O sistemu i drugim čudovištima
“Sistem” kao najsloženije i najobuhvatnije naše djelo nešto je, međutim, specifično – on ima neku svoju vlastitu volju, on se ponaša po nepredvidljivim obrascima, on se suprotstavlja svojim kreatorima, a u zadnje vrijeme se čini kao da on lakše uklanja naše “nedostatke i defekte” nego što mi uklanjamo njegove.
izvor:http://en.wikipedia.org/wiki/Edward_Snowden
Milost za zviždače Treba li naša civilizacija iskazati svoje milosrđe i poštedjeti život ljudima kao što su Bradley Manning, Julian Assange ili Edward Snowden? Smije li im se oprostiti njihov tako težak zločin – zločin javnog izricanja istine o svijetu u kojemu živimo? Bi li ovakav koncilijantan čin ipak mogao pomoći da se prašina konačno slegne i uspostavi se potpuna kontrola nad štetom nastalom svim onim bezumnim i besmislenim akcijama spomenutih ljudi?
Nema sumnje da ova opcija ne dolazi u obzir, možda prvenstveno zato što bi jedan takav potez svuda bio protumačen kao indikacija da odustajemo od naših laži i da gubimo volju za čuvanjem svojih tajni. A čemu odstupati od višedesetljetne ili stoljetne rutine kad nam i tako ništa više ne može pomoći da se iskobeljamo iz ovih silnih kučina u kojima je laž postala najveća i ključna istina našega svijeta, a gotovo je sve ono što zaista treba o tome svijetu znati, zapravo tajna?
Dakako, termin “tajna” ima višestruka i prilično suptilna značenja. Na ovome ga mjestu, kako vidimo, ne treba shvatiti ni u smislu znanja ili informacija koji su čovječanstvu potpuno nedostupni, a niti u smislu nekog mističkog ili ezoteričkog uvida kakvi se otvaraju tek pred malim brojem posvećenika, onih izabranih, onih najprosvjetljenijih, najsavršenijih, najsvetijih. Dapače ovdje se radi o saznanjima koja su dostupna ne onima sa vrha hijerarhijske ljestvice što predstavlja mjerilo ljudske vrline, nego, upravo suprotno, onima sa dna. S tim da ona nisu “tajnovita” sama po sebi, nego su postala tajnama “a posteriori”, kroz praksu koja u sebi ima mnogo toga amoralnog.
Zanimljive su dakle ove “tajne” koje su posredstvom (kriminalnih) aktivnosti ljudi čija smo imena maločas spomenuli, izašle na vidjelo. I čini se da se upravo kroz razmatranje smisla i suštine “tajnosti” tih “tajni” može doći do još podosta zanimljivih spoznaja o onome što se događa u suvremenom globaliziranom svijetu. “Slučaj Snowden” i sve ono što se u vezi s njim događalom navode nas da u ovome razmatranju krenemo od pitanja otvorenosti tj. zatvorenosti komunikacijskih kanala koji postoje u društvu današnjice, a posebice onih kanala putem kojih se odvija komunikacija vezana uz znanstvene i tehnološke projekte tj. istraživanja koji se odvijaju u razvijenim zemljama svijeta.
Znanost i tajnost Kao što je svima poznato, od Edwarda Snowdena smo pred oko godinu dana saznali da su Amerikanci u tajnosti realizirali ili upravo realiziraju neke velike informatičke, ili bolje rečeno kibernetičke, projekte koji se tiču praćenja internetskog prometa u globalnim razmjerima i prepoznavanja njegovog sadržaja, a koji su rezultirali stvaranjem vrlo zanimljivih softverskih rješenja kao što je primjerice ono poznato pod nazivom Prizma (engl. Prism), o čijem postojanju i upotrebi prije toga javnost nije znala ništa, a koji su se očito koristili u moralno, a i zakonski, nedopuštene svrhe.
izvor:http://en.academic.ru/dic.nsf/enwiki/172536
Ljudima današnjega vremena ova se tajnovitost zasigurno doima gotovo samorazumljivom, tako da na nju malo tko još obraća pažnju – primjetimo da je pažnju u ovom konkretnom slučaju privukao skandal vezan uz primjenu određenih tehnologija, a ne sam način njihovog razvoja. Uostalom na ovakvu smo praksu već navikli, još od vremena projekta “Manhattan”, za čiju su tajnost, prema općem uvjerenju, postojali veoma jaki razlozi. Međutim, postoje dva momenta vezana uz ovu priču na koje bi ovdje zgodno bilo ukazati. Kao prvo, stiče se dojam da je najveći dio znanstvenih odnosno tehnoloških projekata koji se realiziraju u ovo današnje vrijeme, stavljen pod neku vrstu “embarga” tj. da se naš znanstveno-tehnološki razvoj odvija uglavnom u “tajnosti”, vrlo daleko od očiju javnosti. Uistinu, može li netko nabrojati barem nekoliko danas aktualnih znanstveno-tehnoloških projekata koji se po svojim razmjerima i ciljevima mogu smatrati značajnijim (osim projekta potrage za Higgsovim bozonom koji se odvija u laboratorijama CERN-a kod Geneve)? Može li možda reći nešto više o njihovim rezultatima? Posebnu priču predstavljaju projekti ove vrste koji se odvijaju u našoj zemlji (ako ih uopće ima, što također nitko živ izgleda ne zna). Istina, problem ovdje predstavljaju i mediji putem kojih informacije dolaze u javnost, tj. “medijske strategije” unutar kojih tema znanosti i tehnologije očito nije previše atraktivna, pa stoga biva gurnuta u zapećak javnog prostora. No veliko je pitanje radi li se tu samo o problemu “medijskih prioriteta”, jer ima previše indikacija za tezu da je takvo stanje nastalo, najvećim dijelom zbog toga što se o znanstveno-istraživačkim i tehnološkim projektima izbjegava govoriti, tj. što se s njima u vezi nastoje sakriti ili prikriti određene činjenice, odnosno saznanja. Postoji zasigurno više razloga zbog kojih je tomu tako; zanimljivo je primijetiti da je, prema svemu sudeći, jedan od njih strah naših istraživača, znanstvenika i inženjera da “netko drugi ne bi vidio to što oni rade”, pa ih onda “pretekao”, čime bi se izgubilo prvenstvo, slava, novac. A taj strah opet izvire iz uvriježenog kompetitivnog pristupa u znanstveno-istraživačkoj i tehničko-tehnološkoj djelatnosti, posebno potenciranog danas kad su one sve više prepuštaju tzv. “tržišnoj utakmici”, umjesto da se i tu, kao i na svim ostalim područjima ljudske djelatnosti razvija daleko produktivniji kooperativni pristup.
