Magical Mystery Tour

Automobil klizi cestom koja vijuga niz šumovitu guduru. Rano je popodne i vozač, sklon neobičnim prizorima, upija jedinstvenu panoramu. S njegove desne strane  šumovite kose bacaju teške i duboke sjene. Slijeva, pitoma dolina pokrivena jorgovanima okupana je suncem. Pa ipak, nekako instinktivno, pogled mu se fiksira za cestu na onaj način na koji ljudi voze kroz tunel, prateći bijelu crtu što vodi prema komadiću svjetla na kraju, usredotočeni na želju da što prije izađu. I upravo to je jedinstveno, taj osjećaj da je u tunelu. Stvar ga nekako izdaleka – ili iz dubine, teško je reći – fascinira i luči neobičnu atmosferu koja se više naslućuje nego stvarno osjeća ili vidi. Jer kada bi ga netko upitao što je to neobično i tunelu slično u pitomoj, dugačkoj dolini pod šumovitim brdima, on ne bi znao što da kaže. Možda bi mu jednostavno trebalo napomenuti kako se u zabitim krajevima mrak spušta ranije nego u prometnim, svima dobro poznatim mjestima? To je uostalom sasvim logično, jer manje je rasvjete, prometa i ljudi. Ali ono što je obuzelo njegovu pažnju je mrak prisutan i u sunčano popodne, neuhvatljiv prostom oku, jer je providan kao i zrak koji dišemo, i kroz koji gledamo svijet oko sebe. Možda je to samo sjena što je stvaraju šumovite gudure, i boja kojom ljudska mašta nesvjesno slika tjeskobu napuštenih sela. Ili ipak u tom komadu zemlje postoji neki afinitet prema mraku, zbog kojega se sunce gasi malo ranije nego drugdje. Možda je to samo nuspojava, tamna strana duboke veze koji ta zemlja zadržava sa vlastitom prošlošću, a koji su mnogi drugi dijelovi svijeta zaboravili.

A možda je to na kraju ipak samo odraz straha na rubu vidnog polja promatrača.

U sumrak, u jednoj umjerenoj balkanskoj zabiti, automobil se zaustavio na parkiralištu ispred hotela. Vozač je izašao i, s nekim neobičnim oprezom, laganim pokretom glave obuhvatio prizor što mu se pružao pred očima. Grad, ni prevelik ni premali, pružao je neobičnu sliku. Bio je građen na čudan, kaotičan način: udobno zgužvan, bez praznog prostora, ali i bez reda. Podsjećao ga je, nekako, na tursku čaršiju. To je naravno bilo glupo, jer je sve što je stajalo u njegovom vidokrugu očigledno bilo sagrađeno u dvadesetom stoljeću. Ali ipak to je van svake sumnje bila čaršija. Zgrade su nalijegale jedna na drugu sa minimumom reda i razmaka potrebnim da se između njih prolazi. I sve je bilo nekako neobično uronjeno u taj prerani sumrak, kao da je prava perspektiva upravo i bila moguća samo pri slabom svjetlu. Sve te bizarne zgrade iz komunističke ere, improvizirani dućani i mali kafići uokvirivali su ulice koje su se gubile u izmaglici sumraka, kao mnogo malih prolaza u nepoznato. Sve to kao da je izraslo, proklijalo, iz zemlje, kao gustiš od biljaka koje ne rastu nigdje drugo i cvjetaju samo pri kraju dana. Naravno, pomislio je, prizor vrijeđa dobar ukus. Ali njemu se sviđao. Bio je tjeskoban na nekako neobično poznat način. Činio je da se osjeća sigurno, skriveno od pogleda.

Krenuo je prema hotelu, neobičnoj zgradi što je izgledala kao mješavina mehane, džamije i novogradnje. Ušao je i na trenutak zastao u ogromnom, praznom holu. Na recepciji nije bilo nikoga. Premda stranac, to ga nije začudilo. Već je dovoljno dugo putovao ovim krajem da nauči kako ništa ne funkcionira po pravilnicima i satnicama, nego samo po nekim čudnim ritmovima prema kojima se živjelo, a nikad se nije pitalo od čega se točno sastoje. Prišao je recepciji boreći se zatomiti smijeh, dok je promatrao bizarni interijer hotela. Kružno predvorje uokvireno dvama redovima terasa, sa suhom fontanom u sredini, podsjećalo ga je na scenu iz holivudskog spektakla koji je vidio bezbroj puta. Charlton Heston, plavooki semitski plemić, vraća se kući s karavanom, ulazi u dvor i, na reski krik ‘Judah!’ dramatično se osvrće prema kameri. U susret mu trči napadno našminkana sestra i vješa mu se oko vrata,

‘You are back my dear brother!’

Tako to otprilike izgleda, pomislio je. Gotovo jednako hibridno i apsurdno, ali opet nekako bez konfekcije što pridolazi svjesnoj namjeri. Osjećao je kako je ta zgrada morala biti takva kakva jest i da njezine graditelje nije imalo zašto opterećivati planiranje – samo su je zalili i pustili da izraste.

Naslonio se na štand recepcije iza kojeg je stajao reljef Jugoslavije sa po jednom stiliziranom ženskom prilikom u narodnoj nošnji unutar svake od šest republika. Dovoljno je znao o toj sada nepostojećoj zemlji da brzo povuče zaključak kako narodne nošnje nemaju veze s autentičnima. U prostoriji iza recepcije čuli su se glasovi i zveckanje posuđa. Pogledao je na sat: pola pet. Tko zna koja je ovo pauza za kavu, pomislio je, i rekao glasno:

‘Dobar dan. Ima li koga?’

