju jurisdikciju samo među- i nad državama članicama. Konvencije Vijeća Europe, kao što je, primjerice, Europska povelja o ljudskim pravima, imaju obavezujuću snagu za sve potencijalne države članice i predstavljaju paradigmu za sastavljanje pozitivne legislative u EU. U tom smislu, zanimljivo je kako zastupnici MESPT-a svoj prijedlog zakona za sada uglavnom predstavljaju pojedinim državama članicama, odnosno predstavnicima njihovih pravosudnih i političkih institucija. To ukazuje na ambiciju da se novi zakoni za implementaciju Tolerancije što prije proguraju na elementarnoj razini još uvijek donekle suverenih država, a eventualno tek naknadno na razini institucija EU. Kako Europska komisija već godinama pokušava postići ratifikaciju tzv. Direktive za jednako postupanje (Directive on implementing the principle of equal treatment between persons irrespective of religion or belief, disability, age or sexual orientation {SEC(2008) 2180} {SEC(2008) 2181}, skraćeno Directive on equal Treatment ili TED), što je od prijedloga zakona za olakšavanje položaja invalida na radnom mjestu metastazirala u direktivu za reguliranje privatnog i javnog života na osnovi maglovitih antidiskriminacijskih načela, za očekivati je da će se MESPT pokušati ugurati negdje unutar njezinih paragrafa.

Represivna Tolerancija i grupno mišljenje Dokument MESPT sastoji se od preambule i devet točaka. Treba pritom primijetiti kako ga se na stranicama ECTR-a jednom naziva „Europskim“, a drugi put „Nacionalnim legislativnim tekstom“. Otud već u samom početku jasno vidimo u kolikoj njegove autore zanima nečiji državni suverenitet. Naime, očigledno je kako su oni sastavili de facto prijedlog zakona koji sad guraju pod nos dužnosnicima suverenih država od kojih se pak očekuje da ga unesu u zakonodavstvo vlastitih zemalja. Evo, recimo, kako MESPT reklamiraju njegovi autori:

“Uzoriti statut sastavljen je kako bi ga usvojile nacionalne legislative europskih država. Svrha mu je ispuniti vakuum: premda su sve europske države posvećene načelu tolerancije, ono nigdje nije definirano tako da ga se može provoditi po sili zakona. Osnovni je izazov u sastavljanju Uzoritog statuta bilo otići korak dalje od retorike i poopćavanja, navodeći konkretne i zakonski utjerive obaveze koje osiguravaju toleranciju i uklanjaju netoleranciju.“

Dakle, ponovimo, MESPT je prijedlog zakona koji je sastavilo pet ljudi iz jedne nevladine organizacije kako bi ga implementirale države članice EU i učinile obaveznim okvirom za mišljenje, govorenje i djelovanje svojih građana.

Tolerancija je temeljno načelo iz kojeg i poradi kojeg bi trebali nastati zakoni koji će činiti taj okvir. Ono se odnosi, bez kvalifikacije, na društvene grupe, a na pojedince isključivo kao pripadnike grupa.

Dakle kako bi shvatili definiciju ove kardinalne vrline moramo prvo istaći kako MESPT definira grupu:

“Grupa” znači: stanoviti broj ljudi sjedinjen rasnim ili kulturalnim korijenima, etničkim porijeklom, religijskom pripadnošću ili jezičnim vezama, rodnim identitetom ili seksualnom orijentacijom, te bilo kojom drugom značajkom takve naravi.” (MESPT, 1.(a))
Tolerancija se, pak, definira kao:
… poštovanje i prihvaćanje izražavanja, očuvanja i razvoja osobitog identiteta grupe (…). Ova definicija je nužna pretpostavka načela koegzistencije različitih grupa unutar jednog društva.” (MESPT, 1. (d))

Ostavimo za sad po strani to što su pojmovi slabo definirani. Prava radikalnost MESPT pokazuje se kad ih dovedemo u vezu s par definicija iz preambule:

“… poštovanje ljudskog digniteta temelji se u priznavanju ljudske raznolikosti (eng. diversity) i inherentnom pravu svake osobe da bude različita (MESPT, Preamble)
… tolerancija postulira otvoren um za nove i nepoznate ideje i načine života (ibid.)
… pojam tolerancije oprečan je svakom obliku nezakonite netolerancije (ibid.)
… tolerancija igra ulogu od životne važnosti za ostvarenje uspješne koegzistencije različitih grupa unutar jednog društva (ibid.)”