Tajnost i degradacija znanosti S tim u vezi stoji i drugi moment priče o znanstveno-tehnološkom razvoju u današnje doba, a radi se o degradaciji značaja, vrijednosti, pa možda čak i same “prirode” rezultata koji nastaju iz naših znanstvenih istraživanja. Dovoljno je podsjetiti na očiti izostanak realnog napretka zapadnjačke civilizacije tokom zadnja dva-tri desetljeća i gomilanje problema koji se ne uspijevaju riješiti na odgovarajući način, što svi skupa vrlo dobro osjećamo na vlastitoj koži, a koji ne ugrožavaju samo naš normalan život, nego, u daljoj perspektivi, možda čak i sam naš opstanak na planeti Zemlji. Vezu ove degradacije s tajnovitošću, nije teško objasniti – s jedne strane, određeni krugovi očito nastoje sakriti neke svoje istraživačke napore jer bi ih bi javnost ocijenila kao nemoralne i neprimjerene, dok je s druge strane sama ta tajnovitost, prikrivanje ili manipuliranje znanjima i informacijama, nemoralan čin koji ima utjecaj na njihove kvalitativne značajke (čini se da na taj način ova znanja i informacije ne bivaju degradirani samo u smislu njihove upotrebljivosti i korisnosti, nego i “po sebi”). Inače, ono što se iz iskustva može zaključiti jest da su najtajnovitiji znanstveno-tehnološki projekti iznjedrili zapravo najgore stvari s kojima se čovječanstvo suočilo u svojoj novijoj povijesti, a da tajnovitost ove vrste obično rađa i raznovrsne “nuspojave” koje također mogu biti vrlo pogubne.
Zanimljivo je primijetiti kako je ova tajnovitost dovela do situacije da danas postoji znatan broj znanstveno-tehnoloških projekata koje svjetsko “javno mnijenje” svrstava u sferu konspirologije odnosno teorije zavjere. To se posebno odnosi projekte s područja genetike, biotehnologije, psihologije, te “geoinženjeringa” – ovdje su posebno su poznati projekti HAARP i MKUltra. Također, već se i prije prije Snowdenovog “otkrića” nagađalo kako postoje projekti na području informacijsko-komunikacijskih tehnologija čiji se rezultati zloupotrebljavaju za potrebe “globalne kontrole” (vjerojatno je kako se ovom rabotom ne bave samo vlade razvijenih zemalja, nego i velike kompanije, posebice one kojima je ICT specijalnost – poput Microsofta ili Googlea – premda možda manje u svrhu kontrole svojih korisnika, a više iz raznih marketinških pobuda).
Iz “Slučaja Snowden” možemo iščitati i najvažnije razloge za tajnovitost o kojoj ovdje govorimo. Taj je “slučaj” bitan zbog toga što posebno jasno pokazuje kako se u priči o tajnovitosti na području našeg znanstveno-tehnološkog razvoja ne radi samo o skrivanju određenih saznanja, znanstvenih spoznaja, odnosno tehničkih ili tehnoloških dostignuća, već da se radi i o skrivanju istine o smjeru i ciljevima ukupnog našeg znanstveno-tehnološkog razvoja te je upravo to ono što je najvažnije u cijelini ove priče. Radi se dakle, prema našem mišljenju, o mnogo široj i dalekosežnijoj “konspirativnoj djelatnosti”, no što to izgleda na prvi pogled, koja je, međutim, takva ne samo zbog nečije namjere, nego i po nekoj “unutrašnjoj logici” tj. po samoj svojoj naravi, što nadalje ukazuje na to da je riječ o znatno delikatnijem problemu nego što se to obično misli i govori u javnosti. A sa svim tim u vezi skrivene su (obično implicitno) i mnoge druge činjenice koje bi bilo korisno malo šire elaborirati na ovom mjestu.
