Poznati glas

Gradska autobusna stanica kasno uvečer, toplu, ali ne sparnu, ljetnu večer, mjesto je na kojem se može uživati. Mislilac, koji je to upravo uvidio, mladi je čovjek pomalo sumorne dispozicije. On puši cigaretu i zamišljeno gleda na drugu stranu ulice, prelazeći lagano pogledom preko reljefa plastičnih tendi i krovova kioska na pijaci preko puta stanice. Da je sumoran, to se, naizgled, može zaključiti iz očiglednog: puši cigaretu i zamišljeno gleda. Kad bi nadzorne kamere znale govoriti, vjerojatno bi ga tako opisale. Jer njihova psihologija zacijelo ne bi mogla doseći dublje od ljudske potrebe za izdvajanjem i kontrolom, kojoj duguju svoje postojanje. A i način na koji njihovi tvorci procjenjuju jedni druge rijetko je mnogo dublji. No izgled vara. On je u stvari, premda zamišljen, prilično dobro raspoložen. Kasno je, ali redovne autobusne linije još voze, a ove mu noći veliki grad nekako odgovara. Odvikao se od gradova i njihove vreve, no upravo zbog toga ih nije mrzio kao što u dnu duše čini veći dio njihovih stanovnika. Nije im pripadao, pa zbog čega onda da ga smetaju, kamoli da ih mrzi? Pamtio je dane kad se grozio divlje jurnjave automobila i ljudi njihovim brojnim, a ipak strogo odvojenim i predvidljivim trakama. Tračak osmjeha mu je na trenutak prošao polovicom usana, jer sjetio se trenutka kad je shvatio bit toga svega. Mislio je da je otkrio nešto tako dramatično, nešto što nitko prije njega nije spoznao. Bio je zgrožen i oduševljen svojom spoznajom, jer, naravno, koliko god mučna da je bila, nosila je u sebi tračak slobode. Naime, jednog je dana oko pet popodne shvatio cijelu prijevaru koju grad nosi u sebi, cijelu izvrnutu logiku njegovog pogona.  Shvatio je da su sve te čestice koje jure njegovo pogonsko gorivo, dinamo koji se puni okretanjem bezbrojnih pedala. Kvaka je u tome što ljudi misle da je stvar obrnuta, odnosno da je grad tu radi njih. E pa varaju se. Nije. I to je bilo to, to je bila cijela spoznaja. No, naizgled tako malo originalna, ipak je imala jednu dimenziju koja ju je činila jedinstvenom. Ona nije bila posljedica čitanja, razmišljanja, rasprave ili fraziranja. Kao i sve spoznaje koje su mu bitno odredile život, ona je došla izvana i stvarala mu teške probleme kada bi je pokušao saopćiti drugima. Udarila mu je, takoreći, u oči i nije se dala otjerati, koliko god se on oko toga trudio. Vidio ju je kao tumačenje pokretne slike što mu je prolazila pred očima, koje je uvijek bilo prisutno, samo on nije spustio pogled, hipnotiziran, kao i većina, onim što promiče i mijenja se u nedogled. I jednom kad ju je pustio u sebe, ugnjezdila se zauvijek. Napustio je gradove.

            Samo po sebi to za našu priču i ne bi bilo toliko bitno da nije tog njegovog usredotočenog promatranja scene u kojoj se nalazi, tog upadljivog interesa za naizgled beznačajne detalje koji bi perceptivno oko primijetilo na njemu. On vreba neki detalj, znak, koji će mu nešto novo otkriti. I to ga nekako neodređeno izdvaja. To je čovjek koji odsječak svijeta u kojem se nalazi gleda kao film, ne dakle samo kao ono u čemu je, nego i ono pred čim je. Stoga nepravedno sudite nadzorne kamere, nije on sumoran. Izdvojen je.

            Bacio je dogorjelu cigaretu i zgazio čik nogom. Osvrnuo se oko sebe. Na stanici je bilo nekoliko ljudi, svaki u svojim mislima i brigama – prije ovo drugo. On nije bio zabrinut oko ničega. Duša mu je bila kao mirna, samo malčice namreškana površina vode koja čeka da nešto na sebi odrazi. Volio je to stanje koje mu je rijetko dolazilo. Nije ga mogao sam proizvesti, jednako tako malo kao što voda ne može natjerati samu sebe da miruje. Izdvojen ili ne, on nije bio imun na bure koje vitlaju svakodnevicom, osobito svakodnevicom velikih gradova. Jednako tako, nije mogao po volji misliti ili domisliti nešto osobito novo i duboko samim tim što to ponekad poželi. On nije onaj tip čovjeka koji voli za sebe reći da ima neki izgrađen stav, i koji se ponosi time što o velikom broju stvari ima svoje mišljenje. Ovaj momak je imao veoma fluidne stavove i dolazile su mu katkad veoma neobične misli. Ali one su dolazile i odlazile, razvijale se ili ponovo tonule u zaborav. A stavovi su ih, sasvim prirodno, sljedili na tom putu. Neobično, ali unatoč tome riječ je o  zaokruženom karakteru. Fluidnost koja ga je obilježavala nije bila nedosljedna. Naprotiv, ona je samo odražavala tijek stvari u koje je kao i svi drugi bio uronjen, s tom razlikom da su njegove oči gotovo uvijek bile otvorene prema tome što se događa, i samim tim uočavale da stvari ne stoje nego teku. U tom koritu rijeke on je stajao uvijek na istom mjestu, bez obzira što bi mu voda nekad došla do grla, a jednom-dvaput mu se popela i preko glave. Shodno tome, ovaj čas uživao je u onome što je jednom deklarativno prezreo i nije osjećao grižnju savijesti zbog toga.

            Ljudi su se počeli primicati kolniku i on im se lagano pridružio dok se zvuk motora autobusa sve više primicao. Nije dugo bio u ovom gradu i, na vlastito iznenađenje, shvatio je da je zaboravio kuda voze neke autobusne linije. Pogledao je autobus koji se zaustavio pred njima. Vjerojatno odgovara. Ušao je i izabrao mjesto kod srednjih vrata. Autobus je krenuo, skrenuo na semaforu i nastavio u suprotnom pravcu od onoga koji je momak očekivao. Njemu se nije žurilo. Vjerojatno će sada na okretište, pa će onda okrenuti tamo gdje njemu odgovara. Malo će se provozati, pa što onda. Gledao je kroz prozor panoramu dobro osvjetljenih ulica na kojima je još uvijek bilo dosta prolaznika, i prepuštao se dražima gradskog prevoza. Nekad, kad je bio mlađi, u pravilu bi zaspao i probudio se uvijek na vrijeme, pred svojom stanicom. No sad mu se to činilo nekako neprilično. Premda u gradskom autobusu nitko ne obraća pažnju na nikoga, nekako mu je bilo neugodno da ga ljudi gledaju kako spava. Nasmijao se u sebi. Opet je, dakle, spoznao da stari. Jer, misli o tuđim pogledima, koje ionako ne privlači. Mora da se pojavila još jedna duševna bora. Nije ga to osobito pogađalo. Zaslužene bore, zaslužena penzija. Duševna, naravno. Onu pravu s obzirom na registrirani radni staž neće nikad ni vidjeti. Ali zrenje, stasanje, pa na koncu i starenje nitko čovjeku ne može zabraniti, oduzeti ili ukrasti. Jako je volio te znakove propadanja na sebi. Poneku sitnu boru, sijedu vlas ili jedva primjetnu promijenu stava koju nije svjesno izazvao. Činili su da se osjeća živ čak i onda kad je bio najpasivniji. Jer čovjek je očigledno živ ako propada, to je gotovo tautologija. A biti živ, kao i biti uopće, dobro je i poželjno samo po sebi. Sam Aristotel je to rekao. Zbog toga je naš junak gotovo oduvijek imao specijalan odnos prema starim ljudima. Nije ih nikad žalio ni patronizirao, premda ih nije niti a priori poštovao zbog njihovih godina. Nikad, naravno, nije bio neisprovocirano bezobrazan, ali nije se dao impresionirati slabošću, demencijom, ludilom, bolešću i sličnim stvarima. I predobro je znao da starost nikog nije učinila boljim ili gorim. Ljudi se formiraju veoma, veoma rano, a ostatak vremena je samo razvoj svijesti o tome. Jedino što se mijenja je možda intenzitet osjećaja i misli koji je u mladosti veći i jasniji, premda nesvjestan. S tim mislima pogledao je prema vratima, dok se autobus zaustavljao na stanici. Ugledao je staru ženu kako s mukom ulazi. Pogledi su im se sreli. Nasmijala se i dala mu mig da se pomakne, premda je autobus bio gotovo prazan. On se bez razmišljanja nasmješio i pomakao do prozora. Dok je s veselim izrazom lica sjedala do njega on se zapitao ima li ova prešutna prisnost neko značenje. Žena ga je pogledala i upitala:

