Tako propada svijet – Rene Guenon o velikom The Endu

Guenonova misao sabire se oko uvida da je stvar koju nazivamo “svijet” u uznapredovanom procesu raspadanja. To je nešto s čime bi se “znanstveno” raspoloženi ljudi – pri čemu su to danas uglavnom oni koji stvari koje vide na Discovery Channel shvaćaju ozbiljno – mogli složiti, barem dok ih ne bi po glavi udarilo Guenonovo objašnjenje zašto se to zbiva.

src:www.music.duykhanh.me

Ljudsko mišljenje pati od neuklonjive potrebe da dokuči prve i posljednje stvari – početke i krajeve, ono otkud i kamo. Štoviše, to je točka gdje se susreću svakodnevno razumijevanje – tzv. “zdravi razum” – i visoka spekulacija. Većina će ljudi spremno priznati da nemaju pojma kako funkcioniraju aparati i gadgeti koje upotrebljavaju svaki dan, ali pitajte ih kako će svijet skončati i dobit ćete manje-više konačan odgovor. Misao što se bavi ovom iskonskom i konačnom zbiljom rađa mit, kao manje ili više vjernu sliku istine, i metafiziku. Na žalost ona također porađa i ono što nazivamo “zdravim razumom” u pežorativnom, modernom, smislu, odnosno, da parafraziramo Descartesa: “Znanje što je očigledno jednako podijeljeno svima, jer su svi sigurni da ga posjeduju u dovoljnoj količini.” Preciznije rečeno, svatko ima pravo na posjedovanje vlastitog mišljenja ili mnijenja, nerijetko o stvarima o kojima nema pojma. Istinsku epistemološku vrijednost razuma zdrava na taj način povijesno je najbolje sažeo prljavi Harry Clinta Eastwooda:

“Vlastita mišljenja su kao šupci. Svi ih imaju”

Opasnost takve “šupačke” misli leži u njezinoj sveprisutnosti, pristupačnosti i, iznad svega, porijeklu njezine neobične izvjesnosti. U parafrazi, evo gdje je Harry stvarno nagazio tu fukaru:

Vlastita mišljenja su bezvrijedna jer su prvobitno, odnosno isključivo, ukorijenjena u kvantiteti.

U nastavku pozabavit ćemo se ovom neobičnom kvalitetom kvantitete, njezinom čudnom težnjom da ukloni svaku kvalitetu asimilirajući je u sebe. Neosporno je kako je mudrost prljavog Harrya zdravorazumska, pa ipak ona proturječi definiciji “zdravog razuma” što smo je upravo iznijeli. Dakle, kako to: zdrav razum širi bezumlje a kvantiteta istiskuje kvalitetu? Jedan od najboljih – ako ne baš najbolji – odgonetač ove zagonetke bio je francuski mislilac Rene Guenon, čije kapitalno djelo Vladavina kvantitete i znaci vremena ćemo upotrijebiti kao osnovu izlaganja. Objavljena 1945. godine, ova je knjiga završni dio neformalne Guenonove trilogije – prethode joj Istok i Zapad (1922.) i Kriza modernog svijeta (1927.) – posvećene onome što bismo mogli nazvati “apokalipsa”, odnosno kraj svijeta. Doduše francuski se autor u navedenim djelima bavi i početkom i krajem. Međutim, dok je početak ili Iskon opisan kroz sporadična, premda lucidna, nagađanja, kraj je razložen, premda ne i pretkazan, zapanjujuće jasno. Svatko ima neko mišljenje o tome kako će svijet završiti. Neki tvrde da znaju i kad. Za razliku od njih, Rene Guenon je objasnio zašto se on mora okončati. I tijekom izlaganja toga uvida on nas podsjeća na izvorno značenje izraza “apokalipsa”. Naime, veliki The End nije katastrofa. On je, strogo govoreći, samo kraj jedne drevne, uporne laži.

Što je svijet? Guenonova misao sabire se oko uvida da je stvar koju nazivamo “svijet” u uznapredovanom procesu raspadanja. To je nešto s čime bi se “znanstveno” raspoloženi ljudi – pri čemu su to danas uglavnom oni koji stvari koje vide na Discovery Channel shvaćaju ozbiljno – mogli složiti, barem dok ih ne bi po glavi udarilo Guenonovo objašnjenje zašto se to zbiva. Naime, što točno mislimo kad kažemo “svijet”? To je jedan od onih čudnih izraza koje svatko razumije, ali kad se postavi pitanje što se pod tim misli, ljudi počnu davati nevjerojatno banalne i nejasne odgovore, čime pokazuju kako doista ne razumiju ništa. I tu je upravo na djelu jedno od onih “vlastitih mišljenja” koje je prljavi Harry tako lijepo sažeo, kao iluzorno znanje o nečemu što je uvijek prisutno, od ključne je važnosti, naizgled je očigledno, ali, kad ga se proba ispitati, pokazuje se kao krajnje misteriozno. Prema Guenonu, jedna od glavnih tendencija modernog svijeta (sic!) je ukinuti ovu misteriju, zakrčiti putove kojima čovjek može hodati kako bi je dokučio, i zamijeniti je falsifikatom; ukinuti transparentnost našeg horizonta i, sasvim doslovno, zakovati na njega poklopac. Riječ je o tendenciji što se najprije otkriva samo kroz svoje simptome. Moderno “zdravorazumsko” shvaćanje svijeta, koje posreduje popularna znanost, prikazuje ga kao potencijalno ili aktualno beskonačan prostor, kozmičku vreću ničega s pokojom grudom tvari. Imamo li pravo nazvati tako nešto “svijetom”? Guenonov odgovor je nedvosmisleno ‘ne’. Svijet se može dokučiti ili, bolje rečeno, susresti i u njemu živjeti isključivo uspinjanjem prema njegovim počelima, odnosno njegovom iskonu, a to znači: transcendirajući ga. Ono s čime danas imamo posla rezultat je antropološkog i kozmološkog otuđenja od bilo čega nalik transcendentnom iskonu te, na ovom uznapredovanom stadiju nazvanom “postmoderna”, otuđenja čak i od njegovih učinaka. Materijalistička koncepcija kakvu smo upravo skicirali daleko je od toga da bude konačni pojam svijeta što će ga ljudski rod morati pretrpiti. Nasuprot tomu, riječ je samo o prijelaznoj – danas već manje-više prevladanoj – fazi na putu prema konačnom otuđenju čovjeka, ne samo od svih onih lijepih stvari kao što su Duh, Bog, Anđeli i Duša, te u skladu s time religija, moral i estetika – riječju: od bilo kakvog oblika transcendentnog, nego također i od materije zajedno s njezinim incestuoznim ljubavnikom, vakuumom. To je epohalno ispunjenje onoga što Guenon naziva carstvo kvantitete, stanja u kojem su sve znanje i sva zbilja odijeljeni na način da jedini mogući zajednički nazivnik bilo čega postaje čisto numeričko mnoštvo i prostorna protežnost.