izvor: http://media.photobucket.com/
Nesvjesna konspiracija Ovakva vrsta elaboracije potrebna je tim prije što je izgleda i samim akterima znanstveno-tehnološkog razvoja naše civilizacije danas nejasno o čemu se u toj priči zapravo radi i kamo vode njihova obično vrlo preuzetna nastojanja. Tome se nije previše čuditi, premda se za te aktere može pretpostaviti kako znaju misliti svojom glavom i da su sposobni sagledavati realnost u nešto široj perspektivi. Jer su u svakoj perspektivi slabije vidljivi oni detalji koji se ne uklapaju u predefinirane sheme ili narušavaju neku zamišljenu harmoniju “sfera samorazumijevanja”. Tako se recimo često previđa veoma uznapredovali proces izdvajanja znanosti i znanstvenika iz “društvenog konteksta”, praćen gubljenjem njihovog “socijalnog osjećaja”, koji na određeni način čini to isto i sa predmetom znanstvenih istraživanja, što onda biva prekriven “velom tajnovitosti” i sam po sebi. K tomu, izdvajanje nužno uvjetuje degradaciju društvene odgovornosti koju znanstvena djelatnost tj. njezini akteri na sebe preuzimaju. Nije ovdje, dakako, problem što znanstvenici tu odgovornost izbjegavaju, što im je moralni stav poljuljan i dvojben ili što više ne vjeruju u ideale kojima su ranije generacije znanstvenika ili oni sami u nekom prethodnom razdoblju bili vođeni u svojim istraživačkim naporima. Ti ideali uostalom, kao i osobne kvalitete pojedinog znanstvenika danas gotovo da i nisu važni. Problem naime nije kvaliteta znanstvenika – pojedinaca, nego kvaliteta i ispravnost “znanstvenog sistema” u okviru kojega se odvija njihov rad, jer kao što znamo, danas u znanosti, kao i inače, “sistem” je sve, a pojedinac je malo ili skoro ništa. Nema sumnje da se upravo kroz razmatranje načina funkcioniranja ovoga sistema mogu pronaći objašnjenja mnogih prividnih paradoksa vezanih uz naš znanstveno-tehnološki razvoj, pa i onoga koji najviše upada u oči – da usprkos tome što svi ljudi žele da taj razvoj donese progres, boljitak, sretniju budućnost za nas i naše potomke, da usprkos tome što silno nastojimo i veoma se trudimo oko ostvarenja ovih pozitivnih ciljeva, da usprkos tome što nitko ne bi htio da se ovi naši napori izjalove i donesu plodove štetne za društvo, sadašnje i buduće, naš znanstveno-tehnološki razvoj može voditi nekim sasvim krivim smjerovima i imati vrlo negativne konotacije, što sve može civilizaciju dovesti do samog ruba propasti.
Pojam “sistema”, koji dakako nije vezan samo za znanost nego i za sva ostala područja ljudske djelatnosti, na ovome mjestu nije moguće, a možda ni potrebno precizno definirati, iz primjera o kojima ćemo govoriti bit će jasno o čemu se radi. Možemo samo za početak reći da to nije neka “nužna” organizacijska struktura koja omogućuje funkcioniranje određene djelatnosti; to može biti jedna od mogućih takvih struktura – obično ona koja se realizirala u društvenoj zbilji i koja kao takva reflektira samu tu zbilju, a inače je veoma složena, s obzirom da obuhvaća “organizacijske aspekte” na materijalnoj, komunikacijskoj i idejnoj razini (radi se o razinama “materije”, “riječi” i “duha”), s tim da ga treba shvaćati i u smislu sredstva putem kojega se ova djelatnost odvija. Primjerice, “znanstveni sistem” kakvog imamo danas, obuhvaća “svjetonazorsku matricu” s pretpostavkama na kojima se temelje naše znanstvene teorije, “profesionalni kodeks” koji određuje pravila ponašanja, djelovanja i sam jezik “struke”, te “mrežu institucija” unutar kojih se znanstvena istraživanja odvijaju skupa s infrastrukturom koji ih opslužuje i “pogonom” koji koristi njihove rezultate. Da ovaj sistem reflektira (i) gore spomenutu odvojenost znanosti od društvene cjeline odnosno sveukupnog socijalnog konteksta u kojemu se znanost zbiva, vidi se već iz činjenice što su neupućenima (onima izvan sistema) posve nejasni i njegovi “organizacijski aspekti”, i njegove pretpostavke, i njegovi rezultati (pažnja šire javnosti zapravo je koncentrirana na rezultate koji su joj redovito nerazumljivi, tako da se stiče dojam njihove “tajnovitosti” – a taj dojam proizlazi velikim dijelom iz činjenice da ove rezultate proizvodi zapravo sistem, a ne ljudi). Inače ova odvojenost od ljudskog konteksta i ljudskosti uopće (koja, kako ćemo kasnije pokazati, predstavlja osnovnu sistemsku značajku), vidi se i po tome što pojedinac više dodatak tome sistemu, “uklopljen” u njega na svim spomenutim razinama, nego što bi sistem bio sredstvo i način kroz koje pojedinac realizira svoju znanstvenu djelatnost. Pritom treba primjetiti da je znanstveni sistem vrlo čvrsto povezan s drugim sistemima unutar kojih funkcionira naša civilizacija, a da je istovremeno ima svoje specifičnosti koje ga izdvajaju iz cjeline (generalnog sistema), te da ima vjerojatno najznačajniju ulogu u kreiranju novih, također vrlo efikasnih sistema tj. podsistema, obično po svojoj slici i prilici.