‘Koliko imaš godina?’

Dok je autobus kretao, sa smješkom joj je odgovorio, naslućujući što će ona prvo reći.

‘Mlad si.’, to je predvidio. Ali slijedeće, bogami, nije:

‘Mlađi si od mog sina. A on je otišao i ne javlja mi se, i tako ja moram ovako kasno sama kući, nitko se ne brine o meni, ali neka, Bog nas sve pazi … bila sam kod prijatelja … i nisu me htjeli odvesti kući … nikoga nije briga … a po noći je opasno …

‘Hajde, dajte. Nije tako opasno.’

‘…a, ne znam ja … kakva su vremena došla … jesi li završio fakultet? … je li radiš? … strašno je kad ne radiš … tako mlad, obrazovan čovjek … imaš li ženu i djecu …’

Riječi su sipale iz njezinih nasmijanih usta u neprekidnoj, a isprekidanoj, bujici, i on je već počeo gorko žaliti što nije pripazio s kim ukršta pogled. Ipak, sama činjenica da mu je prišla s takvim prirodnim povjerenjem nekako ga je intrigirala. Kako bilo da bilo, izgleda da će ovo biti dugačkih pola sata, pomislio je.

‘…nemaju danas ljudi vremena jedni za druge … nemaju od posla … ili ih nije briga … a ni za zemlju ih nije briga … ni za našu crkvu … vjeruješ li ti u Boga … kako se uzme … je li … a kako to kako se uzme … nisam ja puno pametna … neka …. a ja bi rekla da vjeruješ … ti si neki dobar momak … ne zaboravi, tvoja je dužnost da budeš uvijek otvoren i spreman da ideš naprijed, i da praštaš. Osobito to da praštaš. Jer tvoja je dužnost prema njima, a ne njihova prema tebi. Ti si onaj koji zna, a oni su oni koji od tebe uče. Nikad ne zaboravi, ma kako te gnjavili i ma kakve ti probleme stvarali, oni su još djeca … a najvažnije ti je … cura … kažeš imaš curu … čuvaj je … neće ona otići od tebe … ako te voli … nije važno što nemaš para …

Bujica riječi bila je tako intenzivna da je privukla par kratkih pogleda. No momak se naježio. Nešto je bilo neobično poznato u par rečenica koje je rekla. Nisu bile povezane s ostalima i bile su daleko bolje artikulirane.

‘Što ste mislili? Kakva moja dužnost?’, upitao je.

‘… misli ti misli … ali nema ti od toga ništa … obitelj i crkva … kad to imaš … to ti treba … naš biskup … naš otac … jesi čuo što je rekao … da se ljudi više ne grade u vjeri …

Uopće nije registrirala njegovo pitanje.

‘… a mladi su najgori … kad sam ja bila mlada … ovako kasno nisam smjela bit vani … a vidi njih…’

Govorila je o grupi malo-do-punoljetnih nasilnika koji su se pred njima otimali za pizzu. Sad će ga luda baka još uvaliti u problem. Klinci su ga počeli gledati ispod oka. Momak ih je procijenio kao dovoljno nasilne da se počnu rugati s babom i krenu na njega, jer će on, naravno, morati nešto reći. Srećom, nisu bili od opasne sorte. Ako se zalete, bit će dovoljno da opali jednog i drugi će preći na pregovore. Tako mu se bar činilo, ali mogao je biti u krivu. A tako je uživao u miru ove večeri. Ipak, nešto je bilo u onih par artikuliranih rečenica stare žene što mu nije izlazilo iz glave, i sprječavalo ga da izađe na slijedećoj stanici i nastavi pješke. 

…vidi ih samo … joj jadna im majka …

Klinci su se počeli okretati, i on se prijeteći zagledao prvom i najvećem u oči. Spazio je u njima kolebanje i odahnuo u sebi. Zakolutao je očima prema ženi koja je nesmetano pričala, dajući im do znanja da nema smisla obraćati pažnju. Ponovo su se posvetili pizzi.

‘Hajde, svi su isti kad su mladi.’, dodao je momak svoj prilog mirovnom procesu, ‘Nego, kakva je to moja dužnost?’

‘…a mladi … stari … sve isto … sve jednako … Nemoj ostati na ovome. Ti moraš ići dalje. Kada staneš, izdat ćeš sebe. I, nemoj, koliko god ti govorila o dužnosti prema djeci, zanemariti dužnost prema samom sebi. Idealizam može ubiti čovjeka. I, da znaš, ljudi zaboravljaju kad im netko učini dobro. Osobito ako to od njega ne traže. Oni koji su zli, oni te mrze zbog toga. Oni uvijek pamte. A ti upamti što ti ja govorim. Život ti može uzeti sve, ali riječi ne može. Ako pamtiš, ako se spominješ, stvari koje si učinio neće nestati. Upamti sebe, to ti je dužnost.‘

