Pored rijeke

Tupi, monotoni zvuk sjekire odjekuje praznim prostorom između dvorišta i obližnjih kuća. Zidovi ga odbijaju do rijeke, koja ga nosi dalje prema centru grada, zajedno s lavežom pasa i glazbom koja svira iza dva-tri otvorena prozora duž obale. Dvorište na kojem čovjek cijepa drva nije ograđeno na strani prema rijeci, i tlo se blagim padom spušta u vodu. Rana je jesen, sanjivo doba kada je tuga koju sobom nosi sve kraći dan još uvijek samo nejasni nagovještaj da je radost ljeta na izmaku. Ranu večer osvjetljava puni mjesec, koji se lagano penje na horizontu i još uvijek nema ni traga hladnoći. Komarci još grizu, a iznad rijeke lebdi rijetka izmaglica. Mladi čovjek vitla sjekirom s užitkom, opijen snagom zrelosti koja mu zateže mišiće i bistri um. Dovoljno je star, međutim, da zna kako je u zenitu. Jedino ne zna koliko će taj potrajati i to ga, naravno, kopka u pozadini misli. On priprema drva za zimu koju možda neće ni dočekati na tom mjestu. Pa ipak drva se moraju pripremiti, jer je već zakasnio, a ako ih uhvati kiša ili, ne daj bože, prvi snijeg, imat će ozbiljan problem. Riječ je dakle o proaktivnom momku. Nema cilja, nema planova, jer je tako nešto u kaosu dvije tisuće i neke nemoguće, a opet djeluje konstruktivno i organizirano. Kad ne zna što će, on cijepa drva. Što bi bilo da radi u direktnoj prodaji ili marketingu, o tome možemo samo sanjati. No, naravno, to je cinična šala. Nije on nimalo proaktivan. On je staromodan i izgubljen, a budući da ovu sliku gledamo kroz njegove oči, očigledno je donekle melankolik. Oni, naime, vole blago tužna godišnja doba, tople večeri i izmaglicu nad rijekom, kao i zvuke koje voda nosi u daljinu. Uvijek vide nešto što se lagano gubi u daljinu i nekako nejasno tuguju za tim. Udarac za udarcem, cjepanice se raspadaju na polovice koje će kasnije složiti u šupu. Znoj mu se lagano probija kroz tanku majicu i on uživa na pomisao o hladnom tušu pod koji će stati kad završi. Kad bi čovjek mogao živjeti od takvih stvari – cijepanja drva, kopanja zemlje, prenošenja vreća, metenja podova, život bi bio daleko lakši. Nekad se to, dapače, ne samo moglo, nego i moralo. Nitko ne bi nazvao besposlenim onoga koji potroši dan cjepajući drva. Danas … danas se ne zna što to znači raditi ili ne raditi, kao što uostalom vrijedi za svaki ili-ili sud. Na obje strane su nepoznanice. Samo, svi se ponašaju kao da znaju koje vrijednosti one zastupaju. Svi nekako znaju što je to dobro ili loše. On to, naravno, nije znao i zbog te spoznaje je bio vrlo ponosan na sebe. Zvuci grada koje je voda nosila blago su mu godili. Ukazivali su da život još uvijek nije počeo zamirati, i da će, bude li ga volja, kada završi posao izaći vani i brzo naći društvo. Bude li ga volja. Sve je večeras u tom znaku.

            Stao je da predahne, premda mu predah nije bio potreban. Zabio je jednom rukom sjekiru u panj, i sjeo na rasklopljenu stolicu pored koje ga je na tronožcu čekao pribor za meračenje – boca piva, kutija cigareta i pepeljara. Zapalio je cigaretu i sa zadovoljstvom počeo praviti kolutiće dima. Pratio ih je pogledom dok su se lagano raspadali na svom putu prema rijeci i stapali se s izmaglicom u koju je cijelo dvorište uronjeno. Udisao je miris mulja i riječnih trava koji je od djetinjstva volio. Sjećao ga je na toliko stvari, i sjećat će ga jedne druge večeri na ovu sada. Bio je dovoljno star da to zna, kao i da će te večeri znati da je upravo ova bila neponovljiva, a neke iza te, da je neponovljiva bila ta kad je žalio za ovom prošlom neponovljivom, da ne govorimo sad o onoj neponovljivoj koja će doći nakon te, kad će… i tako dalje. Kažu za kokoš da je glupa životinja. Jer kad oko nje netko napravi krug u pijesku, ona iz njega navodno ne zna izaći. Bit će onda da je čovjek jako pametan. On krug crta sam, i zna da iz njega može izaći kad hoće, jer ipak to je samo krug u pijesku, a on nacrta novi, i za njim još jedan, pa još jedan, pa još jedan, i onda se sjeća da je svaki put krug bio to uži, a nacrtao ga je zato što mu je onaj prije izgledao previše uzak. I ne može izaći. Zna da može, a opet ne može. Stvarno smo kruna kreacije. Znamo da griješimo kada griješimo, i opet sebe iznenadimo kada pogriješimo. A stvar je, stvarno, veoma predvidljiva, o tome nema dvojbe. Da potvrdi svoju misao, napravio je još jedan kolut dima.  No nije ga mogao ispratiti do onog trenutka kad će se razložiti u večernjoj izmaglici, jer se pred dvorištem sa škripom zaustavio poznat automobil.

