Femme Fataliste
Prosjak kopa po kontejneru u sjeni uređenog drvoreda. Ugodno je u sjeni i nekako mu je lijepo kopati po smeću te pristojne, čiste ulice. Kada bi bio sposoban za razmišljanje (što već odavno nije), možda bi onda razmislio zbog čega je tako. No, vjerojatno se samo osjeća korisnim, uklopljenim u okvir. On igra ulogu značajnog statiste, kao u nekom starom talijanskom filmu sačinjemo kako bi ostavio utisak pokretne slike u pravom smislu – s minimumom pokreta i riječi, i s maksimumom slike. Nije iskopao, doduše, Bog zna što, ali zadovoljan je. Recimo da je uzeo sebi pravo na radni odmor. Nekad mu je centar grada bio najisplativiji teren, ali zadnjih godina, od kada su na periferiji izrasle brojne crkve, on je postao čovjek krajnosti. Jedan dan je u strogom centru, a drugi na krajnjem rubu. Ovo je atipično mjesto za prakticiranje njegove profesije. Ni centar, ni periferija, samo jedna pristojna ulica bez prometa, na rubu buke. Naslanja se na telefonsku govornicu i pali cigaretu. Pogledom obuhvaća terase pristojnih kafića preko puta (on, naravno, ne zna da je bar jedan od njih poznato švercersko gnijezdo, a da su svi u posjedu kriminalaca). Kasno je popodne i nema mnogo ljudi. Scena je idilična i dosadna. Pogled mu prelazi preko lica ljudi koji sjede uz svoje popodnevne kave. Manje-više su svi nalik jedni drugima.
Dvoje mladih za stolom na rubu terase privukli su mu pažnju.
Mladi muškarac na trenutak je odlutao u misli i prestao slušati što mu govori djevojka što je sjedila nasuprot njega. U trenutku kad je dovršila misao, skrenuo je pogled od prosjaka preko puta i pogledao je u oči, odnosno u tamne naočale koje nije skinula iako je sunce već zalazilo. Nisu bile toliko tamne da ne nasluti pokret i sjaj očiju što su se krile iza polaroid vela.
‘Oprosti, što si rekla?’
‘Da mi nije važno što će biti sa mnom. Ti se možda previše opterećuješ svime time’.
Pogledao je zamišljeno u stranu.
‘Tebi možda nije, ali samo po sebi to jest važno’.
‘Pardon, a što ja tu mogu? Svi se bore za nešto…neće biti mirni dok ne bude ovo ili se ne dogodi ono. A sve će se dogoditi tako kako će se dogoditi.’
‘Misliš, tako kako treba?’, pogledao ju je ponovo u oči.
‘Ne’, zastala je razmisliti, ‘Ne tako kako treba.’
‘E, tu se slažemo’.
‘Samo mene to uopće ne opterećuje’.
‘Mislim da bi trebalo’.
Počeli su razgovor njegovom primjedbom o jumbo plakatu koji je vidio usput. Ogromna ruka drži sprej i prijeteći se nadnosi nad dva prestravljena komarca, uz tekst: Nema budućnosti za komarce! Toliko ga je pogodila njihova strašna sudbina, da joj je morao to ispričati. Taj je plakat smislio jedan svirep um, rekao je. Još uvijek nije došlo ljeto, a komaraca je ionako malo. Zbog čega je onda cijeli grad izlijepljen tim strašnim proročanstvom? Dodao je kako ga je to pogodilo, jer nekako ima osjećaj da obuhvaća opću atmosferu grada. Stvari su se kretale, ali nisu išle naprijed, pa čak ni ukrug. Kao oni ljudi u fitness centrima koji trče u mjestu na pokretnoj traci, svi su se kretali i nigdje nisu stizali. Otud, plakat je djelovao proročanski, stvarno nema budućnosti, odnosno nema je za one što više ne mogu stati i usporiti, i koji više nisu gospodari vlastitih života. A to su bili manje-više svi.
Otkad su se upoznali nije pokazivala podozrivost prema njegovim, katkad pomalo neobičnim, idejama. Uzela je ozbiljno u obzir sve primjedbe, čak ih je nekako prešutno i potvrdila, ali na koncu je ustvrdila da nju za to jednostavno nije briga.
‘Pardon, što ja mogu promijeniti? Sretna sam što živim u dvadeset i prvom stoljeću. Svijet se raspada i mi tu ništa ne možemo’.
