Održivi blues

src:www.stateofthenation2012.com

Ljudi koji rade za NVO-e bez iznimke posjeduju jednu upadljivu osobinu. Čini se da se oni uvijek nalaze u permanentnom izvanrednom stanju. U pogledu „izvanrednosti“ posla što ga obavljaju, ponekad je riječ naprosto o organiziranju lokalnih klinaca da obave neki dobrotvorni rad ili počiste smeće nagomilano na krivom mjestu: za to vam ne treba ništa više od zerice dobre volje i slobodnog vremena. Pa ipak, iz perspektive NVO-a, riječ je o zadatku koji je pitanje života ili smrti i mora ga se obaviti pod konstantnim pritiskom, uz tone papirologije, opravdavanja dodatnih troškova nastalih zbog onih jednih slanih štapića koje se kupilo za onog jednog malog volontera što se u zadnji čas prijavio, reprogramiranja budžeta, itd., itd. Očigledno, dakle, perspektiva pješadije održivog razvoja nije oblikovana prirodom problema koje ove politički korektne postrojbe rješavaju nego prije problemima što su za njih – a ponekad i od strane njih – stvoreni.

Kako gore, tako dolje. Majka, ili barem maćeha, svih svjetskih NVO-a, UN, ako ćemo suditi prema dokumentima koje objavljuje, također pati od bolesti izvanrednog stanja. U trenutku nastanka ovog teksta, časni skup s New Yorškog East Rivera, po trilijarditi je put potvrdio kako je „kraj neizbježan ako ne djelujemo sada!“ Riječ je, naravno, o predstavljanju novog primjerka u seriji agendi za implementaciju jedine nade ljudskog roda: održivog razvoja. „UN post-2015 development agenda“ ili Agenda 2030 milostivo je kratak, ali kompaktan, dokument sročen kao konačna Agenda svih Agendi. U njemu se postavlja 17 „Ciljeva održivog razvoja“ i 169 ciljanih područja što ih se treba ostvariti unutar konkretno zadanog roka od 15 godina. Lijepo je za promjenu promatrati UN kako se ufurava u poslovni film i donekle zamjenjuje standardno maglovitu retoriku konkretno definiranim ciljevima. Tko zna, možda pretvore i rad NVO-a u pravi posao, pa tako pruže njihovim zaposlenicima priliku da se malo opuste? Znate kako je, kad radite nešto konkretno istodobno shvaćate i koliko je to beznačajno u poretku svijeta, što opušta napetost više nego dim ganje ili seks tijekom pauze za topli obrok.

Da li je moguće da su spasitelji svijeta konačno shvatili kako je vrijeme da ga puste ići svojim putem i dignu sve četiri u zrak?

Na žalost, ne. Sada su samo dobili konačne rokove.

Po pitanju sadržaja Agenda 2030 ne pridonosi ništa bitno novo seriji programa društvenog inžinjeringa koje UN proizvodi kao na traci počevši od Stockholm Conference on Human Environment iz 1972., a koji su objedinjeni i kodificirani dvadeset godina kasnije na Rio Summit-u u obliku voluminozne Agende 21. Naravno, sad naoko više nije toliko važna kontrola rasta populacije – što će reći: ne ističe je se u svakom drugom paragrafu, terminologija je malo više cool – što će reći: equity, economy i ecology tu je i tamo zamijenjeno izrazima right, smart i necessary, stvari su formulirane nešto konkretnije – što će reći: jasno se imenuje države i njihove vlade kao glavne „dionike“ u implementaciji održivog razvoja; pa ipak, uza sve novotarije koje ćemo pokušati istaći na stranicama koje slijede, pjesma ostaje ista. Još uvijek slušamo onaj stari Agenda 21 blues. Jedino, ovaj put se autori zaklinju da će promijeniti svijet u ne više od 15 godina.