            Auto je pripadao kolegi s posla. Postarijem čovjeku pred penzijom s kojim se, doduše, u okviru posla zbližio, ali nikad toliko da se posjećuju. Pa ipak, nije se iznenadio i zbog toga je znao da će ovu večer upamtiti. Čovjek je izašao iz auta i protegnuo se na svoj karakterističan način: kad bi se istegao do kraja zavrtio bi svojom bradatom glavom i onda koncentrirano upravio pogled prema potencijalnom sugovorniku. Pravi lički medvjed, rijetka, nepoznata, vrsta u Hrvata, o kojoj se govori s poslovičnim prezirom, jer je se nije upoznalo. Drvosječa je ustao i krenuo s osmjehom prema dvorišnoj kapiji da dočeka gosta.

‘Dobra večer, čini mi se predobra za gledanje dnevnika’.

‘Pogodio si.’, rekao je krupni stari medvjed s pomalo nesigurnim osmjehom.

‘Hajdemo sjesti. Jeste li za pivu?’

‘Ne, hvala ti. Prošli su dani kad je mjera bila litra pelinkovca za večer. Ne pijem više’.

Krenuli su prema gomili drva, a domaćin je usput pokupio još jednu stolicu na sklapanje i razvukao je za svoga gosta. Sjeli su i ugodno se zavalili gledajući prema rijeci.

‘Nisam dugo bio pored rijeke, a ispred nosa mi je.’, rekao je stari čovjek

‘Ako to žrtvujete zbog informativnog programa, počinili ste teški grijeh’.

‘Više zbog večere i partije karata, ali nije mi ni to neko opravdanje.’ Pošutio je jedan trenutak ‘…nego reci mi, ti čini mi se stvarno voliš ovaj naš kraj?’

‘Volim ga kao da je moj. Premda, da vam budem iskren, nema baš nekog kraja koji bi ja zvao svojim. Recimo da ga volim kao zavičaj, pod pretpostavkom da tako nešto mogu imati.’

‘Kad sam spomenuo karte, to me je podsjetilo. Zaljubio bi se još više da si imao moju mladost ovdje…kad snijeg ne bi prestajao mjesec dana, a svi su vani u birtijama, i igra se bela do ujutro. Smijeh i psovanje, i piće na litre, hektolitre, na bačve. Nekad danima za redom. A onda, vidiš, recimo, ova rijeka. Sjećam se kola kako zimi idu po njoj kad bi se zaledila. Što je bilo hladnije, to je više bilo života. I smijeha. Ništa me tad nije moglo oboriti, ni piće, ni hladnoća, ni policijski pendrek. A danas se gušim kad se uzverem uz stepenice…ali, nema veze. To je, valjda, prirodno.’

Bio je čovjek koji do sredine šezdesetih nije upoznao ni bolest ni nemoć. Kao i svi jaki ljudi, sada kada su ga godine napokon stigle, teško se mirio s tim jadnim činjenicama života. Silovit i osjetljiv, nevičan strpljivom trpljenju kao njegov mladi sugovornik, nije znao kako se postaviti. Momku ga je bilo iskreno milo, jer djelovao mu je kao ogromni, sjedobradi uplašeni dječak. I po utočište je, pored svih ostalih, došao ravno k njemu.

‘Jeste li išta bolje?’ upitao ga je.

‘Jesam. Ispada da to nije bilo nešto ozbiljno. Samo, uplašio sam se.’

Bilo je to brutalno priznanje. Vjerojatno prvo takve vrste u njegovom životu. Momak je bio pripadnik generacije kojoj je strah postao prirodno stanje, premda, za razliku od mlađih, nije u njemu rođen. Mogao ga je stoga razumjeti, a budući suosjećajan i sentimentalan po prirodi, iskreno ga je žalio. Osim toga dobro je čitao duše, ako bi na koju naišao jer njih i nema toliko mnogo koliko se misli, i znao je što to priznanje mora značiti za takvog čovjeka. Ono je u nekoj mjeri bilo smrtna presuda. To je onaj trenutak kad, ako ćemo biti konzistentni u metafori, ljeto konačno odstupa pred jeseni, a tuga više nije samo nagovještaj, nego jednako neposredna kao i kolanje krvi.

‘A tko ne bi? Dobro je da je tako završilo.’, nastavio je razgovor.

‘Da…Vidiš kako se magla diže od rijeke?’

‘Vidim. Smeta li vam vlaga?’