izvor:http://vaticproject.blogspot.com/2012_07_22_archive.html
Sistem bez ljudi Moć sistema svima nam je dobro poznata, posebice ako imamo u vidu one birokratske, političke, vojne. Posve je očigledno ta moć neprekidno raste, no tu treba imati u vidu da se u današnje doba razvojem znanosti, posebno informacijsko-komunikacijskih tehnologija, u ovoj priči događa značajan kvalitativni skok – sistem dobiva neke bitno nove atribute, značenja i uloge. Primjerice, treba primijetiti da se ranije “inteligencija” sistema ipak svodila na onu ljudsku, dok se danas sve više zasniva na onoj artificijelnoj. Također, u ranijim je vremenima njegova moć nad “vanjskim svijetom” posebno ona u “idejnoj sferi” bila ograničena mnogobrojnim faktorima (recimo dostupnošću informacija), dok danas takva ograničenja gotovo da i ne postoje (njihovi su učinci slabi ili zanemarivi), s tim da materijalnih ili materijaliziranih “sredstava” putem kojih se ta moć nameće i potkrepljuje ima napretek. S obzirom na to da se sve ove činjenice u javnosti potpuno prešućuju, Snowdenova je sabotaža izuzetno važna upravo zbog svog medijskog odjeka – na ovaj je način najšira javnost upozorena na ovakve “sistemske trendove”, kao i “pretenzije” koje tako postavljeni sustav ima, iz čega se jasno mogu naslutiti naznake rađanja jednog novog “poretka stvari”, baziranog na osnovi rezultata spomenutih kvalitativnih skokova u evoluciji “svjetskog sistema”, a k tomu nam neki iznešeni detalji mogu pomoći u boljem i cjelovitijem sagledavanju situacije u kojoj smo se na ovaj način našli.
Što se spomenutih “sistemskih trendova”, odnosno “pretenzija” tiče, treba uočiti još neke njihove bitne značajke. Kao prvo, da sistem – shvaćen u generaliziranom smislu – teži integraciji (svojih) dijelova koji zasad imaju određenu autonomiju, a da se i inače ponaša “neprijateljski” prema svakom vidu “autonomnog djelovanja”, neovisno o tome jesu li mu efekti pozitivni ili negativni. Također, uočava se da sistem teži “totalnom znanju”. Ovim se hoće reći kako se naše znanje koje je kroz cijelu ljudsku povijest bivalo raspršeno po hiljadama i milijunima ljudskih umova, danas nastoji koncentrirati unutar jednog “uma” koji nije ljudski. Mnogi će sada vjerojatno prigovoriti kako je ovo što smo upravo rekli pretjerivanje ili kako u tome nema ničega lošeg – primjerice da programi poput Prizme, odnosno institucije poput NSA (National Security Agency) sa svojim Utah Data Centerom (Cybersecurity Initiative Data Center gdje se vjerojatno najvećim dijelom odvijaju aktivnosti o kojima je govorio Snowden, tj. gdje se skuplja znanje o onome to ljudi misle) postoje isključivo radi “zaštite od terorizma” odnosno iz sigurnosnih razloga. No nije li ono što se tamo radi zapravo jedan novi oblik terorizma? I zašto postoje brojni analogni projekti razvijeni s istim ciljem koji “konkuriraju” jedan drugome? Ili recimo, zašto je u nas proveden projekt fiskalizacije i zašto postoji objedinjeni GIS sustav s katastarskim podacima za cijeli teritorij Hrvatske? Ako se u zadnja dva primjera radi jednostavno o “uvođenju reda”, ne bismo li se mogli zapitati – kako smo prije mogli živjeti “u neredu” i kako nam u ovom novom “redu” nije bolje (nego je još i gore). Također bismo se ovdje mogli zapitati – da li bi se u nekim drugim okolnostima itko razmišljao takvoj vrsti organizacije podataka kojima raspolažemo i bi li nam takve stvari uopće bile potrebne? Ne treba ovdje neka velika mudrost da bismo shvatili kako su pravi razlozi puno kompleksniji, a da “razlozi” koji se obično navode u javnosti predstavljaju samo povod ili čak opravdanje. A i inače je posve vidljivo da ovakva naša “dostignuća”, i ona “globalna” i ona locirana samo na uže (zemljopisno i ino) područje, nisu rezultat “naše vlastite” težnje nego one “sistemske”, s tim da je tzv. “kompliciranost života” koja se koristi kao argument za njihovu “implementaciju u praksi” upravo i stvorena “sistemskim sredstvima” i da se upravo kroz ovakvu praksu dalje produbljuje. Uostalom taj famozni “red” može se uvesti i na brojne druge načine (samo što se to ne želi).
Širenje sistema Ono što je u ovom kontekstu također bitno naglasiti jest da sistem sam, posredstvom svoje artificijelne inteligencije, a i svojih mehaničkih proteza u materijalnom svijetu, dobiva nove i sve šire “vidove autonomije”. To je vidljivo već i iz načina na koji se u današnje vrijeme odvija proces donošenja političkih, a i drugih odluka, pri kojemu se javlja jedna neobična vrsta interakcija između ljudske i ne-ljudske inteligencije. Nije ovdje riječ o tome da je ta “ne-ljudska”, artificijelna inteligencija svjesna sebe, svojih potreba i mogućnosti (pa nas ugrožava), nego se radi o kolektivnim efektima sa “širokim dosezima”, sinergijskim i kumulativnim učincima neizmjernih količina informacija kojima ta artificijelna inteligencija raspolaže i upravlja, a koje ljudi očito teško kontroliraju (tim prije što o njima vrlo malo i znaju), pri čemu stupanj integracije (asimilacije) čovjeka unutar sistema, pogotovo na onoj najosjetljivijoj, duhovnoj razini, prelazi neke razumne granice.
