Pustite malene

Tužan je to dan kad čovjek shvati kako je odluka tuđeg Vrhovnog suda, smještenog na udaljenoj obali velike bare, nešto s čime on mora računati u svojoj sigurnoj istočnoeuropskoj vukojebini. Dvostruko je tužno ako ga je epifanija zadesila tek krajem lipnja ove godine, kad je Vrhovni sud u Washingtonu nametnuo legalizaciju homoseksualnih brakova svim federalnim državama SAD-a. U ovom kasnom trenutku američkog carstva i njegova dominiona, koji uključuje Europsku uniju pa, posljedično, i Hrvatsku, takav okasnjeli uvid ukazuje na nešto gore od glupavosti. On upućuje na to da je čovjek zreo za eutanaziju zbog vrijeđanja inteligencije svakog iole razumnog promatrača. Neznanje maskirano kao inteligencija i moralna lijenost upakirana kao superiorni moral dva su glavna faktora koji su ljude doveli u situaciju da ne samo prihvate, nego i proslave, legalizaciju braka iz ruganja. Naravno, nitko ne misli da se nekome ruga dok maše zastavom u duginim bojama – sarkazam i satira čuvaju se za “licemjere” i “malograđane” – pa ipak cijela se stvar svodi upravo na to. I, sudeći prema pravcu u kojem se stvari kreću, proslave takve vrste postat će obavezne za sve prije nego što to većina ljudi naslućuje.

Obavezne proslave bile su konstanta komunizma: djeca su mahala crvenim zastavicama i recitirala pjesme koje su slavile “dostignuća socijalizma”, na stadionima su se izvodili veliki sletovi – sve je to služilo sistemu da signalizira vlastitu lojalnost samome sebi. Bio je to paradoks komunizma: nitko ga nije shvaćao ozbiljno; ni njegove žrtve, ni partija sama. Otud središnja uloga djece – odrasli su cijelo vrijeme čvrsto držali fige u džepu. Danas, nakon demokratizacije – u strogo trpnom smislu riječi – i otvaranja društva – procesa koji je nalikovao situaciji gdje ljubazni ali sadistički nastrojeni zubar čovjeku otvori bolestan zub i onda ga potjera vani bez liječenja – figa više nema ni u džepovima. Nasilni prosvjedi od prije par godina bili su beznačajni: policija je stvar promptno riješila, nakon što su mediji detaljno popratili čin glupave i nasilne reakcije kako bi ga se kasnije moglo naturati na nos svakome tko pokuša racionalno reagirati na društveni inžinjering koji se danas, u sasvim hegelijanskom tonu, prodaje masama kao povijesnu nužnost.

I tako, uz sve priče o “pravoj strani povijesti” i “otvorenom društvu” što nam probijaju uši, kako ozbiljno shvatiti ljude koji tvrde da povijest nema smisla? Da ideje kao što su platonička država, proleterski raj ili svjetski duh potječu od neprijatelja “otvorenog društva”? Iz perspektive zubarski otvorene i neliječene Hrvatske, ne bi se to baš dalo reći. Ako postoji “kriva strana povijesti”, kako elite tvrde a mase ponavljaju, onda očigledno mora postojati i njezina “prava strana” (prije “stražnja“, ali, ne cjepidlačimo). Trebamo dakle odbaciti vjeru u sve utopije i onda povjerovati kako je Velika liberalna utopija-koja-nije-utopija prije svega stvar afirmacije slobode da se bude seksualni i, u najvećem broju slučajeva, emocionalni kripl, što većina homoseksualaca ili jesu ili će postati; danas kad su proglašeni posvećenim žrtvama povijesti, vjerojatno brže nego ikad. Prodalo nam se priču da su stari “veliki narativi” mrtvi i onda nam se iz vedra neba ponudilo ep o borbi za prava ljudi da umeću svoja spolovila u neadekvatne tjelesne šupljine. Doduše, sasvim hegelijanski rečeno, treba dodati da ovaj “kraj povijesti” nije temporalni kraj – povijest će se nastaviti odvijati: bestijalnost, pedofilija i ostale filije bit će u budućnosti moralno uzdignute i, sasvim sigurno, legalizirane. Ali temeljni kamen spoticanja je uklonjen i sada je Ideja Ljubavi – ponovo hegelijanska formulacija, analogna njegovoj Ideji Pravednosti shvaćenoj kao svrha povijesti – dobila svoje vječno ostvarenje u objektivnoj stvarnosti vrhovne zakonodavne institucije paradigmatske države Zapada, da bi je dalje “diseminirali” agenti Apsolutnog Duha; doduše, ne postmoderna verzija Napoleona – “svjetske duše” kojoj se divio mladi Hegel – nego nevladine organizacije, selebritiji i prijedlozi društvenih politika.