‘Nisam toliko star. Nije u tome stvar. Samo sam shvatio da nikad nisam bio pri njoj u ovo doba godine. U proljeće i ljeti smo lovili ribu, a zimi, ako bi se zaledila, po njoj bi se klizali. Nisam nikad prišao rijeci u ranu jesen, a proveo sam ovdje cijeli život.’

‘Propustili ste nešto. Vode su najinteresantnije u ranu jesen.’

‘Zašto?’

‘Ne znam. Ja sam od djetinjstva volio biti pored vode u to doba godine, premda, sad kad to spominjete, nisam dugo to napravio. Tamo negdje od kraja srednje škole.’

‘Skoro pola tvog života. Dugačka pauza.’

Momak je otpio zamišljeno gutljaj piva i zagledao se u vodu. Stari čovjek nije ništa dodao, jer je predosjetio da se ovaj zadubio u misli. Nakon kratkog vremena, drvosječa je progovorio,

‘Mislim da je to zbog jednog ružnog događaja. Nisam godinama na to mislio, odnosno, ako sam i mislio, nisam tome pridavao značaj’.

‘Što vjerojatno znači da si ga pokušao zaboraviti’.

 ‘Nije bila rijeka, nego jezero’, nastavio je momak prešutno prihvaćajući koleginu sugestiju, ‘Ali doba je bilo baš ovo. Dobro pamtim, jer je bio sam početak školske godine, premda sam ja već maturirao. To je bio dan, odnosno večer kad mi je najbolji prijatelj poludio’.

Stari ga je čovjek sa zanimanjem pogledao. Drvosječa nije skrenuo pogled koji se lagano upravljao uzvodno prema rijeci.

‘Bio mi je najbolji prijatelj u nekom više institucionalnom smislu. Hoću reći, svatko mora imati najboljeg prijatelja kad je klinac. To je onaj s kojim se najviše druži. Ali mislim da nisam uzgajao previše jake osjećaje prema njemu. U tim godinama čovjek je zapravo još polupečen, da tako kažem, osobito u emotivnom smislu. Ne valja vjerovati onim američkim filmovima gdje su djeca i tinejdžeri mudriji od odraslih. Osjećaji nisu dovoljno zreli, pa nisu ni jako intenzivni, nego su rasuti na različite ljude, romantične ideje, stvari i slično. Rijetki su oni koji tako rano sazriju, a i oni obično zbog toga što nešto u njima zna da im je rok kratak, da neće dugo hodati po ovoj zemlji.’ Zastao je malo, i zapalio novu cigaretu. Ostao je sjediti brade naslonjene na stisnute šake dok mu je dim cigarete lagano punio vidokrug. Kažu da su dim i magla nužni u spiritističkim seansama, jer duhovima smeta svjetlo. Može biti, jer tekući zaslon rijeke koja mu je zarobila pogled, pustio je slikama da izrone iz dubine. Sve što je morao učiniti bilo je da prepriča ono što vidi.

‘Bili smo na jezeru kao i puno puta do tada. Voda je bila neobično visoka i pokrila je obalu. Budući da sam ljeti svaki dan bio tamo, znao sam da na dvadesetak metara dalje počinje oštri pad i duboka voda. Cijeli taj dan moj je prijatelj pričao o nekim dubokoumnim stvarima. kao o skladu čovjeka i svijeta, čudima, snazi duha, i sličnim stvarima, na način tinejdžera, dakle prilično konfuzno. Da sam tada znao što znam sada bilo bi mi jasno da je ipak malo konfuzniji nego što je uobičajeno. Sjećam se sumorne, poplavljene obale i trske koja je virila iz vode. Ničeg prozračnog i tajnovitog nije tamo bilo, kao danas na obali ove rijeke za koju tada nisam znao. Samo mrki tonovi smeđeg truljenja i miris mulja. Pričao mi je grozničavo o skladu čovjeka i vode. O tome kako je voda prijatelj čovjeka i da se pred nama uklanja zbog toga što mi nismo njezini prijatelji. On je, pak, čovjek usklađen sa svemirom i voda ga neće odbiti. Odlučio mi je to demonstrirati. Tek tada se oglasilo zvono za uzbunu u mojoj glavi, ali začaran njegovom pričom nisam mogao učiniti ništa nego gledati. Skinuo se i krenuo hodati po vodi. Bilo je prilično hladno, ali prava je opasnost bila u tome što je mogao otići predaleko, do potopljene obale jezera gdje počinje dubina.’

‘Je li hodao?’, upitao je začuđeno stari čovjek sa smiješnim izrazom lica. Drvosječa se glasno nasmijao, iznenađen pitanjem.

‘Naravno da nije. Šljapkao je okolo i tumačio mi kako se hoda po vodi. Ja sam, naravno, sve potvrđivao moleći Boga da napokon izađe iz jezera, i da pobjegnem odatle. Nisam ga mogao ostaviti samog, jer sam shvatio da s njim nešto ozbiljno nije u redu, a osim toga sve me je to nekako zainteresiralo.’

