“Delenda Carthago est” stoji među ostalim u, adekvatno naslovljenom, “Smrtopisu” objavljenom na web stranici HND-a. Kao rođeni Kartažanin, osjećam se ponukan odgovoriti Katonu i SPQHND-u:

Ponajprije, razumno bi bilo da se u razaranje mojega grada krene tako da se imenuje nešto bistrijeg konzula od potpisnika “Smrtopisa”. Naime, nazvati Dežulovićevu kolumnu “sinopsisom optužnice za hladnokrvnu likvidaciju” teško će uvjeriti Kartažane u opravdanost pohoda.Zbog toga, naprosto se moram obratiti Senatu i Narodu novinarskom.

Ne dižite buku patriciji i plemići! Ne budite žene! Ta znamo da je ženi šutnja ukras, a kreposne žene HND-a znaju da se običaji otaca moraju poštovati. A vi, muževi, zaboraviste! Bezdrhtajno srce pravde i besmrtni bogovi zahtjevaju adekvatan casus belli. Ne budite nedostojni!

Jer vaš je c.b. dostojan ponajprije psihijatrije, kartažanske institucije koja je, doduše, mnogima među vama privatno dobro poznata, ali javno je uglavnom rabite kao uvredu. Zar da se pobjedni vijenac zadobije tako! Ne bi li od srama umro vojnik što se prvi uspeo na zidine!?

Vi, muževi, temeljno griješite kad mislite da je baš svaki Kartažanin budala. Ima nas plemenita roda, ali i nedotupav helot dobro vidi da ovo što Katon Mijić zove “Sistem” nije Kartaga.

Ne dižite buku, kažem vam, muževi! Objasnit ću u entimemima ni pohvalnim ni pokudnim, nego, koliko to umijeće govorništva – ta njime samo oskudno vladam! – dopušta, dokazima kategoričkim. Hvalu ne tražim, ni sam vam je ne bih dao, ali pokudu bez osnove vraćam izravno u facu.

Sistem je, odličnici, politički ustroj koji vama, narodu malom no glasnom – bez sumnje takvom zbog izvanredne vrline što je od besmrtnih bogova baštini (jer stvarno ne vidim odakle drugdje) – ne odgovara. Ni da je najfunkcionalniji pod mnogookim Uranom ne bi vam odgovarao.

Pobježe mi grčki, pardon. Vama nek pobjegne prdac. Naime vi, muževi, tražite sistem funkcionalnosti možda i proizvoljne, ali predznaka političkog sasvim određenog. Ta ne bučite! Govorništvu nisam vičan, ali himbe nema u mojim riječima. Vaš sistem se zove “Pristojna Država”.

Ta P.D. ne postoji nigdje uzduž i poprijeko širokogrude Geae – psa mu, opet grčki … ne oklijevajte hvatam se već za istančanonjušni nos. Da jest, vaše optužbe ne bi bile samo načelne nego barem dijelom konkretne. Doista i sam u ovim drugima nisam najsiromašniji od Kartažana.

Najebasmo, velim, muževi Novinari, i mi Kartažani od disfunkcija mnogoglavih, i ne jedanput. Ta oprostite mi vulgarnost! Iratus sum, jer o nama se rjeđe piše, osim da koze dugoroge ljubimo. Najebasmo, velim i od sistema i za sistem.

Kao, recimo, ona sestra medicinska što je raspeste, jer posudu preporuči za mokrenje bolesniku. Da ta, muževi! Ne dižite buku! Iz pouzdanih izvora doznajem kako ju je Sistem, nedužnu, nagazio detaljno unutar zidova Križina bijelih za postupak ispravan njezin; Ispravnu pred strukom i besmrtnim bogovima, ali ne i pred vašom tankoćutnom ozlojeđenošću. Pa žena, poznata s vrline požrtvovnosti najebe žešće od Sistema. Da vas je stvarno briga za dobrobit nas Kartažana, napravili bi što i ja – okrenuli par brojeva i ustanovili fakte čvrste.