Agenda 2030 predočena je Generalnom sekretaru UN-a zajedno s preporukama za implementaciju koje je sročio all stars band nazvan „Visoki panel eminentnih osoba“. Naime, ova ekipa sastavljena od 27 cool poslovnih ljudi, akademika i državnika, u rasponu od liberijske predsjednice obučene kao božićno drvce do konzervativnog, look intelligente, britanskog Premijera Davida Camerona, objavila je pismo-izvještaj nazvan: „A New Global Partnership: eradicate poverty and transform economies through sustainable development“. Ovaj 69 stranica dug dokument nadovezuje se na sumnjivo kratku Agendu 2030 (35 str.) i služi kao tumačenje osnovnih u njoj izloženih postavki, a obogaćen je čak i s po jednom sličicom za svaki od 17 održivih ciljeva. Ovaj moment dječje slikovnice, karakterističan za sve UN programatsko-reklamne dokumente, ima estetsku vrijednost ravnu, kako je to dobro primijetio Patrick Henningsen s 21stCentury Wire, oznakama kakve svaki dan viđamo po javnim toaletima. Tako, primjerice, kad „eminentne osobe“ krenu preporučivati implementaciju „univerzalnog pristupa vodi i sanitariji“, ideju podcrtava sličica ruke, kapi vode i pipe. Ovo upućuje na jednu bitnu osobinu svih UN agendi, naime na to da su one zapravo pisane za odraslu djecu ili, što je manje-više isto, infantilne odrasle. Putem sličice i minimuma teksta prodaje nam se priča kako će do isteka 2030. godine svijet biti ništa manje do konačno transformiran te da će siromaštvo biti konačno izbrisano s lica zemlje. Nižepotisani tu samo može istaći da onaj tko popuši tako nešto, čak i ako ima izgovor da nije upoznat s osnovnim strukturama, uzrocima i svrhama globalizacije, posjeduje u najboljem slučaju um dvanaestogodišnjaka.

src:www.stateofthenation2012.com

Obećanje potpune reorganizacije i transformacije svijeta sadržano u Agendi 2030 zrcali se u dva opća cilja, a to su: ukidanje siromaštva i uvođenje održivog razvoja. Podsjetimo, održivi je razvoj djelatnost standardizacije sustava društva, ekonomije i ekologije u jedinstveni, dinamički – ali strogo kontrolirani – sistem neprekidne promjene. Slika prijeteće ekološke kataklizme, uvedena u igru 1972. godine, služi ponajprije kao vanjska granica kakvu treba svaki umjetni sistem; ona predstavlja jedinu nepredvidivu okolnost koju dopušta održivi razvoj – nepredvidivu ali neizbježnu i uvijek prisutnu, pa nazivali je prenapučenost planete, globalno zahladnjenje, zatopljenje ili klimatske promjene. Imajući u vidu kako održivi razvoj mora biti u stalnoj promjeni, veliki ekološki Osama bin Laden je zapravo nužan kako se ta promjena ne bi slučajno zaustavila i zato nas stalno vreba kao svojevrsni vukodlak skriven u održivoj ikebani koja okružuje naša održiva staništa. Standardna definicija održivog razvoja kao onoga „koji izlazi u susret potrebama današnjice bez da narušava sposobnost budućih generacija da zadovolje svoje potrebe“ samo je reklamni trik namijenjen onima koji još uvijek sišu palčeve, pa ipak je barem onaj jedan jedini definirani pojam koji nalazimo u Agendi 21. Nova Agenda nam, nasuprot tome, ne nudi nikakve definicije, ali smo zato obaviješteni kako je riječ o „Agendi naroda, za narod i po narodu“. Sad, imajući u vidu to da je infinitezimalno mali broj ljudi uopće čuo za, a da ne kažemo: pročitao, ovaj dokument kao i to da niti jedan Pero Perić sasvim sigurno nije glasao za njegovo usvajanje, čovjek se mora zapitati, što se točno želi reći s tom frazom. Govori li nam ta lincolnovska definicija da svi zajedno kročimo putem transformacije našeg svijeta? Da, ali samo ako dijelimo istu viziju, pardon … slušamo istu zapovijed. Svijet će netko – navodno mi – pokušati preoblikovati htjeli mi to ili ne, u skladu sa smjernicama 17 ciljeva Agende 2030. Sami ciljevi su standardna UN semantička žvaka, i neće predstavljati ništa novo i iznenađujuće onima koji su čitali Agendu 21, radili u NVO sektoru ili slušali što UN ili EU birokrati govore. Ističe se, međutim, usredotočenost sadržaja, pojačana postojanjem propisanih rokova, i način na koji se održivi razvoj želi implementirati. Naime, premda svaka UN agenda formalno sadrži ciljeve koje nacionalne države nužno trebaju (ali, navodno, ne moraju) ostvariti, do sada je implementacija uglavnom išla neizravno, kroz rad NVO-a i medija koji su ponajprije mijenjali jezik unutar kojega izražavamo i opisujemo društvene probleme, pretvarajući ih u poznačitelje održivog razvoja. Primjerice, sve do relativno nedavno, niti jedna vlada nije mogla tek tako prodati svojim građanima ideju institucije Pravobraniteljice za jednakost spolova, pa je, eto, danas svatko uzima zdravo za gotovo. Naravno, do toga je došlo tek nakon neka dva desetljeća proizvodnje pristanka na ideju da je „rodna jednakost i osnaživanje svih žena i djevojčica“ (Agenda 2030, Cilj 5) pravi cilj „naroda, po narodu i za narod“ dok je u stvarnosti sve samo ne to. Pristanak doduše nije neposredno „narodni“ nego je prije riječ o konsenzusu medija, akademske i političke klase, koji, jednom kad ga se postigne, inicira uvođenje novih ili, češće, izmjenu terminologije starih zakona, provocira utemeljenje novih institucija i financijskih linija te, na koncu, i hipertrofiju NVO-a što se natječu na tržištu državnih i korporativnih projekata. NVO-e u osnovi služe kako bi simulirale vox populi i pružile osnovu za opravdavanje neprekidnih reformi u postmodernim Zapadnim društvima. Novina unutar Agende 2030 jest da će ovakav oblik uvođenja održivog razvoja biti zamijenjen izvršnim odlukama vlada suverenih država. Naime, u dokumentu jasno stoji kako su glavni dionici održivog razvoja nacionalne vlade, jer će „kohezivne, nacionalno posjedovane (sic!) strategije održivog razvoja, podržane od strane integriranih nacionalnih financijskih okvira, biti srce naših napora“ (Agenda 2030, 63., str. 29). Posjedovanje procesa označava obavezu dionika da dosljedno slijedi izvršnu odluku nadnacionalnog tijela, brendiranu kao vizija, a koja predstavlja granicu slobode političkog, pa čak i etičkog, odlučivanja. Kako posjedovanje definira proces, recimo: izgradnju pristupačnijih klinika za abortus, kao vlasništvo dionika, što mu pripisuje stanovita prava, onda to istoga nužno čini odgovornim za uspješnu implementaciju procesa. U „Globalnom partnerstvu za održivi razvoj“ svatko je dionik i svatko na neki način posjeduje proces implementacije održivog razvoja, ali „nacionalno posjedovanje je ključ za ostvarenje održivog razvoja” (Agenda 2030, 74 a, str. 32). U osnovi, to znači da ćemo ubuduće sve više doživljavati da države otvoreno tovare održive zakone i političke odluke na naša sve manje održiva pleća s novim i pojačanim žarom. To također znači i da je tranzicija prošla fazu pseudo-predpolitičkog procesa te da postaje otvorena politika pojedinačnih suverenih država. Međutim, premda je ovdje državama manje-više otvoreno zapovjeđeno da bez odlaganje pokrenu održive reforme, ni vi, dragi čitaoče, nećete ostati zapostavljeni u vašim dioničarskim obavezama.

