Sex’n’violence tradicionalizam
Andy Nowicki je američki pisac, jedan od vodećih autora Alt-Right blogosfere, i, zajedno s Collin B. Liddellom, urednik sajta „Alternative Right“. U ovom članku, Andy se osvrće na licemjerje načina na koji kršćanski konzervativci promatraju suvremeni film. Čitateljima se svakako preporuča pobliže upoznavanje s ovim autorom, tvorcem takvih underground klasika kao što su manifesto „Confessions of the Would-Be Wanker“, romani „Columbine Pilgrim“ i „Notes Before Death“, te legendarnog podcasta „Wank Sessions“ („Drkice“), koji je skrupulozni Nowicki, u strahu od mogućeg lošeg utjecaja na adolescente i odrasle, preimenovao u „Nameless Podcast“ te, pretpostavljamo, time slomio srca onih koji su njegov ironični poziv na katolički vita contemplativa „Be a wanker – not a fucker!“ shvatili doslovno.
Flannery O’Connor bila je beskompromisna, nepomirljiva Južnjakinja tvrde, konzervativne katoličke orijentacije, a pisala je bespoštedno mračne, sumorne i nasilne priče. To je zbunjivalo brojne njezine čitatelje koji nisu mogli dokučiti kako se kršćanska vjernica usudi baviti tako neugodnim temama.
Godine 1957. gđa O’Connor im je odgovorila u eseju „Pisac i njegova zemlja“. Upravo je, drži O’Connor, umrtvljujući učinak Moderne na savjest pojedinca nužno tjera da stavlja tematski naglasak na ono gadno, izopačeno i groteskno; ljude treba šokirati, protresti i podsjetiti na bitno. „Nagluhima morate vikati“, napisala je, „a polu-slijepima morate crtati velike i zapanjujuće crteže“.
O’Connor je umrla 1964., prije eskalacije seksualne revolucije, prije legalizacije pobačaja, i promocije adolescentske seksualnosti u školama, pa nije doživjela da vidi ni kako je pravna i akademska elita – otvoreno neprijateljska tradicionalnom moralu – nametnula sakralizaciju guzoljupstva; umrla je prije nego što je nečiji izvorno europski identitet denunciran kao mržnja prema bližnjem, prije masovne imigracije, multikulturalizma i promocije totalitarnih zakona za regulaciju „govora mržnje“; prije nego što je bespoštedno posramljivanje bijelaca, muškaraca i „heteroseksizma“ postalo obavezan ritual na sveučilišnim kampusima diljem Zapadnog svijeta.
Gledano iz perspektive konzervativca, stvari su se svakako pogoršale od njezinog doba, pa ipak kršćanski konzervativci su, ako ništa drugo, izrasli u samo nešto veće mamine curice nego što su prije bili. Pogledajmo, primjerice, mrežnu stranicu Plugged-In Online, svojevrsnu enciklopedijsku kolekciju filmskih, TV i glazbenih kritika navodno kršćanskog predznaka. Kažem „navodno“ ne stoga što sumnjam u iskrenost religijskih uvjerenja ljudi koji tamo objavljuju, nego jer su njihovi estetički kriteriji krajnje nezadovoljavajući. Doista, njihov je uobičajeni postupak izjednačavanje moralnog čistunstva s moralnim posvećenjem odnosno tendencija da nešto prikazuju utoliko svetim ukoliko se približava estetici programa za djecu.
Pregledajte filmske kritike s Plugged-In, i uskoro ćete uroniti u virtualnu galaksiju površne estetičke patronizacije što se ponavlja ad nauseum. Kad neki lik iz filma učini pogrešan izbor, stvar se obično knjiži pod oznaku „moralno upitan materijal“. A kada su na djelu seks, nasilje ili psovanje – bez obzira na kontekst, bez obzira na to što bi gledatelj imao misliti o ponašanju koje film prikazuje – kritičari Plugged-In-a automatski skaču u napad, bez razmišljanja ili rasprave.