Ali niste; i s dobrim razlogom, vi činjenica tvrdih deklarirani znanci, jer vas zanima rušenje Sistema, a kad se to čini, fakti su od drugorazredne važnosti.

No mirujte muževi! Treba mi predah – ta Kvintilijan nisam, to smo se složili. Nakon predaha, nastavit ću u tom smislu.

Ja odahnuh, a vi se umiriste premda dvojim kako vas je moja rječitost na to navela. No što ‘no rekoh o činjenicama tvrdim? Ah, da … da od suvišne važnosti one vašoj mudrosti nisu, premda im volite držati pohvalne govore.

U tom smislu, dozvolimo Katonovoj rječitosti da nam dijelom puta bude vodič; bez sumnje srok mu je bolji od mojeg, a takav činjenica znalac, što smrt za muzu uze – ta oprostit ćete mi povremenu homerštinu – lasno će preveslati Styx. Premda neće, mnijem, preveslati mene:

U zaključku smrtopisa Vladimira Matijanića, bez obzira što će o „cijelom slučaju“ reći sve formalno pokrenute istrage moralno kompromitiranih državnih institucija, već sada, bez ikakvih dilema i ograda, može velikim slovima stajati kako se radi o medicinski potpomognutom ubojstvu. Sve što smo čuli, sve što smo vidjeli, sve što smo pročitali o tome što je prethodilo i onome što je uslijedilo nakon smrti jednog ljudskog bića, koja se nije smjela niti trebala dogoditi, nepobitno ukazuje na to da u opisu radnje i karakterizaciji likova nema mjesta eufemističkom pristupu, to jest da stvari treba nazivati pravim i jedino vjerodostojnim imenom – ubojstvom. (HND)

Što Katone? Dok se pravorijek čeka, pravorijek se izreklo. Jasno, jer pravorijek Sistema nije pravorijek HND-a, instituta Sistema. Proturječja besputnog tu nema. HND bi bio Sistem namjesto Sistema. Džaba komisija i struke, džaba elokventne obrane imunologice mnogoznane.

Džaba činjenice da narod Kartage toliko traži mišljenje Novinara rječitih koliko čovjek iska rupu u glavi. HND locuta, causa finita. Jasno je i zašto, sam Katon to kaže: institucije su moralno kompromitirane. Dodat ću, zlobno, ono što on ne kaže: a narod ljubi dugoroge koze.

Stoga, on, Katon, i odličnici drugi njegova staleža: Dežulović sjajnoglavi, Ivančić sijedih repa i ostali manje na glasu, ali ništa manje mudri, imaju sveto pravo i tvrdu dužnost proglasiti izvanredno stanje. Mnogi uobičajeno u zavadi mrskoj, a sad složni kao jedan.

Nu, nego da se vratim činjenicama tvrdim, ali i onim razmjerno mekšim, da me izvrsnost ovih muževa ne zavede na rječitost što vodi u bespuće pohvalna govorništva, isprazna koliko kićena. Jednom kad je Katon obznanio quid iuris neće nam propustiti reći quod facti.

I nije nas razočarao, besmrtnih mi bogova! Samo što su kao čelik tvrdi fakti u ognju njegovog tipkanja stekli čvrstinu prosječne krempite.

Pravorijek je, naime, izrečen nad likovima u drami, a Katon bi da ga onda iz drame, mi što ljubimo dugoroge koze, prenesemo nehotice u zbilju na način da povjerujemo kako je drama što ju je on umjetno sročio zbilja kao takva.

Al’ znaju neki od nas – ta ne ljubimo svi koze, barem ne po cijeli dan – da konfabulacija zahtjeva veću vještinu od Katonove, osobito kad se umjesto čovjeku krene konfabulirati stvarnosti kao takvoj.

Jedini fakti otud, što ih konzul novinarski podnese na optužbu Kartagi za ubojstvo Vladimira Matijanića kritičara oštrog, jesu fakti iz njegove mašte mnogooblične iscijeđeni u zbilju. Na nama, Kartažanima, je da povjerujemo kako je stvar obratna.