‘Zašto si onda sretna?’
‘Jer ne živim u dvadeset i petom.’
‘Pa dobro…mislim…kako možeš živjeti bez budućnosti? Ako je tvoje sutra postalo tvoje jučer, onda ti život postaje ako ne besmislen, onda barem dosadan.’
‘Ja jesam dosadna.’
‘Pošteno,’ nasmijao se i zauzeo komičnu, teatralnu gestu potvrđivanja široko raširivši ruke ‘to stvarno jesi.’
Nasmijala se prigušeno, ali od srca, pritiskujući bradom korijen vrata. Bilo je nemoguće uvrijediti ju, ali to ga nije nimalo veselilo. Njihovo neobično poznanstvo trajalo je već skoro godinu dana, a još uvijek joj se nije približio ni milimetra. Nije ga izravno odbijala i znao je, da pokuša biti izravan, ne bi to učinila. Ali onda nikad ne bi bio siguran da li je to zbog toga što ne zna reći ne, što mu je odavno priznala, ili zato što joj je stvarno stalo. Oštro se izražavala, ali od početka nije polemizirala s njime, nego s idejama samim; s njegovim riječima koje bi uhvatila uvijek negdje na pola puta i u tom je smislu, za njegov ukus, prečesto bila u pravu. A grozno su ga živcirale i te tamne naočale premda je, naravno, znao kako je ona nadprosječno nesigurna žena i da zbog toga mora kriti pogled koji je rječito otkrivao jednu preosjetljivu dušu. Gledao ju je dok joj je smijeh zamirao i pogled bludio u stranu. Imala je malo grubo, oštro lice zbog čega je izgledala starije nego što je stvarno bila. To joj nije loše pristajalo. Naprotiv, činilo je da izgleda zrelo, a opet mlado. Potpuno neodređeno. U tom je smislu na neki neuhvatljiv način spajala nutrinu i vanjštinu, jer joj je neodređenost bila strast: bježala je, krajnje uspješno, i od da i od ne. Time ga je – nenamjerno, naravno – i zainteresirala za sebe. Doimala ga se kao osoba koja se drži po strani od svega što se oko nje događa. Nije bila nepristupačna, ali nije bila ni pristupačna. Sve ju je zanimalo, ali ništa je nije diralo. Stvarala je oko sebe udobnu maglu i time činila da i njemu bude udobno kad je s njom. Svaki put kad bi se sastali imao je osjećaj kako kradu trenutke iz vlastitih života koji su se zapravo kretali u drugačijim pravcima. I ti pravci mu nisu izgledali ni dobri ni značajni. Bili su kao i životi većine njihovih vršnjaka, uglavnom slučajni i stihijski, kao bujice ili, bolje, kao voda kad se prolije iz čaše. Okolnosti su ih uvjetovale u tolikoj mjeri da one njihove istinske ljubavi i mržnje nisu bile dovršene i izrečene. Tako su njihovi životi živjeli njih, a ne obratno kako bi, po nekoj logici koja po svojoj prirodi rijetko odgovara načinu na koji ljudi stvarno žive, trebalo biti. Kad su bili sami, krili su se od njih i od sebe ili su, kako je on to volio zamišljati, upravo tada bili oni sami. U tih nekoliko sati tjedno oni su jedno drugom pokazivali stvari koje njihovi bližnji nikad neće vidjeti. Stvorili su neku vrstu neobične, neizgovorene intimnosti.
‘Pa neka sam dosadna’, nastavila je.
‘Toliko da me zabavljaš. Ti si umjetnica dosade’.
‘Mislim da sam samo obično dosadna’.
‘Ne znam baš da li je kod tebe išta obično’.
‘To ti vidiš nešto svoje na meni’, blago, s razumijevanjem, se nasmijala.
‘Ah da, slikam te svojim bojama. Projiciram svoju dušu na iskrivljeno platno. Jeftina ti je psihologija, lijepa ženo’.
Molio je Boga da ga barem počne zadirkivati ili da napravi bilo što samo da skine rukavice i odgovori na provokaciju. Da skine naočale, to bi bilo već previše. Lovio ju je u tišini iza riječi i ona je to znala. Dopuštala mu je sve, do one granice kada bi i ona sama morala učiniti nešto. I to je tako trajalo svaki vikend u zadnjih godinu dana.