            Nitko nije odgovorio. Razgovor se nastavio, ali on je znao da su ga registrirali. Trebalo je samo malo sačekati, tek toliko da se ne zaboravi tko ovdje pruža, a tko traži uslugu. Recepcionerka u trenirci izašla je iz stražnje prostorije kopajući nos. Pogledala ga je upitno, bez da mu uputi ijednu riječ.

            ‘Jednokrevetna soba’, rekao je, ‘pošto?’

            Cijena mu je odgovarala. Pokušao je malo biti duhovit, ali recepcionarka se nije nasmijala. Uzeo je ključ i uputio se u sobu. Njegovi koraci odzvanjali su predvorjem dok je prolazio kroz ogromni prazni prostor i dalje, uz stepenice. Soba je bila na kraju neosvijetljenog hodnika na najvišem katu. Morao je upotrijebiti upaljač da osvijetli pločicu s brojem, otključao je vrata i zakoračio u minijaturnu, ćeliji nalik prostoriju, potpuno u suprotnosti s ogromnim praznim prostorom unutrašnjosti hotela. Raspakirao se i izašao na mali balkon. Pogled je pucao na plitki odvodni kanal koji je krivudao prema staroj tvrđavi, načičkan s obje strane parkiranim automobilima. Udisao je neko vrijeme zrak koji je rano proljeće već polako ispunjalo svojim mirisima.

Zaključio je da je rano za izaći. Vratio se u sobu i, ne znajući što bi sa sobom, pokušao raditi sklekove, ali je ubrzo zaključio da je to neizvedivo, jer je soba stvarno bila premala. Srušio se na krevet i zagledao u plafon. Dugo je gledao njegovo sivilo, dok mu se pitanje lagano oblikovalo u mislima.

Što on to radi na ovom mjestu?

Nije si mogao odgovoriti. U tome nije bilo ništa novo, jer bio je čovjek čiji motivi su i za njega i za njegovu okolinu uvijek pomalo bili u magli, baš kao uostalom i ova mračna čaršija. Možda mu se zbog toga sviđao taj neobični, rani sumrak u kojem je ona živjela svoj tajnoviti život. Nasmijao se, s mukom nagnuo preko kreveta i otvorio torbu koja je ležala na zemlji. Bila je puna knjiga i brošura. Izabrao je jednu i nasumce je otvorio. Bio je to stari, ali još uvijek poznati putopis po Balkanu, svojevrsna obavezna literatura zapadnjaka koji putuju na taj, kako bi se reklo, najbliži istok. Otvorio je opis jednog starog samostana i tijela srednjovjekovnog sveca,

On leži u izblijedilom crvenom i zlatnom ogrtaču. Tamna tkanina skriva mu lice (…) Njegove mumificirane smeđe ruke, gotovo crne, prekrštene su preko slabina, a na njima je još uvijek prstenje koje označava njegov položaj. Sasušene noge su ugurane u čarape modernog kroja, a preko njih su navučene meke srednjovjekovne čizme od plave svile protkane zlatnom niti. Nevjerojatno je smežuran; kosti kukova i ramena ističu se kroz pokrov. Zrači bijedom do te mjere da podsjeća na grupu radnika što besposličari na uglu ulice nekog velškog rudarskog grada. Kao i oni, on utjelovljuje promašaj, razočarane nade, uzaludnost napora. Također on utjelovljuje smrt. Ali to nije važno. Tko bi žalio zbog smrti ako je došla kada su sve nade ostvarene i sve sile upregnute.

Zaklopio je knjigu i nehajno je bacio natrag u torbu. Zapalio je cigaretu, legao na leđa i ponovo se zamišljeno zagledao u plafon, otpuhujući kolute dima. Što je to što fascinira odbijanjem, mislio je. Čime je utjelovljeni promašaj opčinio autoricu? Da li je bila svjesna da proturječi sebi? Da se divi svecu, a ne vjeruje u stvarnost svetosti? Da ta mumija predstavlja samo smrt? Ona se, dakle, divi čistom promašaju, zadnja rečenica je bila suvišna. Čudno onda da je otišla toliko daleko u nepoznato utažiti i opravdati svoju bizarnu glad. Jer promašaj nikad nije daleko, mogla ga je naći pred vlastitim pragom, bez potrebe da putuje tamo gdje malo ljudi ide, a puno ih od tamo odlazi. Možda je bila od onih koji to što im je blizu vide samo kad se odmaknu daleko, po mogućnosti maksimalno daleko od sebe. U svakom slučaju nije ju mogao razumjeti, još manje nego što je razumio svoje vlastite motive.

Pušio je i gledao u plafon prazne glave, gubeći lagano svijest o vremenu. Zamišljao je sebe na sudu savjesti. Prostorija je lagano počela zračiti dostojanstvenom tjeskobom. On je ležao i pušio, opušten kao mačka u dubokom snu. Nasmijao se s pola usta, ironično, kao da pokazuje prezir spram nevidljive porote. Kako mu je divno svejedno sve bilo u ovom mraku i tišini. Samo blago, tiho zujanje koje je dolazilo odnekud neodređeno držalo ga je na javi. Tužitelj je grmio. Nije se branio, samo se blaženo smješkao. Cigareta mu je tako dobro pasala. Zatvorio je oči. Porota je bučila iz daljine, kao daleki odjek topova koji ciljaju negdje u drugu daljinu, daleko od njega. Najsmješniji zvuk na svijetu. Bio je savršeno miran.