Kao i uvijek kad je u pitanju revolucionarni pogled na povijest, oni što stoje na njezinoj krivoj strani su Historische Abfall koji se treba odbaciti da trune u nekakvom sigurnom povijesnom smetlištu, dakle on mora biti istisnut iz društva. Nižepotpisani mora pritom ustvrditi kako mu se čini da je manje više svatko iznad trideset godina starosti potencijalni Abfall. Naime, u cijeloj priči riječ je zapravo isključivo o djeci. Često se zaboravlja kako su upravo djeca istinski konzumenti plodova revolucija. Odrasli mogu mahati crvenim ili, kako je kocka povijesti odlučila, duginim zastavama dok istodobno drže figu u džepu; čovjek se može pobuniti protiv zastave načinom na koji njome maše – to se svakako radilo u komunizmu – i sjebati partijsku liniju dok prema vani ne krši niti jedno njezino pravilo. Potencijal za otpor u ljudskim bićima je neuništiv sve dok se čuva unutarnja sloboda. Jedini totalitarni sistemi koji su je uspjeli ugušiti plod su fikcije kao što je, primjerice, Orwellova antiutopija. Ali čak je i njegov politički horror roman sastavljen kao naracija čina pobune. Stoga, s točke gledišta društvenih inžinjera, svatko predstavlja potencijalni problem – otud stalni rast potrebe da se iznalazi nove i nove načine signaliziranja lojalnosti sistemu. Primjerice, kako su građani odignorirali prošlogodišnji gay pride u Osijeku, organizatori istog su požurili istaći kako se društvena svijest Osječana razvija presporo, što u prijevodu znači da oni kasne u ispunjavanju društvene obaveze koja, doduše, nije eksplicitno zapovjeđena, ali se svejedno očekuje da je se izvrši. U tom smislu izokola se izrazilo nadu kako će ljudi uskoro shvatiti da zapravo trebaju prisustvovati paradi. S druge strane, oni koji podržavaju ovakva događanja vide sebe kao “misleću manjinu”, pri čemu “mišljenje” označava sposobnost da se razluči “pravu stranu povijesti” i distancira se od glupih i mentalno ograničenih masa. Naravno, misleći manjinci nikad se neće suočiti s činjenicom da samo savijaju kičmu pred jednom višom, globalnom, instancijom vlasti i stavljaju svoje guzice na raspolaganje euro-atlantskoj eliti i njezinoj partijskoj liniji, dok su im umovi toliko otvoreni da im se sav sadržaj već odavno prosuo po podu.

Međutim, svi su oni, i manjina i većina, zapravo nebitni. Pravi su plijen djeca. Otud “građanski odgoj” po uzoru na raznovrsne zapadnjačke “core curricula” reforme; otud “prava djeteta”, otud duga – u krajnjoj liniji, svi znamo koliko djeca vole šarene spektakle. Problem s homoseksualnim brakovima je u tome što je to toliko očigledno blesava ideja da je se nema smisla opovrgavati. Najgluplje – i, paradoksalno, najopasnije – stvari nisu one koje je lako opovrgnuti, nego one koje su toliko glupave da je prva racionalna reakcija ignorirati ih sve dok nije prekasno – komunizam je u određenoj mjeri bio jedna takva ideja. U tom smislu moramo primijetiti kako je ideja nevrijedna opovrgavanja učinkovito opovrgnula pravo na postojanje milijuna ljudi i, što je još gore, izopačila društvenu svijest cijelih naroda. Nižepotpisani stoji pri tvrdnji da raspad komunizma traje najmanje dvije generacije nakon što mu se jezgra rastočila. Odrasli koji dožive katastrofu raspada starog društva grčevito se hvataju za raspadajuće društvene strukture, dok stare elite – uglavnom pripadnici tajnih službi i partijski škart – preuzimaju demokratsku i/ili nacionalističku obrazinu te na taj način nastavljaju upravljati državom, prividno u stalnom međusobnom sukobu. Prva generacija rođena nakon pada je manje više izgubljena u kranjem materijalizmu, dok stari aparatčiki uvježbavaju svoje političko potomstvo u upravljanju zemljom. Nada stoga leži u generaciji rođenoj nekih dvadeset godina nakon disolucije komunističke države. Šteta otud što te klince čeka društvo u usporedbi s kojim će komunizam izgledati kao rodonačelnik političke slobode. Umjesto borbe za uspostavljanje razumnog ekonomskog mentaliteta i osnove za povratak u normalnost, novi će se klinci post-komunističkog bloka, čini se, zabavljati denunciranjem “homofoba”. Kako prikladno. Dvije muhe jednim udarcem: energija koju bi trebalo utrošiti na uklanjanje koruptivne strukture jednostavno izgradnjom stvarne i zdrave alternative oteći će u promicanje plana ukidanja spolova – što je glavna, premda ne i jedina, svrha homoseksualnih brakova. Tu je, naravno, i druga strana medalje: provala nacionalizma kod mladih ljudi, pri čemu je riječ o potpuno sintetičkom svjetonazoru, koji nema nikakve veze s istinskim povijesnim naslijeđem, a s obilnim potencijalom za nasilje. Ova će pojava poslužiti kao izgovor da se spriječi ili iskorijeni svaki oblik racionalnog otpora gmizanju apsolutnog duha i novih filia koje će on sasvim sigurno izleći. Jer stvar, naravno, neće stati na homoseksualcima. Sada, kad je pravna brana u postmodernom Rimu D.C. srušena, ništa ne može zaustaviti poplavu. I svatko tko je dopustio da ga naguze u mozak s idejom homoseksualnih brakova, neizbježno će prihvatiti i podržati sve što slijedi. Ako mu se slučajno dogodi da se probudi u noći, nakon što je na Facebooku održao tiradu u obranu zoofilskih brakova, s osjećajem da nešto ipak nije u redu s tim, on će se morati vratiti natrag, prateći vlastite stope, da bi se suočio s činjenicom kako od samog početka nije bio slobodoumni branitelj slobode drugih ljudi da čine sve ono što se njega ne tiče, nego naprosto priglupi konformistički govnar.