‘If I could make a world so pure, and strange as what I see, I would put you in the mirror, I put in front of me‘, tiho je zapjevao.
‘John Donne?’, upitala je ne skidajući osmjeh.
‘Ne, Lou Reed’.
‘Zvuči kao John Donne’.
‘Vjerojatno mu se omaklo’.
Znao je napamet nekoliko soneta John Donnea, ali nekako mu je izgledalo pretjerano da joj počne recitirati elizabetanskog pjesnika. Mafijaški lokal i metafizička lirika tvorili bi bizarnu dijalektiku čiji proizvod, imao je osjećaj, nikoga ne bi usrećio. A kako bi ona to shvatila? Kao i sve ostalo, on to nikad ne bi saznao. Ne bi mu se smijala, u to je bio siguran. Ali, kao i uvijek, ostavila bi stvari nedorečenim ili neizrečenim. Gledao je njezino lice oštrih crta i smijao se u sebi tom skrivanju koje joj je bilo toliko bitno.
‘Znaš ovu…kako ono ide?’, zamislila se,’Ah, evo: It would be madness now to impart the skill of specular stone…’
‘…when one that could have learned the art to cut it, can find none‘, dovršio je Donneov stih.
‘Jako volim tu pjesmu. Inače, volim Donnea, još od srednje škole’.
‘Da, i ja’, slagao je. Učio je Donneove sonete napamet otkad mu je ona rekla da ga voli. ‘Što je ono specular stone?’
‘Zaboravila sam. Nešto iz srednjeg vijeka, neka legenda. Kamen što se ne da oblikovati osim ako si stvarno pravi freak, jedan heroj obrade kamena’.
‘Nešto što je teško obraditi, što zahtjeva gadne, izuzetne, napore da se nauči?’
‘Da, da, tako nešto!’
‘A kad naučiš, dakle, nemaš s čime raditi, jer ne postoji više taj specular stone.’
‘A-ha, eto odatle madness‘.
‘Majko moja, kako mi to poznato zvuči’.
‘Što si ti, ludi kamenorezac?’
‘Pa ne, nisam. Samo se razumijem u rezanje stvari kojih nema. Režem misli i oblikujem ih u ogledala’.
‘Što se ogleda u tim ogledalima, neimaru duha?’
‘Druge misli, a riječi koje one rađaju pletu se u živu tapiseriju na zadovoljstvo nas, istinskih sugovornika draga prijateljice’.
Blago se nasmijala i pogledala u stranu. Pogled joj se umirio na prosjaku preko puta. Sunce je zašlo i sjene su se produžile, dok su studenti u malim grupama išli na večeru u obližnju menzu. Sve je bilo kao u nekom zatišju, odvojeno od buke grada koji je grmio samo stotinjak metara dalje. Bili su izdvojeni, potpuno sami i drugačiji od svega što su poznavali.
No ona je svaki čas mogla ustati i otići. Kako je voljela stvari ostaviti nedorečene, sada kada je njihova izdvojenost postala izoštrena i skoro izgovorena, bio je red da pobjegne. Morao ju je u tome spriječiti.
‘Ah’, nastavio je komično teatralno, ‘I wonder by my truth, where thou and I’ve been till’ we loved…’
Pravila se da ga ne sluša, ali nije pokazivala znakove da će ustati. Izgledala je zadubljena u misli. Podigla je naočale i okrenula se prema njemu. Oči su joj sjale. Preplavio ga je osjećaj spokoja. Znao je da ju je zakačio, neće otići.
‘Were we weaned ’till then, or sucked we on country pleasures, childishly?’, nastavila je.
‘It was so. But all the pleasures fencies be, if any beauty did I see – it was but a dream of thee’, završio je stih. Srce mu je počelo ubrzano lupati. Nije promijenila neutralni izraz lica, ali oči su joj bile sjajne i tako jasne da je imao osjećaj da se kroz njih može zaroniti u ono što leži s druge strane.
‘Nezadovoljna sam’, rekla je ničim izazvana, i razbila magiju što se neprimjetno stvorila oko njih.
‘S čime si nezadovoljna?’
‘U stvari sam neodlučna.’
‘I nezadovoljna?’
‘Da. Neodlučna i nezadovoljna.’
‘Ide jedno s drugim.’
‘Da…stvarno ide jedno s drugim’.
‘Nisi ti kriva’.