Samo to tiho, tiho zujanje …

Neodređeno dugo lebdjelo je na margini njegove pažnje, u sjenama uskih zidova sobe. Pokušao ga je ignorirati, ali nije se dalo ukloniti, tako uporno i nenametljivo stopljeno s polumrakom. Poslije nekog vremena osvrnuo se oko sebe. Jer u sve dubljem polumraku sobe zujanje je postalo jače, uporno, dosadno i nekako nervozno; kao da je muha bila bijesna. Uporno je zujala, kružeći oko bizarnog lustera što je izgledao kao šest lojanica sa žaruljama povezanih u krug. Vidio je trag njenih nervoznih, brzih krugova na sivoj podlozi plafona, krug za krugom tamnosivog kovitlaca. Gledao je i gledao u tu jednu točku što se gibala svirepom brzinom. Lagano, sve drugo se gubilo. Osjetio je kako misli polako tonu u dubinu, kao kad se mravinjak urušava. Sve otpada osim te jedne nervozne, hirovite točke koja kruži. Sad, kad je osvojila njegovu punu pažnju, počela ga je iritirati. Lijeno, bez da razbije magiju, ispružio je ruku i upalio stolnu lampu. Pogledao je prema plafonu i shvatio da ljuta živina nije bila muha nego osa. Bila je mnogo veća od običnog kukca, velika i prijeteća kao neki žuto-crni demon. Kružila je i kružila, i gledala ga je. Osjetio je kako tjeskoba raste u njemu, iznenada, bez upozorenja i bez očitog razloga. Užasavala ga je ta osa. Nije se mogao pomaknuti, kao hipnotiziran tromim užasom koji je pulsirao u njemu i ledio mu cijelo tijelo. Bio je oduzet. Zujanje kao da je htjelo prodrijeti u prazni prostor gdje su do maločas bile misli i stopiti se s ritmom njegovog srca. Borio se da ustane ili barem pomakne, ali tijelo ga više nije slušalo. Osjećao je kako ga osa promatra sa svirepim zanimanjem i da je njeno kruženje namijenjeno njemu, kao neki okrutni drevni ritual koji promatrača baca u trans kako bi mu se lakše, bez otpora, prolilo krv. Bio je fasciniran, užasnuto, gadljivo fasciniran. Svjetlo stolne lampe se zamutilo i polagano ugasilo, zadnje zrake zalazećeg sunca ostavile su sobu u mutnom polumraku, on i osa sad su bili sami u tami. Pripadali su zajedno u toj tami. Nije više osjećao potrebu da se odupre. Nije mogao shvatiti kako mu je uopće tako nešto bilo palo na pamet. Ona je kružila – ne: ona je plesala – za njega. Osjetio je kako mu je beskrajno nedostajala cijeli njegov bijedni život. Njegov pošteni, naivni, milosrdni, obrazovani, idealistički, asketski, po savjesti oblikovani, u strahu božjem življeni život. Htio joj se ispričati što je bio dio svijeta koji je nije upoznao, koji nije znao ništa o njezinim misterijima. ‘Hvala ti što mi praštaš’, htio je reći, ali usta su mu bila kao zašivena. Znao je, naime, da mu ona nudi priliku da uđe u njezino carstvo. Sa svakim krugom otvarala je prolaz u mrak. Osjećao je gustoću tame što je sada bila vir, mračna sjena u mraku sobe. Jasno je vidio tu dublju tamu u mraku, slijepu točku koja se širila kako je zujanje postajalo glasnije. Ona je bila njihov dom. Osjetio je suze na obrazima. Shvatio je koliko je sve duge godine bio daleko od doma i daleko od nje. Znao je i da ona neće imati milosti. Znao je da će mu nanijeti bol na bezbroj načina. Ali znao je i da se vole nemjerljivo više nego oni koji žive na svjetlu svijeta koji buja i raste na suncu. U svojoj tami, oni nisu služili nikome. Vir je prekrio plafon, u sobi se ništa više nije vidjelo. Krugovi su se sužavali prema njegovom licu. Osjećao je titranje zraka. Zujanje je paralo zrak i kovitlalo ga prema njemu. Krilca su mu okrznula usne. Htio ju je poljubiti, žudio je za njom. I čekao je strpljivo da sleti na njegove usne i da mu dade svoj poljubac, ono što je tako dugo tražio u samoći.

Osa je izvukla svoj žalac.

Probudio se naglo, ali bez pokreta. Samo je otvorio oči. Sve je bilo u mraku, svijetla grada bacala su taman toliko svjetlosti da vidi obrise predmeta u praznoj i tihoj sobi. Nije odmah ustao niti je upalio svjetlo. Nije ni razmišljao. Samo je gledao u tamu plafona. Osjećao se tako mirno i slobodno, kao u svojoj kući. Kao po prvi put u svojoj kući. Napokon upalio je stolnu lampu i pogledao na sat. Bilo je već osam sati. Dugo je spavao. Ustao je i istuširao se u hladnoj vodi, jer tople nije bilo, i izašao u grad.

***

            Šetao je uskim ulicama bez nekog određenog cilja. Ionako je u ovom gradu zastao na svome višednevnom putovanju bez nekog posebnog razloga. Privukao ga je, u tome si nije mogao lagati, taj neobični, umirujući mrak. Znao je doduše da je u blizini jedan srednjovjekovni samostan koji bi vrijedilo posjetiti, ali samostana je bilo mnogo, dakle to je bila sporedna stvar.

Obilazio je kafiće tražeći mjesto gdje bi mogao malo sjesti i na miru razmisliti o svemu. Izabrao je mali restoran bez mnogo gostiju, sjeo i naručio večeru. Konobarica je bila upadljivo ljubazna, potpuno oprečno nejasno prijetećoj atmosferi nečega opasnog što se ne obazire na prolaznike kao on, ali drži u svom stisku sve one koji moraju ostati. Ona je bila mnogo ljubaznija nego ljudi u jasno osvijetljenim gradovima na kakve je navikao. Prisnija, recimo to tako. Dok je stajala pored njega i slušala narudžbu, lagano se naslonila na stolicu do njegove. Dodirnula ga je i, dok su razgovarali, u njezinim smeđim, malo umornim, očima nije bilo one neuhvatlje distance na koju je bio navikao kod svojih bližnjih.