‘Upamtit ću i vas.’, ponovio je bez razmišljanja rečenicu koju je već jednom davno bio izrekao, i prestao slušati besmislenu bujicu riječi koja je nastavila teći, dok je sjećanje izbijalo na površinu zajedno s trncima koji su mu u valovima prolazili cijelim tijelom. Sjetio se. Već je bio čuo te riječi. Prošlo je puno vode ispod mosta, pa ih je zanemario. Istisnule su ih druge, manje mudre a glasne riječi, i buka života koji je vitlao njime. Ali da, čuo ih je već. I puno su mu značile onda kad ih je čuo. Onda kad je mislio da je vitez u potrazi za zmajem. Bez konja i koplja, ali s dobrom vjerom da ako ima vitezova, mora biti i zmajeva. U vrijeme kad mu se činilo da se sve događa s razlogom, bar za ljude kao on. A kakav je to on bio? Što mu dođe taj vitez? Bio je tek završeni student koji se borio za posao. I boreći se za tu banalnost s ispod prosječnom plaćom, on se borio da očisti svijet od nepravde i upotrijebi svoje obrazovanje, svoj trening, koji je smatrao jedinstvenim, na dobro cijelog svijeta. Htio je samo jedno, bio je potpuno usredotočen na tu jednu stvar koju je godinama usavršavao. Žena čije je riječi čuo u grozničavom brbljanju starice bila mu je mentor i prijatelj. Jedan od neopjevanih heroja Zagreba, duša bez zadrške i jedne suvišne misli. Učila ga je kako da govori klincima bez da im popusti pažnja, kako da eskivira njihove provokacije, kako da drži stvari za sebe i ne izlijeće s izjavama, što mu je bila karakteristična slabost. Sve su radili u visokoj konspiraciji jer škole ne vole nove ljude, osobito mlade, i da bi ga zaposlila morala je kolege dovesti pred svršen čin. Govorila mu je da ne bude naivan, da misli prvo na to kako da se pobrine za sebe. To je govorila, a sama je radila drugačije. Činila je od posla srednjoškolskog profesora konstantnu borbu dobra i zla, što je, kao i svi odgovorni poslovi, ta profesija zapravo i bila. Tada je mislio da je to nešto najplemenitije što čovjek može raditi. Bio je lišen cinizma koji se stječe s godinama. Zbog toga nije pretjerano razmišljao o njezinim upozorenjima, kojih se sama nije držala. Ona je u sebi znala koliko je tvrdoglav, i da ga njezine riječi neće navesti na kompromise koji bi mu život učinili lakšim. Uostalom, zbog toga ga je prihvatila i kao učenika i kao štićenika kada joj se s ulice dovukao pred vrata, doslovno gladan. Sredila mu je posao, što je tada značilo najveću moguću uslugu. I nije zauzvrat tražila ništa do toga da ga radi barem upola toliko nesebično kao i ona. U tom je pogledu nije razočarao, premda je, za razliku od nje, uvijek zadržavao određenu dozu rezerve prema ljudima. S razlogom. Pred oči mu se vraćala slika onog zimskog popodneva kad je doznao da je umrla. Došao je na posao spreman na uobičajene teške okršaje s klincima i tjeskobno natezanje s kolegama. Šef je veoma dobro skrivao likovanje kad mu je rekao vijest, ali naš junak ga je prozreo bez većih napora. I, a to je ono tragično, diša je odmah prozreo da je prozret. Tako to, na žalost, uvijek biva. Što spoznajemo u drugima, to u njima i provociramo. Sada, nakon tih par godina, momak je dobro shvaćao zbog čega se tada odmah počeo spremati za povratak na ulicu. Pored sve ljubaznosti i glumljenog respekta, šef je dobro znao da ga mladi kolega prozire i do srži kostiju prezire. Znao je koliko kurvinog sina raduje što će sada neometano moći uništiti sve što je ona godinama gradila, i znao je da će njegovi podređeni, koji su joj gotovo svi dugovali jednako toliko koliko i naš junak, to objeručke prihvatiti. Iskoristio je pravni limbo pripravničkog staža i nogirao sir Lancelota za par mjeseci, da sveti gral traži negdje drugo. 

Vidno se smrknuo dok su mu misli rovale po tom nemilom dobu. Sjetio se njezinog očajnog, nezaposlenog, muža i malog sina, sprovoda na kojem je bilo preko tisuću ljudi od kojih je rijetko tko kasnije mrdnuo prstom za njezinu obitelj, župnikovog govora koji je bio samoreklama, besciljnog lutanja ulicama sa spoznajom da sve valja početi iz početka. A ona je mislila da kreće dalje. Tek je bila prevalila četrdesetu. Tek je mogla početi sređivati svoj život, koji je dotad trošila samo na svoj posao i na dijete. Nikad prije ni poslije nije ga besmislenost smrti toliko pogodila. Jer koliko god idealističan bio, nije imao iluzija o poetskoj pravdi i sličnim stvarima. No imao je unutarnji poriv koji ga je tjerao naprijed u tom duhu. Nije ga mogao objasniti, nije ga se trudio opravdati i slušao ga je kao i one neobične spoznaje koje su mu se nametale same po sebi, a često i protiv njegove volje. Bio je dovoljno realan da zna kako ne postoji nikakva zaštita pred svijetom. Štoviše, nekad bi mu se činilo da oni koji idu protiv struje koja vodi u propadanje stoje prvi u redu za gubilište. Kao da ih nešto gleda, neke budne a oči, koje traže one koji se suprotstavljaju poretku koji niječe svaki smisleni poredak, i onda im namješta stupice. Jedna stvar koju je iz svega toga naučio – a bilo je još takvih strašnih i strašnijih udaraca – bila je navika opreza. Stasao je u vrlo obazriva čovjeka. Njušio je znakove vremena i, koliko je mogao, skrivao se od toga što je ponekad nazivao Pogled. Vidio ga je posvuda, premda je to sebi samo rijetko priznavao, jer strah je bio prejak; strah od paranoje kao i još jači strah da je ona sasvim opravdana. Vidio ga je u ljudima bez milosti, surovim ljudima, malim a užasnim, kojih je mnogo sreo. Još više od toga u neobičnim i poražavajućim promijenama koje su se događale njegovim bližnjima, i činile da ih više ne poznaje. Konstantnim, upornim udarcima kobi, koja kao da je imala neku svoju inteligenciju.

            No tijek misli se odjednom zaustavio, jer palo mu je na pamet: što se ovo događa? Zanemario je neobičnost, krajnju neobičnost, situacije u kojoj se našao. Da li mu se pričinilo? Stara je žena neprekidno govorila,

‘…pusti pare … pusti … drži se ti nje … i nek se ona drži tebe … da naš narod živi … puno djece … budi im dobar … nemoj da te napuste … neće oni … ti si dobar momak … vidim ja … ti si neki prorok … zoveš se … Ivan … jesi li ti … Ivan …

‘Zovem se, Nitko.’, procijedio je za sebe momak, znajući da žena ne priča s njim, nego s nekim priviđenjem u koje ga je u svojim zbrkanim mislima preoblikovala.

…pripremi put Gospodinu, Ivane … sjekira … je podignuta … drvo će pasti … radujete se … radujte se … Tražiš li posao? Ne boj se nać’eš … ti si dobar momak … Bog čuva dobru djecu…

‘I pijance, a ja sam pijanac. Dakle, duplo će me čuvati.’

… čuvaj se zla, čuvaj se zla, čuvaj se zla … čuvaj se, brate moj … nemaj milosti … nemaj milosti … za bjesove … za sotone … oni … ne ponavljaj njezinu grešku … NEMAJ MILOSTI … kako ću ja sad sama … ne mogu spavati noću …  čuvaj se … čuvaj me … čuvaj svoju curu … ako te voli … nema veze što nemaš posao … samo neka si … čovjek … ako valja … valja’ćeš joj … danas je drugo vrijeme, ti si druga generacija… prokleta generacija …

‘To za sebe kažu sve generacije’, procijedio je momak, već potpuno opčinjen jezivim monologom.

… zlo vreba … zlo čeka … zlo gleda … strah … strah vidi one koji ga vide… idem na selo … doći će sin po mene … djeca me vole … unučad … anđeli moji mali …

Sva ta grozničava bujica riječi nije promijenila ono prvo što je na njoj primijetio. Njezin osmjeh, naime, nije u sebi imao ničeg grozničavog, karakterističnog za luđake, a toplina joj nije napuštala pogled. Izgledala je zapravo krajnje smireno, kao da kroz nju govori netko drugi i kao da ona zajedno s njime taj govor samo sluša. Koliko god ga podilazila jeza, njezina mu je prisutnost bila ugodna. Ali riječi su bile strašne.