‘Pa što te je, za majku Isusovu, tu imalo zainteresirati?’

‘Valjda to što je rekao. Da nam voda ne da hodamo po njoj. To mi je zvučalo istinito. I danas mi tako zvuči.’

Kolega ga je pogledao s primjesom podozrenja.

‘Ne, ne! Nisam lud kao on. Ne brinite. Samo, toliko puno ljudi ide u crkve, moli se, govori o vjeri i sličnim stvarima, a nikome zapravo nije palo na pamet da to sve podrazumijeva i stvari kao što je hodanje po vodi. Meni je to oduvijek bolo oči i bode mi ih još, premda danas bolje razumijem. Danas znam da je osnova života svakog čovjeka zapravo isto toliko nemoguća kao i hodanje po vodi. Trudimo se živjeti prema savjesti, osjećamo se navedenima na to, a zapravo je tako živjeti jednako nemoguće kao i natjerati vodu da nas zadrži na svojoj površini kad u nju zagazimo. Gadimo se ovog vremena i njegove bestijalnosti. Užasavamo se njegove površnosti i urušavanja svega onoga što nas je nekad držalo na površini. Ali nije li to upravo ista stvar kao ova što se dogodila mom davnom prijatelju? Naš je život jedno vrijeme bio korak pun vjere, a sada je taj korak dovršen. I on se nije zaustavio na čvrstom tlu, jer ga nikad nije ni bilo. On je potonuo u mutnu, bezdanu vodu. Možda smo u njoj, kao i naši očevi, vidjeli samo odraze svoga sna, zvijezda, drveća, pa na koncu i naših vlastitih lica. I sve se to raspalo u onom trenutku kada smo korak dovršili. Umni ljudi se danas pitaju odakle su su došli ubojice, lopovi, budale, luđaci, shopping centri, tajkuni, porezi, misli u kojima nema nade, djeca koja ne poznaju naivnost, riječi koje razbijaju obitelji, i kako je na površinu isplivao škart koji svojim smećem guši našu zemlju, pa, imam pravo pretpostaviti, i cijeli svijet. Ali mutna voda je oduvijek bila tu, samo je oni nisu vidjeli, odnosno vidjeli su u njoj svoj odraz. Kada ih je obuhvatila, i sada kada konačno guši sve što je u nju zaronilo, još se uvijek pitaju kako je to moguće.’

Šutnja se nakon ove tirade dugo razvukla. Momak je bio ljut na sebe što si je dopustio da čovjeka izbaci iz takta pričom koja mu je po senzibilitetu bila toliko strana, a u sebi je nosila očajanje po koje sigurno nije došao kod njega. Ali nije se mogao suzdržati. Misao je trebalo ispratiti do kraja, ma kakav on bio. Mrak oko njih nije se zgušnjavao, jer je mjesec sada bio već visoko na nebu, i rijeka je odbijala svjetlost. Izmaglica je izgledala kao svjetli oreol ispunjen zvukovima grada. Cijeli prizor bio je krajnje izazovan za maštu koja razmišlja o stvarima kao što je hodanje po vodi. Njegova eterična čarolija daje naslutiti da pripovjedač u dubini duše nije vjerovao u svoju surovu presudu, jer da jest, scena bi bila lišena svake magije, kao i ona koje se u razgovoru prisjetio. Pogledao je svog sugovornika očekujući neugodnost na njegovom licu. No ničeg takvog nije bilo. Stari čovjek je zamišljeno gledao u mirnu vodu, kao i on.

‘Nemoj misliti da tako nešto i meni nije palo na pamet.’, progovorio je, ‘Možda se nije primilo kao kod tebe. Ja sam odgojen u jednom drugačijem svijetu, a i ne mislim toliko puno kao ti.’

‘Ni kod mene se nije baš primilo. Ali to je jedna mogućnost. Par puta u životu jako mi se utisnula u pamet, a kad se to dogodi ne vidiš izlaz. To je kao bolest. Jednom kad nas uhvati ne možemo se sjetiti kako je bilo biti zdrav. Ne vidimo ništa osim nje, i ako čovjek nije hladne glave, ona lagano razori sve što je izraslo u zdravo doba. Dobro je imati na umu da ni u zdravlju nismo mogli zamisliti kako je to biti bolestan. Neki ljudi, mislim da ih ima mnogo, žive godinama, pa i cijeli život, s prešutnom pretpostavkom da je mutna voda naše prirodno stanište. Mislim da oni koji nam vladaju uglavnom stvari vide na taj način, pa im odgovara da svijet urede prema sebi. Zbog toga to je jedna nezaobilazna mogućnost.’

‘Uvijek govorim ženi, bolje da igram karte nego da gledam Dnevnik.’

‘A ona se ljuti?’

‘Naravno.’

‘To joj je posao.’

Obojica su se nasmijali, i atmosfera je postala nešto lakša.

‘Kako je završila priča?’, upitao je stari čovjek nakon kratke pauze.