‘Odakle si?’, upitala je nakon što su izmijenili par duhovitosti. Odgovorio joj je.

‘Pa, što radiš ovdje?’

‘Obilazim.’

‘Ma što ovdje imaš obići, Bog ti pomogao? Otiđi negdje na more’.

‘Živio sam na moru, brzo dosadi. Čujem da je ovdje blizu jedan samostan’.

‘Da. Što će ti samostan?’

‘Pa, da ga posjetim, da malo popričam s ljudima. Zanimaju me takve stvari’.

‘E, tamo ti malo ljudi ide, čak i naših’.

‘Eto, baš me zato i zanima’.

‘Čudan momak…nađi ti sebi ženu, pa nećeš ići gdje nitko ne ide’.

‘Ima li ovdje kandidata?’

Nasmijala se, malo rezignirano.

 ‘Drži se ti mora.’

To bi bilo prejednostavno. I sada dok je jeo svoju obilnu večeru, opet je morao razmisliti o tome što radi ovdje. Zar je moguće da čovjeku toliko nedostaje malo ljudskog dodira da otputuje toliko daleko Bogu iza leđa? Što će napraviti kad se vrati? Nije znao. Zapravo, nije ga bilo ni briga. Možda se niti ne vrati. Sve je izgledalo moguće u ovoj čudnoj atmosferi. Kao da je taj sveprisutni sumrak otvarao mogućnosti; i kao da u njemu ništa nije bilo nemoguće naprosto zbog toga što ništa nije bilo ni ostvareno. Nasmijao se jedva primjetno dok je žvakao zalogaj. Došao je dakle u zemlju mogućih nemogućnosti. Obrnutu Ameriku. Nikakav Shiny city on the hill. Ovaj grad nije bio shiny i sagrađen je u kotlini, dakle gloomy town underhill. I nekako je znao da će požaliti što je došao tu. Nešto nije bilo kako treba. Nešto što je samo naizgled bilo u skladu s onim što je tako grčevito želio, a nije to znao definirati. Jer mrak u kojem su sve mogućnosti, pa i nemogućnosti, otvorene je sloboda. Pa ipak nešto je smetalo i nije davalo pravi sadržaj toj definiciji. Nešto, ako ćemo pravo, iza cijelog ovog prizora. Mračnog grada, bizarnog hotela, tople i prijatne konobarice i večere na kojoj se ni za male pare nije škrtarilo. Nešto kao dublji mrak iza mraka ili ružan san nakon lijepog dana.

Napola izgubljen u mislima, pratio je pogledom konobaricu kako se kreće između stolova i smije s gostima. Uživao je u njezinim neusiljenim pokretima. Bila je na izmaku mladosti i pored toga još i pomalo istrošena, nekako načeta. To joj je samo davalo na šarmu. Namignula mu je kad je primijetila da je promatra, a on se nasmijao, prirodno i bez potrebe da skrene pogled. Nije uopće bilo potrebe. Zbog čega je morao otići preko granice svjetova da se tako osjeti? Što je bio, emotivni emigrant koji ide tamo odakle se bježi? Prezirao je backpackere, tragače za slobodom koji su se uvijek vraćali kući. Grupa mladih Europljana koji su odgovarali opisu sjedila je za stolom nedaleko od njega. Na stolu je ležao digitalni fotoaparat. Smijali su se. Razgovarali su. Mladić je poljubio djevojku, na trenutak joj cijelo lice sakrivši svojim dreadlocksima. Ponašali su se kao kod kuće, kako su se valjda uvijek ponašali. Takvi ljudi izgledali su mu kao kornjače ili puževi. Gdje god da idu uvijek se zavuku u svoj prenosivi dom sagrađen bez temelja. Pitao se, može li njihov fotoaparat zamrznuti u slici ovaj čudni grad. On nije nosio ništa slično, čak ni notes da zapisuje utiske. Bio je siguran da oni ne vide ništa. Prolaze, snimaju, zapisuju, prepričavaju, ali ne vide, ne čuju i ne razumiju. On je vidio i čuo, samo nije razumio. Ali imao je stvarno najbolju namjeru. Da nije bilo tako ne bi ni polazio na put. Nije ga zanimala egzotika, koje u krajnjoj liniji tu nije ni bilo. Neobičnost i tajnovitost uvijek je vidio kao oreol ili auru u kojoj postoje obične stvari. Ovaj grad sa svojim ulicama i ljudima uronjenim u mrak neuhvatljiv osjetilom vida kao da je posjedovao tako nešto. Ali nije mu bilo jasno kako da to definira.

Dečko s dreadlocksima uzeo je konobaricu u fokus fotoaparata. Nasmijala se umorno, i odmahnula rukom kada joj je krenuo pokazati sliku na digitalnom zaslonu. Putnik je ustao. Osjećao se loše. Konobarica mu je prišla i, ne skidajući osmjeh koji je postao nešto topliji, uzela novac koji joj je pružio.

‘Ideš li tamo braco?’

‘Gdje?’

‘U samostan.’

‘Ah, da. Pa, idem sutra ujutro.’

‘Kažu da tamo ima čudotvornih ikona.’

‘Ti vjeruješ u to?’

Odmahnula je rukom i u prolazu ga pomilovala po ramenu,

‘Ne.’