src:wikipedia

Kvaliteta i kvantiteta Kvaliteta i kvantiteta su kategorije, dakle: fundamentalne odrednice koje leže u osnovi strukture i smislenog izraza svih bića. Prvi ih je izložio Aristotel a kasnije su sistematizirane i naširoko tumačene u rasponu od ranih komentatora Aristotela do Immanuela Kanta. Guenon u svom izlaganju uglavnom koristi reinterpretaciju Aristotela iz visokog Srednjeg vijeka, odnosno učenje Tome Akvinskog. ^[1]Guenon, The Reign of Quantity and the Signs of the Times. Hillsdale: Sophia Perennis, 2004. 11–31, dalje: RQ Skolastici su odnos kvantitete i kvalitete poistovjećivali s odnosom supstancije i esencije. Guenon s pravom napominje kako takvo latiniziranje izvornih starogrčkih izraza može veoma lako uputiti u krivom pravcu, ali ga se može prihvatiti uz neke rezerve.^[2]Understood in this relative sense, and especially with reference to particular beings, essence and substance are in effect the same as the ‘form’ and ‘matter’ of the scholastic philosophers; … Continue readingNaime, kod Aristotela kategorije nisu izložene u obliku sistema, odnosno dovršene i zatvorene pojmovne konstrukcije izgrađene od ispravnih znanstvenih zaključaka. One su “bića koja se kažu na ne-sastavljen način”^[3]
ta kata medemian symploken legomena Aristoteles, Kategoriai, 4.1b25
, što znači da je riječ o izrazima – a ne opisima – stvari, koji sačinjavaju ujedno njihovu unutarnju strukturu i predstavljaju elemente sudova koji se o njima mogu izricati. Kvantiteta, ili kako to Aristotel formulira, odgovor na pitanje “koliko?” (poson) izražava dvije stvari: odnos individuuma i odnos veličina. Nešto može imati kvantitetu na diskretan način kao, primjerice, broj, ili može biti kontinuirano kao, primjerice, crta. Razlika je u tome što brojevi – i stvari koje se prebrojavaju – mogu postojati samo individualno, odnosno odvojene jedne od drugih, dok su veličine kontinuirane, odnosno mogu se dodirivati i spajati, kao primjerice crta koja se s drugom crtom susreće u točci. Kvaliteta, ili odgovor na pitanje “na koji način?” (poion) izraz je ili, kako to Guenon preformulira: manifestacija, oblika (eidos) kojeg se može shvatiti kao konkretno pojedinačno biće (tode ti), recimo ‘ovaj čovjek’ ili kao vrstu, odnosno ‘čovjeka’ uopće. Kvaliteta izražava način, odnosno stanje, nekog bića, primjerice da li ‘ovaj čovjek’ pametan ili je samo fukara obdarena “vlastitim mišljenjem”. Kada se ova “bića koja se kažu na ne-sastavljen način” uzdigne na epistemološki status, kategorije postaju sistem fundamentalnih pojmova kroz koje se metodički opisuje stvari i sve znanje postaje oblikovano odlukom koju se točno od njih uzima kao primarnu. Guenon tvrdi kako je moderni svijet posljedica vjekovne težnje da se u prvi plan gurne kvantitetu i sve ostale kategorije – a to znači cijeli svijet kao horizont razumijevanja – objašnjava kroz nju.