Kako to, o muževi, neće moći ove noći – ta i moj ograničeni um vidi katkad izostanak sadržaja iza forme, a ima ih mnogih umnijih od mene – tvrdim kako su Katonu činjenice stranci kojima on habitualno uskraćuje gostoprimstvo te mu je tužba održiva kao rosa u podne.

Sad, muževi, prije negoli prijeđemo na pitanje, što je to Sistem i zašto je narodu novinarskom smrt muza – ta činjenice, kako vidimo, nisu igrale veliku ulogu ni Katonu, pa ih možemo ostaviti da mirno spavaju – dozvolite mi predah, jer još je dug i trudben put pred nama.

Ta ne gledajte me s prijekorom izvrsni, moje zijevanje je danak umoru od naporna govora, a ne posljedica dosade dušogubne. Vi meni ni najmanje niste dosadni. Nastavit ću i, dadnu li nebesnici, dovršiti ovu apologiju mene, Kartažanina, i mojega grada.

Vi biste Sistem mnogosisni rušili kao onomad kad sedmorica se digoše na Kadmov grad. Pritom vam problem ne predstavlja ni najmanji što mnogi od vas na sisama tog velikog S. visite toliko dugo da toga niste ni svjesni i s njime u udobnosti kohabitirate.

No dobro, ako vama to nije problem, nije ni meni. Stoga o tome ni riječi neću prozboriti.

Dužan sam, međutim, reći što je to Sistem. Stvar je sasvim jednostavna: Sistem nije aparat zdravstva čije disfunkcije su, koliko mi vlastito ograničeno znanje liječništva životospasnog kazuje, pridonijele smrti vašeg junaka. Da jest i sam bi u bojni red s vama stao.

Ta nisam zadnji među Kartažanima u boju, premda, za razliku od vas, rjeđe stojim u bojnom redu, čvrstom i toplom, nego radije sam trčkaram okolo bez koplja i štita, praćkom skromnom naoružan, bivajući staleža niska, a Sistemu svakome nemio koliko je svaki Sistem nemio meni.

Sistem što ga Katon želi razoriti je poredak politički ili politeia, što se, na datum smrti junaka, prije 27 godina teritorijalno i pravno konsolidirala. To je Kartaga koju valja razoriti, doduše ne kako su to pokušali Srbi krajišnici, balvana vitkih vješti obarači;

Nego kako to čine pristojni ljudi – ta pristojna država im je cilj! – smjenom jednog poretka političkog drugim. No poredak politički nije stranka ili politika posebna, pa da ih se smjeni na izborima bučnim, nego svrha države štono je njezini žitelji prihvaćaju.

Sistem ne valja, muževi Novinari, jer nije vaš Sistem; Hrvatska je Kartaga koju treba razoriti jer nije vaša Hrvatska. A kad kažem ‘vaša’ sentimentalnosti tu nema ni trunke, poput meda sladunjave. Pod tim, naime, na vlasništvo nedvosmisleno mislim.

Otud neobični numerološki entimemi rječitog Katona, gdje on poput kaldejskog maga ili hebrejskog žreca, ističe povezanost datuma oslobođenja Kartage i smrti novinara kritičara oštrovidnog mrske. On simboličku vezu vidi, simpatheia-u što božji čin otkriva pozemljarima smrtnim.

Morao je čovjek umrijeti baš na taj dan da se vrijeme ispuni i istina objavi. Da ne znam Katona kao razumna protivnika – bar u smislu da prave bogove štuje – pomislio bih da ga je zaludila gadna sekta kršćana što sramotnu smrt hvali kao pobjede slavne čin.

Bilo kako bilo, smrt je Katonu argument najjači, a za njegovu pravu svrhu i jedini. No vratit ćemo se na to. Promotrimo stoga što će to zamijeniti razorenu Kartagu, barem u mašti vašoj mnogoobličnoj. Više od jednog novog grada vi snujete odličnici, jer mnogo vas je.