***

            Vratio se u hotel umoran, premda je prespavao dobar dio popodneva. Predvorje je bio pun ljudi. Svuda oko njega čuo se tihi žamor razgovora. Gdje su bili do sada svi oni, morao se zapitati. Kao da su bili negdje skriveni dok je večer još bila mlada. Predvorje nije bilo jako osvijetljeno, i njihovi razgovori, koje se u prolazu nije ni trudio razabrati, bili su tihi kao da su na sprovodu. Ponovo mu je pala na um filmska referencija: ‘Bal vampira’. Glasno se nasmijao, ali nije privukao ničiju pažnju. Osjećao se kao da je upao na ritual religije kojoj nije pripadao. Ne samo da ga se nije toleriralo, nije ga se ni primjećivalo. Ušao je u sobu i obučen legao u krevet. Slušao je muziku i žamor gostiju, ako su to bili gosti, kao da dolaze iz neke neodređene daljine. Hotel se ispunio nekim poluglasnim životom. Žamor je bio tih, neartikuliran i savršeno se uklapao u atmosferu nejasne brutalnosti. Nije se više opterećivao odgovaranjem na pitanje što je to tako brutalno u letargičnom miru ovog grada. Osjećao je da to, kao ni misterije hotelskog polumraka, nije vrijedno inicijacije i okrećući tu zajedljivu misao utonuo u san bez snova.

            Probudio se rano, spakirao ono malo stvari koje je uopće izvadio iz torbe, odjavio sobu i sišao na doručak. U trpezariji je razmotao autokartu i stao je pozorno proučavati. Trebalo mu je dosta vremena dok je uopće našao selo najbliže samostanu koji je odlučio posjetiti. Samostan je po svemu sudeći bio duboko u planini, tako da nije bio siguran da li će morati dio puta prijeći pješke. To mu ni malo nije smetalo. Ionako se nadao da je riječ o takvom nekom, nepristupačnom, mjestu. Što bi onda bilo prikladnije nego da je božja kuća skrivena od svijeta, daleko od utabanih putova? Otvorena samo onima koji je traže, kako bi im pružila sklonište i utjehu.

U mislima mu se okretala slika večeri prije nego je krenuo na put. Stajao je na pločniku i znojio se dok je gledao rijeku automobila na prometnoj aveniji. Gledao je, i gledao, a pogled mu je pratio njezin tijek. Tada je shvatio kako će jednog dana i njegov pogled, a s njim i njegova duša, otići tamo gdje oni idu. Užurbano, samo s pauzama da se propusti one brže, pravo naprijed, a ipak uvijek ukrug. I tako u beskonačnost, izlomljeno, punom brzinom praznog hoda prema rubu i dalje, jednog beznačajnog dana, preko ruba. Buka mu je gušila misao i prikivala ga za tlo. Čekao je priliku da pretrči cestu i, kada ju je uhvatio, nastavio je trčati ne obazirući se da li ga itko gleda. Naglas se smijao, jer je shvatio i odlučio: on ide protiv rijeke, on pliva protiv struje. U nepoznato, daleko od svih svjetala i vremena koje se kao iskidana krpa vuče za grčevitim kretanjem. Možda i njegovi putovi nisu vodili nigdje. Ali oni su bili njegovi. Oni su, doduše, bili bijeg, ali bijeg iz tuđine. Tko bi mogao zamjeriti nekome što bježi svom domu? Zbog toga je valjda pipao po mraku ove čudne zemlje. Krio se od svjetla što je bilo strano i razbijalo ono što je od postanka vremena u sebi imao svaki dan na ovom ogromnom svijetu. Tražio je mjesto, kutak u koji se možda zgurila njegova pobijeđena veličina. A taj kutak nije bilo lako naći.

            Završio je s doručkom i ustao od stola. Konobar je bez riječi primio novac i nestao u kuhinji. Izišao je iz hotela i krenuo prema automobilu. Jutro je bilo mutno i prohladno. Nešto od atmosfere koja ga je privukla se izgubilo, ali na to uopće nije obratio pažnju. Ušao je u auto, pokrenuo motor i krenuo na put.

***

            Nakon nekih pola sata vožnje glavnom cestom, skrenuo je na sporedni put što je vodio u planinu. Mutno vrijeme pojačavalo je utisak prljavosti. Svuda naime gdje bi bacio pogled bile su hrpe smeća, uglavnom plastike i papira. Krajolik je, dakle, bio sve samo ne djevičanski. Štoviše, morao je primijetiti da je prizor bio daleko odbojniji od uobičajenog urbanog devastiranja prirode. Hrpe smeća koje su se raštrkane protezale svuda pored puta nikad neće biti uklonjene i nikad nitko od ljudi koji na tom mjestu žive neće ih shvatiti kao smetnju. Ta krajnja primitivnost oslikavala je nešto iskonski štetno u čovjeku, nešto što kultiviranost nastoji ublažiti. Živjeli su u smeću koje su stvarali, kao i svi ljudi, u enormnim količinama. Prihvaćali su ga kao dio krajolika, gradivni element njihove biosfere. I nije im smetalo ni najmanje.

Zaustavio se pored seoske gostione pred kojom je nekoliko ljudi stajalo i razgovaralo. Otvorio je prozor i obratio im se s osmjehom,

‘Dobar dan.’

‘Dobar dan.’, odvratio mu je, također s osmjehom, jedan od ljudi. Ponovo je primijetio upadljivu srdačnost, što je oštro odudarala od atmosfere u kojoj su se nalazili.

‘Tražim samostan. Uputili su me u gradu da je u ovom pravcu. Jesam li na dobrom putu?’

‘Jesi, jesi. Samo produži.’

‘Hvala. Kako je gore?’