‘Mislite ovo s hodanjem po vodi?’

‘Da, to.’

‘Na jedini mogući način. Kad sam ga nagovorio da izađe iz vode, krenuli smo natrag u grad a ja sam našao izgovor da pobjegnem kući. Ujutro sam doznao da me traže njegovi roditelji. Kad sam otišao do njih unakrsno su me ispitali kakve smo to droge uzimali, što sam mu govorio, i slične stvari. Sve sam to očekivao, jer sam i inače roditeljima mojih prijatelja bio dežurni krivac. Nisam bio ništa gori od drugih, po pitanju droga čak i bolji, jer ih nikad nisam volio, ni teške ni lake, ali budući dosljedan po prirodi svaki sam ekstrem adolescencije proživljavao bez zadrške i prikrivanja. Normalno, bio sam savršeno platno za projekcije krivnje. Njegovi roditelji su zaboravili da mu je sestri od djetinjstva dijagnosticirana schizofrenija, da ne govorimo o tome koji su oni luđaci bili. Izdvojili su ga od drugih u najranjivijem dobu, i onda su ga slomili. Nisu bili svjesni da im kao takav najviše odgovara. Bio je u ludnici nekih mjesec dana, i vratio se dvadeset kila deblji od pustih tableta kojima su ga kljukali. Nikad više, naravno, nije bio isti, ali brzo se naučio nositi s bolesti. Mislim da je u ovih petnaestak godina imao samo još jedan ili dva napada. Ali bez tableta ne bi dugo izdržao. Izgubio je smisao za humor, sposobnost dubljeg razmišljanja, kao i prepoznatljiv karakter uopće. Sve što je trebao biti, raspalo se da se više nikad ne sastavi. Jer on je, jadan, mislio da je dovršena ličnost, da je rano sazrio. A to je bila samo utješna nagrada života. Jer ono što je bilo u njemu znalo je koliko mu je kratak rok.’

‘Jadan dečko’, uzdahnuo je stari čovjek. Momak se nasmiješio s pola lica i hladno ga pogledao.

‘Zar ga ne žališ?’, iznenadio se njegov sugovornik.

‘Ne, ne žalim ga. Zašto bi?’

‘Bili ste prijatelji.’

‘Kad sam bio mlađi mučio sam sebe zbog toga što rijetko suosjećam s ljudima. Govorio sam sebi da sam hladan, da mislim samo na sebe, da iznevjeravam ljudskost. Zamislite, u ranim dvadesetim ja se ljutim što iznevjeravam ljudskost! Nađite sada nekog klinca koji se s time muči. Ja sam s vremenom naučio da je ono što zovemo ljudskost zapravo rijetkost, a da se ljubav u čovjeku ne budi tek tako, radi bilo koga i bilo čega. Mnogi i premnogi su suvišni na ovom našem brodu koji tone. I upravo oni koji to nisu, zadnji su u redu za čamce za spašavanje. Vjerujte mi to na riječ, ako cijenite imalo moju pamet.  Vi old timeri to dobro znate, premda o tome rijetko razmišljate. Mene su ovdje, primjerice, ljudi kao vi prihvatili bez zadrške. Zbog čega su onda mnoge druge isto tako lako odbacili?’

‘Znam o čemu govoriš.’

‘To je okrutnost. Sestra blizanka ljubavi, ako mene pitate. Znate što je moj prijatelj radio u ranim dvadesetim dok sam se ja borio sa savjesti? Rješavao stambeno pitanje. Otac ga je zaposlio u uredu gdje je bio šef, jer što će jadan na ulici. Ja sam ovdje još mjesec-dva, a onda sam opet na ulici. Sa svim pitanjima neriješenim, i bez ijednog dokaza za postojanje Boga…bez ijednog valjanog dokaza za postojanje samog sebe. Bez oslonca, bez garancija, bez sažaljenja i bez sućuti, osim milosti ponekog stranca, kao što sam i ja sam.’

Zašutio je i oborio pogled, dok je bijes rastao u njemu, bijes prema svijetu i prema njemu samom što je dopustio sebi ovakvo otvaranje. Stari čovjek ga je zainteresirano gledao neko vrijeme i onda, skrenuvši ponovo pogled na rijeku, progovorio,

‘Ti bi mogao ostati ako želiš. Ti si naš. Mi ćemo ti uvijek naći mjesto.’

Momak neko vrijeme nije mogao progovoriti, jer je znao da će mu se glas slomiti. Kad je osjetio da vlada sobom, kratko je odgovorio,

‘Znam.’

‘Pa zašto onda mučiš sebe.’, upitao ga je stari čovjek.

‘Vrijeme je da idem dalje.’

‘Čuo sam da si najavio otkaz na poslu. Čeka li te nešto drugo?’