Dignitet ljudske osobe se izvrće u digniteta grupe.

Naime, MESPT ne govori o dignitetu osobe u smislu da je svaki čovjek vrijedan sam po sebi, pa ga se zbog toga treba tolerirati, odnosno ne dopustiti da mu se na neki način nezakonito naškodi. Ne, ništa slično tome. Dignitet osobe ne temelji se u identitetu nego u diferenciji, odnosno u pripadnosti nekoj grupi koja samu sebe potvrđuje kao takvu razlikom spram neke druge skupine. Na taj način ispada iz igre pojedinac. On pak posjeduje dignitet samo utoliko što je njegova grupa različita od drugih, a on sam samo utoliko što je njezin član. To mu naravno ne daje pravo da, sačuvaj Bože, bude netolerantan unutar grupe. Neće ići, Tolerancija obavezuje sve i da bi se to osiguralo potrebno je, naravno, da je se na neki način utjera, odnosno učini prisilnom. I tu počinje pičvajz:

“Važno je istaći kako toleranciju moraju prakticirati ne samo državna tijela nego jednako tako i pojedinci, uključujući pripadnike pojedine grupe međusobno.

Garanciju tolerancije ne treba razumjeti isključivo kao vertikalni odnos (Država prema pojedincima) nego također i kao horizontalni odnos (grupa prema grupi i osoba prema osobi). Obaveza je države osigurati da se netolerancija ne prakticira ni u vertikalnim ni u horizontalnim odnosima.” (MESPT, 3. iii, iv)

Pojedinac dakle, primarno kao član grupe, mora tolerirati druge grupe i njihove članove, ali i članove vlastite grupe. A što ako neće? Na osnovi gornjeg citata, stvar je potpuno nedvosmislena. Državnom se prisilom mora osigurati da institucije, grupe i pojedinci toleriraju različite grupe te da različiti pojedinci unutar grupa različitih od drugih grupa toleriraju druge pojedince utoliko što su oni od njih različiti na osnovi toga što su im grupe različite ili su pak u istoj grupi ali ne prihvaćaju neka njezina svojstva, nego preferiraju svojstva neke druge grupe.

Blesavo? Naravno da je blesavo kad se radi o pokušaju dosljedne implementacije očiglednog proturječja.

Međutim nema nikakvog proturječja u izboru subjekta prisile, odnosno države. Kako bi netoleranciju držali van zakona, toleranciju valja implementirati silom represivnog aparata i to ne samo kao sprječavanje diskriminacije na radnom mjestu, nego i u privatnim, pa na koncu i intimnim odnosima. Jer kako drugačije provesti prisilu na Toleranciju u odnosima osobe prema osobi nego nadzorom nad građanima. U tom smislu:

“Kako bi osigurala implementaciju ovog Statuta, vlada će:
(…)
(b) bez obzira na postojeće kontrolne mehanizme, ustanoviti posebnu administrativnu jedinicu kako bi se nadgledalo implementaciju ovog Statuta.
(…)
(ii)Posebna administrativna jedinica trebala bi djelovati unutar Ministarstva pravosuđa (premda je i Ministarstvo unutarnjih poslova razumna mogućnost).

(c) Ustanoviti Nacionalnu komisiju za nadgledanje tolerancije kao neovisno tijelo – sastavljenu od eminentnih osoba koje nisu zaposlene u javnim službama – kojoj će biti povjeren autoritet da promovira toleranciju.” MESPT (6.)

Eto, da ne bi tko što krivo shvatio, Toleranciju će utjerivati izvršna vlast i to specijalno pravosudno tijelo ili specijalna policija, ukoliko se pokaže da je Ministarstvo unutarnjih poslova pogodnije od Ministarstva pravosuđa, a da ništa ne bi ostalo prepušteno slučaju ustanovit će se i svojevrsno orwelovsko „Ministarstvo ljubavi“ što će zapošljavati nevladine aktiviste koji se još nisu uspjeli uvaliti u javne institucije. Time se standardni postupak umrežavanja Vlade i nevladinih udruga koje provode Vladine odluke cementira, a članicama nevladinih udruga obaju spolova nježno se stavlja ruka na pendrek. Dolje potpisani doista ne vidi kako drugačije tumačiti ove paragrafe, ali, ako čitatelj smatra da pretjerujemo, samo polako – tek smo počeli. Napravimo, međutim, malu digresiju u neke dublje implikacije pojma Tolerancije kakav se ovdje zagovara.

