Film sporedne ceste

‘Misliš li da smo sami?’, rekao je dječak ne skrećući pogled s neba.

‘Pa dvojica smo.’ odgovorio je mladi čovjek, praveći se da ne razumije o čemu dječak govori. 

Dječak se osvrnuo prema njemu i zavrtio glavom, ‘Nisam mislio na to!’

‘Znam da nisi, samo se pravim lud’, rekao je njegov sugovornik i nasmiješio se. Sada je on gledao nebo, a dječak njega. Nalazili su se usred pejzaža što se doimao istodobno idilično i sablasno. Noć je prožeo prohladni nagovještaj zime, a u njezinu zagrljaju mali je proplanak bio blijedo osvijetljen mjesečinom, dok se mraz hvatao po travi i lišću, i davao svemu hladan sjaj, prodoran kao i osjećaj bliskosti koji ih je obojicu naveo da zaborave na hladnoću.  Mjesečina kao da je činila noć još hladnijom nego što je stvarno bila; činila je da svjetlucanje mraza po mahovini budi u njima studen. Na rubu proplanka nazirao se početak šumske staze koja se gubila u mraku; no i pored toga što je bilo hladno, nije im bilo neugodno.

Dječak je prvi ponovo prekinuo šutnju.

 ‘Misliš li da je prvi čovjek mislio što i ja’, rekao je. Mladić se nije zbunio, premda bi to možda bilo normalno. Jer pitanje je bilo čudno.

‘Ne vjerujem’, spremno je odgovorio.

‘Zašto ne vjeruješ?’.

‘Nisam ga poznavao’.

‘Onda ne znaš’.

‘Ne znam…i ne vjerujem’.

Dječak se uznemirio. Ustao je s kamena na kojem je sjedio, napravio nekoliko dugih koraka prema središtu proplanka i okrenuo se prema mladiću koji je sjedio i pušio. Žar cigarete osvijetlio mu je lice. Oštro je gledao u dječaka, očigledno zainteresiran. Za jedan kratak trenutak u sebi se zapitao kako se našao tamo. Proplanak i mraz,  mjesečina i hladne zvijezde, i njihov razgovor dogodili su se nenadano, kao insert iz filma.
Reklo bi se, pomislio je, kako ne zna što je radio i gdje je bio prije njih, kao netko tko se probudio i ne može se sjetiti što je sanjao, ma kako se to do maločas doimalo stvarnim. Izmicalo mu je iz fokusa odakle je došao tu i kako to da sada razgovara s ovim dječakom. To mu je, začudo, sjelo tako prirodno da ga je činilo samo nekako nehajno znatiželjnim.

‘Tebi je život dosadan kad u ništa ne vjeruješ’, prekinuo je meditaciju dječak. Njegov sugovornik se ponovo blago nasmiješio. Izgledao je kao samuraj, sjedeći u neudobnom položaju, uspravnih leđa, s nogom prebačenom preko noge i jednom rukom čvrsto na boku. Nije odmah odgovorio, pustio je da se šutnja otegne jedan dugi trenutak.

‘Zašto misliš da u ništa ne vjerujem?’, konačno je upitao gledajući zamišljeno šumski put koji se gubio u tami.

 ‘Pa rekao si sam.’

‘Rekao sam da ne vjerujem u isto što i ti. Nisam rekao da ne vjerujem u ništa. Doista, ja vjerujem u ništa’.

Dječak ga je pozorno pogledao. Počeo je blago kimati glavom i procijedio: ‘Ne razumijem te’. Mladi je čovjek ponovo dopustio sebi dugi trenutak šutnje. Onda se glasno nasmijao, ustao i blago u prolazu gurnuo dječaka.

‘Idemo’, rekao je.