‘Čeka me mogućnost. Neizvjesnost. Možda se izjalovi, a možda i ne. Uostalom posao nam je krajnje frustrirajući i slabo je plaćen. Što duže ostanem u njemu, to će teže biti izaći. Na kraju ću kao i drugi morati ući u neki klub kao Hrvatski katolički muževi ili sličnu pizdariju, i više neću tako dosljedno tjerati mak na konac kao do sad. Nije stvar u poslu. Nedostajat će mi ovaj kraj.’

‘Onda ostani.’

‘Ne mogu.’

‘Zašto?’

‘Previše ga volim.’

Neko su vrijeme šutjeli zagledani u rijeku. Netko bi pomislio da su zadubljeni u misli. Ali njihova šutnja nije krila ništa do začaranost prizorom. Rijeka je nosila svoje tijelo, kao i stoljećima prije, i sakupljala svjetla i zvukove noći. Jer sada je već bila prava noć. Glazbe je bilo još više i bila je glasnija nego prije, a mjesec je prosuo svjetlost po površini vode. Izmaglica mu je lagano vraćala njegov poklon u prozračnim pramenovima. Obojica su gledali ples prikaza prošlosti nad mirnom vodom. Duhovi su nesmetano počeli izranjati iz rijeke u izmaglicu koja ih je činila vidljivima. Lica i događaji, prošli i budući, stvarni i mogući, prolazili su im pred očima tijekom te duge šutnje. Momak je mogao samo nagađati što se sve vraća njegovom sugovorniku iz bunara prošlosti. Okusi i mirisi jednog drugog, izgubljenog svijeta u kojem je on samo kratko sudjelovao, prije nego što ga je nestalo. Stari čovjek je proživio život pod drugim zvijezdama, i pred drugim Bogom. To nije bilo pretjerivanje. Jer svjetovi se grade dugo, a lome se u malo vremena. No duhovi ostaju. I plešu nad vodom u večerima kao što je ova, ako im publika odgovara. Ova dvojica su ih praktički prizvali svojim razgovorom, i čini se da su utvare odlučile dati sve od sebe. Momak je slušao i mirisao očima jednako kao što je i gledao, dok je film prošlosti polako tekao nizvodno. U njemu je bilo nešto i budućnosti, jer ona ne samo da je zapisana, nego je zapisana u mnogo mogućih verzija, od kojih samo jedna ima tu nesreću da se ostvari. Vidio je nekadašnje prijatelje i one koje bi jednom mogao imati, vidio je sebe kao promašenog, ostvarenog, zdvojnog, ubijenog, slabog, jakog, ovakvog i onakvog. Nazirao je tu i tamo tragove stopa koje se gube niz puteve kojima nikad nije pošao kao i niz one kojima nikad neće ni poći. Ništa nije izgledalo bolje od drugog, sve je bilo jednako zavodljivo i čarobno, oslobođeno tjela koje žudi tvrdoglavo uvijek za onim što trenutno želi, slijepo za sve što bi možda moglo ili trebalo biti. Zahvalni duhovi prikazivali su sve u isti mah i ispunjavali dva čovjeka na obali rijeke mirom i sjetom. Dvojbe i jadi čekali su neki drugi dan. Imat će ih bez sumnje dovoljno, jer stvari su mogle ići samo nizbrdo na svjetlu dana dvijetisuće i neke. Momak je slutio da je kaos od kojeg se na neko vrijeme uspio skloniti, doduše, jedno prolazno stanje, ali takvo nakon kojeg će doći nešto nepoznato. Kao i svi ljudi bio je uvjetovan svojim mjestom u vremenu, i nije bio od onih koji bi se od njega olako otrgli da bi sagledali stvari objektivno. Stoga je dopuštao sebi da vremena vidi kao jedinstvena i bez presedana. Neki povjesničar bi mu vjerojatno rekao da je to samo ponavljanje već viđenog, ali takvi mislioci previše su mu sličili na većinu onih prosječnih, zbunjenih ljudi koji ne razume ništa osim najtežih stvari. Iste one koji idu u crkvu, biraju strane dok gledaju dnevnik, i osuđuju uvijek onoga koji ih se najmanje tiče, a zaboravljaju da su suđa ostala neoprana i da netko ostaje gladan, jer su oni siti. Ne treba mnogo truda da se bude mudar na taj način. A mudrost, to je pouzdano znao, iziskuje krajnji trud. Uostalom, u ovom vremenu uspijevaju samo rijetki. Koliko god to ljudi duboko u sebi mrzili, koliko god oni prosvjećeniji upozoravali na to, na okrutnost i nečovječnost toga načela, njega se promijeniti nije moglo. Ono je došlo, jer je moralo doći. Nije bitno o čemu se radilo, da li je bila riječ o pekaru ili filozofu, uvijek je do cilja dolazio samo jedan, da ga drugi gledaju i sanjaju o tome kako bi bilo na njegovom mjestu. Jednom, možda, kad se ljudi zamore od trke, stvari će poteći drugim koritom, i zamjerke i prosvjedi će biti možda suprotni. Što se to njega tiče? On je ispao, iskoračio. Znao je da mu okolnosti nisu naklonjene, ali zar su okolnosti najvažnija stvar na svijetu? On je u rukama držao vlastiti početak, onaj prvi korak od kojeg je krenuo nije izgubljen u zaboravu. I u tome je ležala njegova moć da prizove duhove, u ničemu drugom. On je znao da je jedan od njih. Utoliko ova bijedna zemlja i jadni trenutak u njezinoj povijesti nad njim nisu imali nikakvu moć. Jer vidio je kad bi god to poželio što bi ona sve povrh toga mogla biti, od pakla do Novog Jeruzalema. Hodanje po vodi…kako poetski za jednog schizofreničara, njegovog nekadašnjeg prijatelja. On je htio hodati po vodi. A koliki još to hoće. Koliki misle da to već rade. Oni nemaju dijagnoze, jer nisu nazvali stvari pravim imenom. Nisu otišli toliko daleko da stvarno počnu gacati po vodi, misleći da hodaju. Potonuli bi kao kamenje, naravno. Jer ne vjeruju, jer ne misle, jer ne vole, jer ne mrze, jer ne žive, jer nitko od njih nije onaj jedan jedini koji uspijeva razmijeniti par iskrenih misli s dubokom vodom. A takvome ionako nije do površine, on se moli da potone i bude odnesen.