Materijalizam Ima jedna čudna stvar kod materijalističkog svjetonazora: čak i materijalisti ne vole kad ih netko nazove materijalistima. U svakodnevici ovaj izraz označava čovjeka koji smisao života pronalazi u gomilanju nekog oblika bogatstva. A to je nešto što svatko na deklarativnoj razini prezire, uključujući i samog materijalistu. “Gomila” i “blago” su, međutim, mnogo širi pojmovi nego što se na prvi pogled čini. Čovjek može nagomilati bogatstvo informacija jednako kao što može nagomilati hrpu prijatelja na Facebooku. Znanost može nagomilati obilje različitih “primordijalnih čestica” s egzotičnim imenima pa ih onda prodavati preko Discovery Channela gomili sugestibilnih mudrijaša kao da su stvarno postojeće stvari, a ne proizvod imaginacije, što one u osnovi jesu. Puno se toga može gomilati i zgrtati na ovom svijetu. Naime, tvar ili materiju se u osnovi shvaća kao građu svijeta ili, nešto točnije, građu pojedinačnih bića. U određenoj mjeri ovo zdravorazumsko gledište je točno u smislu istinskog zdravog razuma, odnosno univerzalne, premda nerafinirane, slutnje ontoloških istina koju svaki čovjek posjeduje. Aristotel, koji je upravo produkte te sposobnosti – tzv. “uobičajena mišljenja” – često koristio kao polaznu točku svojih istraživanja, opet nam može priskočiti u pomoć kako bi shvatili što je točno taj supstrat svijeta koji materijalisti istodobno vole i stide ga se. On tvar (hyle) definira kao mogućnost (dynamis) oblika (eidos). Stoga, ona nije naprosto biće koje opažamo osjetilima nego bilo što, što leži u osnovi neke inteligibilne strukture. U tom smislu možemo slobodno reći kako su slova ili glasovi tvar riječi, gdje je riječ oblik i kao takva počelo kvalifikacije stanovite kvantitete slova i glasova. Rene Guenon se nadovezuje na ovo tumačenje uzdižući tvar i oblik na razinu metafizičkih počela, koristeći se pritom skolastičkim učenjem o prvobitnoj i drugotnoj tvari (materia prima i materia secunda). ^[4]RQ, 16 Prvobitna tvar bi u tom smislu bila najdonji temelj svijeta, čiju egzistenciju omogućava iskonsko svjetlo oblika. Kao takva, i uzeta sama za sebe, ova iskonska tvar je potpuno nesposobna za samostalnu egzistenciju, jer sve što jest mora posjedovati neki oblik. Pritom moramo razlikovati oblik od lika (figura), jer oblik označava ono što razumijevamo kao neko biće, primjerice pojam “čovjeka” u rečenici “ovaj čovjek”, dok je lik naprosto nešto vidljivo, primjerice: nacrtani geometrijski lik.

Ako se sad vratimo na razinu svakodnevice, može se učiniti kako je pomalo neprecizno definirati materijalista kao čovjeka ostrvljenog na gomilanje nečega, bilo bogatstva ili informacija, umjesto da se istakne onoga koji smatra da je tvar iskon i svrha svega što se može znati. Međutim, Guenon briljira upravo zbog toga – on pokazuje da su znanstveno i svakodnevno shvaćanje svijeta nerazdvojivi. Ako materijalizam vlada znanjem, to je samo stoga što je svakodnevica postala materijalistička, a ne obratno. Guenon time, međutim, ne poriče točnost sudova prirodnih znanosti unutar njihovih predmeta i metoda. On samo ističe koliko su oni bezvrijedni sa stanovišta istine. Za njega, u vrijeme pisanja Vladavine kvantitete, materijalizam je već dobrano passé metafizika – a on jest metafizika jer koliko god nastojao pobjeći od iskonskih uzroka i usredotočiti se na empirizam, on ih ipak mora na neki način barem zamišljati kako bi izgradio koherentne teorije – što je poslužila kao priprema čovječanstva i svijeta za konačnu fazu njihovog potonuća ispod materijalne razine. Ključ za razumijevanje ove jednako radikalne koliko i zapanjujuće lucidne tvrdnje je odgovor na pitanje: “što je tvar?”

Već smo istakli da je tvar kao ontološki princip samo osnova za oblik. U svakodnevici, onome što Guenon naziva ‘manifestacija’, ona je osnova individuuma. To je ono što su skolastici nazivali materia secunda, načelo razlikovanja pojedinačnih individuuma koji sudjeluju na određenom obliku ili vrsti (species). Svaki se čovjek kvalificira kao ‘čovjek’ svojim sudjelovanjem u ljudskoj prirodi ili vrsti, dok ga se kvantificira kao ‘jednog čovjeka’ jednostavno time što posjeduje tijelo unutar skupa drugih tijela koji nazivamo ‘ljudi’. I tu stvari postaju interesantne. Individuum i individuacija su zapravo načelo i aktivnost izdvajanja i poravnavanja razlika, jer kvantitet može postojati samo tamo gdje je na djelu izjednačavanje nejednakih stvari. Skup individuuma nije istoznačan njihovom jedinstvu, jer je jedina stvar koja im je zajednička – sasvim apsurdno – upravo to da su fizički odijeljeni. Ako shvatimo čovjeka kao individuum onda jedina stvar koja ga spaja s drugim čovjekom jest ta da su im tijela odijeljena jedno od drugog. To je, tvrdi Guenon, naličje metafizičkog materijalizma što ga čini intrinzično proturječnim – dok je tvar potpuno bezoblična pseudo-stvar koju smo prisiljeni zamišljati kao čisti, bezoblični, kontinuum, ako je glupavo počnemo koristi kao načelo iz kojeg izvlačimo znanost na kraju ćemo imati posla s beskonačnim brojem beskonačno odijeljenih stvari, jer se čisti individuum ni na koji način ne može sjediniti s drugim individuumom – oni su logički i ontološki isti, pa ipak istodobno smo prisiljeni zamišljati ih kao apsolutno odijeljene. Postoji beskrajna težnja izjednačenju individuuma kao i jednako beskrajna nužnost da ih se odjeljuje. Zbog toga, skolastici su smatrali individuum neizrecivim, nespoznatljivim i, u njegovu čistom – zapravo imaginarnom – obliku, nemogućim.