Prošli su proplanak i krenuli šumskom stazom prema gradu. Noć je bila tiha, osim povremenog šušnja u grmlju pored puta i mekanog zvuka njihovih stopa po vlažnoj zemlji staze. Mladić, koji je bio od onih ljudi koji zapravo žive ponajviše u sebi, osjećao je dobro da ima nešto u tom mjestu i u tom trenutku što ih razlikuje i izdiže od drugih koordinata u prostoru i vremenu na kojima se do tada bio našao. Krajolik se činio potpuno tuđim, a opet nekako domaćim i blagonaklonim. Tuđ je bio iz prozaičnog razloga: tek nedavno je doselio tu. Udomaćenim se osjećao zbog neke blagosti, mekih kontura onoga što ih je okruživalo, mekoće koja je u to doba godine, doduše, zbog hladnoće bila manje naglašena. Da nije znao, kao i svi njegovi sunarodnjaci, kako je tu do još prije par godina krv tekla potocima, i da je još uvijek opasno skrenuti s puta zbog mina, on ni iz čega što mu je prolazilo pred očima dok se lagano osvrtao s lijeva na desno, ne bi mogao zaključiti kako je ovdje donedavno bjesnio rat. Nije mu dugo trebalo da shvati kako je bilo nečega u toj zemlji što je omekšavalo oštricu vremena, nekako ga zaobljivalo i činilo da ne siječe prema naprijed kao brzi vlak, nego uvijek blago savija svoju putanju i ide naprijed tek kad se još malo vrati prema natrag, kao netko kome se u njegovoj šetnji ne žuri. Bio je vrlo osjetljiv na promjene u tom maglovitom tijelu koje ljudi mjere satom. Osjećao ga je kao neki nejasni, mekani, rub stvari koji ih je zapravo i činio onim što jesu, uramljene slike, kao one slike iz bajki u koje čovjek može ući i po kojima se može kretati. Mala, stražnja vrata svjetova. Ovaj krajolik je – ako ćemo se držati metafore – danju izgledao kao tapiserija. Posjedovao je tu mekoću utkanog reljefa, bez oštrih kontura što pod prstima pružaju otpor. Noć i hladnoća dali su mu jasnoću, ali ne i tvrdoću. Zbog toga su se obojica osjećali uronjenim u njega; i u zraku noći bilo je nešto što ih je izdvojilo od onih koji tamo, na kraju puta, spavaju, što su obojica znali. Stariji je to rekao sebi, mlađi će se toga kad odraste možda sjetiti. Dok bude trajao njihov kratki put u poznato, sve će biti moguće.

Neko su vrijeme hodali stazom u tišini.

‘Stvarno’, progovorio je napokon dječak, ‘ne može biti da smo sami’.

‘Zbog čega to misliš?’

‘Pa pogledaj’, raširio je ruke dječak i pokazao glavom prema nebu.

‘A, veliko je, pa misliš da je i nastanjeno?’

‘Pa, da, mora biti…grozno je biti sam’.

‘To je istina’.

‘Zašto onda ne vjeruješ?’

‘Ne treba mi vjerovanje’.

‘Zar ne voliš tajne?’

‘Ja sam tajna.’

‘Kako to misliš?’

‘Skužit’ ćeš jednom.’

‘Što znači da si ti tajna?’

 Mladi čovjek se zamislio. Ovaj put nije imao gotov odgovor. Polako je progovorio, cijedeći riječ po riječ: ‘Tajna si kad naučiš zaboraviti… kada više ne znaš samog sebe. Onda si bilo što i bilo tko. Tajna je … kao ova noć. Ona te zagrli i uvuče u sebe, omekša tvrde rubove da ne vidiš previše, nego samo ono što trebaš. Kada si u njoj sam, a ponekad si sam i u dvoje, noć ti priča … možda ti kaže što je bilo na početku’. Pogledao je dječaka i nasmijao se.