Neobični filozofemi nicali su u glavi mladog drvosječe, i on je znao da će proći godine prije nego što dođu do riječi. No nije mu se žurilo. Stari je čovjek ustao.

‘Hajdemo malo uz rijeku.’

Momak je bez riječi ustao. Izašli su iz vrta i krenuli obalom rijeke, preko grbavih sipina. Nije bilo straha da će se spotaći, jer je mjesec jasno osvjetljavao scenu. Na svakoj grbavoj uzvisini na koju bi naišli, stari bi se čovjek zaustavio i prisjetio se neke uspomene. Pričao bi bludeći pogledom niz rijeku, dok bi ga momak pobožno slušao. Nakon kraćeg hoda došli su do uzvišenja s kojeg se otvara pogled iznad drveća na drugoj obali.

‘Nisam ti pričao’, progovorio je stari čovjek, ‘da sam jednom, u mladosti, mogao otići odavde.’

‘Niste.’

‘Mogao sam otići u svijet, ali ne kako ste vi mladi danas prisiljeni odlaziti, ili kako su bili prisiljeni naši stari. Čekala me je karijera kao na dlanu. Amerika u velikom stilu, bez muke i uspinjanja po društvenoj ljestvici. Garantiran posao.’

‘Vidim da niste otišli’

‘Ne, nisam’, nasmijao se, ‘a nije me uopće bilo strah otići. Samo, bilo mi je dobro. Volio sam ovo’, pokazao je širokim pokretom iznad rijeke i drveća na drugoj obali, prema pitomoj ravnici iz koje je u daljini izrastala planina i ispunjala horizont. ‘Volio sam ono što sam imao i nisam htio više. Nije mi trebalo više.’

‘Bili ste u pravu.’

‘Mogao sam biti tada. Danas su stvari drugačije. Za ljude kao ti su drugačije.’

‘Da, mi smo se upetljali u mrežu.’

‘Ima li neko mjesto gdje bi ti volio otići?’

‘Ne. Zapravo nema.’

‘Ali čini mi se da ovdje za tebe nema budućnosti. Ti bar tako osjećaš.’

‘To je stvar vremena, a ne mjesta.’

‘Misliš da je svugdje danas isto?’

‘Ne znam. Vjerojatno jest. Ali i ako nije trebala bi mi ogromna sreća da se presadim na pravo mjesto. A ja nemam nimalo sreće.’

‘Zašto je tako? Ja ne mogu shvatiti što je to ušlo u ljude zadnjih godina. Zašto živimo ovako, i zašto se nitko ne buni.’

‘Što je ušlo…nisam siguran da je išta ušlo. Mislim da se prije nešto dovršilo.’

‘Kako to misliš?’