Epohe, u prvom redu kartezijanskog mehanicizma, pa onda i materijalizma, kao uvod u posljednji stadij vlasti kvantiteta, pripremila je prije svega protestanstska revolucija kad je zbačen sav duhovni autoritet, odnosno primat transcendentnih načela koja je posredovala institucija katoličke Crkve. To je dovelo do pojave, tzv. “slobodne misli” što je zapravo oduvijek bila falsifikat, jer pretpostavlja isključivo individuum i njegove volju i razum kao počelo spoznaje, a tvar kao njezin jedini pravi objekt. Adequatio rei et intellectus je nastavila važiti kao ispravna definicija istine, ali je res promijenila, bolje rečeno: izgubila, bit. Dok je Srednji vijek još uvijek mogao baratati pojmom oblika, onoga što se tad nazivalo: supstancijalna (bivstvena) bit, kojega se moglo dokučiti u rasuđivanju, novo ga je doba neprimjetno falsificiralo kao tvar. Res je postala tvar, a čin dokučivanja istine je postao redukcija na spoznaju individuuma. To je u društvenom smislu omogućeno idejom da svatko može, štoviše: mora, razumjeti Objavu i svijet, sada shvaćene kao mehaničku prirodu nad kojom stalno vreba raspižđeni Deus absconditus, svojim vlastitim snagama. Krajnji ishod ove tendencije, danas sve vidljiviji na primjeru disperzije prirodnih znanosti u bezbrojne nove pravce, anticipiralo je momentalno rastakanje protestantskog pokreta u bezbrojne sekte što svaka na svoj način zamišljaju iskonsko stanje Kršćanstva koje mora biti savršeno prosto, slobodno od svega onoga što čovjek ne može dokučiti na osnovi vlastitih individualnih potreba, svodeći religiju na meta-demokratski kriterij zadovoljavanja svačijih “duhovnih” ukusa. Ovaj je proces upotpunjen Descartesovim utemeljenjem sve izvjesnosti unutar reflektirajuće svijesti, a on ga je još uspio pogoršati time što je kao osnovu konačne svijesti postulirao Boga. Postulirati Boga znači projicirati vlastitu potrebu za izvjesnošću, a na koncu i vlastitu sliku, da bi se dobilo arhimedovsku točku znanja. Može izgledati čudno, pa čak i nečuveno, da je moderni materijalizam, i njegov pobratim racionalizam, zapravo utemeljen na imaginaciji, slici svijeta kao mehaničkog bića koje se proteže u beskonačnost. Ali Descartesovi spisi upravo to pokazuju. Kroz sve svoje napore u matematici, geometriji i fizici, istinsku izvjesnost je ipak pronašao u ego cogito – dakle u samome sebi. Znači li to da su Descartesova otkrića na polju prirodnih znanosti samo proizvod njegove imaginacije? Da, znači upravo to. Objektivnost znanja, od Descartesa pa do danas, zauvijek je uvjetovana subjektivnošću. Dok lupanje glavom o zid mora dovesti do prilično objektivnog učinka u vidu razbijanja glave, taj nam čin ipak ne kaže ništa više do da su zidovi tvrđi od glava. Gotovo je nevjerojatno da već par stoljeća takvi argumenti sprječavaju čovječanstvo da se usmjeri na istraživanje ne-materijalne, odnosno kvalitativne razine bića, koja je za antičke i srednjovjekovne mislioce bila mjesto gdje stanuje istina. Pod kvalitativnom razinom se misli na sve što se ne može kvantificirati i što je, samim tim, jedinstveno. Guenon pruža neke primjere za kvalitativnu razinu prostora kao što je, primjerice, podjela svijeta na Istok i Zapad koja je opet utemeljena na sasvim stvarnim, ljudskom intervencijom neotklonjivim, bitnim razlikama. Niže potpisani, premda žitelj postmodernog doba, može za to posvjedočiti vlastitim iskustvom odrastanja u tipičnoj modernoj planiranoj državi, nasađenoj na Teodozijevu granicu između Istočnog i Zapadnog Rimskog carstva. Ovdje se ne može ulaziti duboko u tu problematiku, ali dovoljno je napomenuti kako je rat koji je rastrgao Znanstveno Fantastičnu Republiku Jugoslaviju zapravo itekako imao veze s nepoznavanjem nekih osnovnih načela oblikovanja društvenog prostora koji unatoč tome još uvijek djeluju, a o kojima moderni i suvremeni politički neimari očigledno nemaju pojma. Nasuprot ovome primjeru, Descartesova slika prostora je čista protežnost tvari koja funkcionira mehanički, što je samo po sebi proturječno imamo li u vidu da je mehanizam manifestacija individuuma, odnosno da pretpostavlja odijeljenost a ne kontinuitet protežnosti. Ali kako god okrenuli, argument epistemološkog materijalista bit će: “Gledaj, ako mi ne vjeruješ, udri glavom o zid.” Samo što to uopće nije argument, nego prije podsjetnik na korisno svojstvo zidova da sve glave tretiraju jednako, pa hipotezu možemo uvijek testirati in concreto na materijalistovoj vlastitoj glavi.

Međutim, ne još za dugo. Danas posthumanisti traže način da upregnu vrhunska dostignuća suvremene znanosti kako bi izmijenili ovu činjenicu materijalnog svijeta, tako da bi umjesto spoznaje istine uskoro mogli ispuniti drevnu ljudsku potrebu za humanijim zidovima koji ne razbijaju glave. Tu nema ništa čudno, jer je prava funkcija materijalizma zapravo ispunjenje osnovnih ljudskih potreba i to je razlog zašto ga svi deklarativno osuđuju, a opet ga se masovno prihvaća. Materijalizam kao učenje prema kojem svijet nema drugog iskona osim tvari služi prije svega tome da čovjeku pruži osjećaj metafizičke sigurnosti. On je tu kako bi odagnao strah od nečega što vreba ispod razine materije. I taj je strah, kako ćemo u nastavku vidjeti, veoma opravdan.