Nadzor i kazna Regulirati odnose među osobama može se samo na način da ih se nadzire i u trenucima kad iz topline svog krda pobjegnu u intimu ispovjedaonice, šume ili bračnog kreveta. Vidimo kako autori MESPT imaju veoma konkretne prijedloge kako bi aparat regulacije trebao biti strukturiran, ali i bez toga može se usput istaći jednu često zanemarenu osobinu postmodernih boraca za socijalnu pravdu koji ovakav legalistički proljev konzumiraju kao da je sladoled i koji će biti njegovi nositelji, njegovi civilni špiclovi i špijuni. Optužbe za rasizam upravljene prema pojedincima koji se samo usude iz nekog razloga primijetiti da im neka grupa ide na živce, od strane politički korektnih fanatika obično je pišanje uz vjetar. Jer kristalno je jasno kako oni, kao i počinitelji moralnog delikta, crnca, homoseksualca ili muslimana nisu u stanju promatrati kao osobu nego isključivo kao bezlični fragment grupnog identiteta. U tom smislu totalitarna Tolerancija je cementiranje razlika među ljudima, njihovo trpanje u geta i suprotstavljanje jednih prema drugima. Jedini most između ljudskih bića koji može savladati razliku između radikalno različitih grupa je upravo to što su oni osobe, dakle bića koja imaju intrinzični, premda nipošto uvijek razvijeni, dignitet kao pojedinci. Osnova sućuti za drugo ljudsko biće je transponiranje percepcije vlastite vrijednosti na njega, jednostavna istina što ju ovaj dokument okreće na glavu. Jer Tolerancija propisuje, unatoč svim faktima iskustva, da se vlastita intrinzična vrijednost stiče lijepljenjem tuđe ekstrinzične vrijednosti na samog sebe, dakle čini je se potpuno heteronomnom i podložnom beskonačnim reinterpretacijama od strane institucija. Nadalje, definirajući ljude kroz grupe najmanji se zajednički nazivnik ljudskosti efikasno uklanja. Ono što je s druge strane Tolerancije tom se logikom pretvara u zločin.

A kakvi su to točno zločini protiv Tolerancije što će ih država ubuduće morati sprječavati i sankcionirati? Počnimo od superlight primjera definirajući njihove potencijalne žrtve:

“Svrha ovog Statuta jest:

(…)

(e) Poduzeti konkretne korake kako bi se borilo s netolerancijom, osobito s obzirom na eliminiranje rasizma, predrasuda prema boji kože, etničke diskriminacije, religiozne netolerancije, totalitarnih ideologija, ksenofobije, antisemitizma, antifeminizma i homofobije.“(MESPT, 2.(e))

Imajući u vidu potpuno nejasne definicije svih inkriminirajućih stavki, a stavljajući ih u vezu sa sasvim jasno definiranom nužnošću policijske prisile, ne treba posebno isticati kako nešto tu smrdi. Ali nema velikog gušta u raspravi o načelima gdje se često ne uspije nikoga izravno uvrijediti. Zbog toga izdvojit ćemo izraz u kurzivu i postaviti par pitanja striktno o njemu. Na koji to način antifeminizam može biti oblik diskriminacije? Ako znamo da je feminizam pokret koji vuče svoja načela iz konkretnih antropoloških i socioloških teorija koje, usput budi rečeno, imaju veze s društvenim znanostima koliko i članice FEMEN-a s grudnjacima većeg broja, što je to točno diskriminiranje feministica? Na to pitanje je jednostavno odgovoriti. Sve ono što se odnosi i na druge navedene grupe. Definirajući kardinalni grijeh netolerancije MESPT nas poučava slijedećemu:

“Uvreda grupe” označava: difamacijske javne komentare upravljene protiv grupe definirane u paragrafu (a) – ili članova iste – s namjerom da se potakne nasilje, ocrni grupu, izloži je se poruzi ili lažnim optužbama.” (MESPT, 1(b))

Nastavimo se držati konkretnih primjera i pokažimo kako izgleda kriminalna netolerancija. Autor moli čitatelje da slijedeće retke shvate samo kao misaoni eksperiment. Bože sačuvaj da bi dolje potpisani tako nešto pomislio, a kamoli rekao:

„Feministice su međunarodni su kokošinjac agresivnih, od strane alfa mužjaka kontroliranih, pripadnica ljepšeg spola koje vrištanjem, simuliranim masturbiranjem religijskim simbolima te pokazivanjem malih, ali – što ih donekle iskupljuje – u pravilu čvrstih sisa, napada civilizacijske neprijatelje ljudi koji sastavljaju dokumente kao što je MESPT. Pritom se koriste civilizacijskim tekovinama kao što je sloboda izražavanja i prirodnom nesklonošću muškaraca da udare ženu. Svoje postojanje pravdaju istim onim teorijama koje uzornog građanina sprječavaju da Vedranu Rudan opiše kao babu koja svoju potrebu za bivanjem u centru pažnje maskira kombinacijom verbalne brutalnosti i saharinske sentimentalnosti prema ugroženim skupinama kao što su, primjerice, djeca Palestine, dok cijeli njezin opus ukazuje na to da joj je jedini motivirajući sentiment sućut prema samoj sebi kad slučajno ispadne iz centra pažnje. U tom smislu joj treba reći kako bi pomogla i sebi i javnosti, kad bi se napokon podvrgla postupku „vaginalnog orošavanja“ te da bi tada vjerojatno zaboravila na mitsku „napaćenu djecu“ i mogla se posvetiti sebi putem same sebe, a ne putem tuđe djece. Sve je to moguće zbog toga što znanstvena zajednica danas ozbiljno shvaća, a državne institucije financiraju, hrpu kvaziznanstvenih teorija okupljenih pod egidom feminizma i rodnih studija.“

Ovaj je pasus, u skladu s člancima MESPT-a, kriminalni čin na više razina. Uvredljiv je prema feministicama i Vedrani Rudan te ističe faktičnu istinu, ali pravnu neistinu, da je feministička teorija smeće. Naravno, može se prigovoriti da javni govor ne tolerira prve dvije stavke ne zbog toga što su faktički neistinite, nego naprosto zbog toga što su uvredljive. Međutim, postupanje organiziranih feministica nekad graniči s terorizmom, pa to nije dovelo do stavljanja njihovih organizacija u ilegalu, a rječnik Vedrane Rudan strateški je osmišljen da bude što je moguće vulgarniji, pa je nitko ne sprječava da javno govori pod izgovorom spontanosti i govorenja „kako jest“. Isticanje znanstvene bezvrijednosti feminističke antropologije i sociologije također je „uvreda grupe“, jer praktički poziva na epistemološki genocid: uništenje cijele kvaziznanosti ukidanjem financiranja. Riječ je dakle o kriminalnom činu, verbalnom deliktu ravnom izravnom pozivu da se spali Sinagogu ili vješa Srbe na vrbe. Jedini problem je što se u inkriminiranom odlomku ne poziva nikog na ništa nego naprosto izriče istinu koju većina ljudi ili zna ili pretpostavlja. MESPT praktički zabranjuje slobodu govora i, posljedično, slobodu mišljenja, čineći time nemogućom slobodu djelovanja. Grupe koje je moguće uvrijediti definirane su na način da svatko može sebe potvrditi kao člana ugrožene grupe. To će, ako se dokument stvarno ukleše u zakone, dovesti do hipertrofije samo-viktimizacije. Kako će javno djelovanje postati moguće samo ako pojedinac sebe može prikazati kao pripadnika ugrožene skupine, jasno je da ćemo imati situaciju konstantnog nadmetanja za taj statusni simbol kako bi se osvojilo društvenu moć i postiglo sasvim prizemne interese. Tu moramo istaći ključnu stvar. MESPT stavlja slobodu u ruke zakonodavca i njegovih utjerivača. Ako možemo misliti, govoriti i djelovati isključivo kao članovi grupa, tada je svaki naš čin moguć isključivo ako nam država omogući da ga provedemo, utjerujući ga u naše ime u okviru zakona koje se mora progresivno proširivati i komplicirati kako bi zadovoljili apetite građanstva. Riječ je o potpunom predavanju vlastitog uma i volje u ruke institucija represije. Ne treba pritom misliti kako je to neizvediv cilj, jer prešutni apel na odricanje od samostalnosti istodobno nudi društveni status – zapravo jedino moguće pravo građanstva, te potiče, opravdava i nagrađuje slabost. Snaga je slabost, slabost je snaga. A zar to nije reklamni slogan koji bi i Eskimu prodao frižider?