Dječak se zbunio. Bilo mu je neugodno, nije znao što da kaže, ali nije bio uplašen. No bio je ipak premlad da čuje išta do glasa svog neobičnog prijatelja. Njegovo izravno pitanje je ipak dopustilo blagu injekciju dnevnog svjetla u ovu eteričnu, nestvarnu, scenu. Točnije, njegova izravnost ubrizgala je dozu stvarnosti. ‘On misli o životu u svemiru’, pomislio je s blagonaklonom ironijom mladić. Znanstvena fantastika postala je dio kurikuluma u školama u sklopu zajedničkog napora da se djecu nauči postavljati pravilna pitanja na glup način. Nastavnik fizike im je sigurno pričao o drugim svjetovima i prvim počecima, i otud njegovo pitanje. Mladić je čovjeka dobro poznavao. Bio je, kao i on, outsider bez zadrške, ali i bez pripovjedačke zrelosti. Kao i svi znanstvenici, imao je samo rudimentarne pojmove o stvarnosti i svoju unutarnju borbu za jasnim pitanjima prenosio je na klince. Nije mu to zamjerao, jer ga je razumio i čak, premda je bio znatno mlađi, dopuštao sebi da ga pomalo patronizira. Imao je pravo na to jer on je imao i pravilna pitanja; nije bio opterećen ničim čime ne treba biti opterećen. U ovom trenutku bio je zahvalan kolegi na dilemi koju je probudio u njegovom prijatelju.

‘Što ti noć kaže, da je bilo u početku?’, upitao je dječak, napola s podsmjehom. Mladić nije rekao ništa. Hodao je gledajući pod sebe, dok ga je dječak promatrao u iščekivanju. ‘Ona je bila u početku’, kratko je odgovorio, a na licu mu je zatitrao iskreni osmjeh olakšanja, tako blag da bi i pri dnevnom svjetlu ostao jedva primjetan. Začudo, na mjesečini je bio itekako vidljiv. Dječak je skrenuo pogled, očigledno krajnje zbunjen enigmatičnim odgovorom i naglom promjenom izraza lica. Uostalom, što je on mogao znati o čudnim slutnjama koje su kolale venama njegovog sugovornika, i kojih je ovaj bio svjestan kao što je svatko svjestan vlastitog pulsa? Bolje da nije znao ono što drugi misle da znaju. Ipak, pomislio je mladić, naučit će nešto o noći i njezinom blagoslovu, to se neće moći izbjeći.

Izbili su na cestu. Bilo je kasno, auta vjerojatno nije bilo kilometrima, pod njima su bila svjetla grada. Mladiću je iz sjećanja, iz dubine pa pred oči, počela izranjati jedna slična noć i tihi odjek zvukova jednog sličnog razgovora, kada je on postavljao pitanja. Slike su se stapale i preplitale, kako je ono što je izranjalo lagano prožimalo ono što mu je bilo pred očima. Tada je također grad svijetlio u noći, ali i sam je izgledao tajnovito i novo kao noć što ga je prekrila. Danas on za njega nije krio nikakve tajne. Uzdahnuo je. Dječak ga je upitno pogledao, a on se blago nasmiješio kao da hoće reći ‘Nema veze. Nije mi ništa’. Skrenuo je pogled prema hladnim svjetlima, dok ga je dječak promatrao ispod oka. Pokušavao se sjetiti onog davnog osjećaja da je pred njim tajna i da život krije brojna vrata od kojih će mu se barem neka otvoriti. Ako bi se pouzdao u računicu, mnogo godina je prošlo od trenutka kada ga je prvi put jasno osjetio. Ali godine mu nisu predstavljale daljinu same po sebi. Osjećaj je bio davni zbog toga što se mučio da ga ponovo prizove iz sjećanja. A ako mu je to bilo toliko teško, onda je daleko zastranio on, a ne vrijeme. Bilo kako bilo, sva su mu se vrata zatvorila, čak i ona koja su prije toga bila otvorena. Nije mu se činilo da je to ostavilo ikakvog traga na njemu, osim sazrijevanja uvida što ga je doveo do toga da ovako luta noću na periferiji svjetla i pali mostove iza sebe. U tihoj, upornoj struji vraćala su se pitanja koja je sam postavljao jedne noći na prijelazu iz djetinjstva u zrelost.