Skrutnjavanje svijeta Kad čovjek malo dublje razmisli o materijalizmu, uskoro naiđe na neobično proturječje. Dok načela materijalizma, ako ih se dovede do njihovih logičkih ekstrema, sadrže mračne i pesimistične implikacije u skladu s bićem tvari koju zapravo zrcale, materijalistički je svjetonazor gotovo luđački optimističan. Štoviše, svatko u nekoj mjeri sudjeluje na njemu, bilo svjesno ili nesvjesno. Sve što danas nazivamo “humanizmom”, sve one UNICEF deklaracije o pravima djeteta, svi oni mučenici za znanost i napredak, predstavljeni su nam kao vrhunci optimizma, dok im u osnovi leži bezlična provalija. Jedan od razloga za to je i činjenica da je imidž, recimo: Bertranda Russella, kao moralnog meteora, zapravo tvorevina propagande klase kojoj je on pripadao te stoga ne zrcali osobito dobro činjenicu da je čovjek bio prilično zao luđak, nego nas se samo obavještava da je pod stare dane prosvjedovao protiv nuklearnog naoružanja čiju je upotrebu svojevremeno podržavao.

Međutim, pravi razlozi proturječja su dublji od toga. Za Guenona era materijalizma u pravom smislu riječi je doba između druge polovice 19. stoljeća i izbijanja Prvog svjetskog rata; era koju se u Europi naziva Belle Époque. I doista, bila je belle jer riječ je o razdoblju neograničenog optimizma i vjere u progres na osnovi potpuno materijalističkih principa; progres, treba dodati, koji se zaista dogodio. Bilo je to, jednom riječju, doba sigurnosti. Opasnost koja je vrebala primijetila je samo nekolicina onih koji su bili voljni pogledati malo iza pojava kao, preimjerice, prorok nihilizma, Friedrich Nietzsche. Evo što je taj mizozof vidio da čeka nas, daleke potomke Gott ist Todt generacije:

“(…) ‘istinski’ svijet – ideja koja više nije dobra nizašto, čak napuštena – nepotrebna, suvišna, stoga opovrgnuta, idjea: odbacimo je (…) Dakle odbacili smo istinski svijet: kakav nam onda svijet ostaje, možda prividni? Ali, ne! Odbacivši istinski, odbacili smo i prividni svijet”^[5]Nietzsche, Wie die “Wahre Welt” endlich zur Fabel Wurde

Malo je koji Nietscheov suvremenik imao želuca za ovu misao, ali mi današnji trebali bi znati bolje. Doba materijalizma bilo je uspješan pokušaj da se svijet zatvori u tvar što znači poreći čovjeku znanje o bilo kakvim izvornim počelima, osim onih najnižih. Jedno je od svojstava tvari upravo to da izaziva privid stabilnosti – tvar je ona tvrdoglava stvar koja nam ne dopušta učiniti baš sve što želimo, okiva nas u svoje skučene granice, čini nas konačnima, a opet nekako čudno sigurnima. Znate ono: ne postoje duhovi, demoni, nema pravih strahova u noći – a duboka noć bez zvijezda je vjerojatno najbolja metafora prvobitne materije. Pa što je onda ne bi osvijetlili električnom strujom i sve će biti u redu?! E, neće ići. Evo kako je situaciju sabrao Joseph Conrad u svom Srcu tame (1911.), kad narator Marlowe opisuje posljednje riječi umirućeg Kurtza, čovjeka koji je pokušao dovesti prosvjetiteljsku luč u njedra materije, radeći kao agent za eksploataciju slonovače u Kongu:

“Ništa slično promijeni koja mu je obuzela lice nikad prije nisam vidio i nadam se da nikad više neću vidjeti. O, nisam ja bio dirnut. Bio sam fasciniran. Bilo je to kao da je strgnut veo. Na tom licu blijedom poput slonovače vidio sam izraz neukrotivog ponosa, beskrupulozne moći, kukavnog užasa – snažnog i beznadnog očaja. Da li je ponovo proživljavao svoj život, sve pojedine momente žudnje, iskušenja i predaje tijekom tog trenutka potpune spoznaje? Kriknuo je kroz šapat prema nekoj prikazi, nekoj viziji – kriknuo je dvaput, urlik koji nije bio jači od uzdaha: ‘Užas! Užas!’“^[6] Joseph Conrad, Heart of Darkness. Planet PDF: 145-146.

To su posljednje riječi epohe materijalizma, prigušeni urlik čovjeka koji je vrhunac moderne Zapadne civilizacije; čovjeka koji je sišao u džunglu kako bi je rasvijetlio elektricitetom da bi završio svoju karijeru kao božanstvo lokalnih urođenika te na kraju umro od malarije. Doista, užas. Jer nema bijega iz onoga što Guenon naziva “skrućeni svijet”. Kad njegova sigurnost počinje gubiti oslonac – kad se on počne rušiti ili lelujati kao fatamorgana, epistemološki i egzistencijalno, nema fajde zazivati nebesa da zaštite čovjeka od sjenovitih oblika koji počinju gmizati kroz pukotine. Nebesa su zatvorena ili, da ostanemo dosljedni formi, ona su samo beskraj atoma i praznine. Nikakav zvuk se tamo ne čuje. I što da jadan čovjek napravi nego da sa Sigmundom Freudom zapjeva “Acheronta movebo!”. “Ako ne mogu dirnuti bogove, zazivam sućut Podzemlja”^[7]Vergilije, Enejida, VII 312: flectere si nequeo superos, A acheronta movebo

Fraza za ponoviti je, očigledno:

Neće ići.