‘Nikad nisam znala što hoću’, dodala je ne obazirući se na njegovu primjedbu, što se često događalo kad bi iznio nešto u čemu su se slagali.
‘Možda te stvari koje ne znaš da hoćeš danas više ne postoje. Sve se promijenilo. Stvari se događaju, mi idemo s njima bez da nas itko pita što hoćemo. Mislim da smo nas dvoje jednostavno zastarjeli prije vremena’.
‘Ono što je bitno ostalo je isto.’
‘Vraga je ostalo isto! Sve je počelo iznova bez našeg pristanka. Pripremali smo se za jedan svijet, a došli u drugi’.
‘Pa što onda? Svijet kao svijet. Život kao život. Traje kratko i ponavlja se.’
‘’tis but a dream inside the dream?’
‘Baš tako.’
‘Fatalisto.’
‘Da, pa što?’
‘Ništa. Dobro je imati stav. Ti si žena sa stavom. Neodlučna, nezadovoljna žena sa stavom. Ti se ne opredjeljuješ.’
‘Da. Ne opredjeljujem se.’
‘Pa eto vidiš, odlučila si da se ne opredijeliš. Nisi neodlučna.’
‘Hmmm…vidi vraga…’
‘Ti si, dapače, društvena kritičarka, isto kao i ja.’
‘E, to nisam. Rekla sam ti, baš me briga za okolnosti’.
‘Briga te je, isto kao i mene.’
‘Dobro.’
‘Dokazat ću ti.’
Počela se glasno smijati, ‘Dokaži mi.’
‘Go and catch a falling star…’, počeo je deklamirati a ona mu se pridružila,
‘…get with child a mandrake root…’
‘Can you tell me where a past years are…’
‘…and who cleft the devil’s foot.’
‘Can you hear the mermaids singing…’
‘…or keep off the envies stinging.’
‘And find out, what wind serves to advance the honest mind.’
Oboje su se počeli nekontrolirano smijati. Privukli su par kratkih, jedva zainteresiranih pogleda obrijanih glava za šankom.
‘Što je u ovome društvena kritika?’, upitala je.
‘Sve. Ove riječi koje nije trebalo izgovoriti. Mi koji sjedimo ovdje, a ne bi trebali. Mi recitiramo svijet kakav je bio.
‘Da, ali mi tu ništa ne možemo’, primijetila je ponovo famme fataliste.
‘Tu smo, zar nismo?’
‘Nećemo još dugo biti.’
‘Nećemo.’
‘Moram skoro ići’, rekla je gledajući na sat.
‘Ti baš voliš odlaske?’
‘Volim slobodu.’
‘Sačekaj još malo, nisam ti još dao da se ogledaš u ogledalu koje stavljam pred sebe.’
‘I ne vidim još svijet tako čudan kao što ga vidiš ti?’
‘Mislim da ga vidiš, ali brzo ti padne mrak na oči. Kad ga gledaš kroz tu vražju tamnu plastiku’.
‘Zar su naočale krive?’
‘Ti si kriva, jer se bojiš, a praviš se da te nije briga.’
‘Ne pravim se, stvarno me nije briga.’ Nije zvučala uvjereno, dotakao ju je.
‘Pa neka te nije briga. Ali evo pogledaj oko nas, na krivom smo mjestu. Nitko nije na svom mjestu. Zar ne osjećaš da se mi krijemo?’
‘Osjećam’, tiho je rekla gledajući u pod. Otvarala se, odnosno već je bila otvorena, samo je on to po prvi put iskoristio. Njen gard bio je toliko slab, da se doslovno sastojao samo od tamnih naočala kojima je krila pogled i zrele ženstvenosti koja je većinu muškaraca plašila. On se nije plašio, jer je, kao i ona, znao da je voli.
‘Pa od koga se krijemo, kad je sve u redu? Televizori rade, tramvaji voze, auti jure, prosjaci prose, pisci pišu, ubojice ubijaju, policija gleda na drugu stranu, ljudi se vjenčaju, imaju djecu, sunce sja, ptice pjevaju i svijet se raspada samo malo brže nego inače. Gdje je taj koji nas tjera da šutimo?’
‘On je svugdje gdje pogledaš.’
‘…i u ovom trenutku gleda na drugu stranu. Molim te, nemoj ići. Strah je pogledao na drugu stranu, varamo ga već godinu dana, daj da ga pošaljemo gdje mu je i mjesto.’