Stoga, da upotrijebim biblijsku metaforu, žito se obično baca zajedno s kukoljem. Besmisleno, neodgovorno i nemoralno smeće se, naravno, strasno osuđuje, ali jednako prolazi i ono što je, premda provokativno i „za odrasle, na mnogo načina blisko tradicionalizmu, ili u najmanju ruku parkira sveprisutnom Zeitgeistu sasvim konkretan udarac nogom u jaja. Komedije kao Juno i Knocked Up, koje obje sadrže skandalozne pro-life poruke, automatski se odbacuje zbog vulgarnih dijaloga. The 40-Year Old Virgin, film koji, ako malo bolje pogledate, zapravo promiče apstinenciju prije braka, također su pozdravili samozadovoljnim prezirom zbog svakodnevnih vulgarnosti kojima naracija obiluje. Fight Club, istančanu meditaciju o duhovnom škopljenju modernog muškarca u svijetu lišenom vjere ili nade, simplicistički se osudilo zbog promicanja nasilnog nihilizma. I tako dalje, i tako dalje …
Nitko neće ustvrditi kako su ovi filmovi napravljeni „za cijelu obitelj“. Ipak, konzervativni kritičar, obdaren makar zrncem intelektualne istančanosti i estetičkog rasuđivanja može uočiti da, čak i ako ostavimo po strani njihove inherentne mane, oni sadrže puno toga što je hvale vrijedno. Ali, dobri bogobojazni ljudi s Plugged-In kao da su namjerno odlučili da ništa ne kuže, možda baš kako bi zadržali uzvišenu moralnu poziciju s koje mogu propovijedati svoje neodobravanje.
Još iritantniji od sklonosti refleksivnom odbacivanju svega i svačega je način na koji kritičari u stilu Plugged-In-a reagiraju na kritike usmjerene njima samima.
„Na kraju krajeva (čovjek bi im rekao), kako stoje stvari s književnim velikanima?
Nisu li Shakespearove drame pune nasilja, ludila i seksa? Nije li Danteova vizija Pakla malkice brutalna i krvava? Što je sa svim onim šokantnim pričama iz Biblije? Adam i Eva bez stida hodaju goli po Rajskom vrtu, Kain ubija Abela, Lot kreše vlastite kćeri tijekom pijane pećinske orgije, Onan prosipa vlastitu spermu po zemlji, David vrši preljub s Betšebom i šalje Uriju u smrt, a Izraelci opetovano istrebljuju svakoga tko im je na dohvat ruke … i sve to samo u Starom Zavjetu! Pa ipak, Biblija je Sveta Knjiga – Najsvetija Knjiga. Ako ona, Dante, Shakespeare, Sofoklo, Homer, Milton, Poe, Joyce, O’Connor, i svi ostali koji su vjerno bilježili ljudsku poročnost, ludost, izopačenost i korupciju tijekom stoljeća, imaju pravo gacati kroz tu mutnu vodu, zbog čega onda nove filmove promatrati s podozrenjem i konsternacijom, samo zato jer se bave provokativnim temama?“
Na ovo će se samozadovoljni kršćanski kritičar Plugged-In sorte samo tupo nasmijati.
„Uspoređuješ Shakespearea s Pulp Fiction? Žao mi je … neće ići!“
Recimo sad da prihvatite kako nema osnove za izjednačavanje Barda i Tarantina, i onda upitate zbog čega se takvo pitanje još uvijek ne može postaviti? On će vam odgovoriti, prvo frktanjem, zatim pokazivanjem da je odgovor očigledan, a ako ustrajete, ispalit će kako je Shakespeare, kao i svi ostali koji su pisali nekad davno, pretpostavljao postojanje moralnog sustava, dok su suvremeni pisci svi odreda samo majstori šunda čiji je jedini cilj rugati se svemu doličnome. Primijetite li na to kako vaš sugovornik slika preširokim potezima te da, štoviše, govori na osnovi čistog nepoznavanja materije, ponovo ćete kao odgovor dobiti patronizirajući smiješak.