Cilj 17. Agende 2030 je poziv na „jačanje sredstava implementacije i revitaliziranja Gobalnog partnerstva za održivi razvoj“ (Agenda 2030, str.14). Ovo „Globalno partnerstvo“ je, u izvještaju Visokog panela eminentnih osoba, definirano kao jedan od „Pet transformacijskih pomaka“ potrebnih kako bi se postigla „Transformacija svijeta“. Prva četiri su oni „gdje je fokus djelovanja uglavnom na nacionalnoj razini“, dok je „peti transformacijski pomak, izgradnja novog globalnog partnerstva, sveobuhvatna promjena u međunarodnoj suradnji što otvara politički prostor za domaće transformacije“(A New Global Partnership, str. 7). Prvi je pomak od središnjeg značaja za razumijevanje cijele priče. Naime, sabran je u sasvim militarističkoj frazi „Nitko neće biti ostavljen!“ Kroz nju časni skup fashion gurua međunarodne politike tvrdi da nitko neće biti isključen iz obuhvatnih reformi načina konzumacije i proizvodnje. Naravno, oni kažu da nitko neće biti ostavljen u siromaštvu, bolesti i bijedi, ali ono što stvarno pod tim misle, i uostalom kažu već u slijedećem paragrafu, jest da nitko neće izbjeći inkluziju u održivi razvoj. A kako bi se taj ambiciozni cilj ostvario ova „nova agenda morat će utemeljiti osnovne elemente održivih načina života prihvatljivih svima“ (ibid.). To pak znači da globalno partnerstvo „treba ohrabriti svakoga da promijeni vlastiti svjetonazor, duboko i dramatično“. (A New Global Partnership, str. 10). Ako vam se baš i ne da učiniti tako nešto, prisjetite se kako 27 mudrih glava govori glasom naroda. O da, da … oni su čak proputovali svijet da proljudikaju s „običnim ljudima“. U Londonu su raspravljali o siromaštvu domaćinstava, u Monroviji im je sinulo koliko nam je zapravo potreban rast što sobom nosi društvenu inkluziju i poštovanje okoliša, dok su u Baliju sjeli i popričali o globalnim izazovima. Bilo je, ono, tako cool da su doživjeli OMG trenutak kad su se „zapitali odakle će doći novac za financiranje masivnih investicijia potrebnih za infrastrukturu zemalja u razvoju, te su zaključili kako moraju iznaći nove načine korištenja humanitarne pomoći i drugih javnih zaliha kako bi mobilizirali privatni kapital.” (A New Global Partnership, str. 3). I to je, manje-više, razlog kako su opravdali to što Agendu 2030 zovu „Narodna Agenda“. Cijeli cirkus neodoljivo podsjeća na praksu nekog Velikog Vođe koji se sprema uvesti novi oblik represije nad unutarnjim neprijateljima i kontrarevolucionarima, jer mu je ta neka baka napisala pismo, pa je on bio zapanjen kad je otkrio kako disidenti prave pizdarije, a on o tome ništa ne zna, pa je ukorio svoje lakeje i poslao ih po baku, pa je baka došla kod njega i onda su oni razgovarali kako ide revolucija, pa mu je baka rekla da ga nema baš među narodom nego samo sjedi u svojim skromnim odajama u Centralnom Komitetu, pa je onda kamera uhvatila suzu kako mu se kotrlja niz obraz, pa se on nakon kratke pauze nasmijao, zasukao brkove, i dao zapovijed da se pokrenu nove čistke, agrarne reforme ili nešto slično, i baka je bila sretna i sunce je jače zasjalo i njihova je slika bila po svim novinama i dječjim udžbenicima.