Kao jedan ste u bojnom redu, jer sjedinjuje vas poriv da Kartagu razorite, smrt bezlična zajednički vam je argument. Ali što će se iz pepela podići nakon što vaša građanska hrabrost revoluciju obavi, o tome različite ideje imate.

Jedni bi htjeli Najnoviji Zagreb, da poredak novi bude ustrojen onako kako to čini Senf Tomašević, biciklist vješti, što razvoja održivog franšizu primjenjuje mudru s predvidljivim rezultatima što rod tragedije i komedije spajaju u jedno.

Drugi bi pak da uskrsne Atlantida, Jugoslavija ponosita, što je potopiše “nacionalisti” ini, Kartažani ne posljednji među njima. Ivančić visoki, sijedih repa, tu se ističe, glavom od drugih viši, i Dežulović čvrstonogi, ubojite tipkovnice, a i drugi s njima manji na glasu.

Treći bi pak da novi poredak sklopi Puljak, cjepač atoma tvrdih, pa da u Splitu, po stanju u prometu gradu Bizantu krasnom po svemu nalik, staze biciklističke niknu i alkohol se zabrani eda sad stvarno sve u tri materine ode.

Na koncu tu su i oni najbrojniji. Oni ne bi htjeli ništa. I oni su, muževi Novinari, najvažniji, jer dosljednost najveća vlada im umom. Naime oni se ni ne trude izmišljati okolišari već odmah hvataju vitko koplje jedinoga argumenta.

Sam Katon je u tom broju pa mi dopustite da još jednom njegovu krilatu elokvenciju pozovem u pomoć kao što gladno dijete majku plačem doziva glasnim:

(…) Vladimir Matijanić je i kao životno ugrožen čovjek nastavio igrati na sve ono do čega je držao zdravo za gotovo. I, predvidljivo, izgubio sve. Čovjek je ubijen, da bi se autor prometnuo u vlastitu temu! (HND)

Ne znam, muževi, koliko je pokojnik htio pokojnikom postati eda bi umjesto živa čovjeka drugima tema postao. Kako je svoj razgovor sa slugama Sistema snimao, nedvojbeno je kako je priču argumentiranu i kritičnu u svojoj bolesti pripremao.

Ta družica njegova životna reče da mu mobitel automatski sve razgovore snima, pretpostavljam bez da se prekinuti snimanje dade, što je jedan podvig tehnološki meni dosad neznan. Pa ipak uvjeren sam da je čovjek itekako namjeravao ostati živ.

Međutim, da jest, onda ga njegovi prijatelji i štovatelji ne bi sad pretvorili u argument umjesto da ga barem sačuvaju kao uspomenu.

German mudri, teška sroka, Hegel taj argument još davno “furijom pustoši” (DIE FURIE DER ZERSTÖRUNG) nazva. Doduše, on je mislio na one što giljotinu glavosjeku bez mjere rabiše, pa se izraz doima pretjeranim vama tankoćutnima, građanski situiranima i kad građanstvo prezirete.

Ali odgovara vam unatoč tomu, ako vam čovjek volju za djelo uzme. Jer volja vam je pustošenje ili, kako to Katon plastično sažme, razaranje dok kamen na kamenu ne ostane. Stoga vam je smrt Muza zajednička. Što na djelima šepate, građanski pristojni, to vam nije zamjeriti.

Eto, muževi, Senatu i Narode novinarski. To je moja apologija Kartage. Ja sam je iznio, jer druge Kartage nemam da u njoj živim, a život nastaviti mi je gorući interes. Vi je pak želite razoriti, dakle moram zaključiti da vam je interes suprotan mome.

A drugačije ne može ni biti, jer smrt je moćan argument; toliko moćan da onaj koji ga koristi na kraju i sam završi kao mrtvo slovo na papiru. I to je, odličnici, sukus vašeg umijeća i konačni zbir vaših života.