Imajući sve to u vidu, zasigurno nam neće zvučati otrcanim ili ispraznim već mnogo puta izrečeno zapažanje kako se u ovoj našoj tehnološkoj civilizaciji čovjek sve manje pokazuje subjektom znanstveno-tehnološkog razvoja, a da sve više postaje njegov objekt. Inače, zanimljivo je primjetiti kako se u današnjim raspravama o odnosu “čovjeka i tehnike” (što je pomalo zastarjela fraza), obično odbacuju teze o gubljenju kontrole nad tehnološkim razvojem i “vlasti tehnike nad čovjekom”, a dilema “služi li tehnika čovjeku ili čovjek služi tehnici” ocjenjuje se bespredmetnom jer je tehnika, prema takvim shvaćanjima, sastavni dio čovjekovog (ljudskog) bitka odnosno njegove biti. Pitanje da li takav stav podrazumijeva značajnu reviziju pojma “čovjeka” i definicije “ljudskosti”, u odnosu na tradicionalna tumačenja, veoma je kompleksno i nemoguće ga je dublje razmotriti u tekstu ovoga tipa, no možemo primjetiti kako Snowdenova otkrića predstavljaju uvjerljive argumente da je to istina (ako pojam “tehnike” shvaćamo u nešto širem smislu), s tim da je tu jedini problem u tome što nitko (osim nekolicine “odabranih”) pojma nema o realizaciji takvih ideja, jer je ta stvar strogo povjerljiva.
izvor:http://filozofskitekstovi.wordpress.com/
Postmoderni čovjek i tehnologija Jasno je da je proces evolucije čovjeka odnosno ljudske civilizacije skupa s njezinim duhovnim i materijalnim okružjem neizbježan i nužan, no čini se da je svijest ljudske zajednice o novim izazovima koje ta evolucija nosi i njihovim opasnostima u ovom današnjem vremenu daleko od toga da bi dosegla primjerenu razinu. Ruski filozof Nikolaj Berdjajev u jednom je svom eseju o modernoj tehnici, pisanom prije osamdesetak godina, upozorio kako se “stroj nipošto ne pokorava onome što od njega traži čovjek, već nalaže svoje zakone”. A u nastavku je naveo jedan zgodan dijalog između čovjeka i stroja – “Čovjek je rekao stroju – Ti si mi potreban za olakšanje mog života, za povećanje moje snage. A stroj je odgovorio čovjeku – A ti meni nisi potreban. Ja ću i bez tebe sve raditi, a ti možeš propasti.” Izgleda da malo-pomalo dolazi vrijeme kad će to zaista tako i biti, kad čovjek više neće biti potreban sistemu da bi on normalno funkcionirao, dok nasuprot tomu čovjek bez sistema, već i sada, ne može ništa. Zanimljiv slučaj u ovom smislu desio se autoru ovoga članka pred nekoliko tjedana – “sistem” nije radio, pa je u ambulanti bio onemogućen prijem pacijenata – što je ranije bilo nezamislivo.
U takvim situacijama posebno jasno uočava ona svima nam poznata “sistemska ravnodušnost” koja se obično veže uz birokratizirane institucije, nedostatak bilo kakvih ljudskih osjećaja i ljudskosti uopće, kao i svojevrsna “imoralnost”, koja se čini imanentnom svakom sistemu. Lišenost ljudskosti ili imoralnost sistema nisu jednostavno posljedice činjenice da danas “strojevi” sve više preuzimaju one uloge u sistemu koje su ranije bile prepuštene ljudima (recimo ulogu interfacea prema “vanjskom svijetu”) – ova se “svojstva” naime ne pojavljuju sama po sebi, jer sistem nije samo “tehnika” ili “elektromehanika”, on ipak ima i svoju nezaobilaznu “ljudsku komponentu”, koja po pitanju morala i vrijednosnih sudova nikako ne može biti neutralna. Možemo reći da je sistem lišen ljudskosti i nesposoban za lučenje dobra od zla, ili čak štoviše u mnogo slučajeva i “zao”, zato što ta njegova “ljudska komponenta” zakazuje, ili ga, što je još gore, i nastoji (možda više nesvjesno nego svjesno) učiniti takvim, neljudskim, imoralnim ili amoralnim (inače da ovaj ustroj nije “vrijednosno invalidan” ne bismo niti govorili o “sistemu” nego recimo o “organičkom poretku ljudske zajednice ili određene skupine ljudi”), te što se ova svojstva zbog njegove (“tehnološke”) prirode mogu potencirati i multiplicirati na mnoge neobične i vrlo neočekivane načine. Pritom treba primjetiti kako su spomenuti čimbenici, posebice oni što se odnose na njegove tehnološke i informacijske aspekte, doveli do toga da sistem u ovom današnjem vremenu postaje (gledano u globalu) sve “labilniji”, sve osjetljiviji na utjecaje naše moralne nedosljednosti, neodgovornosti, neprincipijelnosti, nemara za bića i stvari oko nas, i da to njegovo već vrlo zabrinjavajuće “stanje neravnoteže” ozbiljno prijeti “rušenjem na naše glave”.