‘Nisam nikad bio. Ne idemo ti mi baš po crkvama’

Pozdravio se i krenuo dalje. Cesta je bila loša, kao što je očekivao. Gusta šuma na kosinama planine uz koju se uspinjao stvarala je teške sjene, ali nije bilo slutnje nečeg neuhvatljivo neobičnog kao jučer. Baš ništa nije bilo drugačije od onoga što je na prvi pogled bilo. Samo jedan obični, sumorni krajolik. Vozio je polako jer cesta nije bila asfaltirana, ali pogled mu nije bludio uokolo. Kretao se prema cilju svog putovanja. On ga nije takvim odredio, jer pravog cilja zapravo nije ni imao. Očekivao je da će se pitanja i odgovori pojaviti sami, usput. Utoliko se nije prevario, jer je znao da je našao ono što je tražio. Sve što preostaje jest da vidi je li vrijedilo truda. Nešto u njemu se usredotočilo na jednu točku prema kojoj ga je van mogućnosti skretanja vodila vijugava zmija planinskog puta. U njoj će naći svoje odgovore i svoja pitanja. Nije znao odakle je došla ta izvjesnost, uvukla mu se pod kožu neprimjetno, ali jednom kad je bila tu nije ju mogao poreći.

Odjednom, dok automobil guta zavoj i cesta se ispravlja, pred očima mu puca pogled na drveni zid s kapijom na čijem pragu završava put. Iza zida, prema nebu se isteže gola klisura izbočena na boku planine. Samostan je unutra, u klisuri, uklesan u prirodnu pećinu. Toliko zna iz šturih informacija koje posjeduje. Utisak banalnost ne nestaje dok parkira automobil pored kapije. Dok izlazi iz njega, osjeća kako se utisak produbljuje. Toliko akutno bode oči sumornost tog mjesta, da banalno postaje misterija. Duboka, bezdana zagonetka mjesta bez duha. Na trenutak mora zastati, gotovo fizički ošamućen brzim uvidom što je tako naglo izronio na površinu svijesti i probudio ga iz ambivalentnog stanja u kojem je uživao. Ništa se ne krije u preranom sumraku. Zbog toga je sve u magli. Zbog toga sve može biti. Jer Ništa može biti.

            Dodirnuo je kapiju i potisnuo nametljivu intuiciju. Kapija je bila otvorena. Prošao je kroz nju i našao se na komadu blatnjave zemlje unutar sumorne sutjeske. S lijeve strane nalazile su se dvije kuće za koje je pretpostavio da su dio konaka samostana. S desna je brza, tamna planinska rječica bučila prema dolini. Klisura je na toj strani bila strmija. Na nekih sto metara ispred sebe vidio je još jednu kuću, a iza nje se nazirao nadsvođeni mostić koji je vodio pravo u golo lice klisure. Krenuo je lagano prema kući i mostu. Mjesto je, osim buke koju je stvarala rijeka, bilo neobično tiho. U susret su mu išla dva monaha koji su između sebe nosili drveno korito. Živo su razgovarali. Mlađi od dvojice, pozdravio ga je prvi širokim osmjehom,

‘Dobar dan.’

‘Dobar dan. Nadam se da ne smetam. Došao sam razgledati samostan.’

‘Odakle si?’

Odgovorio je. Monahov osmjeh se malo pokolebao.

‘A-ha. Sačekaj ovdje.’

Pratio je pogledom mladog svećenika koji se brzim korakom udaljio prema konaku pored kapije, bez da sačeka njegov komentar. Drugi mu se monah nije obratio i također se brzo udaljio. Ostao je sam. Tjeskoba se gotovo mogla opipati. Osjećao je da ga se promatra, ne samo iz kuća, što je vjerojatno i bilo slučaj, nego i iz guste šume. Kao da je cijeli krajolik obratio svoju prijeteću, zlonamjernu pažnju na njega. Sinulo mu je da je potpuno sam, stranac u nepoznatoj zemlji, na mjestu koje je podozrivo prema strancima i čije tajne, makar banalne, nisu bezazlene. Isprva se nije uplašio, samo mu se pažnja izoštrila i svi živci napeli. Monah se nije vraćao. Možda bi bilo bolje da požuri natrag. Lagano se zaputio prema kapiji. Najednom, jeza ga je udarila negdje oko pleksusa. Stao je i osvrnuo se oko sebe. Nije mu bilo jasno što ga je tako naglo uplašilo. Gotovo se tresao od straha. Nešto u toj guduri odbijalo ga je do te mjere da je osjetio fizičku mučninu. Mrak je postao gotovo opipljiv, neuhvatljiv i savršeno izvjestan. Izvirao je iz malicioznosti koja kao da je bila u zemlji, u samoj konfiguraciji krajolika, međuodnosu čovjeka i prirode na tom mjestu. Snažno, grčevito je poželio da bude negdje, bilo gdje drugo. Nije htio znati o čemu se radi. Nije htio biti iniciran u misteriju. U želucu mu je žarilo. Trudio se da ostane miran i ležernim se korak uputio prema automobilu. Mladi ga je monah pozvao,

‘Hej, ovamo.’

Osvrnuo se, nastojeći se nasmijati.

‘I, mogu li pogledati samostan?’

‘Možeš, ja ću te provesti. Ali fotografiranje je zabranjeno.’

‘U redu je, nemam fotoaparat.’

”Ajmo!’