Gledala ga je s tugom. Izgledala je umorno. Pomislio je da je ipak otišao predaleko, ali sada više nije bilo natrag.
‘Bila sam na službenom putu. I opet mi se dogodila ista stvar. Nestane mi filma za fotoaparat i odem u sobu kod jednog kolege. Pokucam, uđem, sjednemo na krevet i ja već znam što će se dogoditi. Počne me ljubiti. Ja se ne branim. Poslije me pita jesam li frigidna. I što da kažem, ne znam. To mi se dogodilo pet puta ove godine. Oni na poslu pričaju. Što sam postala na kraju, uredska kurva?’ Što može više biti važno?’. ‘Radim ono što mrzim. Sjetio si me na nešto što sam zaboravila, volio bih da nisi. To je bilo za neko drugo vrijeme. Nije više…za danas. Ja sam od jučer.’
Dok je govorila srce mu je lupalo, lagano se popelo u grlo i tamo se smrznulo. Sve je to bilo pogrešno. I on ju je viđao cijele ove godine, za samo par riječi, da kažu jedno drugom ono što su oboje znali. Ali to je bilo za neko jučer. Nije se moglo nazad. Mrak se spustio nad Zagreb i njegovu vrevu. Kako prikladno, jer se i njemu mračilo u duši. Rezao je čarobni kamen uzalud. Svijet je pedantno svirep. Nikad ne previdi one male koji se samo žele neobavezno, sasvim privatno, provući. Strogi zakoni pisani su za njih, upravo njih koji imaju odvažnosti odustati od svih prijestupa, da bi napravili onaj jedan jedini bitan korak prema samima sebi. To je izgleda njihov kardinalni zločin: odricanje se kažnjava najstrože, premda se podržava najviše. Upali su u najprikladniju zamku od svih, iluziju intime i iskrenosti bez ograničenja, navodnu baštinu svih ljudskih bića. Ali nema budućnosti za komarce, ne zbog toga što bodu, nego zbog toga što su komarci, mali i neuhvatljivi. Osjećao je kako se hladi. I on je, naime, imao svoju odstupnicu iz koje je zapravo i iskoračio u tu neobičnu intimu. Stoički mir koji je iz dna duše mrzio, jer je bio samo sklonište pred olujom, ljubav prema skrivenim, usamljenim mjestima i pjesmama prohujalih, premda ne tako davnih vremena. Suha logika svakodnevice čekala je njegovo trijezno priznanje. Sutra će ga dobiti. I u njegovoj duši će ostati tjeskoba koja je to jača što je osujećeni dodir bio bliži. Gledao je preko stola u famme fataliste, izgubljenu u mislima. Nije bila svjesna njegove muke. Dodira možda uopće nije ni bilo, pomislio je. Ali sa ženama se nikad ne zna, osobito ovakvim ženama.
‘Volim te.’
Pogledala ga je u oči. Tjeskoba ga je pritisnula u tolikoj mjeri da ih je jedva držao otvorene. Dugo ga je gledala i tražila korijen rečenice. Našla ga je, postojao je, govorio je istinu. Slike su joj navirale pred oči duha. Kako je htjela po prvi put u životu spustiti gard. Njih dvoje zajedno, njihovi razgovori i šutnje bez tajne. Poezija odnosa, potpuno providnih, bez pregrada i vela, sada bez rezerve, dogovoreni i ovjekovječeni. Neće ići. Odavno je prekasno za ljude kao oni. Treba se otrijezniti.
‘Javit ću ti se.’
‘Nećeš.’
‘Hoću.’
‘Ostani još malo.’
‘Ne mogu, moram ići. Javit ću ti se.’
‘Čekaj, idem i ja.’
Krenuli su prema tramvajskoj stanici u tišini. Prosjak je palio svoju posljednju cigaretu. Nije znao zbog čega se toliko dugo zadržao u neradu. Što li ga je privuklo da ovoliko dangubi? Pratio je pogledom dvoje mladih na odlasku.
Dok je Famme Fataliste čekala tramvaj nisu progovorili ni riječi, oboje ugušeni tjeskobom. Ona s uobičajenim izrazom sfinge, a on s neskrivenim borama od duševnog napora. U trenutku dok je ulazila u tramvaj, sfinga je dobacila zagonetku na koju je znao odgovor,
‘Javit ću ti se.’