A tko je lud tako nešto reći samom sebi?

Liberalni um ima svoje šehide i gazije. To su ljudi koji moralno odobravaju sve što im ne smeta. Ako su pravi vjernici, oni će spremno odobriti uklanjanje svakoga tko se usudi reći da nešto može biti loše čak i ako ne smeta nikome. Samo, ne postoji nešto takvo kao moralno neutralan čin, jednako kao što ne postoji društveno djelovanje koje se tiče samo onoga koji djeluje. Da su homoseksualni brakovi samo izrugivanje braku – a oni su nešto daleko, daleko više od toga – oni s kojima se izruguju morali bi imati pravo da na ruganje odgovore ruganjem. A oni to pravo očigledno nemaju.

Ima međutim nešto duboko istinito u ideji da povijest ima pravu i krivu stranu – Hegel nije bio budala. Homoseksualni su brakovi uvod u brisanje razlika među spolovima – dakle brisanje spolova uopće, ukidanje obitelji i, u konačnici, odbacivanje vjere u postojanje ljudske prirode. Stoga čovjek može s pravom zaključiti kako ipak postoji prava strana povijesti za one koji žele ostati ljudska bića, a to je da se udruže u čuvanju vlastitih pozadina i pomno paze da u globalnoj idejnoj tamnici nikome od njih ne ispadne sapun. Glupave ideje vladaju jer se nitko ne trudi opovrgnuti ih, pa tako svi šute, rugajući se vladarima i njihovim trabantima iz sigurnosti vlastitog dnevnog boravka ili omiljene birtije, sve dok im netko ne dislocira guzice iz tih udobnih pozicija. Možda je došlo vrijeme da se to promijeni. Nužno je pokazati kako homoseksualni brakovi, i slični oblici društvene plastične kirurgije, dolaze od gore, odnosno iz njedara istih onih financijskih, političkih i inih elita koje se svima rutinski gade. To je nevjerojatno jednostavan zadatak. Jasno je naime da ovu agendu složno gura korporativna i politička moć od Washingtona do Zagreba, od Rocky Mountainsa do Papuka, i potrebno je samo primijeniti mentalni ekvivalent pokazivanja kažiprstom da bi se to dokazalo. Pravi razlog ove radikalne društvene reforme je slojeviti i kompleksni politički projekt koji, prema skromnom mišljenju nižepotpisanog, ima definitivne metafizičke korijene, a metafizika je teška znanost i ljudi je se instinktivno plaše – nije svatko spreman prihvatiti da ona još uvijek vlada našim svijetom. Ali svatko voli ruganje, a istinsko ruganje, odnosno satira, moguće je samo ukoliko njegova žrtva već u sebi nosi element komičnog. Homoseksualni brakovi su za upišati se smiješna praksa, bez obzira na zlokobnu svrhu što im leži u osnovi. Stoga svatko tko im se protivi dužan je ismijati ih, bez obzira na društvenu prisilu koja ih gura i stigmatizira svaki vid otpora. I taj smijeh mora dovoljno dugo odjekivati da ga čuje iduća generacija, jer ta su djeca pravi plijen društvenih inžinjera. Na kraju krajeva, moglo bi se prilično uvjerljivo pokazati kako živimo u posebnom povijesnom razdoblju, epohi čija metafizička zlokobnost, što se ogleda u ukidanju svih vrsta tradicije – zapravo: svega što je bilo, sve više i više mutira u čistu komediju apsurda. Ako je riječ o vražjem djelu – a čak i sekularno nastrojeni ljudi su tu i tamo prisiljeni pozvati se na Rogatog kako bi adekvatno opisali ono što vide – onda je Nečastivi stvarno vrhunski primjerak cirkuskog majmuna. Izvršiti ubojstvo logikom je beskrajno istančan oblik savršenog zločina. Ali dovući gomilu oskudno odjevenih transvestita da javno traže pravo na to da njihovo pravo bude norma za svakoga, dok je cijela njihova egzistencija svjesno utemeljena na odbacivanju normi je ponajprije i iznad svega smiješno.

Čuli ste:
“Vrag je star, ostarite da ga shvatite.”
Uistinu, kažem vam:
“Vrag je idiot, razvijte smisao za humor da ga shvatite.”

Samo, nitko pri zdravoj pameti ne pušta malu djecu idiotu.

Branko Malić