Usađivanje tolerancije Međutim, pored svih pogodnosti koje MESPT nudi onima kojima smeta vlastita savjest, društveni inžinjering ne može se provesti bez sustavnog kondicioniranja mlađih generacija. U tom pogledu, autori nas nisu ostavili u neizvjesnosti:

“Vlada će osigurati da:
(a) Škole, od osnovne na dalje, uvedu tečajeve koji ohrabruju učenike da prihvate različitost (diversity) i promiču klimu tolerancije za kvalitete i kulture drugih.
(…)
(ii) Veoma je važno da takvi tečajevi počnu što je ranije moguće u obrazovnom programu, odnosno u osnovnoj školi. Međutim njih se mora ponuditi i na višim obrazovnim razinama, uključivo s fakultetima.

(b) Slični tečajevi ugradit će se u trening onih koji služe u vojsci i policiji.

(c) Tečajevi treniranja u toleranciji i svijesti za toleranciju učinit će se dostupnima svim društvenim slojevima, s naglaskom na profesijom određene grupe.” (MESPT, 8.)

Tolerancija će se, kako vidimo, impementirati od kolijevke pa do groba, bez obzira na uzrast, radno mjesto, društveni sloj i profesiju. Svi će biti uvježbavani u Toleranciji kako je definirana u prethodnim točkama. Kao što je poznato, Hrvatsku čeka uvođenje Građanskog odgoja i obrazovanja, programa koji se sada, među ostalim, temelji i na prijedlogu uvođenja prava glasa za šesnaestogodišnjake. Detalji i kontekst ove ideje dostupni su u dokumentu “Nacionalni program za mlade za razdoblje od 2014. – 2017. godine“, objavljenom u listopadu prošle godine. Osim što je omasovljenje prava glasa u povijesti često bilo samo provizorna kamuflaža za omasovljenje legitimacije moći, a ne za istinsku slobodu političkog odlučivanja na strani građana, riječ je o, sasvim slučajno, odličnoj pripremi društvenog tla za primanje gnjojiva Tolerancije. Kada pogleda kako se sve tako dobro uklapa, čovjek bi pomislio kako nije riječ o povijesnom sazrijevanju društva, nego da se europski birokrati koji djeluju na različitim pa i disparatnim područjima međusobno dogovaraju ili, Bože sačuvaj, kuju zavjere. U svakom slučaju, GOO, o kojem je već bilo riječi na KT, lijepo će poslužiti kao sredstvo za ispiranje mozgova maloljetnih građana putem implementacije „građanskih kompetencija“ i „odgoja usmjerenog na ishode“ koji instrumentaliziraju ljudsko mišljenje, govorenje i djelovanje. Jer Tolerancija nije vrlina, kakva je prava tolerancija. Ona je željeni proizvod tehnološkog postupka koji treba proizvesti osobiti model europskog građanina.

Međutim, pustimo sad to. Pogledajmo radije što čeka netolerantne.

U odjeljku 7. MESPT nabraja šest krimena: dva koja smo već naveli (poticanje na nasilje i uvreda grupe), jedan koji se odnosi na zločine iz mržnje i tri koja se odnose na Holokaust. Usredotočimo se na neToleranciju u širem smislu i krimen što ga je dolje potpisani već počinio prema feministicama. MESPT ne propisuje striktno koje kazne će se primjenjivati za zločine neTolerancije, osim u jednom slučaju. Tamo, naime, gdje ih počine djeca:

“(b) Maloljetnici osuđeni za počinjenje zločina navedenih u paragrafu (a) morati će proći program rehabilitacije osmišljen da im usadi kulturu tolerancije.” (MSEPT, 7 (b))