Krenuli su prema udaljenoj kući i mostu, monah na dva koraka ispred njega. Most je vodio u pećinu udubljenu u klisuri. Bio je nadsvođen drvenim krovom, a iznad nogostupa nalazila se slika srednjovjekovnog sveca. Njegove bezizražajne oči gledale su ga s visine, kao nijemi stražari podzemlja koje je ležalo s druge strane mosta. U stvari, nije tu bilo nikakve metaforike. Ikona na drvenom panou bila je čuvar prijelaza u misteriju toga mjesta. Mračna utroba pećine nalazila se s druge strane mosta. Mladi monah ga je poveo preko. Desetak metara ispod, rječica je bučila. Osjećaj tjeskobe se pojačao kad je zakoračio u pećinu. Ipak, nekako je znao da prijetnja koju je osjećao nije namijenjena njemu, putniku namjerniku. Ona je držala u svom stisku samo one koji su ovaj mrak izabrali za svoje obitavalište. Njemu će biti dopušteno da prođe i ode. Ali, znao je i to da će mu se malo toga od njezine misterije otkriti. Neće ga pustiti duboko u svoje srce. I u tom trenutku, kad je lagano oklijevajući zastao na ulazu u podzemni grad, shvatio je koliko je sretan zbog toga. Monah je primijetio da je zastao i pokretom ruke ga veselo pozvao da požuri. Na njegovom mladom licu se vidjelo kako teško suspreže smijeh. Bio mu je, zapravo, simpatičan. Djelovao je nekako naivno neiskvareno i ponašao se neposredno, bez potrebe da naglasi mračnu ozbiljnost mjesta.

Ušao je i ogledao se oko sebe. Nalazili su se u prostoriji osvijetljenoj svijećama. Svuda gdje je konfiguracija zidova to dopuštala, bile su oslikane freske. Prostorija je bila zapravo minimalno obrađena ljudskom rukom. Malter na kojem su bile oslikane ikone ustupao je mjesto prirodnim, grubim zidovima pećine. Lica svetaca i anđela promatrala su ga sa svih strana, hladna pri slaboj svijetlosti svijeća. Njihove oči bile su ukočene, lica bezizražajna. Jedan Arhanđeo držao je u desnici napola isukani mač. Njegove tanke usne bile su čvrsto stisnute, ali izraza nisu imale. Nisu bile ni okrutne, ni hladne, ni tople, ni milosrdne. Plavičasta boja njegove puti pojačavala je utisak nečeg izdvojenog, beživotnog. Kao da je zaustavljen, okamenjen u elegantnoj gesti izvlačenja mača. Monah ga je pozvao u drugu prostoriju. Popeli su se kamenim stepenicama u prostoriju iznad. Bila je to trpezarija.

‘Sve je ovo izvorno srednji vijek. Stolovi su novi, ali su točna rekonstrukcija onih koji su tu bili u petnaestom stoljeću, ako ne i prije.’, objasnio je monah.

‘Freske su odlično očuvane’, primijetio je putnik.

‘Utemeljitelj ovog samostana bio je veliki svetac i čudotvorac. Dok su njegove kosti tu, naša vjera će preživjeti sve zlo. I Turci su ga se bojali i nikad se nisu usudili nešto oštetiti.’

‘Uistinu, to je jaka vjera kad se toliko stoljeća nije mijenjala’.

‘Mi ne mijenjamo ništa, što je bilo u početku to će biti i na kraju’.

‘Tko zna početak i kraj?’

Monah se malo zamislio, premda je pitanje bilo jednostavno. Očigledno je bilo da ne govori na osnovi vlastitog razmišljanja nego kao da ponavlja naučenu lekciju. Više se nije osmjehivao. Lice mu je poprimilo skamenjeni izraz nekoga tko se napreže da točno reproducira naučeno. Sada mu je bilo jasno zbog čega ga je toliko dugo čekao.

‘Naša slava nije od ovog svijeta. Naši sveti preci su uzor koji oponašamo, jer oni su prešli u drugi svijet i pripremili nam mjesto u njemu. Mi nećemo imati mira dok se svi ne pročistimo i vratimo u naš pravi dom’.

‘Hmm…zavidim vam. Kako si ti osjetio da želiš postati monah?’

Mladić se uzbudio i počeo tražiti riječi gledajući u neku točku iza njega.

‘Prvo sam živio kao i svi drugi. Kockarnice i te stvari, do kraja, dok nisam došao pred samouništenje. Onda sam počeo čitati Sveto pismo i živote svetaca. Najednom sam shvatio da samo Bog može ispuniti prazninu u duši’, rekao je dodirnuvši kažiprstom solarni pleksus, ‘zamonašio sam se prije tri godine. Bilo je teško, ali navikao sam se i sad ne mogu zamisliti da živim igdje drugo.’

‘Što su rekli tvoji?’

‘Tko?’

‘Tvoji roditelji.’

‘Otac me je pokušao oteti na silu, ali smo ga potjerali. Majka se nikad neće pomiriti. Prokleli su sami sebe. Znaš, ovdje nema kompromisa. Ili Bog ili Mamon. Tko nije s nama, on je protiv nas. Nego, ‘ajmo mi dalje.’

Spustili su se u jednu nižu prostoriju, koja je bila iznad same rijeke. Jasno se čula buka vode. U dnu, u maloj izbi, nalazio se sarkofag s ostacima srednjovjekovnog sveca. Monah je napomenuo da sveti leš liječi svakoga tko se usudi prespavati noć pored sarkofaga. Zidovi su bili od poda do plafona oslikani freskama. Bile su sablasne pri slabom svjetlosti svijeća, ali ipak veličanstvene. Pogledom je bludio po čudesnom prikazu sakralne povijesti. Rođenje Boga, Raspeće, Uskrs, Preobraženje, sve je bilo ispisano u slikama. Nalazio se u središtu smislene povijesti, svijeta koji je imao početak, razvoj i koji će imati svoj kraj. Jeza što ga je prožimala popustila je pred navalom čežnje.  Kad bi samo i on mogao biti dio toga. Kad bi ga netko blagonaklon inicirao u misterij. Sve bi dao za to. Odrekao bi se svog imena, svojih uvjerenja, svoje volje i svog zavičaja. Zbor arhanđela iznad njega slavio je Boga čije zagonetno lice je gledalo nadolje, prema njemu. Samo je ovlaš slušao monaha koji mu je pričao povijest samostana. Prizor usred kojeg se nalazio naprosto ga je obuzeo. Čežnja ga je razdirala. Bio je tako blizu, a tako daleko. Jer on nije prihvaćen ovdje, on je samo prolaznik i ne može se nadati da će mu se duhovi ovog mjesta smilovati i prihvatiti ga kao svoje dijete. Monah nije primijetio ništa od njegovog čudnog raspoloženja, i nastavio je priču.