… anđeli … anđeli … naš biskup zna anđele … on ih krizma … i zato, čuvaj se ali ne odustaj…spominji se … pričaj o njemu … ne daj mu da se sakrije…on se uvijek krije…i tako robi ljude…ali tebi su oči otvorene…malo…samo malo…OTVORI IH ŠIROM!!!!!…

Nenadani krik nije privukao nijedan pogled u autobusu. Momak se osvrnuo i shvatio da zapravo nema nikoga osim njih, jednog usnulog pijanca i vozača koji je imao preča posla.

… bila sam danas na pijaci … i vidim prodala mi žena kupus … a kupus iznutra gnjije … i ja njoj … ona meni … rekla sam da ću zvat’ policiju … ljudi su pokvareni … gnjili … jer kompromisa nema …  tvoje je da gledaš i da se spominješ … ne smiješ stati …

Da li mu se pričinjalo? Možda je ipak samo koincidencija. Ali svako malo pojavila bi se neka smislena rečenica, i onda poslije nekog vremena druga s njom povezana. Osjećao se kao da sluša radio emisiju sa slabim prijemom čiji se zvuk povremeno probijao kroz šum statike. Netko mu je govorio kroz glas stare žene. Ili je i on počeo gubiti razum, samo to nije prije primijećivao, pa sad, u razgovoru sa luđakinjom, dolazi k svijesti. Ili je možda željan potvrde svojih tajnih misli i čuje ono što želi čuti? Nasmijao se umorno i prošao rukom kroz kosu. Pogledao je staru ženu u njezine plave, nasmijane oči. Zašutjela je jedan trenutak i gledala ga toplo. Lice na koje je tek sad obratio pažnju bilo je strašno izborano, premda nije izgledalo kao da ima više od sedamdeset godina. Bila je uredno odjevena, s brižljivo uređenom frizurom. Kada nije govorila ostavljala je utisak gotovo arhetipske dobre bake.

‘Tko ste vi gospođo?’, upitao je ne očekujući odgovor. Naravno, nije ga ni dobio.

‘… živim u domu … nekad me puste … ali ne smijem sama … ostavili su me prijatelji … da se sama vozim…’

‘Gdje je dom? Ja ću vas otpratiti.’ Nije znao točno u kojoj bolnici ili staračkom domu to ona živi, a i da jest pitanje je da li bi ga znao naći. Ali nije je mogao ostaviti da se sama vozi ukrug gradom. A nije ni htio, premda to nije jasno rekao sebi. Bio je, najblaže rečeno, zaintrigiran. Potpuno nenadano, rekla mu je točnu adresu i dodala mirno,

‘Ne brini se za mene sine, sad više nismo daleko.’

Zbunila ga je ta promijena tona. Nije bio čovjek kojega bi ludilo fasciniralo samo po sebi. Ono  nije bogzna kakva misterija, jednako tako kao što ni većina njegovih žrtava nije bogzna kako duboka. Jedan kratki spoj u mozgu i čovjek počne nepovezano misliti, govoriti i djelovati. Ništa osobito zanimljivo, premda za bolesnika i njegove bližnje bez sumnje grozno. Pored toga, budući po prirodi sućutan, bio je veoma obazriv na koga troši tu svoju urođenu emocionalnu dispoziciju. Naučio je s godinama da se osjećaji, pa i karakterne osobine, mogu potrošiti ako se poklanjaju svakome u neograničenim dozama. S druge strane, koliko god da je nekad bio nekritički sućutan prema svima, sada je bio kritički bešćutan prema većini. Njegova potencijalna plemenitost preobrazila se u nezainteresiranost. Nikako u okrutnost nasilja, jer on nije uživao tome, nego u mentalnu branu prema vlastitom i tuđem samosažaljenju. Ni najmanje nije žalio svoje bližnje, osobito one koji su se voljeli vidjeti u nekom društvenom stereotipu, sve te nezaposlene, prezadužene, zdvojne očeve i majke, bake i djedove, radnike i seljake, shvaćene i neshvaćene. On je znao – jer uostalom bio je jedan od njih – koliko je udobno biti žrtva onog velikog nečega što nazivamo svijet. To je bilo bolno i nepravedno, točno. Ali nigdje i u ničemu on nije mogao naći odgovor na pitanje zbog čega ljudi vjeruju da su zaslužili nešto bolje. Zbog čega svi vide sebe tako izvanredno jedinstvenima, pa da im svijet treba pružiti neku priliku? I to bez da im je ikad palo na pamet da su se tisućljećima prije njih drugi ljudi jednako tako ponašali. To pitanje bilo je zapravo spoznaja u obliku pitanja. Sjetio se dana kad mu je došla (a, kao što se već dade dokučiti, on je uvijek pamtio kad mu nešto bitno prodre u pamet). Bilo je to oko podne, sjedio je na Britanskom trgu u Zagrebu i pio kavu, spremajući se na odlazak kod liječnika. Bio je malo maglovit, vlažni zagrebački dan, 11.09.2001. Primijetio je da ljudi s terase kafića masovno hrle unutra. Pretpostavio je da je neka utakmica na televiziji, i nastavio čitati novine. U tom trenutku naišao je jedan od njegovih ondašnjih prijatelja s užasnutim izrazom lica i počeo pričati o napadu na američke gradove, tisućama mrtvih, itd. Ušli su u kafić i pridružili se mnoštvu koje se zaljepilo pred TV ekran. Gledao je s njima ljude kako skaču sa stotog kata na smrt osuđenog nebodera i … shvatio. Živo mu se jebalo što oni skaču. Zgrozio se tada samog sebe. Vidljivo se stresao i izazvao par pogleda punih pogrešnog razumijevanja. Ali spoznaja je došla, i sad će morati živjeti s njom. Bilo mu je malo lakše kad su na sve strane počeli komentari u stilu: tako im treba, vrijeme je bilo, ničija nije gorjela do vijeka i tome slično. Odvratno, sitno naslađivanje direktnim prijenosom užasa teledirigiranog kraja epohe. On se nije naslađivao, samo je bio indiferentan. A znao je dobro što to znači kad ljudi tako objeručke dočekaju tuđu tragediju za koju osjećaju da će izazvati tektonske poremećaje u poretku stvari. Jadni nisu ništa naučili. Opet su zaboravili što se dogodi kad se tako raduju što više ništa neće biti isto. On je pak samo hladno zaključio da nema što reći. Vrijeme, desetljeća, će pokazati kako će izgledati nova spirala bijede čiji početak obilježava taj događaj. Jedino, dakle, što ga se ticalo i što mu je bilo važno bilo je ono što je shvatio i što ga je nadalje trajno obilježilo – da mu ljudi koji skaču kroz prozore s velike visine ne znače ništa.

Prenuo se iz misli i osvrnuo prema baki. Gledala je negdje pred sebe s blaženim izrazom lica. Sad je već bilo sasvim prirodno da se ozbiljno zapita da li se njegova mašta poigrala sa zbiljom. Ipak, prirodno ili ne, prestao se pitati. Znao je da je to što je čuo bilo itekako stvarno. Takve stvari, takvi događaji, nosili su sobom neku neobičnu, neposrednu izvjesnost, a pratila ih je lucidnost mnogo jača od one svakodnevne. Čuo je on jako dobro. I sad kad je to utvrdio, znao je da nema nazad. Spoznaja je došla, čekanje je urodilo plodom. Samo, kao i uvijek, nije bila ono što je očekivao. I nije mu bila ugodna.