Jednostavni uvid u izvjesnost poraza prihvatio je bez otpora i kao da je ključ, nakon mnogo pokušaja, konačno kliznuo u ruzinavu bravu i otključao je.

Dvije su se noći stopile u jednu.

Prepuni autobus već je krenuo, a mlada žena još uvijek nije uspjela rasporediti svoje stvari. Smrknuti dječak na sjedalu pored nje iznenadio ju je kad je progovorio ljubazno, krajnje neočekivano s obzirom na izraz lica,

‘Zakači torbu pored prozora, ne smeta mi.’

‘Ali nećeš dvanaest sati sjediti s tim čudom nad glavom’, nasmijala se ona.

‘Ne, ne. Stvarno mi ne smeta.’

            Zakačila je pletenu torbu na plastičnu kukicu koja je pridržavala zavjesu. Uhvatio ju je napad smijeha kad je vidjela kako je torba zaklonila njezinog suputnika. I on se počeo smijati.

            ‘Oprosti, stvarno si smiješan s tom torbom nad glavom.’

            ‘Ne smeta mi.’ ponovio je stidljivo. Sad joj je bilo jasno zbog čega je mrk. Tipični adolescent. Izražava se suprotno od onoga što bi stvarno htio reći. Bio je očigledno bezazlen i nenavikao na razgovor.

            Dječak je mladu ženu znao iz viđenja i, naravno, o njoj nije imao visoko mišljenje. Nije bila ni po čemu posebna, utegnuta u uski jeans, jeftino našminkana, sa gotovo crnački kovrčavom kosom, mogla je poslužiti kao lik iz neke novokomponirane dalmatinske pjesme. A kako je on mrzio novokomponirane dalmatinske pjesme. Kroz godine školovanja koje je upravo završavao nije ih mogao izbjeći ni na jednom javnom mjestu u svom gradu. Nosile su sobom neku neuhvatljivu banalnost i prazninu, zatvorenost u sebe koju nije mogao nazvati pravim imenom (razumljivo, jer je bio premlad za to), ali koja ga je beskrajno tištila. Ipak nekako mu se svidio njezin smijeh.

            Dobra dva sata nisu progovorili ni riječi. Razgovor se pokrenuo tek kada su napustili prvi veći grad. Već je pala noć, autobus se mukotrpno uspinjao strmom i zavojitom cestom i odjednom, naglo, otvorio se pogled na more svjetla u koje se pretvorio grad pod njima.

            ‘Pogledaj kako je lijepo!’ rekla je mlada žena. Nije bilo potrebe da to kaže, jer je klinac već imao pogled prikovan za noćnu panoramu.

            ‘Kao u nekoj pjesmi.’, komentirao je.

            ‘Voliš li pjesme?’

            ‘Ne znam. Ne razumijem pjesnike’.

            ‘Kako onda znaš da je kao u pjesmi?’

            ‘Ne znam.’

‘Da li čitaš?’

            ‘Da, da.’

            ‘A što?’

            ‘Pa svašta’, počeo je nabrajati autore bajki za odrasle, religiozne istočnjačke tekstove, pripremnu literaturu tzv. duhovnih ljudi. Znala je dobro što to znači. Počela ga je blago ispipavati.

            ‘Što misliš o svemu tome?’

            ‘Ne znam, tražim put. Možda nekoga tko će me učiti’.

            ‘Zbog toga ideš na fakultet.’

            ‘Pa, da. Gdje ćeš ti?’

            ‘Idem u Englesku. Radit ću kao baby sitter.’

            ‘Možda i ja završim tamo. Ali kad ne znam što ću sa sobom. Baš ne znam.’