‘Rekao sam već, ona najstrašnija mogućnost. Korak je dovršen. Ne mislim da su se ljudi promijenili, samo su se dovršili. Doveli su pola stoljeća vlastite povijesti do logičnog zaključka. Prošla desetljeća pokretali su krediti, novčani i duhovni, koji sada dolaze na naplatu. Ali ne dolaze na naplatu onima koji su ih podigli, nego njihovoj djeci. Krajnje nepravedno i nemilosrdno dosljedno. Socijalna pravda, nepoštovanje novca, rada, materije uopće, ponos i slava, rat u kojem su svi mislili da će profitirati, a nije profitirao nitko, socijalno, zdravstveno, redovne plaće…sve to košta. I sada treba otplaćivati. A sve što je bilo od vrijednosti pokupili su oni koji su trošili, do posljednje mrvice. Neki misle da ne preostaje ništa drugo do novi početak, ali ja mislim da nema nikad sasvim novih početaka. Uostalom, nije li upravo ta želja za novim početkom, glupa i malograđanska kakva jest, pokrenula rat i izbacila nas iz vlastite povijesti. Natjerala nas da poričemo da se četrdeset godina dvadesetog stoljeća, usuđujem se reći najbujnijeg i najkreativnijeg njegovog dijela, uopće dogodilo. A događalo se. Samo znajte jedno. Nisu pokrenuli ništa od toga oni koji snose posljedice. Nitko od ovih koji nam piju krv nije došao odnikuda, sve su to ljudi koji su uživali plodove jednog ljepšeg, posuđenog, vremena, čiju su propast ubrzali. Jedni uništavaju, a drugi ih za to prozivaju i misle da su od njih bolji. A isti su jedni i drugi. Oni su jedna misao raspolućena na dvoje. Zločinac i njegova savjest koja više s optuženikom ne može živjeti u istoj kući, pa je umislila sebi da je od njega odvojena i da živi svoj neovisni život. Svaki put kad se javi neki glas osude i protesta protiv ovih koji sjede na tronu, ja znam da će za koji trenutak on zauzeti toliko žuđeno mjesto do njihovih nogu. Jer to je samo glas koji se odvojio od tijela, i želi se vratiti tamo odakle je krenuo. Jedino ne želi da zna kako je to što toliko mrzi i prezire zapravo on sam.’

‘I gdje ti tu vidiš sebe?’

‘Ne vidim se uopće. Ja sam duh koji hoda.’

‘Kao onaj iz stripa?’, nasmijao se stari čovjek.

‘Ne. On se borio za pravdu. Ja se više ne želim boriti. Ne želim više dodirivati taj svijet. Ako se pomnožim s nulom, i sam ću postati nula.’

‘Kako ćeš živjeti? Sam govoriš da za tebe u tome nema mjesta.’

‘Otkud vam ideja da ja živim?’, odgovorio je momak i pogledao ga u oči s radosnom ironijom. Oči su mu sjale kroz izmaglicu prožetu mjesečinom. Izgledao je bezvremeno, neodređeno. Ni mlad, ni star, a opet nekako čudnovato izmijenjen, kao prožet zrakom noći. Stari je čovjek na trenutak pomislio da bi, kad bi ga krenuo dodirnuti, njegova ruka prošla kroz zgusnuti zrak.

‘Pa, razgovaramo.’, rekako je zbunjeno starac i prenuo se.

Stajao je ispružene ruke koju je momku krenuo položiti na rame. Povukao ju je brzo i osvrnuo se, da li ga je netko vidio. Stajao je sam na uzvisini pored rijeke, ugodno skriven od pogleda sugrađana koji su veselo žamorili samo malo dalje. Zar je moguće da je toliko želio porazgovarati s mladim kolegom da je na kraju, kad ga nije našao, to i izmislio. Pogledao je oko sebe. Nikog nije bilo, samo veseli žamor grada. Toliko se bio zanio u zamišljeni razgovor, da je pokušao zagrliti nekog koga nema. Krenuo je lagano prema dvorištu u kojem bi momak cijepao drva ili zamišljeno otpijao gutljaje piva i pravio kolutove dima, da ga je kojim slučajem večeras našao kod kuće. Živo se nadao da stanodavci njegovog kolege nisu primijetili kako se vrzma po dvorištu sam samcat. No, srećom, nije bilo nikoga. Drva su bila uredno složena, a sjekira zabijena u panj. Momak se pripremio za zimu, koju neće dočekati na tom mjestu. Ali na kojem onda? Pogledao je zabrinuto prema rijeci. Toliko je bogata uspomenama bila večeras, kao nikad prije. I toliko je ovaj razgovor bio stvaran i težak, a opet toliko oslobađajući, da mu je skinuo sav teret s duše. Čovjek bi pomislio da se stvarno dogodio. Jer ako nije, zašto mu je duša toliko drugačija sada kada se vraća kući, zašto je toliko olakšana od riječi koje su bile zapletene toliko dugih godina? Gdje je otišao njegov kolega, kako se ono zvao…? Nema veze. Kada je otišao? Sve je počistio za sobom, nije bilo tragova, kao da nikad nije bio ovdje. Ali razgovor mu je toliko pomogao, nije ga mogao jednostavno izmisliti. Gledao je zamišljeno niz rijeku i spoznaja se rađala polako. Voda je dublja nego što je mislio, nitko ne zna koliko i što krije u sebi. Večeras nije mutna, samo je duboka. U nju treba zaroniti po odgovor. Gdje god otišao duh koji hoda, tamo će ga sigurno jednom ponovo sresti. Nije otišao bez traga, samo su ti tragovi laki kao stope na površini mirne vode, koje nestaju na mjestu gdje počinje dubina.

Za koji trenutak, kako se zvuk automobila gubio među veselim zvukovima grada, nikog više nije bilo pored rijeke.

Branko Malić