Autobus je brzo vozio praznom avenijom, a unutrašnjost mu je bila igra uličnih svjetala i nestalne tame gradske noći. Momak je duboko uzdahnuo bludeći, glave naslonjene na prozor, pogledom po moru svjetala iza kojih su se krila prigradska naselja prema kojima su išli. Baka ga je pogledala i nastavila:

‘…sad ću ja dalje … gnjili kupus …. gnjili ljudi …. kad sam ja bila mlada …. eeeee….kad sam ja bila mlada …. kao ti ….. nemoj spavati sad kad si mlad….’

‘Ne spavam, samo gledam grad kako prolazi.’

‘….grad … grad … na selu je mir … u gradu je zlo …’

‘A gdje nije, bako? Pa što onda? Pogledajte kako je lijepa ova igra mraka i neona. Toga nije bilo kad ste vi bili mladi.’

‘… kad sam ja bila mlada … kad sam ja bila mlada …’. Kako se osvrnuo prema njoj, u očima joj je opazio trag tuge. Bio je to samo trag, ali nenadano ga je i duboko dirnuo.

‘Ni sad niste baš tako stari. Ima vam mladosti u očima….dabogda nikad ne otišla.’

‘Hvala ti, sine … hvala ti Ivane … nisi ti moj Ivan … ni onaj Ivan … što priprema putove … ali sličiš na moga … tako je i on nekad … a sad je otišao … ‘

Momak se nije pretjerano trudio dokučiti o kome govori. Možda o nikome. O nekome koga je mogla ili trebala znati. Sam Bog zna. Ali tuga i zahvalnost u njezinim riječima bili su stvarni. I tako, uživajući u trenutku šutnje i toplom povjetarcu koji se probijao kroz otvoren prozor, to su dvoje ljudi izgledali kao stari znanci. Momak je inače imao naviku s djecom i ljudima “koji imaju probleme” razgovarati kao da su djeca odrasla i kao da ljudi “nemaju probleme”. Stoga nije mu bilo problem ponašati se ležerno u društvu žene koja je, osim što je bila poremećena, imala nešto jezivo za reći. Nikad nije imao osjećaj da je njegova vlastita “normalnost” osobito bitno dostignuće. Bio je mentalno stabilan, vjerojatno čak stabilniji od prosjeka. No dopustio je ovom pokvarenom ljudskom radiju da mu prenese nešto. To ne bi mogao da je zatvorio uši za bujicu ludila koja je izvirala iz nje. Kao da je to bilo toliko luđe od onoga što nam svakodnevica pruža. Očigledna proturječja u kojima živimo i oni koji na njih ukazuju samo rađaju nova proturječja, a zar upravo to nije ludilo? Živjeti “kao da”. “Kao da” smo slobodni, “kao da” smo prijatelji, “kao da” smo protivnici, “kao da” se poznajemo, “kao da” mislimo, “kao da” se bunimo, “kao da” se pokoravamo…”kao da” suosjećamo…”kao da” … “kao da” … “KAO DA”… Je li to normalno? Zar i to nije bujica? Samo to je bujica koja odnosi, opasna, pogubna bujica. I sve što se u njoj pruža su izgovori. A izgovori neće spasiti od utapanja. Kraj je uvijek blizu … kraj je uvijek blizu. To je ono što se krije u tome “kao da”. Nitko nije imun na propadanje, bolest, ludilo i smrt. Zbog čega onda glumiti? Svi će doći na red. Nema smisla žuriti, ali nema smisla ni poricati. A, vidi vraga, uglavnom se ili žuri ili poriče. U tome je ovaj momak bio osobit, on nije radio ni jedno ni drugo. U trenucima poput ovoga, u rukavcu vremena koji se smirio dovoljno da se izdvoji od drugih i pokaže osobit i tajnovit smisao, on je mirovao i gledao. Praćakao se kao dokoni kupač u magiji trenutka prošaran svjetlom i sjenom, igrom mraka i neona, uljuljan brujanjem mašine autobusa. Ni trunke straha u njemu nije bilo. Možda sjedi s demonom. Govori se da je više glasova koji su čuju u nečijem govoru znak opsjednuća. Može biti. Ali govori se također i da je nedosljednost u mišljenju, govorenju i ponašanju znak ludila. A tko je to dosljedan? On sam to nije bio, osim u rijetkim trenutcima kao ovaj. Da ne govorimo o onim apstraktnim entitetima kao što su “građani”, “narod”, “mase”, “mladi”, “stari”, “gledatelji”, “slušatelji” i sl. Njihovo je ime Legija. I njihova je buka svakodnevna, neprekidna. A njihova je nedosljednost neizlječiva.

U jednom trenutku, bludeći još kroz ove misli, svrnuo je pogled s bloka sjenovitih zgrada koje su promicale izložene na pokretnoj pozornici avenije, osvijetljene i kao napuštene, i pogledao svoju sugovornicu.

‘Imate li mi još štogod reći gospođo’, upitao je, ne očekujući odgovor.

Žena ga je pogledala s ozbiljnom koncentracijom koja je bila preblaga da mu od iznenađenja izbije dah, ali dovoljno neobična da se naježi.

‘Tražiš puno komentara ispod slike. Nije ti dovoljno jasna?‘

‘….’, gledao je u nju poluotvorenih usta.

‘Nije li sve…jasno izloženo? Kao na platnu’

Pogledao je kroz prozor i pustio da mu prizor ispuni oči. Blokovi zgrada mimoilazili su ih, potpuno osvijetljeni, potpuno transparentni. Svijetla u stanovima kao da su sva bila pogašena, prozori su bili crne rupe, mala okna u ništa. Tako sablasno, tako neopisivo isprano izgleda grad pod neonom u kasni sat. Bez tajne, bez pitanja, bez odgovara. Reljef praznine, što odaje iluziju kretanja promatraču koji ga mimoilazi. ‘Pa mimoiđimo ga čudna bako’, pomislio je momak, ‘Dovoljno mi je jasno. Previše je jasno … previše je svjetla’.  Ovo nije prije primijećivao. Ovo kako je ništavilo tvrdo i grubo, kao beton pod neonom. I što onda da se tu očekuje? Samilost? Priznanje podviga odavno mrtvih boraca za pravdu? Nada mladosti? Možda to da je netko prešućen? Ne, ne. Nema tu ničega. Ili, bolje, ima ga previše. Gledao je igru svjetla i sjena koja je lagano prelazila u gotovo potpuni mrak prigradskih naselja, i shvaćao polako koliko je poražavajuća istina koja se skriva u njoj. Nije to bila nova spoznaja, samo je došla iz drugog ugla nego prije. S njom se nije moglo živjeti. Čovjek uopće ne može živjeti s takvim nečim. A ako već živi, onda je od sebe krije i okreće pedale koje drže upaljenim nemilosrdno svjetlo koje mu je otkriva. Da, bit će da je to. Nema svatko potrebe spajati krajeve prošlosti i budućnosti i tako tražiti smisao u filmu života. Nekome se treba samo kretati, poredati trenutke kao zgrade solitera i onda se ukloniti, katkad uz malo buke i krvi, da netko drugi nastavi. Da li je to bilo ono što mu je ovaj poznati glas htio reći? Da li ga je htio konačno poraziti? Svrnuo je pogled na sugovornicu koja ga je promatrala sa smješkom. Ne. Nije se radilo o tome. Ponovo je pogledao kroz prozor. Uranjali su u predgrađa, i mrak i noć su začas nadvladali transparent neona, čiji je nijemi podtekst tako jasno čitao. Sada su stvari bile manje izložene pogledu, i manje brutalne.