Znanost i društvo Pitanje o uzrocima ovakvog stanja sistema u cjelini veoma je kompleksno, tako da ga na ovom mjestu nema smisla razmatrati. No ako se ograničimo na problem znanstvenog sistema, onda se čini da je ipak moguće i smisleno postaviti određene teze i izvući odgovarajuće zaključke. U tu svrhu vratimo se na problem izdvajanja znanosti i znanstvenika iz društvenog okružja koji smo naznačili već na početku. To da je razvoj znanosti odvojen od života društva jasno se vidi i osjeća, procjep koji dijeli znanost od “života” nije teško uočiti. A kako je poznato iz drugih primjera – recimo iz primjera birokratskog aparata – pri takvom izdvajanju dolazi (izgleda nužno) do “okoštavanja” ranije postojeće fluidne, samoorganizirajuće strukture organičke zajednice okupljene oko “zajedničkog djela” – ona sve više poprima hijerarhiziranu formu koja pretpostavlja statični poredak sa striktnim pravilima nadređenosti i podređenosti, tako da ranije dinamični i prisni odnosi u zajednici tj. sistemu postaju uglavnom formalni i distancirani. U takvom se okružju “etičko formaliziranje” i tobožnja “vrijednosna neutralnost” nameću kao logičan izbor, no problem je u tome što je takva vrijednosna koncepcija (po mišljenju mnogih, kao i našem) neodrživa i što vodi u moralni pad. Ovdje je korisno primjetiti kako i sam hijerarhizirani sistemski obrazac, po svojoj naravi, posjeduje “inherentni potencijal” za razne moralne defekte i deficite. A s obzirom da je kod ljudi i inače običaj da svoje propuste, slabosti, zablude, neodgovornost, ako su u prilici, “delegiraju” nekome drugom, a sistem se u tom smislu pokazuje kao vrlo prikladna instanca, nije čudo što se on zloupotrebljava i za oslobađanje od moralnih dvojbi i osobne odgovornosti, što očito predstavlja bitan faktor nastajanja strukturalnih deformacija iz kojih se generiraju mnogi sistemski problemi s kojima se danas suočavamo.
Deficiti hijerarhiziranog obrasca primjenjenog na znanstveni sistem su brojni, pa se može konstatirati kako je takav ustroj potpuno inkompatibilan i samoj ideji znanosti kao takve (pošto znanost pretpostavlja dinamične misaone napore i interakcije koji se zasnivaju na našoj sumnji u vlastito znanje o svijetu i sebi samima, te nameće stalno propitivanje svega onoga što smatramo utvrđenim istinama), koja se ne može uklopiti u ovakve statične, predefinirane sheme.
Treba reći kako se ovaj problem posebice potencira u današnje doba, s obzirom da pri ovako strukturiranom ustroju “tehnika” i tehnologija koju sistem koristi, pogotovo ona informacijsko-komunikacijska, dovodi do sve značajnije “eliminacije ljudskog faktora” na višim razinama hijerarhije (tako da dolazimo u situaciju u kojoj se čini kao da ljudi “na vrhu” uopće niti nema, jer ih je zamjenilo ono “bezlično nešto” o kojemu je govorio Heidegger), što znači da gubimo ili da smo u nekim segmentima već izgubili moć upravljanja ovim sistemom. A kad smo već kod ove teme, treba napomenuti kako ljudi niti nemaju nekog iskustva s upravljanjem “znanstvenim sistemom”, jer sve do pred stotinjak ili manje godina takvo nešto uopće nije ni postojalo (odnosno nije bilo strukturirano na ovakav način) – znanstvena se djelatnost do tada realizirala kroz sasvim drugačije forme.
Sistem paranoje Ono što još valja naglasiti vezano uz nastanak hijerarhijski organiziranog znanstvenog sistema jest da se njegovim izdvajanjem iz društvenog okružja (sistem zapravo i nastaje kroz proces “izdvajanja” ili “diferenciranja” ove vrste) logično raskidaju normalne komunikacijske veze s ostatkom društva, što logično dovodi do “konspirativnih efekata” vezanih uz djelatnost na koju je ovaj sistem koncentriran, tim prije što njezina tajnovitost i mistificiranje omogućavaju ili uveliko pripomažu da pripadna društvena skupina izvlači određenu “dobit” na račun ostatka društva. Pritom treba reći da ova konspiracija vezana uz funkcioniranje znanstvenog sistema, zbog njegovog značaja i uloge u globaliziranom svijetu inducira “konspirativno ponašanje” sistema u cjelini. Također treba primjetiti kako sama hijerarhijska struktura sistema, po sebi, uvelike multiplicira spomenute konspirativne efekte jer unutar nje i inače postoji problem protoka (kolanja) informacija – taj je protok u smjeru prema periferiji po definiciji pri ovakvom ustroju reduciran ili posve zapriječen (iz razloga na koje smo ukazali maločas). A u slučaju kad nema normalne cirkulacije onoga što sistem pokreće i čini njegovu “supstancu”, javljaju se “bolesna stanja” – unutar informacijske paradigme, koja je u ovom smislu posebno osjetljiva (kao što je mozak posebno osjetljiv na prekid ne samo dotoka kisika i hranjivih tvari, nego i informacija iz vanjskog svijeta) ta se bolest zove paranoja (“bolest odnosa prema (ne)znanju”) i upravo se zbog te paranoje toliko potenciraju “konspirativni efekti” (prikrivanje i manipuliranje informacijama, te mistificiranje povezanih djelatnosti tj. uloge ljudi koji su u njih uključeni) na području našeg znanstveno-tehnološkog razvoja, jer tajnovitost i paranoja stoje u “povratnoj sprezi”. I sve to nije jedna paranoidna iluzija, nego nažalost naša stvarnost.
Tako smo dakle uspjeli izazvati sistemsku paranoju. No ovdje stalno treba imati u vidu da je ta paranoja ujedno i naša vlastita, jer se u slučaju sistema, kako rekosmo, ne radi o samostalnom biću, mi ljudi smo i dalje ti koji mu udahnjujemo život, zahvaljujući nama to se ne-biće perpetuira u realnosti, pa možda čak i zadobiva nekakav svoj smisao. U ovoj činjenici zasigurno leže korijeni toga silnog nepovjerenja, sumnjičavosti, otuđenja koji obuzimaju ljude današnjice, otuda na kraju i tolika popularnost “teorija zavjere”, koje imaju sve više i više poklonika.