src:www.danteworlds.laits.utexas.edu

Inicijacija i protuinicijacija Freud i njegov psihoanalitički pokret mogu poslužiti kao dobra ilustracija za razumijevanje tajnovitog Guenonovog izraza “protuinicijacija”. Kako bi shvatili o čemu je riječ, moramo na trenutak skrenuti pozornost s kozmologije i metafizike prema svakodnevnom životu onoga što on naziva “tradicionalno društvo”. Naime, inicijacija označava proces putem kojeg čovjek postaje kvalificiran za obavljanje neke djelatnosti. Na prvi pogled se može učini kako se radi o običnom “šegrtovanju”, što, s Guenonove točke gledišta, uopće nije pogrešno ukoliko se pod tim misli na šegrtovanje u pravom zanatu što se veoma, veoma rijetko sreće u svijetu današnjice. Tradicionalno društvo je organizacija međuljudskih odnosa koja je u neprekidnoj vezi s onim što Guenon naziva “primordijalna Predaja” ili jednostavno “Predaja”. Ovaj pojam treba shvatiti jednoznačno kao doslovno tradere, odnosno “predavanje”, jer on, treba naglasiti, nema nikakve veze s nečijim pokušajem da se nadoveže na prošlost u smislu povijesnog događaja, nego neprekidni unutarnji odnos prema metafizičkom Iskonu, kako svijeta tako i društva. U tom je smislu Predaja sveta u svim njezinim oblicima, a društvo koje joj je vjerno ne pravi oštru razliku između svetog i profanog. Guenon veoma nedvosmisleno ističe kako tzv. “tradicionalizam” ili učenja koja teže tome da sačuvaju ili, preciznije rečeno, da se vrate u minule oblike povijesnog opstanka, nemaju nikakve veze s Predajom. Razlog je jednostavan. Primordijalna Predaja je vječni Bitak, a ne povijesni sediment. U takvom društvu šegrtovanje je isto toliko profesionalna koliko i religijska inicijacija, dakle inicijacija čovjeka u njegov poziv kroz koji on može ozbiljiti svoje unutarnje mogućnosti, sudjelujući na jedan dublji način u cjelini društva i Bitka uopće. Biti iniciran u zanat – a tu može biti riječ o gotovo bilo čemu što služi na dobrobit ovakvog društva – znači istodobno biti ontološki uzdignut. Niže potpisani je pripadnik možda posljednje generacije koja je još u nekoj mjeri mogla naslutiti mogućnost ovakvog ulaska u “svijet rada”, prije nego što su europske integracije učinile svoje i prigušile ovo svjetlo svojom neonskom varijantom. Naime, donedavno je još uvijek bilo moguće otkriti vlastiti poziv i potražiti majstora koji će vas inicirati u njegovo ispravno obavljanje. Čovjek je, recimo, još uvijek mogao naučiti da nastavnik u školi ili pisac nisu naprosto poslovi koje svatko može obavljati, nego zvanja kojima se moraju odazvati odgovarajući ljudi i onda podnijeti rigorozni proces učenja kako bi ih obnašali na ispravan način. Međutim već do sredine devedesetih više nije bilo poslodavaca koji bi zaposlili nekoga u školi jednostavno zbog toga što, osim formalnih kvalifikacija, posjeduje i rigorozno uvježbanu sposobnost čitanja emotivnih stanja učenika, kao ni izdavača koji shvaćaju da ispravno sklapanje riječi i rečenica zahtjeva rafinirani i bolni senzibilitet. Oba primjera ilustriraju što Guenon misli kad kaže da je netko “kvalificiran”. To je aktivnost izražavanja oblika. Suvremeno je društvo, s druge strane, potpuno lišeno inicijacijskog momenta u smislu da se pretpostavlja da svatko može raditi sve. To možda nije bilo toliko očigledno u Guenonovo doba, ali danas svatko mora biti spreman mijenjati posao svaki par godina ili čak mjeseci, dok se metode rada u različitim strukama i same konstantno mijenjaju. U prethodnoj, materijalističkoj, eri to se zrcalilo u industrijalizaciji radnog mjesta, čega je egzemplar “Taylorizam”, koji je nastojao savršeno optimizirati radnike kao potpuno individualizirane jedinice. Razlog tome je težnja kvantiteta da individualizira i izjednači sve, i ta je tendencija izravno suprotstavljena bilo kakvoj kvalificiranoj individualnosti. Dok su tradicionalni zanatlije poštovali pravilo anonimnosti kao znak uzdizanja pojedinca do višeg – nad-individualnog – načela putem njegove djelatnosti, moderni pojam anonimnosti je nužni preostatak raspadanja svih kvalifikacija i pretvaranja čovjeka u član niza brojeva. Takvo gubljenje kvalitete materijalisti danas dotjerani do ruba provalije itekako prepoznaju kao problem, što stvara gomilu različitih “tradicija” koje ljudi žele oživjeti ili ponovno ustanoviti. Primjerice, novinarstvo – sto posto moderna profesija – ubrzano izumire i neki ljudi oplakuju njezin nestanak. Međutim, pravo novinarstvo se temelji na točnom prijenosu informacije – točnom zrcaljenju materijalnih činjenica – putem simulacije rada osjetila, što novinara zapravo čini posrednikom između svijeta i javnosti. Ali nema više samodovljnih materijalnih činjenica. Sve što se zbiva u postmodernom svijetu ima pored materijalnih i ne-materijalne uzroke i ne može se prenijeti javnosti bez da ga se u nekoj mjeri virtualizira. Zbilja, kako je dobro primijetio Nietzsche, više ne postoji. Nema više smisla otkrivati nove i nove informacije o zlodjelima bogatih i moćnih javnosti siromašnih i nemoćnih kad se oba kraja komunikacijskog kanala razgrađuju uronjeni u močvaru virtualnosti. Dobar novinar nikad nije otkrivao istinu. On je naprosto kopao po glibu. Ali sada se i glib raspada. I to nas dovodi do najjezivijeg dijela Guenonovog izlaganja, njegovog pojma protuinicijacije.