            Malo po malo, kako se noć počela primicati ponoći,  počeo joj se otvarati. Razgovor je bio neobično neposredan, ako se uzme u obzir da se nisu ni predstavili jedno drugom. Klinac je po prvi put istinski govorio o sebi. Bio je iznenađen i zbunjen vlastitom artikuliranosti dok joj je pričao o svojim dvojbama, nadama i ciljevima koji su mu najednom postajali to jasniji što se autobus kretao dublje i dublje u srce noći. Ostali putnici su spavali. Mjesta i sela kroz koja su prolazili bila su tiha i zamračena, neka od njih temeljito porušena. Vozili su se u tišini i kroz tišinu, samo je njihov razgovor stvarao mali otok budnosti i kao nekog svjetla, slično djeci koja šapatom, da ne probude odrasle, razgovaraju pod pokrivačem uz baterijsku lampu.   Imao je osjećaj da ih autobus vozi u drugi svijet. Možda je zapravo bio u pravu, jer razgovor ih je otvarao prema tami posutoj svjetlom, a zatvarao prema onima što spavaju i njihovom zbrkanim snovima. Budnost ih je izdvajala. Svaki metar puta i svaka riječ koju je progovorio osvjetljavali su neki ugao njegove duše (a kaže se da je duša kvadrirani krug, dakle nešto što ima bezbroj uglova) i potiskivali u tamu zbrku misli koja je bila uobičajeno stanje na svjetlu dana. Neobično, ali bilo mu je jasno što se događa. Bio je mnogo, mnogo zreliji nego što je mislio. Pričao je o besmislu i smislu života koji su dvije polutke svijeta, a čovjek bira po kojoj će hodati. Besmisao je stajanje, a smisao putovanje. Nije važna daljina, nego dubina, i putovanje nije prelazak točki u prostoru nego nešto kao povratak,

            ‘Kao ovaj naš razgovor.’ Završio je misao.

Mlada žena ga je pažljivo promatrala s blagim smiješkom.

            ‘Da, to je povratak. Znaš li što to znači?’

            ‘Ne znam.’ Ponovo je bio dječački zbunjen.’Nikad prije nisam bio…ovakav.’

            ‘Da…vjerojatno nisi. Ili opet jesi. Takav kakav jesi ćeš jednom biti.’

‘Uh, ne znam’ zbunjenost se produbila ‘Ali znam da će mi sutra sve ovo izgledati kao san’.

‘Znaš’ započela je mlada žena zamišljeno ‘Ja sam nekad vjerovala da je svaki moj korak pogrešan’.

‘Ja se tako osjećam!’ potvrdio je adolescent svoju krizu.

‘Izgubila sam nekoga.’

‘Znam’. Sve što je znao o njoj bilo je upravo to. Sjećao se njenog momka, starijeg dečka s dobrim autom, što je u to vrijeme prilično upadalo u oči, a u njemu izazivalo antipatiju. Znao je i da je poginuo u bizarnoj nesreći. Usred vožnje je dobio srčani udar, uletio autom u trajektnu luku i utopio se praktički usred grada. Gledao je u zamišljeno lice svoje suputnice koja je lagano tražila riječi za ono što je htjela reći. I u mraku autobusa tuga joj se jasno čitala u očima. Zaboravio je, kako se kasnije prisjećao, po prvi put, na to što je mislio reći i uopće na sebe sama.

‘Kada je poginuo, godinu dana nisam izlazila iz kuće. Bila sam tada četvrti srednje’. Tek je tad shvatio da je bila samo godinu dana starija od njega. Ipak nije izgubio utisak da razgovara s nekim znatno starijim, čije misli ne može dokučiti na način na koji je djetetu nedokučiv svijet odraslih.