Zbog čega nas sistem gleda Sad nas dakle uopće ne treba čuditi što se sistem strahovito zanima za sve ono što ljudi o njemu misle. Međutim “Slučaj Snowden” nije bitan samo zato što nam pomaže da postavimo ovakvu dijagnozu, već i zato što ukazuje tj. podsjeća nas na mnoge posljedice ovoga stanja koje se pokazuju značajnima za našu društvenu stvarnost. Jednu od njih predstavlja problem rasipanja resursa, posebno onih intelektualnih, kojima raspolaže naša civilizacija. Jer kad shvatimo razmjere svih tih poduhvata koji se realiziraju u okviru američkog “cybersecurity programa” i sličnih programa drugih svjetskih sila (radi se o najvećim bazama podataka koje postoje u današnjem svijetu, a vjerojatno i najmoćnijim procesorskim sustavima, da sad ne spominjemo projekte drugih vrsta, posebice one što spadaju u domenu istraživanja i razvoja za vojne potrebe), neizbježno nam se nameće pitanje – Zar je trebalo toliko novca i truda, pogotovo onog intelektualnog, potrošiti na sistemsku paranoju, dok istovremeno svijet vapi za projektima i rješenjima koji će nam osigurati bolju i sretniju sadašnjost i budućnost ili barem omogućiti da te naše budućnosti uopće bude? Čini se da je ova “rastrošnost sistema” još i veći moralni problem naše civilizacije od zadiranja u privatnost ljudske osobe i eksploatacije informacija do kojih se na ovakav način dolazi.
Ovaj “sistemski problem” može se povezati sa brojnim drugim problemima što nastaju zbog hijerarhiziranog ustrojstva našeg informacijskog odnosno znanstveno-tehnološkog sustava, čija se neracionalnost i neprimjerenost odražava i kroz ranije spominjanu kompetitivnost koju ovaj ustroj direktno uslovljava, a koja je, kako smo to već naglašavali, u aktualnim okolnostima mnogo više zapreka nego pokretač razvoja na ovome polju. Ovdje treba istaći kako kompetitivni princip nije nešto a priori normalno, nešto što proizlazi samo po sebi iz tzv. ljudske prirode (kako izgleda mnogi misle), nego je nametnut kroz uspostavljene organizacijske sheme, a nameće se i kroz dodatnu ideološku indoktrinaciju. O njegovim destruktivnim efektima svjedoči već i sama situacija u koju se dovela suvremena tehnološka civilizacija u ovom našem vremenu; s tim da su posebice groteskni neki “detalji”, kao što su recimo nepotrebno traćenja vremena i novca na istraživanje ili razvoj istih tj. analognih stvari, konkurentske borbe korporacija, istraživačkih skupina i pojedinaca oko “prvenstva” pri postizanju određenih rezultata i “prava” na njihovu eksploataciju i “monetizaciju”, sukobi oko standarda i principijelnih rješenja koji će biti usvojeni u praksi, itd, itd. Ovo su sve “apsurdi sistema” u kojemu ljudi ne dijele znanje nego znanje dijeli ljude, što je u postojećim okolnostima neizbježno, a što bi trebalo biti nedopustivo, jer se na taj način stvaraju gomile novih problema i civilizacijskih proturječja – sve do problema neravnomjernog razvoja koji dovodi do raznih socijalnih ili etničkih napetosti i sukoba, problema nekontroliranih migracija stanovništva, problema prezaduženosti i neokolonijalizma u odnosima prema zemljama “juga” i sl. A barem bi znanost, na koncu, trebala biti ono što svijet ujedinjava, a ne ono što ga dijeli.
Neke alternative Sve ovo što smo dosad rekli jasno ukazuje na prijeku potrebu da se ovaj današnji hijerarhizirani ustroj sistema, posebice znanstveno-tehnološkog, zamijeni onim mrežnim, u kojemu je tok informacija nesmetan i gdje nema privilegiranih dijelova u smislu bilo kakve vrste izdvojenosti ili posebnog režima inputa/outputa, tako da se tu već i sam po sebi implementira princip kooperativnosti ili nešto šire gledano “filozofije ili ideologije zajedništva” (vidi tekstove Richarda Stallmana), što se u svakom slučaju pokazuje prikladnijim i racionalnijim rješenjem od darvinističke “doktrine preživljavanja”, jer se na ovim načelima mnogi problemi života društva rješavaju daleko jednostavnije i brže. Znanost bi ovim putem ponovno bila vraćena u društveni kontekst i dobila bi svoj realni ustroj i okvire, što znači ne samo da bi mogla na pravi način zahvatiti i zadovoljavati ljudske potrebe (danas ona zadovoljava više one sistemske), nego bi se i ljudi mogli na normalniji način uključivati u znanstvene tokove i pridonositi rješavanju problema koji muče našu civilizaciju. Pritom treba primjetiti da je globalna mreža (internet) upravo i ustrojena na ovakav način – premda “izrasline” poput spomenutog Utah Data Centera i nekih drugih institucija u SAD i drugdje donekle narušavaju njegove funkcionalne i strukturne simetrije – što već samo ukazuje na prirodnost i logičnost mrežnog ustroja (generaliziranog) sistema na svim organizacijskim razinama na kojima se on manifestira. Treba napomenuti da je ova nova/stara paradigma (jer je sličan pristup bio “na snazi” i u nekim prijašnjim vremenima) na nekim područjima znanstvenoistraživačke djelatnosti, a posebice na području informatičkih tehnologija već zaživjela i da ostvaruje značajne rezultate – ovdje posebno treba istaći uspjehe u razvoju i implementaciji slobodnih softverskih rješenja koja danas već zauzimaju dominantnu ulogu.