Pokušajte onda stvar postaviti na druge osnove: istaknite da sadržaj ne odražava nužno formu, da čak i film koji je ocijenjen kao nepodoban za mlađe od 17 godina, poput Ferarrinog Bad Lieutenanta, može biti dirljiva priča o vjeri i iskupljenju. Dobit ćete vjerojatno nekakav malodušni potvrdni odgovor, kojem će uslijediti rekapitulacija apriornih estetičkih pojmova, iznesenih zapravo da opovrgnu sve što se prije smatralo apriorno estetski relevantnim:
„Pretpostavljam da se može tvrditi kako je poruka pozitivna“, reći će vaš sugovornik, „ali … kad je se prenosi na tako nevjerojatno negativan način, onda zapravo nije bitno što je redatelj htio reći.“
Ponovo, dakle, jedini je način da umjetnost bude legitimno kršćanska, taj da je se uškopi i natopi u varikini. Jedini je način da se kaže nešto istančano, taj da se to kaže na dosadan način.
Naravno, postoje izuzeci od pravila, a najupadljiviji među njima je Gibsonov film Passion of the Christ. Kad on dođe na tapet, kritičar Plugged-Ina odjednom otkriva kako je dopušteno protresti gledatelje, sasvim u stilu Flannery O’Connor, putem sirovog prikaza neprekidne, užasne okrutnosti, samo stoga što je riječ o priči koja prikazuje Kristovo raspeće.
Samozadovoljno pretenciozni spielbergovski povijesni horrori tipa Schindler’s List i Saving Private Ryan jednako su tako pošteđeni automatskih osuda ovih piskarala, pretpostavljam stoga što besramno pritišću baš onu dugmad koja šalje prave impulse u srce tipičnog američkog evangeličkog vjernika: (1) uvjerenje u intrinzičnu dobrotu američke vojske i moralnu veličinu stvari „dobrog rata“ poput Drugog svjetskog rata, i (2) zastrašujući prikaz progona Židova pod Hitlerom, koji dovodi do uspostave moderne države Izraela, koja (ponovo, u skladu s evangeličkim mentalnim sklopom) ne može učiniti ništa krivo.
Međutim, izuzeci, kao i uvijek, samo potvrđuju pravilo, a pravilo pak podvlači neporecivi problem konzervativnih, „red-state“, Amerikanaca našeg doba. Kulturna ljevica upravlja Hollywoodom i većinom zabavnih medija, barem dijelom stoga što ljevičari, u ovom povijesnom trenutku, naprosto vide više vrijednosti u lijepim umjetnostima, dok ukusi Amerikanaca sklonijih desnici uglavnom idu u pravcu filistarske sentimentalnosti country-western pjesama, romantičnih romana s kioska i Fox News/talk radio prikaza cmoljavog patriotizma.
Ne trebamo se zavaravati kako se svi koji razmišljaju i glasaju na liniji ljevice drže rigidnih ideoloških standarda i odbojnih, puritanskih, krajnosti. Zapravo, uočljivo je neslaganje unutar ljevičarske kulturalne elite, kako vidimo iz povremenih, grčevitih, izlijeva političke nekorektnosti od strane „hip“ i „cool“ komičara poput Sarah Silverman, Chrisa Rocka, Davea Chappelle i drugih, koje pak zdušno pozdravlja njihova dominantno liberalna, „blue-state“, publika.
Teška bi greška bilo getoizirati radikalni tradicionalizam ili sve vrijeme od vlastitih protivnika očekivati samo ono najgore, jednako kao što bi bilo uskogrudno i kratkovidno zastupati stav da umjetnost mora biti „sigurna“, jednodimenzionalna i lišena oštrih rubova. Živjeti je veoma teško, a umjetnost mora biti vjerna životu. Ako je kulturalna transformacija kojoj težimo (Nowicki misli na Alt-Right pokret, op. KT) vrijedna truda, onda ona zahtjeva mnogo više od papagajskog ponavljanja najsirovije propagande.
U godinama borbe koje su već nastupile, možemo se samo nadati kako će se istinski kulturalni konzervativci, pa bili oni kršćani ili ne, iskopčati iz Plugged-In mentaliteta, i usvojiti neke više nezavisne i slobodnije estetičke principe. Koje god vjere bili, nije grijeh biti provokativan; doista, ekstremna vremena traže ekstremnu umjetnost. Nagluhima treba vikati, a poluslijepima crtati velike i zapanjujuće crteže.
Andy Nowicki
izvor: Alternative Right