Osvrnuo se ponovo prema staroj ženi. Gledala je pred sebe, a lice joj nije odavalo ništa. Tko zna što ju je opsjelo. Ona sigurno ne zna. Um takvih ljudi je potpuno nedokučiv i nepredvidiv.   Može se pretpostaviti možda da odvojeni pretinci koji kod “normalnih” ostaju odvojeni i zatvoreni, kod njih leže na podu razbacani, a sadržaj im je prosut i izmiješan. Od onih neartikuliranih i neizrecivih slika iz snova, do pravih vizija i nadljudski lucidnih misli koje potpuno stabilan čovjek ne može domisliti. Naravno, uglavnom ovo prvo. Do ove večeri bio je uvjeren da je ludilo samo kratki spoj. Ali očigledno se prevario. Nije znao što je to. Nije znao … nije znao …

što to uopće zna …

svijest je površina bujice … koja se rasipa … i svjetluca na svjetlu …

dobro je … mogu … samo još malo, da vidim, da vidim …  preliva se … ali ne guši me … mogu gledati … i kad me prekriva … vidim … nazirem …

… smrt … nije … ovdje …. smrt je beton pod neonom … ugasi neon … ugasio si smrt … smrt je vani … uvijek samo vani … u drugoj … drugoj …

čemu?… čemu? …. …. …. ne znam … to … nije za mene … moji su krajevi sastavljeni … krug je zatvoren … smrt je … u … dosadi … poredanih solitera … u očima koje ne vide … početke i krajeve….

Njihov problem.

Momak je osjetio kako se u njega vraća mir tople večeri, nepomućena struja mira. Ne treba misliti da je on bio rastrojen ovim neobičnim događajima, a i inače, kad bi se unutarnje stanje stvarno dalo izgovoriti riječima, ono bi kod svakog pojedinca zvučalo kao isprekidani govor. Ljudi su kaos. Samo sjećanje, vezanje krajeva, čini ih stvarnim. Ova tvrda, opora, betonska stvarnost ne da im da se sastave. Nikako nisu sastavni. Unutra i vani, to su veoma neodređene stvari. One ne samo da zamjenjuju mjesta, one su jedno te isto. Momak je znao što treba pustiti u sebe. Sada, kada je osjetio toplinu, koja je stalno bila prisutna, bio je  siguran u sebe više nego ikad. Nije se plašio slike i podteksta, već ih je vidio mnogo puta prije. Glas iz dubine nije mu otkrio ništa novo, samo je potvrdio ono što već zna. Osvjetlilo se nešto što je već koji put bilo osvijetljeno. Ali nema problema. Upravo o tome se radi. Kružiti oko točke u centru i uvijek ju dotaknuti iz nekog drugog mjesta. Ne može ni biti ničega novog pod suncem i mjesecom, kamoli pod neonom. Samo nije to nešto poražavajuće, premda bi za nekoga moglo biti.

‘Nemaj straha … ‘, progovorila je ponovo starica.

‘Nemam gospođo.’

‘Poznaješ li me?‘

‘Ne znam. Možda. Tko ste vi?’

‘… sinko … mrak … kako ću … sad … po …. mraku …. sama … ne … ne …  mogu sama … ne trebaš ti … ništa …’

Znao je da je neobični razgovor završen. Glas je utihnuo. Žena je nastavila nesuvislo govoriti, i on je se više nije trudio slušati, ne bi li uhvatio nešto zanimljivo. Nastavio je gledati kroz prozor. Autobus je prelazio most na prilazima gradu. Iz tame su izranjale razbacane, mahom bespravno izgrađene, kuće ponekad grotesknih oblika. Ljudi nije bilo. Autobus je blago skrenuo prema stanici koja je naglo iz mraka izronila u svjetlo farova. Žena je s mukom ustala, i kako se autobus počeo zaustavljati, krenula prema vratima. Na izlazu, držeći se za štangu, osvrnula se prema momku i izrekla svoj oproštaj,

‘…čuvaj se … Ivane …. dečko …. bez imena … i hvala ti za sjećanje …’

‘Hvala vama, i vama, gospođo. I čuvajte se. Da vas otpratim?’

Vrata su se otvorila, žena je krenula vani i iz okreta mu mahnula,

‘ne treba … tu sam … idem … još ćeš me … Bog s tobom … čuti, ne brini.‘

‘Zbogom, bez sumnje ću vas opet čuti‘.

Pratio ju je pogledom dok je autobus kretao. Lagano se odgegala u mrak, nasmijana kao da je najsretnije stvorenje u svemiru. Kada je okrenuo glavu, i naslonio je na prozor, gotovo se ponovo zapitao da li mu se sve to pričinilo. Ali ipak ne, nije se zapravo zapitao. Na kraju,  krajeva oprostio se s priviđenjem na njegovom nemuštom jeziku, upletenom u statiku svakodnevnog govora, tako da je očigledno priznao njegovo postojanje. Jer ako ga stavlja u pitanje poslije takve geste, onda stavlja u pitanje i samog sebe. A za to zaista nema osnove. Možda.

Napokon, njegova stanica. Autobus se lagano zaustavio, a on je umorno ustao i izašao. Stao je jedan trenutak na stanici. Kako se zvuk motora gubio u daljini, zvukovi prigradske noći ispunili su scenu. Sve je bujalo životom, od udaljenog brujanja automobila do sablasne pjesme ćuka koja se hipnotički ponavljala u pravilnim razmacima. Momak je posegnuo za cigaretama, i primijetio kako je zvuk njegovih pokreta glasan i upadljiv sad kad oko njega nema budnih ljudi. Kresnuo je upaljač, pripalio cigaretu i šumno, s uživanjem, povukao dim. Imao je još malo prošetati do kuće svojih prijatelja, kod kojih je tada stanovao, ali, budući da je mrzio puštiti u hodu, podbočio se na štap s oznakom autobusne stanice i pustio da se post skriptum ove čudne noći sastavi u njegovoj glavi. Nije bio zaboravio stvari kojih se noćas sjetio, ali ih nije istinski ni upamtio, barem dok nije čuo riječi starice. Normalno, sjećao se lica, događaja, imena, prezimena, pa čak i datuma. Ali ono što mu je neprimjetno izmicalo bio je smisao svega toga. Zaboravio je koliko je sve to zapravo bilo bitno. Na tu misao prošla ga je jeza. On je zaboravio zbog čega je živio. Kako se to može zaboraviti?

‘Zbog čega sada živiš, čovječe bez imena?’

‘ To treba … malo … promisliti … hmmm …. vidi …. stvarno nije lako. Mislim da živim … zbog… poradi … za volju ….’

‘Predugo misliš. To moraš znati kao kad te netko pita kako se zoveš. Možda za tebe vrijedi nomen est omen … tebe koji si se u šali predstavio kao Nitko.’

‘Ne, nije to.’

‘Dobro, vjerujem ti. Ali te stvari nisu za šalu. Bi li volio reći da Nitko živi za Ništa?’

‘Ni slučajno.’

‘Onda pazi što govoriš!’

‘Hoću.’

‘I bolje bi ti bilo.’