‘Mislila sam, gotovo je. Tako je to kad sve nade položiš u jednu stvar. A što ćeš, to je normalno u tim godinama, posebno za žene. I kad se povuče ta jedna stvar, povuče za sobom i sve ostalo. Tek nakon tih godinu dana, počela sam prvi put u životu čitati, i to baš one stvari o kojima si mi ti govorio. Zatvorila sam prozore i vrata  prema gradu i ljudima, ali bila sam prisiljena otvoriti prozore koji gledaju unutra. I, nakon još jedne godine, otvorila sam i kućna vrata. Tada sam po prvi put ponovo izašla vani. Svi su koraci još uvijek bili pogrešni. Ali meni to nije smetalo, i ne smeta mi ni sada. Otići ću u Englesku. Možda ostanem, a možda se i vratim. Nije važno. Važno je samo da postojim. Tako će biti i s tobom, ne boj se. Nadam se, naravno, da ti ipak nećeš izgubiti nikoga’.

Razgovor se nastavio. Tu i tamo bi zadrijemali, a onda bi opet nastavili razgovarati. Osim njihovih prigušenih glasova, koje nitko drugi na svijetu nije slušao, niti će ikad za njih itko stvarno saznati osim njih dvoje, čulo se samo brundanje motora autobusa. Putovanje sporednim cestama napola okupirane zemlje, u kojoj još nisu postojali velike arterije autoputova, vodilo ga je duboko, sve dublje u noć. Put je krivudao. Krajolik je bio skriven u noći i samo je mali komad ceste ostajao osvijetljen farovima autobusa. Svjetla je bilo tek tu i tamo. U neko doba, oboje su zaspali, da bi se probudili rano ujutro na prilazima gradu. Nastavili su ćaskati o nekim svakodnevnim stvarima i smijati se. Kada se autobus zaustavio na kolodvoru koji je već bio pun ljudi, oprostili su se kao stari prijatelji, kratko i bez mnogo riječi, premda su stvorili sponu koja vjerojatno nikad neće izblijediti. Nisu se predstavili jedno drugom. On nije pogledao za njom, kad je krenuo svojim putem i da je netko obratio pažnju na njih nikada mu ne bi palo na pamet da je to dvoje ljudi prošle noći jedno drugom ogoljelo dušu.  Dok je stajao na asfaltu što se već lagano počinjao grijati pod zrakama jutarnjeg sunca, dječak nije ni jednom pomislio da je predstavljanje bilo potrebno. Znao je, ima vremena. Pred njim je život.

‘Pa, nisam ga baš zamišljao ovako’, pomislio je mladić. Ni uz najbolju volju, nije se mogao sjetiti o čemu su sve razgovarali te noći. Ali osjećaj nije zaboravio. Druge stvari su ga potiskivale, ali nikad nije potpuno nestao iz njegovog života. Ipak morao se sada, kao i mnogo puta prije, zapitati gdje je sve krenulo pogrešno. Gledao je grad pod sobom, dok ga je dječak nestrpljivo pogledavao. Nije dugo tu živio, a već je imao osjećaj da poznaje iznutra sve kutije koje su stajale iza svjetala i sve njihove stanovnike. Noć mu je davala onu prijeko potrebnu distancu s koje ih je mogao promatrati kao škrinje koje valja otključati kako bi se otkrilo što je unutra. Nikako nije htio da se pokaže da su kutije ipak i ovdje prazne. Najveća selendra u Hrvatskoj iz koje je otišao u ovo malo provincijsko mjesto u srcu najslabije naseljene regije u zemlji, bila je u tom smislu školski primjer. Iza mora svijetla nije bilo – i možda nikad više neće biti – ničega. Zagreb, osim u zabitim kutcima periferije, više nije bio živ grad. Nije se razvijao, nije odumirao, nije patio, nije se radovao. Nije bio dobar, nije bio loš. Samo je bučio po danu i mirovao poslije ponoći. Ovdje pak, imao je taj tako neuhvatljivi osjećaj onoga što su do još samo jednu generaciju prije svi ljudi osjećali duboko u sebi. Osjetio je ponovo onu rastuću toplinu što je u duši izaziva neokrnjen tijek vremena, mirna rijeka života, duboka a nepomućena. Htio je da ga ponovo nosi, kao što ga je nosila te noći prije davnih deset godina. Jer tako je teško – i tako neprirodno – nositi sam sebe kroz život. Možda na kraju krajeva nije bila stvar u mjestu (nadao se da  je tako, jer je osjećao u sebi da će ga kad-tad morati napustiti), nego u njemu. Iskoračio je iz mašine što ga je godinama mljela, a da toga nije bio svjestan i to je okinulo u njemu stvari koje je zaboravio. Pogledao je dječaka koji je očigledno razbijao glavu nad njegovim enigmatičnim odgovorom. Sažalio se.