‘Svi mi imamo slobodu da vjerujemo ili ne vjerujemo. I ti je imaš. Pa iako nisi jedan od nas, ja ti od sveg srca želim da se obratiš’. Na trenutak je zastao i pogledao ga u oči kao da ga procjenjuje,

‘Znaš, vjera ti je čista matematika. Jedan život manje, jedan grijeh manje. Ljudi dok su živi pljuju na Boga. Sve im je preče od njega i od njegovog kraljevstva. Zato kada dođu veliki pomori, kao i ovi ratovi u zadnje vrijeme, to se Bog smilovao i pogledao nas. Svi ubijeni su se pročistili i uskrsnuli, i što ih je manje na zemlji, to ih je više na nebu.’

Monahov monolog razbija fascinaciju koja ga je bila obuzela. Nenametljivo, tiho zujanje lebdi negdje uronjeno u potmuloj buci rijeke ispod njihovih nogu. Ipak on ga sasvim jasno čuje. Ono se prepliće s riječima propovijedi i kao lagani lahor miluje mu lice. Koža mu se ježi u valovima čežnje, jer zna: pruža mu se prilika! Monah nastavlja,

‘Mi ćemo se jednom svi pročistiti. Ući ćemo u Kraljevstvo. Svi ćemo biti duboko gdje nas ovaj svijet više neće vidjeti. Bog se krije u mraku. On nas čeka dolje…’, pokazao je prstom prema zemlji i potmuloj buci rijeke,’…sa svojim anđelima i svecima, a vi svi napolju ćete se peći. I red je da se pečete, jer se niste obratili.’ Zastao je. ‘Ja ti od srca želim da se i ti obratiš.’

Osa je napravila široki, elegantni luk pred očima nebeskih vojski. Na trenutak je lebdjela pred licem bogorodice u crvenom, čije su široko raširene ruke prijetile da zahvate i usišu cijeli svijet, pogledala ga je u oči, zadržala u fokusu kroz jedan bezvremeni trenutak, i sletjela na glavu mladom monahu. Čežnja se pretvorila u čisti, nijemi užas. Monah i osa su čekali.

‘To je stvarno lijepo od tebe.’, odgovorio je potpuno mirnim i sigurnim glasom. U glavi mu se mutilo od užasnog, nestrpljivog zujanja koje je nadglasalo buku rijeke. Slušao je svoj glas kao da dolazi iz daljine,

‘Ali ne znam da li ja to mogu. Ipak sam stranac ovdje.’

‘Bog odlučuje. Tvoje je da ga poslušaš, kad te pozove.’

‘Da…onda, kad me pozove…’

Udarci zvona razbili su magiju.

‘Moram na službu’, rekao je monah.

‘Da, da. Nemoj da te zadržavam, hvala ti’.

Izašli su iz glavne prostorije i jedan za drugim zakoračili uz stepenice u trpezariju. Zidovi pećine glasno su odzvanjali. Bog je pozivao svoje vjernike u tamu. Požurili su kroz predvorje i preko mosta. Mimoišli su se s grupom tihih vjernika koji su bez riječi išli na službu božju. Borio se s porivom da potrči prema automobilu. Jeza ga je pritiskala tako da je jedva disao. Mladi je monah zastao i pružio mu ruku,

‘Ili Bog ili Mamon.’

‘Do viđenja i hvala’.

Krenuo je prema automobilu. Nije se osvrtao.

***

            Cesta krivuda kroz gudure i lagano se spušta prema dolini. Vozač je umoran, ali misli su mu jasne i potpuno je usredotočen na vožnju. Krajolik je sumoran, sumorniji od industrijske zone nekog umirućeg socijalističkog grada. A takav je, dade se pretpostaviti, uvijek i bio. Monotoni pokreti brisača kao da kopaju put kroz zid od kiše i vuku automobil i vozača prema njihovom cilju, mukotrpno i s velikim naporima. Kraj putovanja nazire se na horizontu. On se zapravo već dogodio, samo ga treba zaključiti, preći razdaljinu između dvije točke u prostoru. A granica svjetova? Mnogo je granica svjetova. Na Balkanu, svaki je potok granica svjetova. Svaki je put, put u nepoznato. Svaka je banalnost umotana u tajnu. Možda jedan drugi put bude imao više sreće. Možda nađe sveti gral. Možda se drugi put stvarno ne vrati. A možda čak prihvati nijemi poziv duha koji lebdi na rubu mraka i siđe tamo gdje stoluje jedan od bogova te zemlje. Tko zna što leži na dubokom dnu, u dubljoj tami ispod bučne rijeke gdje nikad ne dopire sunce. Po svemu sudeći ništa. Ali njegov veo, koji pomračuje svaki sunčani dan te zemlje je mamac koji će ga vjerojatno ponovo uhvatiti. Bit će opet neki topli osmjeh ili gesta prisnosti, tajnovita atmosfera i nejasna čežnja, tiho zujanje…svakako, sve to će se ponoviti na drugom mjestu i u drugom vremenu. Ući će on opet u labirint i pored toga što zna da ničeg nema u njegovom središtu. Za volju putovanja, da se ipak pokuša, da još jednom kaže sebi: ‘Možda ipak nisam dobro shvatio.’

Vidjet ćemo. Sve je moguće, ili barem puno toga. Ali za sada treba se ipak probiti kroz ovu prokletu cestu. Ima vremena. Drugi put.

Branko Malić