Ovakav infantilni misaoni slijed što, čini se, prožima razvijeni Zapad ironičan je podsjetnik na to da i globalizacija ima svoje Staljine i Tite, s tom razlikom da dok je prvi mogao natpiti cijeli Politbiro, a drugi je, navodno, drpao Sofiju Loren, jedna od eminencija Visokog panela navodno je pružila oralno zadovoljstvo krepanoj svinji. Ako je išta od toga istina, onda teško možemo govoriti o napretku u pravcu pravednijeg i demokratičnijeg lideršipa.

Što se tiče ciljeva globalne transformacije, oni su, kako je već istaknuto, sasvim standardna, dobro poznata, priča. Tu je, primjerice, Cilj 2. „Osigurati održivu energiju“. Njega se javnosti prodaje pod obrazinom prelaska na obnovljive izvore energije, ali, ako malo detaljnije čitamo dokument, pokazuju se neki veoma zanimljivi detalji koji ukazuju na drugačije motive. Tako se, primjerice, među ostalim namjerava ljudima omogućiti pristup „modernoj i pouzdanoj“ energiji kako bi kuhali i osvjetljavali svoje domove, jer to „ima ogromne društvene, ekonomske i ekološke prednosti“. Stvarno, stvarno … evo, kad malo razmislimo, „nedostatak svjetla sprječava djecu da uče, a žene troše previše vremena na sakupljanje drva za loženje vatre.“ (A New Global Partnership, str. 45). E pa ne možemo to dozvoliti, s jedne strane stoga što „će biti eliminirani svi oblici diskriminacije (…) nad ženama i djevojčicama, također uključujući u taj proces muškarce i dječake. Sistematski „mainstreaming“ rodne perspektive u implementaciju Agende je ključan.“ (Agenda 2030, 21 str. 7). S druge pak strane, treba nam svjetlo da djeca mogu imati koristi od Cilja 3. „Omogućiti kvalitetno obrazovanje i cjeloživotno učenje“, ključno važne stvari jer „kvalitetno obrazovanje pozitivno se odražava na zdravlje, smanjuje veličinu obitelji i postotak plodnosti“ a to nam je važno i nužno jer „može dovesti ljude do toga da cijene prirodne resurse, postanu svjesni održive konsumpcije i proizvodnje, klimatskih promjena, te da postignu razumijevanje seksualnog i reproduktivnog zdravlja.“ (A New Global Partnership, pg. 36-37). A što bi bilo s nama kad to ne bi osnaživalo ispunjavanje Cilja 4. „Osigurati zdrav život“, gdje se kaže da „mi“, među ostalim, moramo „povećati do x% omjer u potpunosti (emf. BM) vakcinirane djece, adolescenata, odraslih u riziku i starijih ljudi“ te ponovno potvrdimo da je „univerzalni pristup seksualnom i reproduktivnom zdravlju i pravima bitna komponenta zdravog društva“(A New Global Partnership, str. 38 – 39.).