‘Mi smo jedna duša.’
‘Znam.’
Tramvaj je zatvorio vrata, a ona se izgubila u gomili putnika. Neće se javiti. Gledao je tramvaj kako se udaljava i osjećao kako ga u prsima pritišće težina prekida. Lagano se zaputio u proizvoljnom pravcu, dok se oko njega zatvarao željezni kavez uzroka i posljedica koji je Famme Fataliste tako dobro poznavala i čije je zakone po prisili nepromjenjive sudbine ženski intuitivno poštovala. Da li su ga na trenutak bili rasklopili? Mimoilazio se s grupama ljudi i, dok je hodao, zalijevao prezir koji je bujao u njemu. Iz dna duše ih je prezirao, te radnike i trudbenike, studente i studentice, majke i očeve koji jedva sastavljaju kraj s krajem i ponose se time računajući, uvijek računajući da su njihovi napori vrijedni priče. Hodali su zajedno s njim, u svojim proizvoljnim pravcima, razbacani i glasni, toliko uvjereni u svoje apsolutno pravo da budu tu gdje jesu. Do onog trenutka kad će netko staviti neki drugi putokaz i drugo lice će im se smijati s panoa. Skretničar će ih preusmjeriti na drugi kolosijek i ponovo će se nekome pustiti koja kap krvi, i ponovo će netko biti odbačen, sve će se neprimjetno vratiti na početak. Poraz će doći tiho, kao lopov u noći. Nijedan pas neće zalajati na uzbunu.
Ali možda i ne. Jer on je ipak pas koji je, ako veće zalajao, onda barem zarežao. U dnu duše, oni su dvoje sve rekli jedno drugom. To nije bila metafora, to je stvarno bilo dno. Stajao je na njemu, gledao je iz njega, kao s dna duboke jaruge. Odatle, iz daljine i dubine, dotakao je jednu srodnu, siromašnu dušu jedne žene. I nije ga bilo briga što će se dogoditi, jer je znao da će sve ostati isto. Ali ona neće zaboraviti. Život će je živjeti, kao i njega, do kraja i preko ruba. Tek tamo u dubini, gdje će se valjda još koji put spustiti bit će ono što je među njima izgovoreno. Kao i uvijek, riječi pjesme će probuditi nešto kad zazvone izdvojene u samoći ili s nekim drugim osjetljivim sugovornikom i prilika će se opet pojaviti, zajedno s uspomenom. Zaškripat će rešetke, dok se surovi pogled ne okrene u njihovom pravcu. I onda ponovo, na svjetlo neona, da se progura još koja nasumična godina u nekom, bilo kojem pravcu. Znao je više nego što je govorio samom sebi. Loše je vrijeme za stare duše. Treba biti iskren i dodati da za takve duše nijedno vrijeme nije dobro, osim možda kao pokora. Bolni, dugi razmaci zbrkanog sna među strancima u stranoj zemlji. Između inicijacija u misterije minulog života, života ljudi kao oni, ljudi iz stripova.
Polako, izgubljen u mislima, izgubio se u gomili.
Prosjak je ugasio posljednju cigaretu i još jednom se besciljno zagledao ispred sebe. Terasa preko puta izgledala mu je kao napuštena stara kino sala, koja je davno odigrala svoju posljednju predstavu. Pokušao je pustiti suzu, ali nije mogao, odavno su presušile. Nije znao zašto je toliko tužan. Vjerojatno zbog nečega što je zaboravio, što je bilo ili je moglo biti. Možda zbog toga što je star i sam i poražen, što ga je život pregazio. Možda se samo na trenutak sjetio onoga što je nekad bio i snova koje je sanjao, ali ih nije dosanjao, jer to nitko na ovom svijetu ne može. Tko zna? On sigurno ponajmanje. Ipak, osjećao je da je odigrao značajnu ulogu. Bio je statist i gledalac u filmu koji nitko osim njega nije gledao. Nije bio siguran, ovako sklon gubljenju u zbrkanim mislima, da je netko zanimljiv stvarno sjedio na terasi preko puta. Možda je nekad davno prije bio tu s nekim dragim, pa su mu sjećanja došla pred oči kao na filmsko platno. Tko će znati, do ujutro će sve ionako zaboraviti. Krenuo je lagano prema tramvajskoj stanici.
Branko Malić