Uživao je u ispitu savjesti gotovo jednako kao i u cigareti i prigušenoj buci noći. Bilo je to nerazdjeljivo sveto trojstvo njegove izdvojenosti. Uživao je potresen, treba dodati. Jer spoznaja ga je prodrmala i navela na dvojbu koju neće moći zaboraviti. Kako je samo beznadežno lomljivo sve što je vrijedno, pomislio je. No čovjek ne treba kriviti sebe zbog toga. Poznati glas, dok je još imao tijelo i ime, rekao bi mu da je po svom običaju previše tvrdoglav i sklon krajnostima. Grizeš se jer se nisi grizao, rekla bi ona, i dodala: A ja ti ništa ne zamjeram. Ti to znaš. Tko si onda ti da samom sebi zamjeraš? Da, složio se momak u sebi, to je točno. Neću se gristi. Ali to je toliko ponižavajuće, da čovjek tako lako zaboravi. Tko zna što još krije bijela buka, koje zarasle puteve s kojih je odlutao i sada osjeća samo s vremena na vrijeme onaj sjetni, polagani,  gotovo mekani ubod zaboravljenih glasova. A oni hoće da ih se čuje. On hoće da ih čuje. Svijet hoće da ih čuje. Proklet bio zaborav, govorite …. govorite ….. VIČITE ….

No neobični rukavac vremena je protekao, čuo je samo monotonu pjesmu ćuka i šumove noći. Pogledao je oko sebe i dopustio miru koji mu je ispunio dušu da scenu oslika ljepotom koju ona sama po sebi nije imala. Ima nečeg u ovim prigradskim favelama, osobito dalmatinskim, što je ujedno odbojno i privlačno. Čovjek se iznenadi kad shvati koliko dobrih ljudi tu obitava, i porazi ga tada nesrazmjer dobrote i osjećaja za lijepo, koji bi po nekoj logici trebao s njom biti povezan. Nasmješio se kad mu je na pamet palo jedno krštenje kojem je bio nazočio, a zbilo se upravo u ovakvoj jednoj prigradskoj urbanističkoj grozoti. Koliko god da je popio taj dan, nije bio pijan jer mu veselje i dobrota tih ljudi, kojima je bio potpuni stranac, nisu dopuštali da padne pod stol. To im nikad nije zaboravio, jer nije mala stvar pomoći nekome da prevari ograničenja organizma. To je isusovski posao. To je davalo nadu, ta ljudska sposobnost da se bude nedosljedan u dobru i zlu. Koliko god da je među svojim bližnjima bio stranac, ta su mu iznenađenja davala nešto topline oko srca. Ali samo nešto, ne mnogo. Jer što se njega tiču bližnji. Zaboravna bića što krenu po pravcu i vrate se po kružnici. Koliko je mesija već bilo među njima, i zaglavilo u zapećcima bez ijedne prilike da svojom vatrom zapale ove gomile ljudskog sijena i možda pomognu da se napokon okrene barem jedna nova stranica? Da unesu promijenu barem u najmanju naviku jednog čovjeka. On se sjećao, od večeras se opet sjećao, barem jednog takvog bića. On je vidio te nove stranice, nove puteve i pravce. Ali oni se nikad nisu otvorili i to je poražavalo. To da je svaki dan neispisani list na kojem se do ponoći ispiše uvijek isti tekst. Da se uvijek, baš uvijek prešućuju komadići radosti, male pobijede duha nad laži, misli istjerane do kraja i riječi izgovorene bez prešućivanja. Tisuća ju je ispratila u rernu krematorija, i onda se razišla na tisuću strana, da ponavlja riječi o ničemu novom pod suncem, o promašenosti, o nepravdi, o krajevima epoha, o novim počecima, o starim zabludama, o kreditu koji treba otplatiti, o kreditu koji ne treba dizati, o djeci koju treba nahraniti, o ljubavi koju se ne može naći, o vremenima koja su loša, o prokletom Balkanu, o lopovima koje ne treba kazniti, jer imaju obitelji za prehraniti, o lopovima koje treba kazniti, jer što se koga tiču njihova djeca, o tome da slabe treba podržati, o jakima koji trebaju vladati, o Bogu kojeg nema, jer se zaboravilo da Ga ima, o onome “…što da radimo …” i “…kako ćemo dalje…”, o svemu što je jasno, o tome što svi vidimo, i ništa ne činimo, o tome da smo “mi”, o toj izdajničkoj toplini jedne zamjenice … za zamjenjive ljude …

Nikad neću biti jedan od vas, braćo i sestre. Samo kad bih mogao da vas zaboravim. Samo kad bih je znao poslušati, sad kad sam joj opet čuo glas … a ne mogu, i ona je znala da ne mogu. Zbog toga mi ne da da je zaboravim. Zbog toga je voljela moju tvrdu glavu. I znala je da će ona takva i ostati. Ali prezir, to od mene baštinite, htio ja to ili ne, jer srce ipak ima svoju pamet i ja ga na koncu uvijek poslušam. A u njemu je za vas ostalo malo milosti. Osobito kad skačete s velike visine.

Ogorčeni monolog se nastavio, ali ne bi ga imalo smisla slijediti jer uglavnom se svodio na nabrajanje, slaganje bola na bol. On nije bio ponosan na sebe zbog toga i napola je tražio izlaz iz tijeka misli koji je prijetio da će se razviti u nedogled. I predobro je znao da mu ogorčenost i osuda nisu dozvoljeni, ma koliko osjećao da na njih ima pravo. No valja ga razumijeti. Kao i svi Einsiedler-i živio je u četiri zida sa samim sobom, i imao je protiv sebe često najopasnijeg mogućeg sugovornika. A taj teret je slomio mnoge otporne kičme. Stoga, budnim je očima tražio poantu, smisao ovog događaja. Znao je da ga ima, jer premda smisao nije jeftina i lako dostupna roba, on postoji i otkriva se ponekad, obično u zadnji čas prije nego što onaj koji ga traži počne tonuti u bezdan. Počeo je hodati puteljkom koji je vodio između nabacanih kuća favele. U jednom trenutku je poskočio i skoro pao, kad ga je jedan rotweiller bučnim lavežom podsjetio da pazi gdje hoda. Stope su mu bučno prolazile kroz sasušenu travu seoskog puteljka dok je tražio svoj put kroz labirint bespravne gradnje. Smijao se u sebi groznim vrtnim dekoracijama i namigivao vrtnim patuljcima. Blesavio se jer je znao da ga nitko ne gleda, da u tom trenutku možda apsolutno nitko nigdje ne zna za njega. I – treba li uopće to dodati – uživao je u tome.

Izbio je konačno na neku vrstu glavne ceste kroz naselje, koja je bila asfaltirana i dobro osvijetljena. Stavio je ruke u džepove i laganim hodom nastavio prema odredištu. Nije mu se žurilo da tamo stigne jer je znao da onaj trenutak kad se opet nađe među poznatim licima, sva neobičnost će potonuti i ova će noć biti prokockana. Bio je ipak smiren. Jer struja vremena koje je zacijelilo, spojilo svoje krajeve, smirivala je svaku brigu. To je stanje koje čovjeku pokazuje svu beznačajnost i svu lakoću postojanja pojedinca. Koliko ništavnim vidi sebe, toliko sretnim se osjeća. Naš junak je pustio da ga osjećaj prožme. Opet je bio cjelovit, onaj mladić koji se zaklinjao na križarski pohod i ovaj čovjek koji uživa u znacima starenja. Nije bilo potrebe za žaljenjem zbog propuštenog, jer ničega takvog nije bilo. Ništa nije prošlo, sve je bilo još uvijek u njemu. Nekad bi u takvim trenucima on imao osjećaj da, kad bi se istinski usredotočio, vidi i ona vremena u kojima nije živio, kao da su sva ona u njemu i on u njima. Svijet je bio jedan kao što je i vrijeme bilo jedno,  bez prekida, bez mrtvih rukavaca, bez smrti. Ne treba misliti da je on mrzio sve one stvari koje je kao transparent gledao dok je trajao njegov razgovor s čudnom staricom. Sav onaj tvrdi neonom osvjetljeni svijet. On nije mrzio ništa. On nije pripadao, nije slijedio, nije slušao, nije vidio. On se sjetio nečega da zaboravi sve ostalo.