Naime, postoji samo jedna primordijalna Predaja i njezin iskon možemo doseći isključivo putem vjernosti njezinim manifestacijama koje prenose religijska i/ili metafizička učenja predmodernog svijeta. Tradicija novinarastva je samo jedan od odvjetaka sa vrhunca moderne koja je danas zapravo passé i savršeno je zaslužila da bude passé. Društvo lišeno inicijacije ne može pružiti priliku da se spozna istina, jer istina je u Duhu, a carstvo kvantiteta prošlo je fazu materijalizma upravo kako bi ljudi zaboravili tu jednostavnu činjenicu. To je međutim probudilo čudnu žeđ za nečim što se danas naziva “duhovnost”. Guenon primjećuje kako su njegovi suvremenici početkom dvadesetog stoljeća stali pozdravljati kraj materijalizma kao veliko duhovno buđenje, uzimajući raspad ideje čvrste tvari u novoj fizici i filozofije čiji je nastanak to pobudilo znakom da će doći do ponovnog nadolaska metafizike. Po treći put, treba reći: “Neće ići”. Put prema dolje ne vodi u nad- nego u pod-fiziku, ne prema nad-prirodnom nego prema pod-prirodnom. Dok je inicijacija služila kao kapija prema višoj razini i nad-osobnosti, gdje se čovjek otvarao, doslovno, za dodir Neba, danas nam se nudi sasvim stvarna mogućnost protuinicijacije, dale: otvaranja sebe za dodire Podzemlja. U tom smislu protuincijacija nije naprosto pseudoinicijacija, koja oponaša inicijaciju bez nekih značajnijih učinaka osim stvaranja iluzija, kao što je to uglavnom slučaj kod New Age “duhovnosti”. Ona je, nasuprot tomu, sasvim stvarni silazak do onoga što leži ispod tvari, napor – i to jednako težak kao i inicijacija – da se dosegne podljudske razine duhovnog opstanka. Guenon je neodređen po pitanju povijesnih primjera protuinicijacije – koji, usput, dobro odgovaraju predmetu “teorije zavjere” u ne-pežorativnom značenju toga izraza – ali ipak daje natuknice o, u njegovo doba cvjetajućem, psihoanalitičkom pokretu. Čak i bez obzira na Freudovo posezanje za Vergilijevim stihom o zazivanju sućuti Podzemlja, dio kvalificiranja za psihoanalitičara podrazumijeva da i sam kandidat bude psihoanaliziran. Kako je cilj ove tehnike upravo silazak u dubine podsvijesti i na neki način imanje posla s njezinim muljevitim dnom, jasno je kao dan da takva vrsta inicijacije zapravo predstavlja svojevrsnu depersonalizaciju ili u najmanju ruku razgradnju budne svijesti koja drži čovjeka stabilno ukorijenjenim u svakodnevicu. Međutim, dok u misticizmu – koji pretpostavlja inicijaciju u zbilju osobne duše – razgradnja “Ja” nije njegovo razbijanje nego prosvjetljenje iz jedne oduvijek prisutne ali do tad nepoznate, više, instancije, psihoanaliza poriče zbilju bilo čega višeg, osim u smislu refleksije ega. Jedini otvoreni put je onaj prema dolje. Nema veze što je C.G. Jung odbijao Freudov materijalizam. Što se tiče Guenona, to je samo pogoršalo stvari. Stanovnici Podzemlja opreka su stanovnicima Neba. Materijalizam je zatvorio svijet prema gore i svatko tko se želi zagledati iza pojava nesvjestan te činjenice zapravo usmjerava svoj pogled prema dolje, prema pukotinama koje se otvaraju na dnu. To znači da ako je svijet lišen Duha, on još uvijek nije lišen Duše, bića sposobnog da projicira i imaginira samo sebe na različite načine, te je stoga sposobno za uplitanje u iluzije. Nije dakle slučajno da se pukotine javljaju upravo u području psyhe. Premda je većina Freudovih sljedbenika negirala njezino postojanje, oni ipak nisu mogli izbjeći njezinu zbilju i dati svojem zanatu neko drugo ime. Sa stanovišta Predaje, oni među njima koji su doista otkrili nešto ne-materijano, živo i svjesno na njezinom dnu zapravo su najgori.

Međutim, koliko god psihoanaliza bila dobar primjer užasne prakse, sve je to danas voda ispod mosta. Rad protuinicjacije u pravom smislu riječi ima konkretno određenu svrhu oponašanja – zapravo parodiranja – inicijacije, kako bi stvorio protukvalitetu i bez-oblik. Ona ne stremi tome da ukine Predaju i Istinu, nego da ostvari protu-Predaju i Laž. Riječ je dakle o aktivnosti subverzije. U zaključku, uzet ćemo u obzir na koji način subverzija nastoji okončati svijet i postiže samo to da okonča samu sebe.