To će dostajati čitatelju kao lagano mentalno predjelo ukoliko se odluči pročitati i promisliti Agendu 2030. Potpunije tumačenje pojma održivog razvoja može se pronaći u analizi Agende 21, koju je nižepotpisani objavio pod naslovom „Žalosna vijest – uvod u Agendu 21“. Sistematski, totalitarni nacrt Agende 21 sada je jednostavno ponovljen u kondenziranom obliku i dodan mu je konkretan vremenski rok. Hijerarhija dionika je ovog puta strogo propisana, s državama na vrhu i populacijom – pri čemu se zapravo misli na NVO-e i – na dnu, a projicirani su i novi načini financiranja pored novih i kreativno osmišljenih poreza koji nas sigurno čekaju u budućnosti. Tehnološki sektor privatnog biznisa također je imenovan kao jedan od ključnih dionika i partnera u Globalnom partnerstvu, što najvjerojatnije znači da će Google i ekipa morati uložiti dodatne napore i tako dalje, i tako dalje. Sve u svemu ovaj je amandman Globalnom Ustavu jednostavno korak naprijed tranzicije u posthumani svijet, nešto o čemu je nižepotpisani već napisao i izgovorio pokoju riječ. Sad možemo vidjeti kako izranjaju obrisi strukture globalističkih institucija s izvršnim ovlastima na nacionalnoj, regionalnoj i globalnoj razini a koje će se najvjerojatnije izleći iz panela i foruma ustrojenih da nadgledaju provođenje Agende 2030. Na kraju krajeva, nužno je imati „robustan, dobrovoljan, participatoran, transparentan i integriran okvir za nadgledanje i nastavljanje procesa“, koji „će vitalno doprinijeti implementaciji i pomoći državama da maksimiziraju i prate napredak u provođenju ove Agende kako bi se osiguralo da nitko ne bude ostavljen (emf. BM)“. Ove „platforme“ za praćenje i procjenu napretka „s vremenom će evoluirati, te uzimati u obzir nove probleme i razvoj novih metodologija, te će maksimalno rasteretiti nacionalne uprave od obaveze podnošenja izvještaja. Bit će rigorozne i osnivat će se na činjenicama, visoko kvalitetnim podacima i evaluacijama vođenim od strane tijela dane države, koje će također biti i pristupačne, pravodobne, pouzdane i raspoređene po spolu, dobi, rasi, etničkoj pripadnosti, migracijskom statusu (sic!), invalidnosti i geografskoj lokaciji kao i ostalim karakteristikama relevantnim u nacionalnom kontekstu“. (Agenda 2030, 72., 74 (f),(g), str. 32 – 33).

Sve će države članice UN-a dogovoriti utemeljenje regionalnih foruma putem kojih će ovaj proces biti uzdignut na regionalnu razinu te će ih na koncu podložiti Visokom političkom forumu, koji će djelovati na globalnoj razini. Ova globalna platforma „sastajat će se svake četiri godine pod egidom Generalne skupštine UN-a … (i) pružat će političke smjernice (emf. BM) visoke razine glede Agende i implementacije iste” (Agenda 2030, 87. str. 35).

I što na kraju reći? Što će od svega ovoga biti?

Postavimo stvar ovako: što god da se dogodi, nije baš kraj svijeta. Nemojmo se ponašati kao da radimo za kakvu NVO. Kao netko tko će uvijek radije nego „naprijed!“, viknuti: „Za mnom!“, kad potpišem ovaj članak zarolat ću  duhan, povući dim i opušteno kontemplirati skori ručak. Doduše, neću ga preskočiti zbog onih opuštajućih djelatnosti koje smo na početku predložili „nevladinim organizatorima“, ali bit će tu jedan neodrživi obrok, pun masti koji će se održivo razložiti u želucu pomoću laganog alkoholnog pića. To je čin pobune, jer, kad uzmemo u obzir mentalni sklop što ga guraju “eminentne osobe”, čini se kako bi dobar početak revolucije bio odbaciti unutarnje izvanredno stanje koje nam konstantno pokušavaju nametnuti.

Drugovi! Prilegnimo nakon ručka! Povucimo koji dim, potegnimo guc pive! Planirajmo otpor! Ako se njima žuri, na nama je da ispružimo noge! Revolucija može čekati! Uostalom, to bi mogla biti sva revolucija koja je potrebna!

A sutra možemo promisliti kako se isključiti iz sistema u kojem sloboda ne može postojati ni kao uspomena.

Branko Malić