‘To prvo bila je noć u kojoj smo mi sad i odakle ćemo, kad siđemo dolje…’, pokazao je glavom u pravcu grada, ‘…izaći. Ljudi pale svjetla da je otjeraju, druže se da je zaborave, i na kraju svi ostaju sami i uplašeni’. Stajali su u tami drveća, na rubu svjetla uličnih lampi koje su omeđivale cestu na prilazima gradu; još uvijek, dakle, na granici svjetla. Dječak se zamislio i napokon ozbiljno ustvrdio:

 ‘Ti si čudan’.

‘Zbog čega onda pričaš sa mnom?’

‘Interesantan si’.

‘Sin sam široke zemlje i zvjezdanog neba!’ izdeklamirao je mladić napola komičnim tonom, koji je bio samo kompromis da ne ispadne lud. Zapravo je mislio ono što govori.

‘Što ti to znači’ upitao je dječak.

‘Da li ti se sviđa?’

‘Lijepo zvuči, ali ja znam tvoje starce i ne zovu se zemlja i nebo’.

‘Mali, nauči da ništa ne znaš, pa ćeš manje postavljati pitanja’.

‘Kako mogu da ništa ne znam?’

‘Zaboravi’.

‘Ali ne mogu zaboraviti’.

 ‘O da, možeš.’

Zakoračili su lagano prema osvijetljenoj ulici i konačno izronili na svijetlo. Nastavili su u tišini, svaki u svojim mislima. Dječaku je bilo neugodno, a mladić je osjećao olakšanje. Slušao je život što je nevidljiv, samo malo dalje, bujao oko njih. Zavidio je stanovnicima šuma što trče i šuljaju se noću svojim čudnim stazama. Volio bi da i on to bude ljudima: komešanje i šuškanje izvan granice svjetla. Poticaj za dječju maštu i sporedna stvar za odrasle. Duh izvan mašine, među ostalim duhovima.

Došetali su do prvih kuća. Nije se rastopio na svjetlu, ali ni dječaku više nije izgledao tako tajnovito. Osvrtao se s vremena na vrijeme za otvorenim kafićem.

‘Legla bi mi piva’, rekao je za sebe.

‘Radiš sutra?’, upitao je dječak.

‘Normalno da radim’.

‘Onda bolje da ideš spavat’ kao i ja’.

‘Da, valjda’.

Lagano su hodali pločnikom. Njihovi koraci su odjekivali kao u praznoj crkvi. Nisu sreli nikoga. ‘Noć je daleko od nas’, pomislio je mladić gledajući niz osvijetljenu ulicu, ‘kao da smo u bolnici’. I stvarno, ulica je izgledala kao bolnički hodnik bez stropa. Bila je dobro osvijetljena, toliko dobro da je izgledala sablasno tako prazna. ‘Čudno’, pomislio je mladić ‘kako to nisam prije primijetio. Kako je sablasna osvijetljena ulica. Nije mi prije tako izgledala. Možda zato što tada nisam znao da sam ja sablast’, i nehotice se nasmijao na tu misao. Dječak ga je upitno pogledao.

‘Ništa, ništa. Samo sam se sjetio vica’, slagao je.

‘Ispričaj mi ga’.

‘Glup je’.

‘Ajde, molim te’.

‘Banda puževa je napala kornjaču…’.

‘I?’