src:www.weheartit.com

Falsifikat i Kraj Veliko je pitanje moderne da li će svijet otići s praskom ili sa šapatom. Poznati stih T.S. Elliota o “slomljenoj čeljusti naših izgubljenih kraljevstva” i svijetu kao “dolini umirućih zvijezda” prilično je adekvatan poetski izraz onoga što Guenon naziva devijacija. Zbilja Predaje podrazumijeva da civilizacija koja se okrene od Nje, nužno odlazi u devijaciju do točke kad počinje razvijati protu-Predaju, odnosno kad se počinje svjesno suprotstavljati Iskonu. Ovaj proces gura naprijed protuinicijacija, pod kojom Guenon podrazumijeva djelatnost proizvođenja kvalifikacija za proizvođenje, u prvom redu, lažnog duha i duhovnih manifestacija. Intrinzična potreba ljudske duše da je osvijetli Duh pretvara se tim putem u žeđ za duhovnim iskustvom, i tko god može ponuditi način da je utaži nailazi na odobravanje masa. To je primjer onoga što Guenon naziva falsifikat – bića koje zadržava najbližu moguću sličnost originalu, odnosno nečemu zbiljskom, ali izvrće njegovu svrhu, odnosno njegovu bit, dok zadržava samo pojavni oblik. Tako, primjerice, imamo praksu eksperimentiranja s religijama – neki ljudi mijenjaju vjeroispovijesti kao da su čarape ili, ako se radi o novcima, kao radna mjesta – ili težnju da se postigne religijsko iskustvo. To je falsifikat jer eksperimentalna metoda ne polazi od načela i svrha joj je da ovlada nečim – da zadobije kontrolu putem spoznaje. Religija u pravom smislu riječi izražava ono što je uvijek više i ne može biti pojmljeno terminima onog nižeg, kako je to slučaj u eksperimentu, jer se eksperimentalna metoda bavi materijom u kontroliranim uvjetima kako bi se nad njom zadobilo kontrolu. Nema načina da se kontrolira Duh, dakle nema niti načina da ga se iskusi. Falsifikat je u osnovi pseudo-nešto, parazit što se hrani lešom mrtve predaje. Jedan neobičan njegov aspekt je tendencija da izbriše prošlost i zadrži svijest onih koje zadržava u konstantnoj sadašnjici. U tom pogledu on je veoma sličan pojmu “simulakrum” s tom razlikom da za razliku od njega podrazumijeva svjesnu volju koja ga pokreće. Naime, falsifikat postoji kako bi ostvario protu-Predaju, odnosno pseudo-Duh i pseudo-kvalitetu. Oni su dakle proizvod izokrenute, ali sasvim svjesne, duhovnosti koja oponaša buđenje religije i metafizike. Guenon nam odbija opisati kako bi točno trebala izgledati ta lažna zora, jer smatra da je dovoljno istaći što će joj neumitno slijediti. Naime, kad subverzija dosegne svoju najnižu točku, oslobađajući, doslovno, pakao na zemlji, ona se više nema gdje kretati nego prema gore. Jednom kad je laž potpuno ostvarena, ona gubi svaku osnovu zbog toga što može postojati samo kao parazit na tijelu istine. Kraj svijeta je ništa drugo do objava laži kao laži, dakle ništa drugo do objava istine. Jednom kad se apsolutna moć potpuno ostvari, ona se počinje okretati protiv same sebe, nerijetko u obliku nehotične parodije i satire na vlastiti račun. Tako možemo sa sigurnošću predvidjeti da će kraj svijeta biti nešto kao posljednja spačka koju će vrag nehotice namjestiti samome sebi, izrugivanje profesionalne rugalice. To se može primijetiti na primjeru krucijalnog poteza protu-Predaje naših dana – afirmacije homoseksualnih brakova. Kako se protivljenje legalizaciji ove prakse usmjerene ukidanju fundamentalne razlike između spolova i otvaranju vrata brisanju ljudskog lika kakav nam prenosi Predaja, lomi, tako se poraženima sve više otvaraju beskonačne prilike za ruganje homoseksualnim brakovima. Ismijavanje je sve jače, osobito nesvjesno samo-ismijavanje onih koji promiču ovaj, dijelom smiješan, dijelom groteskan oblik društvenog inžinjeringa. Jednom kad se više ne mogu sakriti iza sporadičnog nasilja njihovih neukijih protivnika, ne preostaje im ništa drugo nego da pokažu što stvarno jesu: zamorna bagra s opakom namjerom, ogoljena pred svačijim očima, uključujući naravno i njihove vlastite. Egzemplarni falsifikat nazvan “politička korektnost”, što je poslužio da se ljude zavede na uvjerenje da su “humani” i “pravedni” samim tim što odobravaju homoseksualne brakove, pokazuje nepogrešiv znak svoje “pseudo” prirode – politička je korektnost zapravo parodija morala i, jednom kad je ukinula svoj predmet, ona više nema što parodirati do same sebe.

No to su samo neke misli o trenutnom stanju stvari. Istinski užas nas vjerojatno tek čeka i možemo pretpostaviti da će biti jednako užasan koliko i urnebesno smiješan.

Rijetko tko zna što je svijet, a opet svatko misli da zna kako će on skončati. Odgovor na pitanje zašto će skončati koji nam nudi Rene Guenon potpuno je dosljedan: svijet kakav poznajemo je laž unutar laži. Jedini mogući kraj je, dakle, kraj laži: raspadanje njezinih falsifikata i ponovno uspostavljanje reda na način koji s ove točke gledišta ne možemo zamisliti. Guenon ga je izrazio kroz hinduističku shemu ciklusa Yuga ili “Doba” svijeta koje izražavaju istinsku kvalitetu vremena, odnosno vrijeme bitno određeno svrhom i smislom. Kako proživljavamo kraj Kali Yuge ili Mračnog Doba, nužno je da kraj svijeta bude razbijanje tame u najmračnijem času; pjev pijetla u noći trenutak prije praskozorja. Kad uzmemo u obzir sve suvremeno ludilo možemo u najmanju ruku pogoditi kako će to zvučati:

otprilike kao smijeh.

I tako, kad već proživljavamo The End, nasmijmo mu se u lice. Jer, kako stvari ubrzavaju u slobodnom padu, pored sve panike – uglavnom maskirane kao euforija, jednako kao što je slobodni pad maskiran kao progres – koja vlada, čovjek ne može a da ne primijeti kako sve postaje sve smješnije i smješnije. Stoga, zašto se ne narugati velikom ruglu, dok se ne raspadne u ništa iz kojeg je dogmizalo? Kad se sve sabere, i nemamo boljeg posla. Premda, valja reći, nije mala stvar iskupiti svijet ismijavanjem njegovog falsifikata sad kad je došao do ruba provalije. U svakom slučaju, ako je vjerovati Guenonu, neće biti previše izbora. Kad cijeli kozmos shvati da je car gol … bit će to opako smijanje. Prilično glasno.

Dakle što drugo reći, nego: čestita Apokalipsa i sretna Nova Kozmička Godina!

Branko Malić