Laka vam, dakle, noć bez snova.

O sućuti i smrti

Nikad javno ne tumačim dogmatiku, a još manje vjerski život, ali neka mi bude dopuštena ova jedna iznimka, ad maiorem gloriam Dei. Naime, očigledno treba ponoviti kako molitve za mrtve nisu dekorativni nego bitni dio kršćanskog života i, naravno, smrti.

Ljudsko je stanje takvo da za života izgovor za greške uvijek postoji, jer, za razliku od anđela, ljudsko biće ne može poznavati sebe do kraja nego samo kroz veo akcidencija koje, unatoč tomu, pripadaju duši kao nužna, ali katkad neželjena imovina.

I taj je izgovor opravdan, jer ljudska osoba nije čisti duh. Međutim, jednom kad sve otpadne, izgovora više nema, jer se duša ogleda u samoj sebi, a čovjek ima samo prošlost koju više ne može popraviti; njegov je put završen i okolnosti, olakotnih i otegotnih, više nema.

Stoga su molitve za mrtve čin ljubavi onih koji ostaju prema onima koji su otišli, čija je svrha da ovi drugi ne ostanu provoditi vječnost pod prilikom uvijek pečenog, a nikad dopečenog, ćevapa.

Otud: “o mrtvima sve najbolje”. Neka se nitko ne zabuni što je riječ o predkršćanskoj izreci: još Aristotel se osjećao pozvanim baviti se pitanjem, mogu li živi pomoći mrtvima? Premda je njegov odgovor bio negativan, to samo pokazuje kako je to uvjerenje iskonski prisutno.

Oni koji tekući igrokaz oko mrtvih novinara prate komentarima gdje nastoje izvući što veću gadost iz pokojnikove biografije ili čak djetinje iskreno predviđaju na koji će se način isti gradelati u zagrobnom životu u tom smislu kao izgovor imaju samo neznanje. A moralno neznanje te vrste, po mom iskustvu, uvijek krije moment odluke gdje se odlučuje ne znati. Sad, nisam nikad osobno upoznao meštra od gradela, ali jesam par duša koje prema njemu uzgajaju intenzivnu simpatiju. Ako im je išta bilo zajedničko to je njuh za tuđu krivnju.

Otud, po analogiji, mogu nagađati kako stvar stoji sub speciae aeternis i to mi nagađanje nije nimalo ugodno.

U tom smislu sposobnost da se i najvećeg smrada žali, jednom kad mu nema povratka, čin je odbijanja meštra od gradela; što je, na koncu konca, jedini smisao kršćanske objave, od doba katakombi do danas, što god Franćeska pričala o ekologiji i društvenoj pravdi.

Kako u kršćanstvu nikad nije riječ o zamolbama nego isključivo o zapovijedima, nehajne kletve na mrtve imaju korjenite posljedice, jer krše fundamentalnu zapovijed.

Štoviše, one – imajući u vidu s kakvom ih se lakoćom plasira – ukazuju na to da klevetnici nemaju osobito razvijen osjećaj za onostrano u koje se čas prije i čas poslije kletve kunu.

Premda nitko ne bi trebao biti osobito sentimentalan prema pripadnicima sedme sile, o čijoj novoj ulozi u društvu i sam pišem bez ikakve namjere da ih štedim, i čije me nesreće ni najmanje ne pogađaju, nitko ne zna što čovjeka tjera da čini to što čini, pa ni on sam.

Zbog toga konačni sud o njemu nitko nema pravo donijeti. U tom jednom aspektu čovjek mora napustiti neosjetljivost koja je u ideološkim borbama današnjice nužna kao štit protiv sveprisutne klopke sentimentalnosti.

Za barem dva novinara koji su umrli ovaj mjesec to nisu učinili njihovi prijatelji, koji su ih iskoristili kao transparent i oruđe vlastitih političkih aspiracija.

Neka onda to učine njihovi neprijatelji.

Branko Malić