Tako, recimo, kad skupina majmuna godinama prostituira i siluje djevojke i djevojčice iz druge skupine, pa policija, iz straha da se ne ogriješi o Toleranciju, ne reagira jer su majmuni pripadnici muslimanske manjine, a žrtve sekularne ili kršćanske većine, pa se broj žrtava tijekom godina popne dobrano iznad tisuće, kao što je to bilo slučaj u britanskom gradu Rotheramu, dijete koje razvije averziju prema grupi što mu je zlostavljala sestru morat će dobro paziti što govori. Dolje potpisani mora tu primijetiti kako ne može dokazati, ali je uvjeren da sastavljači MESPT-a vrlo dobro znaju do čega će to dovesti. Nemogućnost da se neizdrživa frustracija izrekne, pa čak ni misaono artikulira, dovodi do psihoze i, u danom slučaju, do psihotične provale nasilja. A ako dođe do nasilja, potrebno je naravno pojačati društvenu kontrolu nad vertikalnim i horizontalnim društvenim odnosima. Dragi čitatelju, Tolerancija nije vaša vrlina. Ona je vrlina elite. Kada slabo definirane društvene grupe postanu temeljni identitet stanovništva neke zemlje, tada su permanentni sukobi neizbježni, jednako kao i njihova permanentna regulacija. A regulacija je moguća samo od gore prema dolje. I ta regulacija postaje permanentno nužna, kao sastavni dio ljudske prirode, jer je čovjek redefiniran iz pojedinca u pripadnika grupe. Ovo je jednostavna jednadžba. Jedna generalizacija, moglo bi se reći. Ali da li je ona stoga neuvjerljiva ako uzmemo u obzir da je MESPT dokument od 12 stranica, dakle jednako toliko jednostavna jednadžba koliko i bestidna generalizacija? Bilo kako bilo, njezin rezultat može biti samo kaos i jedino otvoreno pitanje jest da li će taj kaos biti kontroliran ili ne. Cilj odgoja koji nešto usađuje je kontrola. Koliko će on u tome biti uspješan te kakve će nove devijacije proizvesti ovisi o uspjehu nametanja MESPT-a državama Europske unije i striktnoj provedbi kriminalizacije neTolerancije.

Strogo kontrolirani mediji Na koncu, da ljudi ne bi morali čitati užase kakvima je strpljiv čitatelj ovog teksta u prethodnome bio podvrgnut, autori MESPT-a nisu zaboravili ni medije:

“(b) Vlada će poticati sve privatne masovne medije (uključujući i tisak) da promiču klimu tolerancije (…)
(c) Vlada će poticati sve masovne medije (javne i privatne) da usvoje etički kodeks ponašanja, koji će spriječiti širenje netolerancije, a nadgledat će ga komisija masovnih medija za pritužbe.” (MESPT, 9.)

Uzmimo, primjera radi, verbalni delikt prema feministicama. Sada oduzmimo i feministice te zadržimo samo njihovu antropološku i sociološku teorijsku pozadinu. Ovaj paragraf štiti njihove stvarne pozadine apsolutno čineći nedodirljivom njihovu teorijsku pozadinu. Kako je antifeminizam krimen, svaki iskaz, ma kako znanstveno utemeljen, a koji negira epistemološku vrijednost rodnih teorija i ostalih srodnih ideologema, i sam postaje krimen. Nadgledat će ga „komisija masovnih medija za pritužbe“. Nastavimo eksperiment zamišljajući kako će komisija djelovati. Neka će osoba, nazovimo je „tuka“, pročitati članak u kojem se stavlja u pitanje nepobitna istina da njezin spol ne ovisi o njezinom spolnom organu. “Tuka” će tada kontaktirati neku nevladinu udrugu koja će njezinu pritužbu na ovu jednostavnu istinu preformulirati u traktat protiv mizoginog govora mržnje. Komisija će konzultirati zakon i sankcionirati zločinca koji će vjerojatno dobiti priliku da se, ako mu je to bio prvi put da izvali takvu neTolerantnu glupost, javno pospe pepelom i obeća da se to neće ponoviti. Naravno, kako bi se ovaj više nego vjerojatni scenarij mogao pretvoriti u efikasnu i ustaljenu praksu, potrebno je uvježbati cijelu masu potencijalnih špijunki i špijuna, kao i inkvizitorica i inkvizitora. Stvar je delikatna, jer:

“… se nema namjeru cenzurirati medije. Komisija medija za pritužbe trebala bi se sastojati od neovisnih osoba, ali je moraju osnovati mediji i ona mora podnositi izvješća medijima, a ne vladi.” (MSEPT, 9.)