‘Dođe policija i pita: Tko vas je napao? Kornjača odgovori: Ne znam. Sve se zbilo

munjevito’.

Dječak se počeo smijati. Njegov smijeh je odzvanjao praznom ulicom.

Došli su do raskršća. Zaustavili su se.

‘Onda se vidimo’, rekao je mladić.

Dječak je šutio. Na licu mu se čitala napetost.

‘Zašto si mi govorio sve one čudne stvari’, upitao je.

‘Idi kući’, odgovorio je mladić.

‘Ti voliš biti sam, a ja to mrzim’.

 ‘Pa kasno je, jel’ te trebam staviti u krevet?’

‘Samo ne razumijem, kako možeš biti sam, zar ti ne treba ne’ko? Svakom’ treba ne’ko’.

‘A-joj, sami upitnici. Puno se opterećuješ za svoje godine’.

 Dječak je zastao i pogledao ga u oči s molbom u pogledu.

‘Jesi li ti moj prijatelj’.

 ‘Jesam’.

 ‘Onda dobro, vidimo se’.

Mladić je dugo gledao za njim. Rastužio ga je, ali je znao i da ga nije razočarao. Možda će se i on jednom svega ovoga sjetiti i razumjeti više nego što razumije sada dok klipše kući, zbunjen i pomiješanih osjećaja.

Okrenuo se i nastavio je hodati osvijetljenom ulicom prema svom stanu. Projurio je automobil. Glasna, odvratna, muzika načas je razbila tišinu. Sjećao se dana kada je buka bila negdje na rubu svjetla, zapravo tamo odakle je sad došao. Stvari su se, čini se, nekako neprimjetno okrenule naopako.

‘Stoj u svijetlu i doći će kraj tami!’

 Nasmijao se u sebi. Ovo je svjetlo samo jedan oblik tame, što ždere sve pred sobom, prošlost i budućnost. I došlo je zato što su ljudi tražili da dođe, premda ga manje-više svi u sebi mrze i znaju da su izgubili nešto. Neki misle da su upravo oni ti koji su osvijetlili naše živote halogenim svjetlom, uveli nas u obećanu zemlju – našu zemlju – prostor, kutak, ponosa i slave. Starci bez mudrosti pripremili su svijet za mlade bez mladosti.

‘Ha, ha, ha!!’!

Uzbuđen, shvatio je da se smije na glas. Osvrnuo se nervozno, da li ga je netko čuo. Srećom, nije bilo nikoga. Nasmijao se. ‘Jedan plus jedan, jednako je dva’, pomislio je. ‘Teško je šutjeti’. Osjetio je na trenutak nešto gotovo zaboravljeno od ranog djetinjstva. Smrznula ga je usamljenost. Ne usamljenost čovjeka iz grada što se mimoilazi s prolaznicima. Bila je to usamljenost djeteta koje gleda zvijezde. Toliko godina je nije osjetio, dakle odavno već nije dijete. Odavno nije pogledao prema gore. Sada je samo tražio put kući. Svi su izgledi da ga neće naći u ovoj halogenoj aleji, a i osjećaj je trajao kratko kao treptaj oka. Nasmijao se u sebi, jer je jedna neminovnost stidljivo provirila kroz njegove misli. Zaborav doduše traje dugo, ali noć, naime, traje vječno. Ona nema prekidača koji će je u trenutku ugasiti. Jer, u krajnjoj liniji, svako gašenje uvodi nas u nju. A u njoj čovjek nikad nije sam. Njezinih cesta je bezbroj. Sve su sporedne i sve vode kući.

Protegnuo se i naglo zaokrenuo u tamu. U praznoj ulici nisu se čuli odjeci koraka, samo zujanje uličnih svjetiljki, pod šutljivim, hladnim zvjezdanim nebom u koje nitko nije gledao, ali ono samo kao da je gledalo nekoga. Strpljivo kao majka koja čeka svoje dijete.

Branko Malić