Primijetio je da pred jednom od usnulih kuća stoji djevojčica i gleda ga, pomalo zabrinuto. Uvijek mu je bilo malo neugodno kad ga djeca tako netremice gledaju, jer s njima čovjek nikad ne zna što misle i što je prikladno reći. Odlučio ju je malo uplašiti, kad je već ona uplašila njega, i u prolazu je gledao pravo u oči. Djevojčica nije skrenula pogled, premda joj je na licu titrala komična nelagoda. Prošao je pored nje i začuo je kako mu kaže,

‘Kasno je.’

Usporio je hod, začudo ni malo iznenađen, samo se napola okrenuo, i odgovorio,

‘Jest, kasno je za djecu. Idi kući.’

‘I tebi je kasno.’

‘To mi svi kažu.’

‘Idi onda ti kući.’

‘Možda i hoću.’

‘Ti nisi odavde.’

‘Nisam’, zaustavio se i okrenuo prema djevojčici, koja ga je sada gledala bez straha. Djeca nevjerojatno brzo procijene odrasle.

‘A gdje ideš?’

‘Ne znam, šetam. Šetaš li ti ikad?’

‘Jesam.’

‘I to voliš?’

‘A-ha.’

‘Pametna cura. Ali mala si za šetati noću, idi kući. Što će ti mama reći?’

‘Pa ne šetam sad.’

‘Noć je. Kad sam ja bio mali u ova sam doba spavao.’

‘Kad si  bio mali, bio si glup.’

‘Kako…zašto?’, nasmijao se momak.

‘Vidi se.’

‘Kako se vidi?’, prišao je djevojčici bacivši ovlaš pogled prema prozorima.

‘Tako … vidi se … jer si spavao … ‘

‘Pa eto, više nisam glup.’

‘Jesi, jesi…’, počela se smijati jer je namirisala prepirku kakvu djeca obožavaju.

‘Dobro, neka jesam. A zašto sam glup, kad sam spavao?’

‘Jer je to dosadno.’

‘Jest, dosadno je. Tako je … vidi ti nje … mala sfinga.’

‘Što je sfinga?’

‘Djevojčica koja postavlja pitanja. Reci mami i tati da ti je jedan barba rekao da si sfinga. Bit će ponosni sto posto.’

Djevojčica ga je sumnjičavo, ali s osmjehom, promatrala, sluteći da je predmet neke tajnovite šale za koju ne želi ostati dužna.

‘Može li usamljeni putnik proći pored tebe mala sfingo?’, rekao je uz dubok, komični naklon. Djevojčica se počela smijati.

‘Ne.’

‘Zašto?’

‘Eto tako.’

‘Ali točno sam odgovorio na tvoje pitanje, moraš me pustiti.’

‘Ne moram … ne moram.’

‘Dobro, ne moraš, ali mogla bi. Postavi mi zagonetku i ako točno odgovorim, pusti me da prođem.’

‘Hmmm…..’

‘…’

‘Hoću…’

‘Sav treperim.’

‘Što je to malo crveno ide gore dolje?’

‘Hmmm … čekaj ….’

‘Brže…’

‘Evo …. pomidora u liftu.’

‘Nije…’

‘Nego što?’

‘A…’

‘Lažeš, jest. Ha.’

‘Dobro, je.’

‘Riješio sam tvoju zagonetku sfingo. A sada moram produžiti prema Tebi, da preuzmem svoje prijestolje i svoje prokletstvo. Mogu li dalje?’

‘Možeš.’

‘A ti idi kući.’

‘Ovo je moja kuća.’

‘Mislim, uđi u nju.’

‘Onda ne vidim zvijezde.’

‘A, zato si budna. Ne boj se one su uvijek gore, možeš ih gledati i sutra.’

‘Sutra ću zaboraviti.’

Momak ju je sjetno pogledao.

‘Prekosutra ćeš se sjetiti. Adio mala sfingo, lijepo spavaj.’

Nastavio je niz ulicu praćen pogledom djevojčice. Gledala je kako nestaje u mrak i, kao i sva djeca, istodobno zaboravljala da li ga je stvarno srela ili ga je samo izmaštala. Kada je potpuno nestao iz vida, pred njezinim očima se prostirao samo mrak ulice. Pogledala je još jednom prema nebu i u sebi mu nazvala laku noć. Sutra će opet biti ovdje. Nitko joj nikad nije rekao da je sfinga. U skladu s dječjom silogistikom zaključila je da ljudi koji vide koliko je moćna i tajanstvena (a sfinga je sigurno tako nešto), prolaze ovom ulicom samo u gluho doba noći. Nadajmo se ipak da je primijetila i to da ne nude slatkiše i ne voze se u zamračenim autima, jer ovo su opaka vremena za djecu koja se ne boje mraka. No vjerojatno jest. Djeca prepoznaju one koji su im ravnopravni, i ne vole tepanje i laskanje, kako većina odraslih misli. Puno teže ih je navući na krivi put nego njih. Ipak na koncu, izmiče nam ono najvažnije. Ne znamo da li je naš junak dokučio smisao ove neobične večeri. Izgubio se iz vida, prije nego što je pružio konačni uvid u svoje misli. No to nije važno, jer smisao nije ni bio u njegovim mislima, kao što ni on nije bio jedini junak na sceni.

Djevojčica je još jednom, već s rukom na kvaki ulaznih vrata, pogledala niz ulicu. Podigla je pogled prema nebu, i zatim ga spustila natrag u tamu. Na rubu slabog uličnog svjetla, tama je bila zatvorena kapija … iza koje leže …

Bila je premala da oblikuje u sebi jasne metafore … ali bila je itekako dovoljno mala da joj sve što vidi bude metafora …

… nikad neće zaboraviti … da noć ima svoje kapije. Ako i zaboravi sutra, sjetit će se prekosutra. Nije ju plašio mrak, kapija noći. Ovaj lutalica je prošao kroz nju bez straha, a on je također uopće nije uplašio. Bio je smiješan i pričljiv, i zanimala ga je. Zvao ju je sfingom i molio da ga pusti u mrak. Ušla je u kuću i za sobom zatvorila vrata.

Tiho škljocanje automatske brave odjeknulo je jasno u tišini noći. Favela zamrlog grada ostala je u mraku, lišena ljudskih zvukova. Ćuk je monotono zazivao tko zna koga ili što, ničega više nije bilo za istaći. Samo jedna noć u predgrađu u zemlji predgrađa. U daljini, na okolnim brdima uz koje su vijugale ceste, vidjele su se krijesnice automobilskih farova. Obrisi reljefa utonuli su u mrak, i nije bilo jasne granice između svjetlosti zvijezda i umjetnih svjetala farova i električnih instalacija. Tiho brujanje dalekovoda … negdje u daljini žubori voda … autobus je negdje daleko … možda samo, negdje na rubu, čuju se koraci … samo možda, možda, netko još hoda iza kapije mraka.

Branko Malić