Ovdje vidimo standardni primjer modifikacije „javno-privatnog“ u „političko-civilno“ partnerstvo, gdje vlada naređuje, a ne-vladin sektor izvršava, što bi valjda nekoga tko misli da glava služi samo za klimanje, trebalo uvjeriti kako je riječ o razdvajanju a ne o totalnom spajanju države i civilnog društva. Slično kao i kod izvršnih institucija za utjerivanje Tolerancije prikazanih u prethodnome, komisija za pritužbe bi bila vladina nevladina organizacija koja prefiksom ‘nevladina’ dobiva licencu da se slobodno iživljava nad novinarima koji pokazuju znakove neposluha partijskoj liniji. Činjenica da se za razliku od temeljne institucije za kontrolu implementacije Tolerancije ipak ne veže uz ministarstvo pravosuđa ili policije služila bi pritom održavanju iluzije kako neovisnosti, tako i privatnosti medija koji će ionako morati prihvaćati odluke vladine organizacije po pitanju toga što smiju ili ne smiju pustiti u javni govor. Tom logikom, tekst koji čitate je prilično teško krivično djelo protiv Tolerancije i to na mnogo razina. Srećom, objavljuje ga se na Internetu, na stranici koja je u privatnom vlasništvu autora i nema status privatnog medija nego privatne elektroničke publikacije. Ali ako je riječ o krimenu, kako onda dopustiti da ga dolje potpisani može nekažnjeno činiti? Zakon mora vrijediti za sve. Autori MESPT-a su svjesni ovog problema i to kažu u posljednjoj rečenici dokumenta:

“S ovim je povezano i pitanje zlouporabe Interneta kroz širenje netolerancije. Međutim, u ovom se trenutku Inicijative za uvođenje zakonske regulacije cyber-prostora raspravljaju u širem kontekstu. Prerano je spekulirati o tome na čemu će stvar završiti.” (MESPT, 9 (c) ii)

Dakle, ne zna se što će biti, ali jasno je što bi mi htjeli. Nas petorica. Ukoliko ova inicijativa zaživi, doći će trenutak kad ovakve članke nećete legalno moći čitati nigdje. Možda vas to pretjerano ne žalosti, ali dobro bi bilo u zaključku primijetiti nešto u tom pogledu. Od svih gadosti na Internetu, od bestijalne pornografije do prikaza odsijecanja glava tupim nožem, baš je netolerancija ono što bi trebalo dovesti do njegove regulacije. Zlobno insinuiramo, naravno. Autori MSEPT-a nisu to rekli. Ali su mislili, jer ako se zakon ne može primijeniti na sve, onda s njim nešto nije u redu. Uostalom,

“Nema potrebe da se bude tolerantan prema netolerantnom. To je osobito važno u kontekstu slobode izražavanja: ta se sloboda ne smije zloupotrijebiti kako bi se difamiralo druge grupe.” (MESPT, 4. (f) ii)

U zaključku treba istaći kako je MESPT dokument koji bi trebao pročitati svatko. Ova analiza nije iscrpila sve zanimljive ideje kodificirane u njemu kao, recimo, izbacivanje prefiksa i- iz riječi imigrant, kao i cijeli niz zanimljivih paragrafa koji se odnose na ovu društvenu skupinu. Sadržaja za daljnje analize ima na bacanje i čovjek ne može a da ne zahvali petorici autora MESPT-a, kao i ostalim njihovim kolegama iz ECTR-a, što su europskoj javnosti podarili tako otvoreno i nedvosmisleno pismo namjere. Valja im također čestitati na hrabrosti zbog toga što nisu sakrili činjenicu da samo pet ljudi propisuje stotinama milijuna kako trebaju misliti, govoriti i djelovati.

Branko Malić