Sve što smo mi ljudi stvorili “nedovršeno je i nesavršeno”, rekao bi jedan mudrac. No stvar je u tome društvo odnosno pojedinac imaju sposobnost da uočavaju i otklanjaju nedostatke i defekte koje se otkrivaju u djelima njihovih ruku i uma. “Sistem” kao najsloženije i najobuhvatnije naše djelo nešto je, međutim, specifično – on ima neku svoju vlastitu volju, on se ponaša po nepredvidljivim obrascima, on se suprotstavlja svojim kreatorima, a u zadnje vrijeme se čini kao da on lakše uklanja naše “nedostatke i defekte” nego što mi uklanjamo njegove. I to je najveći problem cijele ove priče, što jedno kako vidjesmo imoralno pa i amoralno ne-biće sve više u tome uspijeva i da mu čak štoviše, kako se čini, polazi mu za rukom redefinirati sam pojam naše humanosti odnosno ljudskosti, dakle naše temeljne odrednice. Dakako, ovo što smo rekli samo skicira procese o kojima je ovdje riječ; odnosi i interakcije na relaciji čovjek-sistem daleko složeniji nego ih na ovom mjestu možemo prikazati, no ovim smo tekstom željeli samo ukazati na problem i dati naznake njegovih mogućih rješenja.
Ovdje bismo sad mogli započeti priču o etičkom relativizmu koji je također očito “ugrađen” ili se “ugrađuje” u sistem i na čijoj osnovi ovakvi procesi potiču i ubrzavaju. No bitnije je naglasiti kako suprotan etički stav, ukorijenjen u iskonskim, metafizičkim principima koji su nam dani već na početku tj. koji se nalaze u osnovi ljudskog bića, kao i nepokolebljiva odanost uvriježenim normama i tradiciji koja se kroz povijest pokazala životvornom i oplemenjujućom, predstavlja čvrstu branu za destruktivne procese i/ili možebitne agende koji kao da teže svođenju ljudskog društva na razinu pčelinje zajednice ili zajednice mrava, a ljudske psihologije na “psihologiju roja”, pri čemu se gubi osobna autonomija, sloboda, kreativnost i sva druga ljudska svojstva (primjetimo da legende nekih naroda upravo i govore o mravima i pčelama kao o ljudima koji su degradirali na nivo “kolektiviteta”, zato što su bili pobijeđeni u borbi sa sistemom).
Ljudi koje smo spominjali na početku – Edward Snowden, Julian Assange, Bradley Manning,, skupa s pokojnim Aronom Swartzom, predstavljaju najbolji primjer kako je moguće suprotstaviti se ovakvim tendencijama i kako postoje dobre osnove za nadu da se ipak neće ostvariti crne slutnje po kojima bi sistem jednoga dana mogao “asimilirati” ljude i “progutati” ljudsko društvo. Edward Snowden je ovdje, kako smo već napominjali, posebno značajan jer je njegova akcija, koncentrirana na zloupotrebe informacijskog i šire gledano znanstvenog sistema, koja je imala najširi medijski odjek, razotkrila i mnoge pojedinosti vezane uz smjer i ciljeve našega znanstveno-tehnološkog razvoja, te suočila čovječanstvo s vrlo bitnim pitanjima koja se tiču njegove budućnosti. Ta i druge slične akcije su, k tomu, pokazale kako danas, vezano uz ovaj sistem, važniji posao od utvrđivanja znanstvenih istina predstavlja raskrinkavanje njegovih laži, odnosno iznošenje na vidjelo svega onoga što se ovdje prikriva velom tajnovitosti. Taj posao nije nimalo lak, vjerojatno je i teži od onog prvog, no kao što vidimo, postoji dovoljno volje i htijenja, hrabrosti i časti da se on obavi, i to je u ovoj priči najbitnije. Vjerujemo da će se u tome i uspjeti i da će se jednom pokazati kako je značajnije stvari u znanosti i za znanost u ovom našem vremenu napravio Richard Stallman nego mnogi živući nobelovci, i da su od dostignuća većine onih kojima se danas dodjeljuju razne nagrade i priznanja, za perspektivu i budućnost našeg znanstveno-tehnološkog razvoja mnogo značajnije aktivnosti maločas nabrojanih ljudi i još mnogih znanih i neznanih koji se danas progone kao kriminalci. Za te je ljude bitno reći kako to nisu “outsideri”, kao brojni tvorci kojekakvih “teorija zavjere” koji se takvim poslom bave radi stjecanje popularnosti i medijske slave, a koji zapravo uopće ne shvaćaju o čemu se u ovoj priči uistinu radi, nego inače vlo obrazovani i inteligentni ljudi “iz sistema”, upućeni u njegove “tajne”, koji su potaknuti vlastitom savješću i osjećajem odgovornosti za ono što se oko njih događa, uložili značajan napor ne bi li svoja zapažanja i saznanja složili u širu sliku i prezentirali je svjetskoj javnosti, usprkos opasnostima svih vrsta, pa i onoj da ih “proguta noć”.
Nadamo se da će ovakva inteligencija sa čvrstim etičkim stavom, koja uspijeva sagledati prave dubine krize znanosti i uopće duhovnosti današnjega doba i koja se ne libi radi istine i pravde sve staviti na kocku, pa na koncu i vlastiti život, čim prije prevladati nad konformističkim intelektualnim činovnicima i/ili poduzetnicima koji su danas dominantni, te usmjeriti znanstveno-tehnološki razvoj čovječanstva na put istinskog razvoja i napretka u ostvarivanju općeg dobra.
Zdenko Kremer
